Bivši hrvatski ministar vanjskih poslova i ministar savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu Miro Kovač komentirao je za Nacional rezultate parlamentarnih izbora u Francuskoj, ali i odnose u vladajućoj koaliciji i vladajućoj stranci HDZ-u, čiji je dugogodišnji član i dužnosnik. Miro Kovač rođen je 1968. u Splitu. Studij je započeo u Zagrebu, a dovršio na Sveučilištu Sorbonne Nouvelle u Parizu, gdje je obranio magisterij na temu o nacionalnim i europskim politikama članica Europske unije, kao i doktorat iz povijesti o međunarodnim odnosima s tezom o ulozi Francuske u stvaranju Kraljevine Jugoslavije. Studirao je i u Njemačkoj te sudjelovao u programima izobrazbe Sveučilišta Harvard. U politici je od 1995. godine, kada je počeo raditi u Uredu za informiranje Ureda predsjednika Republike, gdje ostaje do 1999. kada postaje asistent savjetnika za euroatlantske integracije. Diplomatsku karijeru započinje 2001. kao savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Bruxellesu. Dvije godine kasnije, 2003., postaje ministar savjetnik u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu, a nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2003. postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova te dvije godine kasnije šef Diplomatskog protokola u Ministarstvu vanjskih poslova. Veleposlanik u Njemačkoj postao je 2008. Tijekom predsjedničkih izbora 2014. bio je šef kampanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, a 2016. bio je ministar vanjskih poslova u vladi Tihomira Oreškovića. Saborski zastupnik bio je od 2015. do 2020., a u sklopu saborskog mandata i predsjednik Odbora za vanjsku politiku. Autor je, između ostalog, knjige „U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije“. Engleskim, francuskim i njemačkim vlada na akademskom nivou, a služi se i talijanskim i nizozemskim jezikom.

NACIONAL: U drugom krugu parlamentarnih izbora u Francuskoj dogodio se obrat: Nacionalno okupljanje Marine Le Pen nije pobijedilo, što se očekivalo, nego je završilo tek na trećem mjestu, poslije ujedinjene ljevice i Macronove stranke. Je li vas taj rezultat iznenadio i kako ga objašnjavate?

Ne poznajem nikoga niti sam čuo za bilo koga od utjecajnih političkih ljudi u Francuskoj da je izašao s prognozom ovakvog ishoda izbora. Očito je opet funkcionirala metoda republikanske fronte, to jest brane protiv naglašeno desnog Nacionalnog okupljanja, a koje je ipak osvojilo najviše glasova – 8,7 milijuna, 32 posto. Nasuprot njemu, lijevi savez, Nova narodna fronta, dobio je oko sedam milijuna glasova, 25,7 posto, a Macronov centristički blok 6,3 milijuna glasova, 23,2 posto. Međutim, strateško dogovorno povlačenje slabijih u korist jačih kandidata lijevog saveza i centrističkog bloka, neka vrsta izbornog inženjeringa, dovelo je do drukčije raspodjele mandata, to jest do pobjede ljevice.

NACIONAL: Tko bi, prema vašem tumačenju rezultata izbora, mogao formirati novu francusku vladu i kada?

Postoje dvije opcije. Ili će se formirati heterogena vlada s većinom koja bi podsjećala na „tulušku kobasicu“, a koju bi činili lijevi, centristički i neki konzervativni zastupnici u Nacionalnoj skupštini, ili će se predsjednik Macron odlučiti za političku osobu od svoga povjerenja koja će voditi neku vrste tehničke vlade. U objema varijantama Francuskoj kao drugoj ekonomiji Europske unije predstoje veliki izazovi, pa i reformski zastoj, možda i paraliza, i to na razdoblje od barem godinu dana jer prije toga neće biti moguće ponovno raspustiti Nacionalnu skupštinu i raspisati nove izbore. Emmanuel Macron ima sreću u nesreći: Francuska jest destabilizirana, ali on može, pače, mora djelovati stabilizirajuće sukladno francuskom ustavu.

NACIONAL: Neovisno o rezultatu izbora, kao i o tome tko će formirati vladu, jasno je da je stranka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen osvojila najviše glasova. Kako biste opisali Nacionalno okupljanje? Kakva je to stranka?

