Miroslav Gašparović, istaknuti povjesničar umjetnosti, kustos i likovni kritičar, ujedno dugogodišnji ravnatelj zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, od 2019. godine u svojem je zadnjem ravnateljskom mandatu na čelu te muzejske institucije, koja u ovoj godini proslavlja 140 godina od osnutka. Za tu veliku obljetnicu osmišljen je i prezentiran novi vizualni identitet Muzeja, uz izložbeni program tijekom cijele 2020. godine. Tim povodom Miroslav Gašparović dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Uz 140. obljetnicu Muzeja odlučili ste promijeniti kompletni vizualni identitet MUO-a, od logotipa do svih popratnih materijala, i za tu ste priliku odabrali mladi talentirani dizajnerski dvojac Šesnić & Turković. Hoće li, uz te značajne promjene, ova godina programski biti jednako tako obljetnički zahtjevna?

To ćemo tek vidjeti na kraju godine. Ne znam hoće li biti najzahtjevnija do sada, ali u svakom slučaju je izazovna. No život se sastoji od dobrih izazova. Ovo je važna obljetnica u povijesti institucije, Grada Zagreba i cijelog ovog dijela Europe: MUO je najveći i najstariji umjetnički muzej u Hrvatskoj. Ova obljetnica bila je zgodan povod da se uvede nešto novo. Razmišljali smo i analizirali dosta dugo o promjeni vizualnog identiteta, ona se nije dogodila ad hoc. U posljednje vrijeme uočili smo da moramo nabolje mijenjati način na koji komuniciramo sa svojim vremenom, da je način na koji smo to radili posljednjih dvadeset godina bio dobar, ali da je vrijeme za promjenu i prilagodbu novom vremenu.

NACIONAL: Možda da se Muzej približi mladim generacijama koje traže dinamičniji dizajn, interesantne slogane, mora im se snažnije skrenuti pažnja?

Upravo to, baš o tomu govorim, o mladim generacijama. Osjetio sam da nam je potrebna još jedna dodatna vrijednost koja će biti komunikativnija prema mladima. Preko godinu dana smo to razvijali; od natječaja do rezultata. No logotip Muzeja je samo „šlag na tortu“, on je simbol nečega što se mijenja. Zapravo želimo naglasiti našu okrenutost suvremenosti i budućnosti, prema milenijskim generacijama. Raniji logo Muzeja, autora Borisa Ljubičića, briljantan je i sjajno je funkcionirao 25 godina. Bio sam prisutan isto tako prije 25 godina, kada smo mijenjali nekadašnji Piceljev dizajn i slušali primjedbe da zašto mijenjamo rad Ivana Picelja kad je to tako odličan dizajn. Pa jest, naravno, štoviše, genijalan je, ali postoji potreba da se stvori nova dinamika komunikacije primjerena novom dobu.

NACIONAL: Što je prvo po redu od velikih izložbenih projekata u obljetničkoj godini?

Najprije 17. veljače predstavljamo tri nova stalna postava Muzeja, postav dizajna, fotografije i satova, značajno izmijenjene postave zbirke metala, keramike, porculana i stakla, a pokazat ćemo i novu donaciju hrvatskoj javnosti poznatog britanskog baletana hrvatskog porijekla Jelka Yureshe, koju nam je darovao tijekom 2018. i 2019. godine. Iste večeri otvorit ćemo i izložbu „Made in“, koja je rezultat jednog europskog projekta koji s kolegicom Koraljkom Vlajo na čelu vodimo već nekoliko godina i koji se u četiri zemlje – Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji i Srbiji – bavio problematikom i odnosom starih obrta i suvremenog dizajna. Angažirani su umjetnici i dizajneri iz Italije, Belgije, Hrvatske i ostalih zemalja, dakle time se opet vraćamo na temelj na kojem 1880. godine je MUO uspostavljen, kad su Iso Kršnjavi i nadbiskup Strossmayer razgovarali o tome zašto nam je potreban MUO. Zaključak je isti kao i danas: da bismo sačuvali svoje obrte i baštinu i prilagodili ih suvremenom svijetu koliko je god to moguće.

