Miro Gavran je hrvatski književnik rođen 1961. u učiteljskoj obitelji, u slavonskom selu Gornja Trnava, nedaleko Nove Gradiške. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove knjige imale su više od dvjesto izdanja u zemlji i inozemstvu. Prema njegovim dramama i komedijama nastalo je više od tristo kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojem se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. djeluje u Slovačkoj u Trnavi, od 2013. u Poljskoj u Krakovu, a od 2016. u Češkoj u Pragu pod nazivom Gavranfest. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu proteklih dvadesetak godina. Objavio je romane za djecu i odrasle te zbirku poezije, a dobitnik je niza nagrada za svoj rad. Prije koji mjesec održana je premijera originalnog hrvatskog mjuzikla “Pacijenti” čiji je jedan od autora, a za koji u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog ne prestaje interes publike.

Prošlog tjedna održana je emotivna promocija njegova najnovijeg romana za odrasle “Nekoliko ptica i jedno nebo”, u kojem se bavi povijesnom osobom fra Didakom Buntićem, “hrvatskim Schindlerom’’ koji je tijekom Velikog rata od gladi spasio tisuće hercegovačke djece. Gavran osim o tom velikom humanistu, u romanu piše i o rodnoj Slavoniji, a u intervjuu za Nacional iskreno govori i o položaju žene u Hrvatskoj te otkriva što misli o pobačaju.

NACIONAL: Upravo ste predstavili novi roman “Nekoliko ptica i jedno nebo” koji je u mnogome autobiografski, ali prije svega je to priča inspirirana likom i djelom “hrvatskoga Schindlera’’. O kome je riječ i kako je došlo do toga da fra Didak Buntić postane književni lik?

U središtu zbivanja moga novog romana doista je fra Didak Buntić koji je tijekom Prvoga svjetskoga rata, kada je velika suša harala Hercegovinom i mnogi su umirali od gladi, pokrenuo akciju spašavanja djece tako da ih je preselio u Slavoniju i Srijem te ih udomio u obiteljima koje su time pokazale humanost u tim teškim vremenima. Više od deset tisuća djevojčica i dječaka je, prema dostupnim izvorima, spasio od sigurne smrti. U tome zaista možemo vidjeti sličnost između njegovih nastojanja i onoga što će u Drugom svjetskom ratu učiniti dobrotvor Schindler spašavajući Židove. Uz Didaka, moji junaci su mladić i djevojka koji su tim vlakom došli u Hrvatsku i između kojih imamo ljubavnu priču. Uz to imam i paralelnu priču koja se zbiva sedamdeset godina potom, točnije u Novoj Gradiški i Zagrebu 1987. i 1997. Ta “suvremena’’ priča je u emotivnom smislu kompliciranija, ali je na neobičan način povezana s onom s početka dvadesetog stoljeća. Bilo mi je zadovoljstvo na pozadini dramatičnih vremena i Buntićeve biografije isplesti priče o malim ljudima čiji emotivni svijet zaslužuje literarnu priču.

NACIONAL: Puno ste istraživali za potrebe romana. Tko je bio Buntić i što je on točno napravio? Zašto je njegovo djelo zapravo zaboravljeno, a zašto je toliko važno o njemu pričati, pisati i sjećati se?