Nacionalno okupljanje ima svoje korijene u Nacionalnoj fronti za francusko jedinstvo, stranci osnovanoj 1972. godine od ljudi raznih nacionalističkih tendencija, među kojima su bili i bivši kolaboracionisti njemačkih okupacijskih vlasti u Drugom svjetskom ratu, ali i bivši komunisti i socijalisti. Na čelo stranke, skraćeno nazivane Nacionalna fronta, izabran je Jean-Marie Le Pen, koji je na predsjedničkim izborima 1974. godine dobio manje od 0,8 posto glasova. Na sljedećim predsjedničkim izborima 1981. godine nije čak ni uspio prikupiti potrebnih petsto potpisa izabranih dužnosnika za kandidaturu.

Što je pogodovalo kasnijem rastu Nacionalne fronte? Prvo, dolazak ljevice na vlast 1981. godine, nakon pobjede Françoisa Mitterranda na predsjedničkim i njegove Socijalističke stranke na parlamentarnim izborima. Drugo, korištenje useljenja stranaca u Francusku, danas to zovemo migracijama, kao glavne političke teme. I treće, specifičan odnos medija, svojevrsna kombinacija senzacionalizma i osuđujućeg pristupa prema Nacionalnoj fronti, pogotovo prema njezinoj glavnoj figuri Jean-Marie Le Penu. Dakle, davala mu se riječ, ali se istodobno borilo protiv njega jer je išao protiv ustaljenih razmišljanja i tako se od Le Pena napravilo „žrtvu“. Potpomognut izbornim inženjeringom na desnici, na predsjedničkim izborima 2002. godine čak je ušao u drugi krug s predsjednikom Jacquesom Chiracom – i s velikom razlikom izgubio, dakako, zbog lijevih glasova koji su išli ciljano protiv njega da ga se pod svaku cijenu spriječi. Proradila je spomenuta republikanska fronta. Njegova kći Marine, koja je preuzela Nacionalnu frontu 2011., osvojila je skoro 18 posto na predsjedničkim izborima 2012. i u okviru strategije „normalizacije“ 2018. godine promijenila ime stranke u Nacionalno okupljanje. Na europskim, pak, izborima 2019. godine osvojila je prvo mjesto s nešto više od 23 posto da bi pet godina kasnije pobijedila s više od 31 posto glasova. U prvom i drugom krugu ovih parlamentarnih izbora Nacionalno okupljanje postiglo je još bolji postotak. Ono što je 1980-ih godina „diglo“ Nacionalnu frontu, pitanje migracija i s time povezana sigurnost građana, i danas je pogonsko gorivo Nacionalnog okupljanja. I kao što se prije četiri desetljeća nametalo pitanje koaliranja s građanskom desnicom u članstvu RPR-a i UDF-a, tako se i danas na tom izazovu lomi desnica u širem smislu, primjerice, sljedbenici Erica Ciottija među republikancima. I tada je francuska građanska elita bila dosta udaljena od osjećaja radništva i drugih manje dobro stojećih slojeva francuskog društva, s tim da je danas taj fenomen još naglašeniji. Ili kako je to u jednom eseju nakon prvog kruga ovih parlamentarnih izbora formulirao povjesničar Pierre Vermeren: „Staro Bismarckovo načelo, koje je preuzela Treća republika, bilo je da je bolje baviti se siromašnima nego da se oni počnu baviti politikom. To su elite, koje su profitirale od globalizacije, zaboravile.“ Zaključno, izvorno stranka političkih marginalaca, Nacionalno okupljanje danas predstavlja najveću naglašeno desnu i najveću protestnu stranku Francuske s mogućnošću preuzimanja vlasti u nekom drugom izbornom ciklusu.

NACIONAL: Premijerski kandidat NO-a Jordan Bardella ima 28 godina. Je li, po vašem znanju, riječ o najmlađem premijerskom kandidatu u Europi? Kako biste opisali tog političara?

