Muzej za umjetnost i obrt jedan je od najteže stradalih u zagrebačkom potresu, pa će 1. siječnja 2022. zatvoriti svoja vrata na neodređeno vrijeme zbog priprema za početak neophodne obnove. Smješten u reprezentativnoj zgradi koju je namjenski za Muzej projektirao Herman Bollé, kao jedna od prvih institucija takve vrste MUO je osnovan 1880., u zlatno doba Austrougarske Monarhije, a na inicijativu Izidora Kršnjavog i Društva umjetnosti. Prema bogatstvu pohranjenom u svom fundusu, mogao bi se definirati kao hrvatski Victoria & Albert Museum. MUO posjeduje preko dvadeset zbirki, od kojih su mnoge jedinstvene i najveće svoje vrste u Hrvatskoj. Tu su zbirke fotografija, namještaja, porculana, metala, tekstila i mode, dizajna, a nedavnom reorganizacijom oformljena je i grafička zbirka, koja je po veličini i značenju postala treća u državi.

No iako je teško stradao u potresu, zahvaljujući trudu zaposlenika MUO nije prestao sa svojim aktivnostima. Tako je u prostorima u prizemlju još lani postavljena izložba „Protreseni MUO: od potresa do potresa 1880. – 2020.“, a zadnja izložba prije zatvaranja, koja se može razgledati do kraja godine, jest limitirana edicija grafika „Nove apstrakcije“ Ede Murtića, ostvarena u suradnji s Fundacijom Murtić.

Prije početka fizičkih radova bit će nužno potpuno iseliti fundus koji broji preko 130 tisuća umjetnina neprocjenjive vrijednosti, biblioteku od preko sto tisuća knjiga i bogatu arhivu, koji predstavljaju hrvatsku kulturnu baštinu. Koliko će dugo trajati obnova, hoće li uspjeti povući ugovoreni novac iz Europskog fonda solidarnosti, kamo će biti smješten fundus Muzeja tijekom obnove i kakve aktivnosti planiraju u egzilu, teme su o kojima je tjednik Nacional razgovarao s dugogodišnjim ravnateljem Muzeja za umjetnost i obrt Miroslavom Gašparovićem. Po obrazovanju profesor povijesti umjetnosti i filozofije, na mjestu ravnatelja MUO-a 2003. godine naslijedio je Vladimira Malekovića. Od 1995. u MUO-u je bio viši kustos i voditelj zbirke slikarstva i grafike. Prije toga, od 1983. do 1994., vodio je zbirku talijanskih majstora Strossmayerove galerije starih majstora HAZU-a. Autor je brojnih stručnih i znanstvenih članaka te kritičarskih osvrta i eseja o likovnoj umjetnosti.

NACIONAL: MUO je jedan od muzeja koji su najteže stradali u potresu, a vi ste o tome napravili izložbu?

Da, napravili smo izložbu „Protreseni MUO: od potresa do potresa 1880. – 2020.’, prvu i jedinu takvu zasad, koliko mi je poznato. Autori smo bili kolegica Irma Huić, voditeljica Odjela za održavanje, ujedno i voditeljica projekta obnove, ja i, naravno, cijeli tim Muzeja. Naime, nas dvoje smo bili prvi koji smo već u osam ujutro, pola sata nakon prvog potresa, došli u Muzej i zatekli to što smo zatekli. Izložba je bila posvećena potresima 1880. i 2020., gradu Zagrebu i činjenici da je Muzej upravo obilježio 140 godina djelatnosti, što je ujedno i 140. godina između dvaju potresa. Sastojala se, između ostalog, i od povijesnih fotografija iz 1880., fotografija grada Zagreba nakon potresa 2020. i fotografija stradalog muzeja koje sam najvećim dijelom sam napravio. Izložba je zapravo imala i određenu psihoterapijsku funkciju. Jer taj potres je doista bio šok i velika trauma za sve zaposlenike muzeja, koji su od prvog trena nakon potresa sudjelovali u spašavanju eksponata. Naša dužnost, po svim protokolima i pravilima, bila je promptna evakuacija predmeta i premještanje na sigurno. Posljedice potresa bile su velike. Najveći problem od samog početka bilo je nepostojanje bilo kakve sustavne organizacije i komunikacije s Gradom, koji je naš osnivač. Muzej je teško stradao, no srećom, toliko je velik da su te zone koje su zaista kataklizmički porušene dovoljno daleko da nisu ugrozile cijeli objekt. Mi se zato i nismo dali potpuno izbaciti, iako je bilo takvih pokušaja, te do dana današnjeg još nismo izašli iz dijelova koji su relativno sigurni, barem toliko koliko i cijeli Donji grad. Zbog toga smo i mogli već lani u rujnu početi s nekim aktivnostima, izložbama i događanjima. Napravili smo to baš zato što smo se našli u tom „covid + potres“ distopijskom svijetu. Bilo nam je važno održati kakav-takav privid normalnog.