Fra Didak Buntić doista je bio veliki čovjek s jasnom vizijom o svome poslanju. Desetak godina prije te akcije spašavanja gladne djece, on je proveo veliku akciju opismenjavanja djece i odraslih u Hercegovini. U to vrijeme je bio veliki otpor u seoskom stanovništvu i od same pomisli da se djevojčice i žene opismenjavaju, a on je insistirao na tome da ženska djeca budu ravnopravna muškoj i tvrdio je da samo ona obitelj u kojoj je majka obrazovana može podizati obrazovanu djecu. I tu je bio sličan Židovima koji su oduvijek podjednaku pozornost poklanjali odgoju ženske i muške djece. Osmislio je Didak jednu posve novu metodu opismenjavanja i učenja slova, koju su proteklih tridesetak godina primjenjivali Ujedinjeni narodi u opismenjavanju djece i odraslih u Africi. Ne treba zaboraviti da je on u Innsbrucku studirao filozofiju i teologiju na sveučilištu na kojem su studirali ponajbolji studenti iz Europe i Amerike. Ali ga nije zadovoljio samo studij teologije i filozofije pa je upisao i studij klasične filologije. Potkraj života bio je opsjednut navodnjavanjem sušnih dijelova Hercegovine te isušivanjem močvarnog tla, sanjajući dane kada će taj prostor postati “obećana zemlja’’. Potekao je on iz siromašne obitelji, rođen u malom selu Paoče koje i danas izgleda skromno, osnovnu školu je pohađao u Gradnićima, radio je kao profesor i ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu te je pred kraj života postao i provincijal Hercegovačke provincije i zastupnik u Narodnoj skupštini u Beogradu. Cijenili su ga ne samo katolici, nego i pravoslavci i muslimani jer je, u vrijeme gladi, nesebično spasio i veliki broj pravoslavne i muslimanske djece. Za njega su svi ljudi bili jednakovrijedna Božja djeca. Po svim parametrima bio je humanist, ali i čovjek od akcije, današnjim rječnikom bi se reklo da je bio rođeni lider. Nažalost, o tome velikom čovjeku dugo se nije znalo mnogo jer su komunističke vlasti 1947. spalile arhiv samostana na Širokom Brijegu, iz kojeg je Didak rukovodio akcijom spašavanja djece i imao je točne popise svih udomitelja i ljudi koju su mu pomagali u tome. Srećom, fra Marinko Šakota, sadašnji župnik iz Međugorja prekopao je mnoge arhive i objavio nekoliko knjiga dokumenata o fra Didaku i izvukao ga na svjetlo dana, čime je i meni olakšao pripremu za ovaj roman. Fra Marinko i Mario Vasilj, urednik časopisa “Glasnik mira” s takvom su mi strašću pripovijedali o fra Didaku da me to nagnalo da proučim sve dostupno o njemu i odjednom je samo od sebe nadošlo nadahnuće za taj roman. Mogu reći stoga da su Marinko i Mario svojevrsni “kumovi’’ ovoga romana.

NACIONAL: Što ste saznali o tom razdoblju, o tom posebnom povijesnom događaju o kojem se ne zna puno, osim da su djeca spašena od gladi?

Ono što mi je kao autoru i čovjeku bilo najvažnije u ispisivanju ovoga romana je pokazati to da su se u tom okrutnom vremenu, kakav je doista bio Prvi svjetski rat, događali i trenuci ponajveće ljudskosti. Roman svjedoči o oporom životu, ali donosi i blagotvornu katarzu. Početkom Velikog rata u Zagrebu je osnovana Liga za zaštitu djece i Središnji zemaljski odbor te je fra Didak surađivao s njima, a te udruge su vodili uglednici iz javnog života Đuro Basariček, Josip Šilović i Petar Rogulja. Iz nekih dijelova Hercegovine je i dvadeset posto stanovništva bilo regrutirano i poslano na front pa su u mnogim selima ostali samo starci, žene i djeca, provodila se i okrutna “aprovizacija’’, odnosno prisilni otkup stoke… A uz fra Didaka, u spašavanju gladne djece angažirali su se i brojni drugi svećenici iz Hercegovine, Slavonije, Srijema te uglednici iz Mostara, Sarajeva, Zagreba, čak i Beča. U mome romanu se kao lik pojavljuje i poglavar Zemaljske vlade u Sarajevu, general Stjepan barun plemeniti Sarkotić, s kojim se Didak i sukobljavao i prijateljevao, znajući da bez njegova odobravanja vojnih vlakova neće moći provesti zamišljenu akciju preseljenja djece. Ali da se čitatelji ne uplaše svega ovoga o čemu govorim, moram napomenuti da je taj povijesni kontekst dan s malo riječi, tek onoliko koliko je nužno da čitatelj uđe u duh i miris vremena, dok je roman baziran na međuljudskim odnosima i, usuđujem se reći, atraktivnoj i nepredvidivoj fabuli.