Da je sada izabran za predsjednika vlade, bio bi mlađi čak i od Mila Đukanovića, koji je prvi put bio predsjednik vlade Crne Gore, ako se ne varam, s navršenih 29 godina. Jordan Bardella preuzeo je funkciju predsjednika stranke prije dvije godine, a već je 2019. godine bio nositelj liste na europskim izborima u sklopu već spomenute strategije “normalizacije“ stranke. Očito je da taj pristup nosi plodove: danas je Nacionalno okupljanje pojedinačno najjača stranka u Francuskoj, s najvećim klubom zastupnika u Nacionalnoj skupštini. Prihvatljiv je mlađoj populaciji i djeluje neopterećen naslijeđem Nacionalne fronte. Inače, evolucija Nacionalne fronte podsjeća na talijanski Movimento sociale italiano, koji se pretvorio u Alleanzu Nazionale, a na koju se povijesno djelomično naslanja stranka Giorgie Meloni, Braća Italije. Kao što znamo, danas je Giorgia Meloni predsjednica vlade Italije. Nije izašla iz eurozone, ima podršku krupnog kapitala u Italiji i transatlantski je orijentirana. Amerikancima je vanjskopolitički draga. Ekstremi, i lijevi i desni, silom prilika, zbog imperativa osvajanja političkog tržišta, idu prema centru.

NACIONAL: S kojom bi se hrvatskom strankom mogao usporediti NO i zašto?

Ne može se usporediti ni s jednom strankom u Hrvatskoj, ni po snazi ni po genezi. Konstelacije na političkim scenama i odnosi u društvima u Hrvatskoj i Francuskoj u posljednjih sto godina previše se razlikuju. Hrvatska je do 1992. godine bila uglavnom objekt međunarodne politike, dok je Francuska bila subjekt, i to istaknuti. Iz Hrvatske su se ljudi iseljavali, u Francusku uglavnom useljavali. Djelomično opisane pojave i tendencije u zapadnoeuropskim društvima, a koje su posljedice migracija i članstva na jedinstvenom tržištu Europske unije, mogle bi tek za koju godinu postati relevantne za transformaciju hrvatske političke scene.

‘Dugoročno najveći izazov za Hrvatsku bit će kako stvoriti inovativno gospodarstvo i popraviti demografsku sliku’, smatra Miro Kovač Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: Kako će dramatično jačanje radikalne desnice u Francuskoj utjecati na političku kartu Europe te na odnose Njemačke i Francuske? Imamo li razloga strahovati za europsku demokraciju kao takvu?

Naglašeno desne stranke u državama članicama Europske unije nemaju tu snagu ugroziti opstanak Europske unije, pa ni model demokracije utemeljen na načelima slobode i pravne države. I ne dovode one baš sve u pitanje postojanje ovakve Europske unije. Kao što sam već rekao, stranka Marine Le Pen postala je skoro sistemska. Ne traži više da Francuska istupi iz članstva Europske unije, ne zahtijeva napuštanje zajedničke europske valute, čak se poziva na „suverenističku baštinu“ generala De Gaullea, a protiv koje se borio njezin otac Jean-Marie. Nasuprot njoj, njemački AfD, koji je pak otišao dalje udesno, traži izgradnju novog saveza europskih nacija, a što implicira raspuštanje sadašnje Europske unije. Ali i AfD će se s vremenom nastojati „normalizirati“. Zašto je to tako? Zato što će htjeti obuhvatiti što više birača i zato što na političku zbilju država članica Europske unije snažno djeluju europski integracijski procesi, pogotovo oni vezani za jedinstveno tržište. Kombinacija dviju metoda funkcioniranja unutar Europske unije, međuvladine metode i metode Zajednice, stvorila je jedan specifičan mehanizam, neku vrstu mehanizma-mutanta, koji suverene države-članice „tjera“ na daljnje srastanje. Vrlo je teško izaći iz takvog mehanizma-mutanta, a što je pokazala višegodišnja „golgota“ Velike Britanije, koja nije bila članica ni schengenskog prostora ni eurozone.

NACIONAL: Kako predviđate razvoj odnosa Francuske i Hrvatske, ovisno o tome hoće li novu francusku vladu formirati krajnja desnica ili koalicija ljevice i Macronovih centrista?

