Miroslav Delić, predsjednik Udruge antifašista grada Karlovca i potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske u subotu, 14. svibnja, bio je izaslanik predsjednika SABA-e na 80. obljetnici proboja partizana i civila iz ustaškog obruča na Petrovoj gori koju su organizirali SNV i SABA. Inače, za vrijeme vlade Zorana Milanovića 2011. godine, pokrenut je „Apel za obnovu sedam kapitalnih spomenika NOB-u’’, na kojoj se nalazi i spomenik Vojina Bakića Ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori koji je, kao i partizanska bolnica, tijekom devedesetih godina potpuno devastiran.

Očekivano, na ovoj obljetnici nisu sudjelovali aktualni predstavnici najviše hrvatske vlasti, a jedina predstavnica opozicije bila je saborska zastupnica Urša Raukar u ime zeleno-lijeve Platforme Možemo!. Naime, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković u to vrijeme bio je na komemoraciji za žrtve Bleiburga. Ona se ove godine održala u Udbini i na zagrebačkom Mirogoju jer je Austrija zabranila održavanje takvih skupova na kojima se godinama veličala fašistička tvorevina NDH na svom teritoriju. Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, podsjetio je kako je skulptura Vojina Bakića spomenik prve kategorije, kao i jedinstvena partizanska bolnica i groblje na Petrovoj gori, o kojima bi država trebala voditi brigu u skladu sa slobodarskim idejama Europske unije kojoj pripada. Smatra da bi to spomen-područje trebalo dobiti i zaštitu UNESCO-a, za što je potrebna samo politička volja. Komentirajući komemoraciju žrtvama Bleiburga na Udbini, rekao je da svaka nevina žrtva zaslužuje počast, ali i da ono što se događalo na Petrovoj gori, tijekom četiri godine ustaškog terora i na Bleiburgu, ipak nije isto. Izrazio je žaljenje što na 80. obljetnici proboja nije bio niti jedan predstavnik hrvatske vlasti.

Miroslav Delić po struci je profesor tehničke kulture koji je nakon 15 godina rada u zagrebačkim školama, od 1998. zaposlen u Domu za odgoj djece i mladeži u Karlovcu. Uoči obljetnice proboja na Petrovoj gori dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Na žalost, o proboju na Petrovoj gori i mnogim značajnim događajima iz Narodnooslobodilačke borbe vrlo se malo zna i govori u posljednjih trideset godina. Koliko ljudi je sudjelovalo u proboju?

U obruču je ostalo oko 700 partizana i 10 tisuća civila, odnosno civilnog stanovništva koje je na Petrovu goru izbjeglo pred ustaškim terorom iz Vojnića, Vrginmosta, Gline, Topuskog i okolnih sela i tamo pronašlo spas. Naime, u prvih nekoliko mjeseci ustaške vlasti u logore nisu bili odvođeni samo muškarci, već cijele obitelji. U početku još nije bilo organiziranog otpora, postojale su tek takozvane seoske narodne straže, koje su pokušavale zaštiti sela i zaseoke, kao prve organizirane jedinice. Na Petrovoj gori utočište su našli Srbi, Hrvati i muslimani koji su bježali s područja BiH. Ustaše su početkom ožujka 1942. već napravili vojnu akciju kako bi se obračunali s partizanima na Petrovoj gori. Potpuno su okružili partizane, skojevce i sve ostale koji se tamo sklonili. Oni su bili u izuzetno teškoj situaciji i morali su donijeti odluku – pokušati proboj ili će ih pobiti ustaše. Naprijed su išli partizani s oružjem, a iza njih nenaoružani muškarci koji su u slučaju ranjavanja ili pogibije nekog partizana uzimali njegovo oružje i zauzimali njegovo mjesto. Tek nakon njih išli su žene, djeca i starci, oni koji su se mogli kretati i kojih je bilo najviše. Ranjenici koji se nisu mogli kretati ostali su na Petrovoj gori i zato su i partizani uložili nadljudski napor da taj proboj uspije. Bila je to taktički odlično odrađena akcija. Proboj su napravili na tri strane – prema Vojniću, Ključu i Biljegu. Na žalost, nisam naišao na podatak koliko ih je taj proboj preživjelo.

NACIONAL: Budući da je netom nakon proglašenja NDH i uvođenjem rasnih zakona, upravo na tom području započeo pokolj srpskog stanovništva, zapaljena je crkva u Glini u kojoj je pobijeno stotine ljudi, pretpostavljam da su ti civili bili pretežno izbjegli Srbi.