NACIONAL: Zašto ste priču smjestili u Veliki rat i u 80-e i 90-e godine prošlog stoljeća?

Ja sam rođeni Slavonac, a opet moji obiteljski korijeni i po majci i po ocu su hercegovački. Ova priča koja spaja Hercegovinu i Slavoniju bila je kao stvorena za mene. U ovom romanu na jedan malo drugačiji način prikazujem i tu nama svima dragu Slavoniju od 1917. do 1922., u kojoj nije baš sve bilo tako idilično. A opet dajem i prikaz teškog dramatičnog života u Hercegovini za vrijeme Prvog svjetskog rata. To je razdoblje relativno malo opisivano u našoj prozi. A kako nisam želio da to bude tzv. “povijesni roman”, nego roman o prepoznatljivim ljudima, pa i mojim suvremenicima, odlučio sam se za jednu liniju radnje koja otpočinje 1987. na kolodvoru u Novoj Gradiški, kada jedan student polazi na studij u Zagreb. S tog kolodvora u Novoj Gradiški i ja sam stotine puta kretao prema Zagrebu i beskrajno mi je drago što se u ovom romanu susreću Mostar, Nova Gradiška, Sarajevo, Zagreb, Vinkovci, Međugorje, Innsbruck…

NACIONAL: Predstavljanje romana bilo je vrlo emotivno za vas, posebno kad ste spomenuli da su imena glavnih junaka zapravo imena vaših djeda i bake. Kako gledate na to vrijeme u usporedbi s današnjim? Korijeni su vam u Hercegovini, a rođeni ste u selu Trnava nedaleko Nove Gradiške. Kako je izgledao život u Slavoniji kad ste vi bili dijete? Ispričajte nam malo o tome da je nekada u Slavoniji rijetko koja obitelj imala više od jednog djeteta, primjerice.

Točno je da sam glavnim junacima podario imena moga djeda Jure i bake Jelene, ali u romanu nije opisana njihova životna priča, nego životne priče tisuća i tisuća ljudi koji su jedan zavičaj zamijenili drugim zavičajem. Moje djetinjstvo u Slavoniji bilo je jako lijepo, zahvaljujući tome što su 60-e i 70-e bile doista neobične, da ne kažem “teatralne’’. Roditelji su mi bili seoski učitelji, sestra i brat studenti koji su voljeli čitati. O Slavoniji iz toga vremena pisao sam u svojim romanima za mlade i odrasle “Svašta u mojoj glavi”, “Kako smo lomili noge” i “Klara” te u zbirci priča “Mali neobični ljudi”. Ali Slavonija u koju dolazi moj četrnaestogodišnji Jure i u kojoj ga pratimo sljedećih pet godina nešto je posve drugo. Doista otvaram i tu oporu priču o jednom djetetu, priču o abortusima koje su žene radile same ili uz pomoć nestručnih seljanki. To je vrijeme kada su groblja u Slavoniji puna mladih žena koje su zbog sepse izazvane pobačajem završile svoj život jer ih je obitelj prisiljavala na pobačaj, prisiljavala ih je na to da ne dopuste da se imanje razdijeli na više od jednog djeteta. Stoga moj Jure Slavoniju doživljava na dvostruk način: i kao prostor “zemaljskog raja”, ali i kao prostor “vražjih iskušenja”.

NACIONAL: Što mislite o aktualnoj raspravi u Hrvatskoj o pobačaju? Ima li žena pravo odlučivati o svom tijelu ili se mora mijenjati zakonska regulativa, što predlažu neke civilne udruge?