Odnosi između Hrvatske i Francuske bi se stubokom promijenili ako bi, primjerice, Francuska izašla iz eurozone ili istupila iz članstva Europske unije. Budući da ne očekujem da će se tako nešto dogoditi, čak ni u slučaju da jednoga dana Nacionalno okupljanje Marine Le Pen formira vladu, naši bi odnosi trebali ostati prisni, pogotovo zato što smo sada i dio svoje nacionalne sigurnosti vezali za Francusku. Tu, naravno, mislim na Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Rafale. Inače, proizvođač Rafala je grupa Dassault, čiji je osnivač bio Marcel Dassault, francuski Židov koji se izvorno prezivao Bloch i za vrijeme Drugog svjetskog rata bio interniran u koncentracijskom logoru u Buchenwaldu. Njegov sin Serge bio je u prijateljskim odnosima sa Jacquesom Chiracom. Prije dvadeset godina grupa Dassault postala je većinski vlasnik visokokvalitetnog dnevnog lista Le Figaro, a čija je uređivačka politika za vrijeme izborne kampanje djelomično ostavljala dojam da zagovara koaliciju građanske desnice i Nacionalnog okupljanja. Vremena se mijenjaju.

NACIONAL: Razgovarajmo o političkoj situaciji u Hrvatskoj. Jeste li generalno zadovoljni koalicijom Domovinskog pokreta i HDZ-a, ali i razvojem odnosa tih dviju stranaka?

Nakon travanjskih izbora za Hrvatski sabor postojale su tri opcije: vlada pod vodstvom HDZ-a, vlada bez HDZ-a i novi izbori. U svim trima varijantama uloga Domovinskog pokreta bila je važna. Vrlo brzo se Domovinski pokret odlučio za formiranje vlade s HDZ-om. To je, s obzirom na raspodjelu mandata u Hrvatskom saboru i svjetonazorsku bliskost, bilo i jedino logično i realno rješenje. Pregovori su prošli relativno glatko, tri resora pripala su Domovinskom pokretu, koji je mogao tražiti više, ali nije. Trebat će još malo vremena da se suradnja uhoda. Vlada je formirana prije manje od dva mjeseca, dajmo joj šansu da se dokaže. Očekujem da će se ozbiljno raditi na poboljšanju demografske slike, ali i na daljnjem jačanju gospodarske konkurentnosti Hrvatske. Inače, migracije, demografija i gospodarska konkurentnost, to nisu ključne teme samo za sadašnjost i budućnost Hrvatske nego i cijele Europe. Kamo god da bacimo pogled u svojem širem susjedstvu, upravo ćemo ta tri izazova prepoznati kao glavne pokretače promjena na političkoj sceni, bilo to u Austriji, Italiji, Njemačkoj, o Francuskoj sam već dosta toga rekao. A zbog našeg članstva na jedinstvenom tržištu Europske unije, demografske probleme Hrvatske morat ćemo rješavati i u suradnji s Europskom komisijom.

NACIONAL: Postoji, međutim, ključna razlika između Plenkovićeva HDZ-a i Domovinskog pokreta, koju bih nazvao strateškom u smislu da oslikava dva koncepta gledanja na Hrvatsku kao državu i društvo, a to je odnos prema SDSS-u. Dok Plenković čvrsto brani suradnju s SDSS-om, a s tim i integraciju Srba u hrvatsko društvo, DP-u je protivljenje toj suradnji jedini čvrst politički stav, koji u širem smislu ne znači ništa drugo nego uvjetovanje kakvi bi to Srbi trebali biti da bi ih se toleriralo u Hrvatskoj. U biti, stav DP-a je duboko antisrpski, ma što tvrdio Ivan Penava. Što vi kažete?

Što kaže naš temeljni zakon, Ustav Republike Hrvatske? Da je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina, „koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama Organizacije Ujedinjenih naroda i zemalja slobodnoga svijeta“. Nadalje, Ustav kaže da se pripadnicima nacionalnih manjina jamče „ravnopravnost“ te „sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija“, ali i da se zaštita prava nacionalnih manjina uređuje ustavnim zakonom. Nisam primijetio da u Hrvatskoj postoje ozbiljne tendencije da se mijenjaju odredbe Ustava u tom pogledu. Pravna regulativa zaštite nacionalnih manjina – dakako, i srpske manjine – na vrlo je visokom nivou, i to na europskom planu.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni općim učinkom premijera Andreja Plenkovića? On često ističe ono što naziva uspjesima svoje vlade, ali nikada ne spominje činjenicu da su cijene u Hrvatskoj, u odnosu na prihode građana, među najvišima u Europi, da su mladima stanovi nedostupni, da je pravosuđe nevjerodostojno, da je HDZ stranka koju bije loš glas korupcije…