Manja izložba u muzeju parnjaku stoji 100 do 150 tisuća eura. To je moj godišnji budžet za sve, od programa održavanja, konzervacije i restauracije do znanstvenog rada’

To je ujedno ta nova faza u djelovanju Muzeja: korijeni i kontinuitet. Naime, tada „novi“, sadašnji stalni postav MUO-a otvoren je 14. rujna 1995. godine, mjesec dana nakon završetka Domovinskog rata. On je tada simbolički i aktualno bio iznimno značajan: bio je to prvi veliki moment hrvatske kulture nakon oslobođenja, na otvorenju su bili predsjednik Franjo Tuđman i cijela tadašnja vlada, a nama u struci to je bilo ostvarenje snova, da smo ipak sačuvali vrijednu baštinu. U tim okvirima, to je bilo najbolje što se moglo napraviti, ali su ti okviri bili u kontekstu ozbiljne ratne situacije. U ovih 25 godina svijet se promijenio, i to do mjere o kojoj nismo mogli ni sanjati. Dobili smo u međuvremenu mnogo vrijednih djela u svoj fundus. Koncept postava bivšeg ravnatelja MUO-a Vladimira Malekovića i arhitekta Marijana Hržića bio je odličan i još uvijek je kvalitetan pa ga mi i nećemo konceptualno dirati; mijenjamo ga samo tamo gdje je nužno da on zadrži svoju aktualnost. Konceptualno ćemo se više koncentrirati na Hrvatsku nego prije 25 godina, kada je bilo važno da se naglasi otvorenost hrvatske kulture prema svijetu, a sada nemamo više što dokazivati o kvaliteti svoje baštine, a i u EU-u smo tako da se okrećemo sebi i stvaramo mjesto trajnog predstavljanja hrvatskog dizajna, povijesne i suvremene fotografije. Postavi će se mijenjati, bit će dinamični, radit ćemo tzv. mikroizložbe unutar postava i organizirati projekcije filmova.

NACIONAL: Unutar tih 25 godina došlo je do važnih temeljnih istraživanja opusa naših umjetnika, dizajnera, fotografa, ušlo se u trag ostavštinama ili su neke vrijedne zaokružene zbirke donirane u MUO pa to traži nove postave?

Upravo tako. Četvrt stoljeća nije malo. Sjetite se „onih prvih“ četvrti 20. stoljeća, kad je postojao jedan svijet do 1. svjetskog rata i drugi svijet nakon njega. Kod nas je Domovinski rat napravio jednu cenzuru, ali prava globalna promjena nastala je nakon 2000. godine kad su nove tehnologije duboko penetrirale u pore cijelog društva. Muzej je tradicionalna institucija u nekom smislu, ali isto tako je otvoren novim tehnologijama, medijima i kanalima komunikacije, a MUO je uvijek bio čelni umjetnički muzej u Hrvatskoj pa i u Jugoslaviji, mjesto koje je umjetnicima i umjetničkim fenomenima otvaralo nova vrata. Stoga, sve novo što uvodimo nije negacija prošlosti i tradicije, nego afirmacija tradicije i temelja koje su nam prethodnici stvorili kroz 140 godina.

NACIONAL: Često ste upozoravali na to da ne postoji dovoljno sluha državnih i gradskih struktura oko potreba ulaganja u samu zgradu Muzeja, koja nikada nije temeljito obnovljena i depoi su premali. U kojoj je fazi novi projekt MUO-a?