Ubrzo nakon proglašenja NDH, uvedeni su i rasni zakoni, prema kojima je trebalo uništiti Srbe, Židove i Rome, i otada počinje progon civilnog stanovništva isključivo na temelju nacionalnosti i vjere. Budući da je tadašnji nadbiskup Stepinac blagoslovio stvaranje NDH i poslao okružnicu svim župama da se održi misa za proglašenje NDH, to je shvaćeno kao zeleno svjetlo za teror nad pripadnicima tih naroda, kao i nad hrvatskim antifašistima. Na području Korduna masovna hapšenja započinju već 6. 5. 1941. i to na području Veljuna. I sam grad Karlovac bio je ustaško uporište. Ali Karlovac je bio i mjesto odakle se odlazilo u partizane, mnogi antifašisti i ilegalci koji se nisu slagali s režimom i bježali iz Zagreba dolazili bi do Karlovca, koji je bio postaja s koje su se prebacivali na Petrovu goru. Na Petrovoj gori bio je i partizanski stožer i mnogi poznati narodni heroji su također tamo boravili.

NACIONAL: Na Petrovoj gori postojala je jedinstvena partizanska bolnica i zemunice koje su bile sačuvane sve do devedesetih, kada su potpuno devastirane. Kako je ta bolnica nastala?

Ta bolnica je radila od početka listopada 1941. sve do svibnja 1945., kada je preseljena u oslobođeni Karlovac. Sredinom 1941. partizansko rukovodstvo s Korduna i Banije shvatilo je da postoji problem zbrinjavanja ranjenika. Problem je bio da među ustanicima, ljudima koji su pokrenuli ustanak, nije bilo medicinskog kadra. Prema informacijama do kojih sam došao, Nada Dimić je negdje sredinom kolovoza uspjela dovesti liječnika Savu Zlatića, zvanog Mićo iz Istre i Jakova Kranjčevića, koji je bio španjolski borac, s iskustvom bolničara. Njih dvojica dobili su zadatak da odaberu mjesto i grade prvu bolnicu u šumi. To mjesto zove se Vrletne stijene, ime govori u kakvim je uvjetima bolnica građena. No već u ožujku 1942. bolnica je zapaljena, objekti su uništeni, a ranjenici su spašeni, jer su se sakrili u zemunice. Vrlo brzo sagrađena je nova Centralna partizanska bolnica, na predjelu Pišin Gaja, prva takva u Jugoslaviji, a neki smatraju da je bila i prva u Europi. Ranjenici su bili smješteni po „odjelima“, odnosno u drvenim barakama, koje su bile sačuvane sve devedesetih godina, kada su potpuno devastirane.

Kroz partizansku bolnicu je prošlo oko 10 tisuća ranjenika, a uz bolnicu postoji groblje na kojem je sahranjeno oko 1700 boraca i 2500 civila, žrtava ustaškog terora. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako je bolnica bila opremljena, jesu li imali instrumente, lijekove, anestetike?

Anestetika na žalost nije bilo. Umjesto toga, koristila se šljivovica i slična sredstva. Ljudi su se snalazili kako su znali i umjeli. Bilo je to sve jako primitivno, a medicinsko osoblje radilo je kako je najbolje znalo, s onime što su imali. No zanimljivo je da je bolnica već 1941. imala agregat, pa čak i zubarsku ambulantu. Tek od 1944. saveznici su počeli slati lijekove i sanitetski materijal. Od 1944. postojao je i kirurški odjel, gdje su se obavljale operacije. Čak sam negdje pročitao da se 1944. u toj bolnici liječio Churchillov sin. Liječničkom timu pridružila se i Marija Šlezinger, Židovka iz Zagreba, koja je bila posebno posvećena ranjenicima i svoj život je dala da bi ih zaštitila. Bila je izuzetno hrabra žena, kojoj je u zahvalu podignuta spomen-ploča na tom mjestu. Naravno da je i ta spomen-ploča bila uništena, obnovljena je tek prije godinu i pol dana osobnim zalaganjem pojedinaca.

NACIONAL: Te zemunice su fenomen. One se ne vide izvana.

Budući da je bolnica bila na takvom mjestu, bilo je nužno izgraditi te zemunice koje se doista izvana ne vide. Ulaz je otvor s gornje strane kroz koji se ulazi pod zemlju kao u podrum. Bilo ih je nekoliko, a ti prostori su jako veliki, kako bi mogli primiti preko 10 tisuća ljudi. Prilikom otkrivanja spomen-ploče doktorici Šlezinger, otvorio sam poklopac jedne zemunice, no budući da je sve zapušteno i zatrpano smećem, teško je steći dojam stvarne veličine. Inače, nakon 1944. teški ranjenici su prebacivani u Italiju, u Bari i na Siciliju.