NACIONAL: Koliko mislite da će obnova trajati i kakvi su vam planovi, što ćete kao muzej u egzilu za to vrijeme raditi?

Koliko će obnova trajati, to je jako teško prognozirati. No mi nastavljamo funkcionirati i napravili smo jedan vrlo kvalitetan program izložbenih i drugih aktivnosti u Hrvatskoj i inozemstvu, za koji se nadam da će biti i dostatno financiran. Moramo ostati prisutni i zato nećemo prestati s javnom djelatnošću. Osim toga, sva naša stručna, znanstvena djelatnost se nastavlja, kao i rad na nizu projekata EU-a kao što je, na primjer, digitalizacija fundusa hrvatskih muzeja. Već za sljedeću godinu dogovorili smo niz izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Planiramo izložbe u Osijeku – u Muzeju Slavonije, gdje ćemo postaviti izložbu pod radnim naslovom „MUO i njegov fundus“, koja će trajati godinu dana, zatim u Varaždinu, Puli, Rijeci, Zadru, Splitu, Trstu, gdje ćemo u Muzeju kazališta predstaviti Zbirku Jureša, te dvije izložbe fotografija u Kostanjevici na Krki, u Sloveniji. Jedna od njih je senzacionalno otkriće – izložba najboljih hrvatskih fotografa od 1941. do ‘43. koja je napravljena u NDH i nestala tijekom rata u Madridu. Ta izložba donacija je obitelji Tuškan iz SAD-a i prvo će biti predstavljena u Zagrebu. U pregovorima smo i za izložbe u 2023. godini s Korejom i s Bresciom u Italiji. Bit će veliki izazov sve to organizirati jer, s jedne strane, moramo evakuirati fundus i smjestiti ga u depoe, a s druge, moramo izvlačiti stvari i raditi izložbe. Alternative nema. Nećemo se valjda sljedećih tko zna koliko godina zatvoriti u urede i ne raditi ništa. Uz sve navedeno, pokrećemo i novu ediciju koja se zove „Tezoro“, u suradnji sa Školskom knjigom, unutar koje ćemo izdavati stručne knjige i znanstvene radove svojih kustosa u Muzeju za umjetnost i obrt. Već su spremne „Zlatarstvo u Zagrebu 16. i 17. stoljeća“ Ariane Kopućine, „Tošo Dabac“ Ive Prossoli, a nakon toga u pripremi je i monografija „Milan Vulpe“ muzejske savjetnice Koraljke Vlajo, kao što završavamo i monografiju Muzeja za umjetnost i obrt, na kojoj smo započeli raditi prije potresa pa su se radovi malo odužili.

NACIONAL: Hoćete li postavljati i izložbe u Zagrebu?