Naše zbirke su ogromne. Svaka naša zbirka bi po brojnosti i kvaliteti mogla i trebala biti jedan ozbiljni izdvojeni specijalizirani muzej. Baš smo neki dan radili anketu o fundusu, koju su nas molili naši kolege iz budimpeštanskog Muzeja primijenjenih umjetnosti, našeg parnjaka. Zaprepastili su se koliko samo imamo djela u Zbirci dizajna, 20.000 predmeta: dakle, samo dizajn, i tu ne računamo dizajn namještaja ili stakla, već samo tzv. čisti dizajn. To je u svjetskim razmjerima respektabilna zbirka. Moja zbirka koju vodim, Zbirka slikarstva, ima preko 3000 slika. To je dva i pol puta veće od Strossmayerove galerije HAZU-a i nešto malo manje od Mimarine cijele zbirke, a u MUO-u je to jedna manja zbirka. Zašto to govorim? Ne želeći podcjenjivati druge naše muzejske institucije, pokušavam objasniti što MUO čuva i što predstavlja. I zašto nam je potrebno više prostora. Mi smo sada na rubu održivosti. Ako se vrlo brzo nešto ne promjeni, ako ne dobijemo nove prostore, muzej će se početi gušiti. Što ukratko znači da neće moći više funkcionirati kako bi trebao te da će se neke funkcije morati obustaviti jer više ih nećemo imati gdje održavati. Izložbe, na primjer, jer ćemo te najvrjednije izložbene dvorane grada morati početi koristiti kao depoe za svoje umjetnine ili se odreći temeljne funkcije zbog koje smo osnovani – prikupljanja i očuvanja naše baštine.

NACIONAL: Od desetak tisuća eura po izložbi, realno, zar ne?

Da, desetak tisuća eura u drugim, uređenim državama! Naravno da dragim kolegama to ne bih nikada napravio, ali samo da postavimo stvari u prave okvire…

NACIONAL: Koliko košta jedna izložba u sličnim europskim muzejima?

Jedna srednja, manja izložba u nekom našem muzeju parnjaku je u najstrožem minimumu na 100 do 150 tisuća eura. To je moj godišnji budžet za sve, od programske djelatnosti do održavanja muzeja, konzervacije, restauracije, znanstvenog rada i svega ostalog.

NACIONAL: Smatrate li da bi Grad i Ministarstvo trebali dodatno modificirati način sufinanciranja sredstava, da manje djeluju kao ministarstva socijalne skrbi i dijele svima po malo, već da više nagrade radišne, najbolje i talentirane?

Apsolutno smatram da bi se tu trebala napraviti radikalna promjena. Čini mi se da je Ministarstvo kulture već krenulo u tom pravcu, da više daje dobrim institucijama u svakom umjetničkom području. Po sadašnjem sustavu je MUO kao krovna nacionalna i gradska institucija stavljen u isti rang kao neka galerija u provinciji ili neki XY umjetnik, neka se nitko ne uvrijedi. Kolege koji sjede u tim komisijama ne znaju uvijek sve što je nekoj instituciji potrebno ili goruće za financiranje u jednoj godini i to je normalno. Ne mogu to sve ni znati. Pa onda, nitko se nikomu ne želi zamjerati i tako je već desetljećima. To nema čak veze ni s jednom partijom ili strankom, tako je bilo oduvijek. Ako smo mi nacionalni muzej, onda bi se trebalo znati koliko nam novca ide bez da stalno moramo nekoga uvjeravati u kvalitetu. Kod nas je stalno prisutno ono „vaši i naši“: muzej nije ni vaš niti naš, on je hrvatski, bez obzira na to tko mu je nominalno osnivač. Pa nije MUO na Marsu ako mu je Grad Zagreb osnivač, a ne država. Ministarstvo je sada krenulo s budžetskim financiranjem institucija, ali to je tek početak. Trebali bismo imati plan financiranja sređen početkom siječnja, a ne da ga još nismo saznali i potpisali do ožujka ili do lipnja te tekuće godine! Kako da onda planiramo ozbiljne izložbe, pogotovo inozemne? To je problem i za sponzore. Ako radiš dobro kao institucija, bit ćeš nagrađen. Radiš loše? Smanjujemo ti budžet. Tako se jedino mogu raditi ozbiljne verifikacije. Mi se, nažalost, igramo neke kvazidemokracije koja dovodi do toga da se tobože jadnima daje novac, a kao rezultat zato imamo sve više jadnih. Ili kad uvodimo promjene, one još više zakompliciraju stvari.

NACIONAL: Postoji li kod naših političara svih predznaka još uvijek određeni strah od kulture, kao da je ona neko nužno zlo ili bauk, grotlo koje samo guta novac?