Pitanje pobačaja je jedno od takvih pitanja na kojima se ponajviše razilaze u stavovima i mišljenjima vjernici i ateisti. Naoko smo u tome nepomirljivi i tu se vidi da na različit način gledamo i na život i na smrt. U knjizi “Poznati govore o vjeri i Bogu” koju je prije nešto manje od deset godina objavio Verbum, a to je bilo prije nego li su otpočeli ovi naši mali svjetonazorski “ratovi’’, pisao sam da je nužan dijalog između vjernika i ateista te da mi vjernici ne možemo biti sretni u svijetu u kome su nesretni ateisti, a tako je i obrnuto. I govorio sam o nužnosti uzajamnog dijaloga i uvažavanja ako želimo da Hrvatska bude ugodno mjesto za život i jednima i drugima. Dakle, i kada je o pobačaju riječ, nužan je dijalog vjernika i ateista. Iako je to jedino pitanje u kome ne vidim mogućnost kompromisnog rješenja. Sjećam se jedne radijske emisije iz sredine osamdesetih godina kada su se javljale u emisiju telefonom djevojke i žene koje su svojevoljno učinile pobačaj, smatrajući da čine dobro i da su vlasnice ne samo svoga tijela, nego i djetetova, a potom su imale velike psihičke i emotivne probleme. Moj odgovor kao vjernika je jasan: protivnik sam pobačaja, ali sam za dijalog o pobačaju. Moramo čuti sve argumente i zamisliti sve moguće životne situacije. Uz to, skloni smo i licemjerju pa nerijetko ljudi koji su deklarativno protivnici pobačaja, kada njihova kći zatrudni ili sin napravi dijete djevojci za koju smatraju da nije njihova ranga, odjednom svoju djecu počnu nagovarati na pobačaj.

NACIONAL: Glavni lik u knjizi je svećenik, puno pišete o Katoličkoj crkvi, svećenicima, dobrim djelima kojih nije nedostajalo. Upravo bi to svećenici trebali raditi: pomagati ljudima, brinuti da nitko nije bez doma, hrane i ljubavi te pružiti utjehu. Danas se čini se da nije tako, svećenici se bave politikom i to se odražava na društvo u ne baš pozitivnom svjetlu. Kako gledate na položaj Crkve u Hrvatskoj? Treba li se Crkva toliko baviti politikom s “oltara’’ ili bi se trebala okrenuti čovjeku?

Prvo moramo definirati na koju crkvu mislimo. Crkva u širem smislu riječi je “zajednica ljudi koji vjeruju u Isusa Krista’’, dok u užem smislu riječi možemo reći da je “crkva institucija koja se bavi organizacijom vjerskog života na sustavan način’’. U načelu nije dobro da se institucionalna crkva bavi politikom, ali je dobro da se bavi javnim djelovanjem koje ne podrazumijeva samo karitativne, obrazovne i vjerske aktivnosti, nego čak i kritiku političara i loše politike. Pošto sam napisao roman “Krstitelj” o Ivanu Krstitelju, usudim se ustvrditi da je Ivan Krstitelj zbog političke kritike Heroda Antipe ostao bez glave, ali kao istinski prorok i Božji čovjek nije mogao šutjeti i gledati nepravdu i nemoral koji je jedan vladar, političar njegova vremena širio. Ali opet, kada se sjetim don Ivana Grubišića koji je kao propovjednik bio iznimno vješt, a kao političar se kompromitirao i osramotio, na tom primjeru vidimo da nije dobro da ljudi s mantijom ulaze u aktivnu politiku. A onda pomislim na Južnu Ameriku, u kojoj u nekim zemljama imamo tako velike socijalne razlike i nepravde prema sirotinji, da su se neki svećenici i biskupi morali zaista politički angažirati da se suprotstave moćnicima. Na tim primjerima se zbunim pa pomislim da, eto, postoje okolnosti koje mogu opravdati i bukvalni politički angažman svećenika. Iskren ću biti: ja sam kao vjernik sretniji kada se u propovijedi ne spominje politika. Osim ako političari svojim odlukama drastično ne potkopavaju moralne temelje naše zajednice ili sužavaju ljudske, socijalne, radničke i vjerske slobode. U Crkvi sam susreo predivne svećenike i predivne časne sestre koji su svoj život nesebično posvetili služenju drugima, ali ni ondje nisu svi idealni. Ja često u šali spominjem da je među dvanaest Isusovih učenika njega izdalo njih 8,5 posto jer Juda Iškariotski čini taj postotak. A usudim se reći da u svakom vremenu i Crkva i društvo, a i svaki pojedinac, dodirne taj postotak svjesnih ili nesvjesnih izdajnika u svome životu i onih koji namjerno ili nenamjerno učine neko zlo ili štetu. Postoje profesije koje su ipak posebne, ljudi koji su svećenici, policajci, političari ili liječnici, mogu učiniti ponajveće dobro i ponajveće zlo. Stoga je važno da ljudi te profesije odabiru samo ako osjete istinski poziv. To ne može biti posao kao bilo koji drugi.