Već su dogovorene izložbe Zlatana Vehabovića posvećene Muzeju za umjetnost i obrt u Muzeju suvremene umjetnosti i Muzeju grada Zagreba. Osim toga, od Grada Zagreba dobili smo na raspolaganje jedan prostor u samom centru, koji se treba urediti, a u kojem će MUO održavati svoje izložbe dok je u egzilu. Radi se o fantastičnih otprilike 700 „kvadrata“, a ideja je da i nakon što zgrada MUO-a bude obnovljena i mi se u nju vratimo, to postane dizajn-centar Muzeja i Zagreba. Odnosno, da taj prostor koristimo za izložbe suvremenog hrvatskog dizajna, ali i ostalih oblika umjetničkog izraza, dok će u matičnoj zgradi Muzeja biti prezentacija priča o umjetnosti

NACIONAL: U jednom intervjuu davno ste rekli da je MUO zapravo hrvatski Victoria & Albert Museum, koji ima ogroman fundus. Prije samog početka obnove čeka vas izmještanje ostatka fundusa, je li vam Grad Zagreb za to osigurao dovoljno prostora?

Mi smo od Grada Zagreba dobili na raspolaganje jednu halu na Velesajmu, koju smo u okvirima mogućeg, uz minimalna sredstva, prilagodili svojim potrebama. To nije pravi depo, ali smo nabavili potrebnu opremu i uspjeli smanjiti amplitude temperature i vlage na prihvatljive razine. Na tih otprilike tisuću kvadrata do sada smo uspjeli premjestiti preko nevjerojatnih 70 tisuća umjetnina. Nažalost, to nam ni približno nije dovoljno. Prema našim kalkulacijama, trebalo bi nam negdje između tri i četiri tisuće kvadrata za sve potrebe, uključujući tu i ljude. Nedavno smo dobili dodatni prostor na Velesajmu, od nekih 700 kvadrata, u vrlo lošem stanju, koji tek treba urediti. No ni to nam neće biti dovoljno jer to ne rješava ono što nam je trenutačno najveći problem, a to je zbirka namještaja, koji moramo izmjestiti kako bi radovi mogli početi. Radi se o najvrjednijoj zbirci namještaja koju ova država ima, no to su uglavnom veliki komadi koje se ne može staviti bilo gdje. Potrebno je osigurati kakve-takve uvjete da ti vrijedni eksponati ne bi tijekom tih par godina počeli propadati.

NACIONAL: Imate li vi neku ideju ili neko rješenje koje biste mogli predložiti? Ima li na Velesajmu još prostora?

Meni je cijela ta situacija s Velesajmom potpuno nerazumljiva. Naime, Grad Zagreb – koji je osnivač Muzeja za umjetnost i obrt – Zagrebačkom velesajmu, koji je također u vlasništvu Grada Zagreba, plaća ogromne svote za najam hale u koju je smješten fundus Muzeja koji je de facto vlasništvo tog istog Grada Zagreba!? A taj fundus nije tamo deponiran zato što smo se mi tako dosjetili, nego zato što smo stradali u potresu, koji je bio prirodna katastrofa. Istovremeno je Velesajam totalno zapušten, što je nacionalna i gradska sramota. Imati takvo blago u centru grada i puštati da desetljećima propada, to može samo netko tko je bogat ili ima neke duge interese. Uostalom, to je priča cijeloga grada i predivne industrijske arhitekture koja desetljećima propada, a mogla se i te kako dobro iskoristiti za različite komercijalne i nekomercijalne svrhe.

‘Umjetnine vrijedne milijarde eura ne možete držati u skladištu. Za to su potrebni posebni depoi’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zar gradonačelnik ne može „presjeći“ takvu situaciju?

To ja ne znam, to je iznad moje razine odgovornosti. Ali, u svakom slučaju, to mi je potpuno bizarno.

NACIONAL: Imate li sugovornika za te probleme u Gradu, odnosno, u gradskim institucijama?

Sve što mogu reći jest da u gradskom Uredu za kulturu, na čijem je čelu v.d. pročelnica, postoje ljudi koji se zaista trude.

NACIONAL: Rekli ste da vam treba nekoliko mjeseci da iselite ostatak fundusa. Hoćete li u tome imati neku pomoć?