Još uvijek postoji ta percepcija da je kultura to nešto „drugo“. Nešto suvišno ili opet nekakav ukras koji ti se zapravo ne sviđa, ali ti kažu da ga moraš imati. Pogotovo sad kad smo u EU-u.

NACIONAL: I da nas moraju trpjeti.

Da, upravo to, da nas političari moraju trpjeti. Kao kravatu koja te steže oko vrata, gnjavi, ali je moraš imati. Pogotovo u godini u kojoj predsjedamo EU-om, kultura je zaista važna. Mi bismo kao zemlja i morali mnogo više zarađivati od kulturnog turizma. Zemlje koje su to shvatile i stimulirale umjetnike, fantastično zarađuju od kulture. Mi smo, nažalost, država koja ne može kulturu prepustiti tržištu, premali smo, država i lokalne jedinice to moraju pratiti. Jednako tako, kod nas je sponzorstvo danas čudo. U drugim zemljama su sponzori nagrađeni olakšicama u poreznom sustavu, kod nas plaćaju PDV na sponzorstvo. Dakle, sponzor kao da je kažnjen za specijalnu investiciju, razmjenu usluga. Mi smo prošloga tjedna potpisali važan ugovor o sponzorstvu s INA-om i iznimno smo na tomu zahvalni. Obnovili smo suradnju i nadam se da ćemo svi biti zadovoljni. Svjestan sam da njih to zapravo košta mnogo više. Imamo dobar ugovor o partnerstvu i s Croatia osiguranjem, ali svjestan sam da je to za njih gotovo žrtva radi plaćanja PDV-a. Za kulturu! Zato ih jako cijenim, a mi se zaista trudimo da im dajemo maksimalnu vrijednost za novac.

NACIONAL: Treba li uzeti u obzir i to da su se uprave i odbori brojnih uspješnih tvrtki, riješile naših ljudi i dovele strance koje ne zanima pomaganje hrvatskoj kulturi i umjetnosti?

To jest faktor. Pogledajte Plivu koja je nestala u svakom smislu, a bila je kvalitetni partner i sponzor. Velika šteta. S nekim kompanijama i čelnim ljudima smo kao MUO imali fenomenalnu suradnju, promijenila se uprava ili samo glavni čovjek i preko noći, kao da je pala sjekira, ukinuto sponzorstvo. Bez osobita razloga ili objašnjenja. Jer je netko odlučio da je to nebitno za imidž kompanije.

No da se vratim na sam Muzej: idemo prema etabliranju na karti Europe, da postanemo vidljiviji. Jasno da ne možemo biti kao naš bečki parnjak, Prag ili Pešta, ali u mnogočemu smo im konkurentni i al pari. Imam dobar uvid u europsku muzejsku scenu i moram reći da ne zaostajemo. Ne možemo se uspoređivati po bogatstvu, ali možemo po profesionalnosti. Prije nekoliko mjeseci na jednoj konferenciji u Pragu prezentirao sam naše dosege u digitalizaciji muzejske građe i moram reći da su kolege bili fascinirani, a među njima su bili direktori najuglednijih europskih muzeja. Naši rezultati nisu baš zaostajali za rezultatima njemačkih muzeja.

NACIONAL: Jeste li uspjeli unijeti neke tražene promjene i dopune u naš novi Zakon o muzejima i ako jeste, o čemu se konkretno radi?