NACIONAL: Postoje li podaci koliko je ljudi prošlo kroz partizansku bolnicu, koliko ih je umrlo?

Prema meni dostupnim podacima, kroz bolnicu je prošlo oko 10 tisuća ranjenika, a uz partizansku bolnicu postoji groblje na kojem je sahranjeno oko 1700 boraca i oko 2500 tisuće civila, žrtava ustaškog terora. Možemo pretpostaviti da je na Petrovoj gori ukupno pobijeno oko 4 tisuće ljudi.

‘Osim instrumenata i opreme koji su bili dio svake ordinacije, devedesetih su nestale i originalne fotografije, dokumenti, zapovijedi. To je nepovratno izgubljeno’, kaže Delić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Moja generacija išla je sa školom na Petrovu goru i sjećam se da su tada bili sačuvani i instrumenti i kreveti i operacijska sala. Što je od toga ostalo nakon devedesetih?

Sve je bilo sačuvano, no devedesetih je sve nestalo, rastureno, pobacano i uništeno. Na žalost, osim instrumenata i opreme koja je bila dio svake ordinacije, nestale su i originalne fotografije, dokumenti, zapovjedi. To je nepovratno izgubljeno, osim nekoliko fotografija koje su sada vraćene. Na žalost, to što je ostalo je jad i bijeda.

NACIONAL: Jesu li slične bolnice još negdje postojale i u kakvom su stanju?

Postojala je slična bolnica u Sloveniji, pokraj Cerkna, mjesta Franja, koja je sačuvana i sada pretvorena u turistički kompleks. Oni su komercijalizirali tu svoju povijesnu ostavštinu i itekako su posjećeni. Znam da su predstavnici općine Vojnić išli u Sloveniju s cijelim izaslanstvom, da vide kako to rade Slovenci, no zbog odnosa hrvatske vlasti koja ne mari za antifašizam, u Hrvatskoj je tako nešto očito nemoguće napraviti. Ideja da se to područje stavi u funkciju i komercijalizira nikako da zaživi.

Zanimljivo je da su prije Domovinskog rata u obilazak i na terensku nastavu u partizansku bolnicu dolazili studenti medicine. Bolnica je tada bila uređena i održavana, a to govori o činjenici koliko je to bilo vrijedno nasljeđe i za medicinsku struku. Mi smo u međuvremenu te barake malo počistili i uredili, da sasvim ne propadnu. Naime, bolnica je na području općine Vojnić, koja nema sredstava da taj kompleks uredi, iako imam dojam da bi načelnik to htio.

NACIONAL: Poznato je da je devedesetih uništeno tisuće spomenika antifašizmu. Kakav status ima Petrova gora i kakav je odnos Ministarstva kulture i medija prema tom području?

Petrova gora je zaštićeno spomen-područje, u koje je uključen i spomenik NOB-u u Vojniću. U jednoj rečenici mogu reći da se to područje sada pokušava rebrendirati. Odnosno,umjesto partizanske bolnice i zemunica iz Drugog svjetskog rata, u prvi plan se stavlja Petar Svačić, posljednji hrvatski kralj koji je navodno tamo ubijen. Kažem navodno, zato što iz razgovora s povjesničarima, a osobito s Ivom Goldsteinom koji često dolazi u Karlovac, otkud je i njegov otac, pokojni Slavko, kaže da je cijela ta priča povijesno nepotvrđena i on je uvjeren da to nema veze s istinom. No Petru Svačiću je sada tamo postavljena ploča.

‘Antifašizam vlasti služi kao ukras, što se najbolje može vidjeti u vrijeme obilježavanja Dana pobjede i Dana Europe. Odnos prema antifašizmu nije bio puno bolji ni kada je bila SDP-ova vlast’

NACIONAL: Izdvaja li Ministarstvo kulture sredstva za održavanje tog kompleksa?

Dobio sam informaciju da Ministarstvo kulture daje 100 tisuća kuna godišnje za održavanje, što bi značilo da je od 2000. do sada uplaćeno nekih 2,5 milijuna kuna. Međutim, po onome što sam vidio i u kakvom je to stanju, ne bi se reklo da je to doista tako. Ministarstvo kulture se, nakon pritiska udruga iz Hrvatske i inozemstva 2011. obvezalo da će obnoviti sedam kapitalnih spomenika antifašizmu, među kojima je i cijeli kompleks Petrove gore i spomenik Ustanku naroda Banije i Korduna, čiji je autor svjetski poznati kipar Vojin Bakić. No sve je to ostalo prazno slovo na papiru, ništa se do danas nije dogodilo, osim što spomenik sve više propada. Koliko sam čuo na sjednicama predsjedništva SABA-e, aktualna ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek vrlo je tvrda po pitanju obnove spomenika antifašizmu i s njom je teško postići neki dogovor ili kompromis. No nešto bi mogli i sami gradovi i općine. Barem da spriječe daljnju devastaciju.