Pitanje životnih troškova vrlo je složeno, obuhvaća više segmenata, zajedničku europsku poljoprivrednu politiku, cjenovnu politiku trgovačkih lanaca, strukturne prednosti gospodarstava starijih država članica Europske unije… Činjenica jest da se u Hrvatskoj, kao u svim državama srednje i istočne Europe, s izuzetkom Bugarske i Rumunjske, cijene hrane kreću negdje oko 100 posto prosjeka Europske unije, a da su nam primanja niža nego, primjerice, u Njemačkoj, gdje su cijene hrane samo pet posto veće. S tim se svakako treba uhvatiti ukoštac. Isto tako je točno da je u Hrvatskoj bruto domaći proizvod po glavi stanovnika prema kupovnoj moći dosegao 76 posto prosjeka Europske unije i da smo se izravnali s Mađarskom. Sve to pokazuju podaci Eurostata, statističkog ureda Europske unije. Dugoročno najveći izazov za Hrvatsku bit će kako stvoriti inovativno gospodarstvo, popraviti demografsku sliku, učinkovito upravljati migracijama sukladno hrvatskim nacionalnim interesima, smanjiti ovisnost o turizmu i znatno povećati energetsku i prehrambenu samodostatnost. Da bismo to postigli, moramo, naravno, razvijati svoje nacionalne strategije i jačati svoje institucije, pogotovo pravosuđe.

NACIONAL: Kakvi su odnosi u HDZ-u? Stižu unutarstranački izbori, vi slovite za pripadnika desne struje… Znate li hoće li Andrej Plenković imati protukandidata i tko će to biti?

Rok za prijavu kandidatura je istekao. Na izravnim unutarstranačkim izborima bit će samo po jedan kandidat za dužnosti predsjednika, zamjenika predsjednika i četvero potpredsjednika. Budući da je složena vlada i poslije dobivenih izbora za Europski parlament, nije bilo realno očekivati protukandidaturu.

NACIONAL: Dakle, neprikosnovena je pozicija Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a? Nije li to loše za unutarstranačku demokraciju, a onda, s obzirom na snagu HDZ-a, i za demokraciju u Hrvatskoj?

Nakon što je stranka pobijedila na izborima za Hrvatski sabor i formirala vladu, bilo bi zaista neozbiljno, to je prava riječ, očekivati nečiju protukandidaturu za predsjednika stranke. I drugdje je tako. Sve dok je pobjeđivala na saveznim parlamentarnim izborima, Angela Merkel nije imala protukandidata. Njezin rival Friedrich Merz kandidirao se tek poslije relativnog neuspjeha CDU-a na zemaljskim izborima u Hessenu 2018. godine i njezine najave da više neće biti kandidatkinja za čelnu funkciju u stranci, ali ni tada nije prošao protiv stranačkog aparata i Merkeličine kandidatkinje. CDU je bio na vlasti na saveznoj razini, a Merkel savezna kancelarka.

NACIONAL: Zašto HDZ još nije istaknuo protukandidata Zoranu Milanoviću? Rekao bih da kasni. Što vi kažete?

Ako vodstvo HDZ-a pitanju kandidature za predsjednika Republike pristupi tako da treba doći do promjena na čelu države, onda se to može i ostvariti. To je HDZ već dokazao. Vremena još ima, ali bi svakako trebalo u nadolazećim tjednima to pitanje riješiti ako se želi pobjeda. Sjećam se da je Kolinda Grabar Kitarović kao kandidatkinja određena na stranačkim tijelima u prvoj polovici lipnja 2014., Andrija Hebrang krajem srpnja 2009., a Jadranka Kosor u listopadu 2004. godine. Prvi krug izbora je u sva tri ciklusa održan krajem prosinca, to jest početkom siječnja. Vidjet ćemo tko će na kraju biti kandidat. Za pobjedu bi to svakako trebala biti osoba sa snažnom podrškom članstva i biračkog tijela HDZ-a, ali i onoga Domovinskog pokreta. Što šira potpora to bolje.