Nijedan zakon nije u konačnici do kraja dobar pa tako ni ovaj, ali pomaci nabolje su znatni. Raščistilo se što taj zakon jest za ovo naše područje. Maknule su se brojne dileme. Moram reći da je tu ministrica Nina Obuljen Koržinek bila vrlo jasna i odlučna u nekoliko ključnih momenata. Sama je prelomila neke dileme i diskusije unutar struke i tu je njezina uloga bila vrlo pozitivna. Sad će me svi napasti da sam rekao nešto dobro o ministrici, jer to se ne smije, ali ovo se mora priznati. Pomogla je da raščistimo konačno što su temeljna stručna muzejska zvanja, kao što je u bolnici temeljno zvanje doktor. Bez obzira na njihovu važnu ulogu u instituciji, ne može menadžer, PR stručnjak, šef računovodstva, vozač, tehničar ili laborant donositi ključne strateške odluke na Muzejskom vijeću kao ljudi u muzejskim zvanjima. To je ključ priče. Restauratori su otišli u segment restauratora, knjižničari u svoje područje i to je logično. Mi nismo u muzeju radi marketinga ili IT-ja, već obrnuto. Odškrinuta su vrata – iako ne znam koliko – kolegicama i kolegama koji su freelanceri. Bilo je pitanje oko toga tko može biti kustos i mora li raditi u instituciji. Smatram da bi kustosi trebali imati licencu da su kustosi, kao i arhitekti, a drugo je to gdje i kako rade. Taj prijedlog mi nije prošao, možda je bio preradikalan jer zadire mnogo šire od ovog zakona. Ali kustosi koji rade samostalno mogu ući s poslom i projektima u sustav muzeja i to je velika stvar. No što ako mi se pojavi kolega s velikim freelance iskustvom, kalibra Tonka Maroevića, a želi raditi u muzeju? Zar ću ga staviti na mjesto kustosa-pripravnika? Mi to i dalje uopće nemamo riješeno iako sam se za to borio.

NACIONAL: Da se nagrade talent i radišnost…

Naravno! Zašto takva osoba odmah ne bi mogla postati voditelj jedne zbirke u muzeju ako ima već sve potrebne kvalifikacije? Zar mora ući u muzejsku strukturu prije 25 ili 30 godina za to? Što mi zapravo nagrađujemo i stimuliramo?

NACIONAL: A puna su nam usta floskula o zemlji znanja…

Jasno. Imali smo takvu bizarnu situaciju prije nekoliko godina s uglednom likovnom kritičarkom koja je bila ravnateljica jedne institucije, a kad je prestala to biti, spuštena je gotovo na razinu muzejskog pripravnika. Halo?! Ja sam zastupao i zastupam tu otvorenost i fleksibilnost, ali isto sam tako tražio da se ne može napredovati po inerciji u muzejskom zvanju nakon pet godina ako nemaš dovoljno verificiranih radova. Onda budi u istom zvanju 10 godina ili duže. Fleksibilnost da, ali vrlo rigorozno ispunjavanje zahtijevanih kriterija. To mi, nažalost, nije u cijelosti prošlo.

NACIONAL: Kod nas se ništa ne može sankcionirati, nerad posebno, zar ne?

Da, ništa ne možete sankcionirati. Jer, po našem zakonu, ako netko ubije ili ukrade jednu penkalu, dobije jednaku opomenu ili uvjetnu. Nigdje nema gradacije prekršaja pa ni u kulturi. Ja nemam kao ravnatelj institucije zakonskog alata da nekoga sankcioniram za bilo kakav prekršaj, skinem mu to od plaće ili dam otkaz. Jedino mogu sam sebe otpustiti kao ravnatelja! Naravno da je određena sigurnost dobra i ja sam zadnji koji bi ikoga otpustio, ali bio sam u situacijama kad bih volio da su barem na tren pomislili da bih to mogao napraviti. Ili uzeti od plaće. Zato stalno govorim da smo još uvijek u postsocijalističkom društvu i nismo prešli u kapitalizam što se tiče kulture. U nekim smo segmentima društva prešli u vulgarni kapitalizam, čemu svjedočimo svakoga dana, posebice nakon antologijske izjave „jednog uvaženog gospodina“ da se mora malo krasti „jer bi premijer pomislio da je nesposoban ako baš ništa nije drpio“ – i to je sukus ovog društva i mentaliteta. S druge strane, imamo ljude u sustavima i strukturama koji su tako zaštićeni da traju i traju, bez odgovornosti. I u kulturi i u umjetnosti.

NACIONAL: Trebalo bi se prestati gledati na naše područje kao na neku igrariju i shvatiti da je to sustav koji mora podlijegati zakonskoj odgovornosti?

Upravo tako. Nedostaje nam trajno uspostavljanje kriterija. Htio sam provući sustav verifikacije kustosa nakon četiri godine, kao ciklus koji se provjerava pred komisijom, no to nije prošlo na Ministarstvu, bio sam potpuno nadglasan. Međutim, kolege iz mojeg muzeja zastupali su moj stav da bi za kustoski rad rok za primanje u više zvanje trebao biti 10 godina – i tu smo barem bili složni.