Mi smo sve do sada napravili bez pomoći, pa ćemo napraviti i ovo što nas čeka. To što su moji ljudi odradili u nekoliko mjeseci, doista je nevjerojatno. Radili su svi – i kustosi, i restauratori, i tehničke službe. Najveći dio odrađen je do 1. srpnja, kada smo se nadali da ćemo dobiti još jedan novi prostor za depo, no otada, što se tiče evakuacije predmeta, sve praktički stoji. Bio sam nedavno u Rijksmuseumu u Amsterdamu, koji je nedavno obnovljen. Kad sam njihovom ravnatelju, koji je vodio tu obnovu, rekao da je nas manje od 70 uspjelo spakirati, evakuirati i uredno složiti 70 tisuća predmeta u roku od par mjeseci, on nije mogao vjerovati. To je zaista nevjerojatan pothvat na koji svi mi moramo biti jako ponosni. Što se kaže, „na muci se poznaju junaci“.

NACIONAL: Nakon zagrebačkog potresa Hrvatska je iz Fonda solidarnosti EU-a dobila 680 milijuna eura, koje treba potrošiti do 31. svibnja 2022. Hoćete li do tada stići provesti projekte?

Mi smo aplicirali prvi i s Ministarstvom kulture prvi potpisali dva ugovora, jer od samog potresa pripremali smo se za takvu situaciju u kojoj će biti odobren europski novac. Mi smo bili spremni, a drugi baš i nisu. I zato smo odmah reagirali te čim je raspisan natječaj, dobili nekih 68 milijuna kuna, to jest, oko devet milijuna eura za pripremne radove, konstruktivnu i statičku sanaciju – znači, za učvršćivanje postojećeg stanja. Je li to bilo dobro ispregovarano ili ne, ne mogu to komentirati, ali činjenica jest da je tako i da su ugovori potpisani pod tim uvjetima. No već u trenutku kada su potpisani, bio sam svjestan toga da je rok prekratak. Nakon potpisivanja počeli smo se susretati s enormnim problemima – od javne nabave do inertnosti svih struktura. Mi smo odradili sve, i više od toga, što smo mogli sami, ali Fond istječe 31. svibnja 2022. i ako Vlada ne ispregovara produžetak tog roka – naravno, ne samo zbog nas, već zbog svih institucija i ljudi u gradu Zagrebu – velika je opasnost da taj novac propadne. Ugovor smo potpisali u travnju, što znači da smo za ispunjavanje uvjeta imali nešto više od godinu dana. Ovdje se radi o ogromnom projektu za prostor od 13 tisuća kvadrata za objekt nulte kategorije. Mi smo, sa svoje strane, pokušali sve maksimalno ubrzati, no neke stvari nije moguće fizički prije odraditi. Prošloga tjedna imali smo prvu prezentaciju idejnog projekta, a projektant je profesor s Arhitektonskog fakulteta Alan Braun, koji ima sjajne reference – radio je na obnovi Francuskog paviljona, Kina Europa i slično. Dakle, riječ je o vrhunskom stručnjaku. Ovih dana očekujemo završetak projekta statičke konsolidacije. No nije dovoljno samo konstrukcijski učvrstiti Muzej, nakon toga imat ćemo samo čvrste, ali potpuno gole zidove, bez infrastrukture itd., a sad moramo uvesti Muzej u 21. stoljeće i riješiti mnoge funkcionalne probleme i nedostatke zgrade iz 19. stoljeća.