NACIONAL: U romanu pišete i o lošem položaju žena u društvu, kakvim ga vidite danas u Hrvatskoj, ali i u svijetu?

Proputovao sam dosta svijeta, od Sjeverne i Južne Amerike do Rusije i Gruzije te gotovo većinu europskih zemalja pa mogu reći da ženama doista danas nije lako. Preuzele su odgovornost i u obitelji i u društvu. Očekuje se od žena da budu supermeni. U ovoj našoj Hrvatskoj proteklih godina sve češće susrećem žene koje rade za cijelu obitelj, dok muškarci poput trutova čekaju da žena nakon napornog posla i doma odradi još jednu smjenu za cijelu obitelj. Muškarci sve češće odbijaju preuzeti odgovornost za obitelj, a to nije dobro ni za njih, ni za žene, a ni za djecu. Ja se cijeloga života zauzimam za to da žene i muškarci budu partneri, da ne upadnu u zamku koju zovemo “potreba za superiornošću’’ ili “potreba za inferiornošću’’. Samo u ravnopravnosti i uzajamnom uvažavanju žene i muškarci mogu ostvariti sreću i izgraditi se kao cjelovite osobe. Neki muškarci, baš kao i neke žene, odbijaju odrasti i preuzeti odgovornost i rado se podčinjavaju svome partneru, a drugi su opsjednuti potrebom da dominiraju nad svojim bračnim partnerom. Sve to vodi u nesreću i razočaranje. Ako moja žena nije sretna, neću biti ni ja. Ako ja nisam sretan, neće biti ni moja žena. Sveti Pavao čak i u seksualnosti insistira na uzajamnom poštivanju kada kaže da je žena vlasnik muškarčeva tijela, a muškarac vlasnik ženina.

NACIONAL: Vratimo se Slavoniji. Nevjerojatno je zapravo koliko je Slavonija bila bogata, rodna i plodna da je mogla primiti gladnu djecu iz Hercegovine koju je pogodila suša. Proučavajući građu za roman, što vam je bilo najzanimljivije saznati iz toga vremena, što dotad niste znali?

Svaki pisac je nešto poput svojevrsnog pseudoznanstvenika koji prije pisanja mora samoga sebe educirati na zadanu temu kako bi njegov tekst bio što uvjerljiviji. Iako sam rodom Slavonac, tek sam pripremajući se za pisanje ovog romana detaljnije upoznao društvena i ekonomska zbivanjima u Slavoniji krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Nažalost, moram priznati da su se u trenucima najvećeg prosperiteta u Slavoniji mnogi počeli klanjati “zlatnom teletu’’. Odjednom čovjek shvati da izobilje često vodi ljude u veće iskušenje nego potpuna neimaština.