NACIONAL: Na vrhu Petrove gore, Petrovcu, nalazi se arhitektonsko-kiparski spomenik Ustanku naroda Banije i Korduna, djelo jednog od najboljih hrvatskih kipara Vojina Bakića, koji je u vrijeme kada je nastao 1970. bio avangarda. U kakvom je stanju i pokazuje li Ministarstvo kulture interes da ga se obnovi?

Spomenik je znatno oštećen, pokradena je oplata, nagrđeni su zidovi, na njega su postavljene bespravne antene. Kada smo prethodnih godina dolazili u obilazak, oprema tog prostora mogla se naći razbacana po šumi. To je nečuven barbarizam kojim se očito željelo zatrti sjećanje na antifašističku borbu i sve što je bilo prije 1990. Ali ako se vlast tako odnosi i prema tom spomeniku i prema tom vremenu, ne može se očekivati niti da običan puk to drugačije shvaća. To što je Vojin Bakić svjetski poznati kipar očito ne zanima previše hrvatsku vlast. Bilo je i drugih poznatih umjetnika, čiji su partizanski spomenici također srušeni, no oni nemaju skrupula prema njima. Smatra se da je oko tri tisuće spomenika antifašizmu uništeno tijekom devedesetih. Čovjeku dođe da plače, kada vidi kako sve to propada.

NACIONAL: Ima li šanse da se za obnovu dobiju sredstva iz EU fondova?

Na žalost, jedan od velikih problema je nesređeno vlasništvo nad zemljištem na kojem je spomenik izgrađen, koje dijele tri općine i dvije županije. A da biste dobili europska sredstva, prvo i osnovno mora se znati tko je vlasnik i svi papiri moraju biti čisti. Spomenik je u nadležnosti Republike Hrvatske, odnosno Ministarstva kulture i medija, jer ima status zaštićenog spomenika kulture. Ono što bi se trebalo napraviti, kako bi se moglo aplicirati za europski novac, jest izdvojiti parcelu na kojoj je spomenik i prebaciti je u vlasništvo RH. No ja vjerujem da je ovakva neriješena situacija izgovor da se ništa ne radi. U vrijeme kada je na čelu općine Vojnić bio načelnik iz SDP-a, on se silno trudio da riješi taj problem, ali samo je nailazio na birokratske i administrativne barijere i nije se mogao pomaknuti s mjesta.

‘Možemo pretpostaviti da je na Petrovoj gori ukupno pobijeno oko četiri tisuće ljudi’, rekao je potpredsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske nacionalovoj novinarki. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Vi živite u Karlovcu koji je bio značajan centar otpora ustaškom režimu i dao niz narodnih heroja, od Ive Lole Ribara do Vece Holjevca, a i poznati publicist Slavko Goldstein bio je Karlovčanin. Međutim, gradonačelnik Damir Mandić iz redova HDZ-a relativizirao je Dan pobjede i rekao kako ga obilježava zbog svih žrtava, a ulogu Karlovčana u toj pobjedi nije ni spomenuo. Kako to komentirate?

Doista, mnogi su Karlovčani, osobito mladi intelektualci dali značaj doprinos organiziranju pokreta otpora. Netko je morao pokrenuti i okupiti slobodnomisleće ljude, sindikaliste, seljake. Oni su to napravili, a ljudi su ih slijedili. Njima to nije bila sila, kao Hrvati mogli su živjeti komotno i ustaše ih vjerojatno ne bi dirale. Ali oni nisu mogli gledati tu nepravdu i zločinački režim i krenuli su u neizvjesnost. Poznato je i da su mnogi ilegalci i skojevci kojima je prijetilo hapšenje u Zagrebu preko Karlovca bježali u partizane, dalje na Kordun. Mene posebno žalosti da se grad Karlovac nije dostojno odužio Veci Holjevcu, narodnom heroju, koji je izveo jednu od prvih akcija otpora koja je odjeknula u Europi. Poveo je grupu partizana, preobučenih u ustaše, da oslobode svog druga Grgu Čavića. Veco Holjevac, Nada Dimić, obitelj Riba su bili Karlovčani koji su se među prvima uključili u Narodnooslobodilačku borbu, Josip Kraš je poginuo u Karlovcu. No iako se hrvatska vlast deklarativno poziva na antifašizam, Damir Mandić, gradonačelnik Karlovca iz redova HDZ-a na Dan pobjede odlazi zapaliti svijeće na groblju kod križa, „za sve žrtve i stradale“, izjednačavajući ustaše i partizane. A nije došao na proslavu Dana oslobođenja grada Karlovca, 6. svibnja, tamo gdje smo ga pozvali, već je poslao svoju zamjenicu.