NACIONAL: Međutim, 68 milijuna kuna neće biti dovoljno za takve planove…

Taj novac namijenjen je isključivo statičkoj i konstruktivnoj sanaciji. Naime, procijenjena vrijednost kompletne obnove Muzeja je negdje između 30 i 40 milijuna eura. To je realna svota. Obnova takvog objekta u Njemačkoj bi koštala oko 100 milijuna eura. Zato je nužno da Zagreb i cijela Hrvatska dobiju produljenje roka za korištenje novca iz Fonda solidarnosti, koji istječe 31. svibnja 2021. U tom slučaju mi bismo stigli napraviti prvu fazu – statičke i konstruktivne sanacije – da bismo tek onda mogli aplicirati na tzv. Recovery fondove – dakle, na Fond oporavka i otpornosti. Ako to produljenje ne dobijemo i propustimo tu priliku, svi ćemo izgubiti milijune eura iz Fonda solidarnosti, a nakon toga i cijela Hrvatska milijarde iz Fonda za otpornost i oporavak. Bez suradnje države, Grada i institucija u povlačenju tog novca, sigurno nećemo uspjeti. Naime, mi smo u situaciji u kojoj problem nije novac, njega imamo, već funkcioniranje sustava koji nije baš spreman i voljan uzeti taj novac. Problem je bio i onaj prvi Zakon o obnovi, koji je bio katastrofa, dok je ovaj novi nešto bolji, no ni taj nije sasvim funkcionalan. Rezultat svega je da dvije godine obnova u Zagrebu stoji, kao i na Baniji. Kao da nikoga nije briga.

NACIONAL: Imate li u planu riješiti pitanje smještaja fundusa unutar projekta sveobuhvatne obnove? Naime, svi muzeji, galerije, pa i HNK, imaju taj problem…

To je rezultat strateškog nepromišljanja kulture u Hrvatskoj. Svi muzeji u gradu Zagrebu desetljećima vape za depoima, a ja se s problemom nedostatka prostora za smještaj umjetnina borim otkad sam došao na ovu funkciju. Manji dio fundusa i ubuduće možemo smjestiti unutar prostora same zgrade, no to nikako nije dovoljno. Umjetnine vrijedne milijarde eura ne možete držati u skladištu. Za to su potrebni posebni depoi, a depoi su zapravo sefovi. Upravo sam se vratio iz Amsterdama, gdje je Rijksmuseum svoju zgradu posvetio isključivo umjetnosti. Svoje urede i tehničke službe izmjestio je u okolne zgrade, a tridesetak kilometara izvan Amsterdama izgradili su ogromne, posebno projektirane depoe, hermetički zatvorene, potpuno samoodržive, u kojima se čuva fundus svih Rijksmuseuma iz Nizozemske. To je najekonomičnije rješenje koje postoji. Imamo sličnih primjera i bliže – recimo, u Beču.

NACIONAL: MUO dijeli zgradu sa Školom primijenjene umjetnosti i dizajna. Postoji li suradnja na obnovi?

Nažalost, ne. Iako smo mi sijamski blizanci, jer smo tako građeni u startu, obnova ŠPUD-a započela je navrat-nanos, kao i većina od 130 oštećenih škola u Zagrebu, bez ikakvih konzultacija ili koordinacije s nama. Kao da se radi o objektu koji se nalazi negdje drugdje, a ne u istom kompleksu. Nitko nije razmišljao o tome da se dijelove zgrade ne može samo tako razdvojiti, jer ih fizički dijelimo. Imali smo dva sastanka na tu temu u posljednjih nekoliko mjeseci, no ne vidim rezultate. Za sada sve stoji. Trebali smo zajednički promišljati o tome što su nam zajedničke potrebe i problemi, što se može napraviti sa zajedničkim dvorištem, problemom sigurnosti Škole i Muzeja, parkiranja, eventualnim povezivanjem s Medulićevom, naprimjer, i slično…

NACIONAL: Iako ste se prisiljeni iseliti iz zgrade, i dalje dobivate donacije. Jedna od posljednjih stigla je ovih dana iz Rijeke?

Točno, nedavno smo dobili donaciju poznatog scenografsko-koreografskog bračnog para Doriana i Ružice Sokolić iz Rijeke. Riječ je o više od stotinu plakata grafičkog dizajna, brojnim skicama i dokumentaciji vezanoj uz njihov pedesetogodišnji stvaralački rad. Sretni smo zbog toga i nadamo se da ćemo slične donacije dobivati i dalje. Za vrijedne umjetnine MUO je uvijek otvoren. Ja ne mogu odbiti takve izuzetne materijale zato što smo trenutačno u problemu prostora. Misija Muzeja ne definira se ovim trenutkom, već vječnošću. Naš zadatak je očuvanje hrvatske, ali i europske baštine za buduće generacije.