NACIONAL: Iz sušne Hercegovine mnoga su djeca prebačena u Slavoniju vlakovima, a vi upravo taj vlak povezujete sa sadašnjošću kad vaš lik bira hoće li u drugi ili četvrti vagon. Također je Jure 1917. birao u koji će vagon ući pa je odabrao onaj u kojem je upoznao Jelenu, svoju buduću suprugu. Taj vlak je zapravo bio vrlo važan kroz povijest, što on za vas predstavlja?

Ta dva vlaka, jedan koji kreće 1917. s mostarskog kolodvora i drugi koji 1987. polazi s kolodvora u Novoj Gradiški, sudbinski će odrediti moje junake. Kod mene je vlak mnogo više od simbola putovanja. U mome romanu, junaci birajući u koji će vagon ući izabiru svoju budućnost, a postavljajući si pitanje “što bi bilo da je bilo’’ i da su odabrali neki drugi vagon, dopuštaju razarajućoj sumnji da poništi njihov mir i njihovu vjeru u to da su proživjeli život koji im je suđen, najbolji mogući život. Ta muka i ta sumnja kroz koju prolazi moj junak iz ove suvremenije priče, tako je svojstvena današnjem čovjeku koji je ostao bez čvrstog duhovnog uporišta.

NACIONAL: Što mislite o današnjem život u Slavoniji? Sad iz nje ljudi odlaze u bolje sutra, a prije je ona spašavala one bez tog boljeg sutra. Tko je za to kriv?

Odgovorit ću na to pitanje ne spominjući Slavoniju. Moja supruga, iako rođena Varaždinka, imala je u Međimurju djeda i baku po tatinoj strani. E, vidite, to Međimurje je 50-ih i 60-ih godina bilo najsiromašniji dio, ne samo Hrvatske, nego i bivše države, pa su ti Međimurci u dvadesetak godina od najsiromašnijeg kutka zemlje stvorili “malu Švicarsku”. Ondje je danas najmanja stopa nezaposlenosti. Ništa oni nisu dobili od države, sve su sami stvorili. Ondje je možda i najzdraviji poduzetnički duh u našoj domovini. Ponekad se sjetim rečenice Henrika Ibsena koju izgovara glavni junak njegove drame “Neprijatelj naroda”, a koja glasi: “Najjači čovjek na svijetu je onaj koji je sam”. To možemo primijeniti i na države, zemlje, pokrajine, narode… Dakle, moja Slavonija će ponovno procvjetati kada se “uzda u se i u svoje kljuse” i prestane očekivati da će joj Zagreb, Beč, Beograd ili Bruxelles donijeti blagostanje.

NACIONAL: Što vam danas znači Slavonija, kad ste samo posjetitelj i živite u Zagrebu? Kakvo je vaše viđenje hrvatske politike i političara koji su svojim djelima uvelike “pomogli’’ tome da je Slavonija besperspektivna i osiromašena te da ljudi iz nje bježe?

Moj kontakt sa Slavonijom i Novom Gradiškom je trajan. Mene je Slavonija formirala i uz nju su vezane samo pozitivne emocije. To je dug koji nikada neću odužiti, ja prema Slavoniji osjećam samo ljubav i zahvalnost. Stotine i stotine književnih susreta sam održao po slavonskim selima i gradovima, sina sam poslao na studij u Osijek, a ne u Zagreb, gotovo u pravilu sve moje predstave zaigraju pretpremijerno u Novoj Gradiški, pa tek potom u Zagrebu, radnja polovice mojih proznih tekstova situirana je u Slavoniju. Nastojim na opipljiv način davati potporu svome zavičaju.