NACIONAL: Postoji li neka ploča u spomen na tu akciju Vece Holjevca u Karlovcu?

Na zgradi koja je nekad bila bolnica, iz koje su oslobađali Marina Grgu Čavića nekada je bila spomen-ploča. Mi tražimo već dvadesetak godina da se ta ploča vrati, čak je i bivši predsjednik Mesić pokušao pomoći, jer je neka braniteljska udruga zatražila da se to sudski zaustavi. Županija do dana današnjeg ploču vratila nije jer ima alibi zbog podnesene kaznene prijave zbog ubojstva dvaju domobrana, Veco Holjevac je svakako najpoznatiji, bio je ne samo narodni heroj, već i vizionar, jedan od najuspješnijih gradonačelnika Zagreba, poznat po tome da je „prekoračio“ Savu, izgradio neke od najvažnijih institucija i osnovao Zagrebački velesajam. I u Karlovcu ostavio značajan trag, gdje je doveo industrijsku revoluciju. Naime, njegovom zaslugom u Karlovcu je izgrađena Jugoturbina jer je kao jugoslavenski vojni ataše na ime ratnih reparacija doveo neke od najmodernijih strojeva za proizvodnju turbina. Ta je tvornica zapošljavala preko 5 tisuća radnika.

‘Nisam čuo da je itko iz HDZ-ove vlasti ikada rekao da je zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom Josipa Broza Tita i zahvaljujući ZAVNOH-u, Hrvatska nastala u svojim današnjim granicama’

NACIONAL: Na dan kada ste vi obilježavali obljetnicu proboja ustaškog obruča na Petrovoj gori, predstavnici Hrvatskog sabora i visoki dužnosnici bili su na Mirogoju i na Udbini, gdje su komemorirali žrtve Bleiburga. Naime, Austrija je od ove godine zabranila da se taj skup održava na njenom teritoriju. Kako to komentirate?

Mogu samo ponoviti da odnos vlasti prema antifašizmu nije u skladu s temeljnim načelima hrvatskog Ustava, niti s europskim standardima i vrijednostima, kao ni s Deklaracijom o antifašizmu koju je izglasao Hrvatski sabor. Antifašizam vlasti služi kao ukras, što se najbolje može vidjeti u vrijeme obilježavanja Dana pobjede i Dana Europe. Na žalost, odnos prema antifašizmu nije bio puno bolji niti kada je bila neka druga vlast, mislim dakako na SDP. Sama činjenica da je Hrvatski sabor pokrovitelj komemoracije za Bleiburg, kao i da financira razne kvazi-povjesničare koji revidiraju povijest, da vlast tolerira ustaške simbole i pozdrav za dom spremni na različitim javnim skupovima, jasno govori o njihovu licemjerju. Dok se istovremeno u inozemstvu hvale činjenicom da smo imali najveći i najbolje organiziran partizanski pokret u porobljenoj Europi i pobijedili na strani saveznika. Nisam čuo da je itko iz HDZ-ove vlasti ikada rekao da je zahvaljujući Narodnooslobodilačkoj borbi pod vodstvom Josipa Broza Tita i zahvaljujući ZAVNOH-u Hrvatska nastala u svojim današnjim granicama, da su joj vraćene Istra, Dalmacija i otoci koje je Ante Pavelić dao Talijanima. Na žalost, jedino što možemo činiti jest da mlade ljude obrazujemo i pravilno informiramo o tom dijelu naše povijesti. Smatram da bi više razrede osnovne škole i gimnazijalce u tom smislu, u sklopu školskog programa trebalo voditi i u Vukovar i u Jasenovac i na Petrovu goru. Jer oni iz udžbenika o tome nisu ništa naučili. Mi smo kao Udruga antifašista Karlovca organizirali jedan takav obilazak Jasenovca i Petrove gore i moram reći da me jako dirnulo kada su se ta djeca vratila iz Jasenovca i kada su mi rekli: nismo mogli vjerovati da se to događalo.