NACIONAL: Što ćemo s kaosom na našem tržištu umjetnina po pitanju regulative izdavanja lažnih certifikata?

U ozbiljnim društvima postoje procjenitelji koji prolaze vrlo ozbiljne treninge, primjerice Sotheby’s, Christie’s ili Dorotheum, i koji imaju ozbiljne kursove s vrlo jasnim i strogim pravilima, nakon čega su ovlašteni za neko umjetničko područje. Kustosi MUO– a mogu i smiju davati atribucije i pisana mišljenja o vjerodostojnosti atribucije i datacije. Ne izdajemo procjene umjetnina za pojedince izvan institucija, ali to radimo za umjetnine u državnom i gradskom vlasništvu te na zahtjev suda ili nekog sličnog organa. Zabranio sam kolegama izdavanje procjena vrijednosti svakomu tko dođe s ulice u MUO jer sam se uvjerio da to vodi velikom cirkusu: gotovo uvijek postoji nesklad između očekivanja vlasnika koliko nešto vrijedi i za koliko se realno može prodati kod nas iako možda vrijedi više. Treba pogledati kakav sistem imaju inozemne kolege i slijediti dobre primjere.

NACIONAL: Koje biste još velike izložbene projekte izdvojili u ovoj godini?

Velika svečarska izložba u svibnju je izložba kasnogotičkih tapiserija iz Muzeja Cluny i Louvre u Parizu, ciklus tapiserija iz katedrale u Auxerreu posvećen Saint- Étienneu, odnosno sv. Stjepanu. To je ciklus od 12 tapiserija koje su apsolutna remek-djela kasne gotike, nešto najvrjednije što uopće postoji u svjetskim razmjerima. Nakon izložbe Caravaggia i Guercina moram istaknuti da je kompliment Zagrebu, Hrvatskoj i Muzeju za umjetnost i obrt to što su nam uopće dozvolili da to izložimo iz njihova fundusa. Prošli smo stroge kontrole i provjere francuskih kolega. Zatim nas u rujnu čeka izložba donacije dizajnera Milana Vulpea i Hrvatskog dizajnerskog društva te na kraju naša obljetnička izložba pod nazivom „Vidi umjetnost – See Art – tamo gdje je drugi ne vide“. Temeljne ideje te izložbe su muzej i muzejski predmeti iz drugog spektra.

NACIONAL: Stalno pomlađujete ekipu kustosa u Muzeju. Jeste li zadovoljni radnim navikama i talentom mladih kolega, žele li učiti?

Kolegica, nemamo kolege! Ne zato što ja to neću, nego tako ispada. Moram priznati da sam jako zadovoljan. Upravo smo sad u smjeni generacija. Još nas je ostalo dvoje ili troje iz „baby boom generacije“ i to je jedan od razloga što sam prihvatio i ovaj zadnji mandat; da vodim tu međugeneracijsku transmisiju znanja. Imam nekoliko sjajno obrazovanih mladih kustosica koje su unijele novu dinamiku i način razmišljanja u MUO. Učim od njih jer sam jako otvoren prema svemu novome. Do sada nisam pogriješio u odabiru suradnica iako bih volio da imamo i muških kolega kustosa.

No kad se nađete u situaciji da imate na intervjuu jednu briljantnu mladu kolegicu i trapavog muškog povjesničara umjetnosti, što uopće imate razmišljati? Ovaj muzej poznat je po tomu što nema mizoginije, a atmosfera je vrlo kultivirana i tolerantna. Bolje je kad ljudi rade iz zadovoljstva, a ne pod pritiskom – iako se kod nas zaista mnogo radi. Imamo i najveći broj doktora znanosti među muzejima u svojem području. Nadam se da ćemo u sljedećoj fazi muzej zasnovati i kao znanstvenu instituciju jer, iskreno, ne razumijem tu podjelu između muzejske struke i znanosti, to su za mene dijelovi istog.