A kada je politika u pitanju, ja sam protivnik toga da Hrvatska bude “zagrebačkocentrična”. Za Hrvatsku je nužno da je što je moguće uravnoteženija ekonomska situacija u svim dijelovima naše zemlje. Smatram da je pravedno da mi u Zagrebu plaćamo najveći prirez u zemlji. Osim toga, nisam sklon generaliziranju: u nekim slavonskim gradovima se živi sve bolje i bolje. Da se Domovinski rat vodio u Istri, a ne u Slavoniji, Dalmaciji i Lici, možda bi vaše pitanje drugačije glasilo. A opet, ne možemo sve nevolje i neuspjehe pripisati ratu jer kako objasniti da je Zadar danas trostruko uspješniji od Rijeke u ekonomskom smislu, a proveli su Zadrani četiri ratne godine u podrumima, dok je Rijeka bila pošteđena ratnih razaranja. Ne bih za sve okrivljavao ni političare, kao što je pogrešno i to kada im pripisujemo zasluge za tuđa postignuća.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste rođeni u učiteljskoj obitelji. Nekad je učitelj imao jedan od najvažnijih položaja u društvu, danas je to zanimanje tek sjena onoga što je bilo. Kako to promijeniti?

Ne samo zato što su mi roditelji bili učitelji, iznimno cijenim tu profesiju. Koliko se sjećam, ni u prošlosti plaće učitelja nisu bile odveć velike, tako da se značenje i dignitet te profesije ne mogu postići samo poboljšanjem njihova materijalnog stanja koje je nužno. Vrijeme kada je učitelj bio jedini pismeni čovjek u selu, uz svećenika, davno je iza nas pa ono značenje od prije stotinjak ili pedesetak godina učitelj više nikada neće imati. Kada ponovno osvijestimo da je znanje preduvjet i uspješnosti i ispunjenosti nekog bića, više ćemo cijeniti i učitelje i profesore.

NACIONAL: Osim što ste iznimno plodan pisac, vi ste i vrstan kazališni čovjek prema čijim je djelima nastao niz uspješnih predstava, u inozemstvu i u Hrvatskoj. Predstava Teatra Gavran “Parovi” 27. studenog ima hrvatsku premijeru u Lisinskom, a vi kažete da je to vaša najambicioznija predstava. Zašto? O čemu se radi?

To je najambicioznija predstava Teatra Gavran u proteklih četrnaest godina koliko postojimo jer u njoj imamo šest glumaca, od kojih svaki tumači po četiri lika u šest priča koje se uzajamno isprepliću. Dakle, riječ je o dvadeset i četiri karaktera. Doista je ta predstava složene strukture i mislim da će biti vrlo atraktivna gledateljima. Ima osamnaest dinamičnih scena, a čak je i scenografija Jasmine Pacek poprilično neobična i u funkciji te višestruke priče. Traje nešto više od sat i pol, a kroz nju gledatelji vide doista brojne varijante muško-ženskih odnosa. Dosad je premijerno igrala u Litvi i Makedoniji, a evo, napokon, i na hrvatskom jeziku. Redatelj je Robert Raponja, dok u glavnim ulogama nastupaju Ana Vilenica, Ivan Glowatzky, Mladena Gavran, Ivica Jončić, Sara Moser i Jakov Gavran.

NACIONAL: Zašto vas toliko inspiriraju muško-ženski odnosi? To vam je nekako vječna inspiracija.

Smatram da je to najbogatija tema, praktički neiscrpna. To što se zbiva samo između jedne žene i jednoga muškarca dostaje za roman od tisuću stranica, a kamoli kada pomislimo na sve moguće situacije u kojima se muškarci i žene različitih generacija znaju zateći u svome životu.

NACIONAL: Najizvođeniji ste hrvatski autor u inozemstvu, imali ste više od 300 premijera diljem svijeta, jedini ste živući autor koji ima vlastiti festival. Kako to objašnjavate, zašto su vaša djela toliko popularna i univerzalna? Razmišljate li o tome?

Iskreno rečeno, o tome moram razmišljati tek kada mi novinari postave to pitanje. Dok pišem novi tekst, moja koncentracija je usmjerena samo na to kako ga ispisati što sugestivnije, u tim trenucima ne razmišljam o potencijalnoj recepciji. A kada završim novi tekst, tada se nastojim odmoriti od svega čime sam bio opterećen u procesu pisanja. Neki književni kritičari i teatrolozi kod nas, a i u inozemstvu napisali su da je tajna moga uspjeha u tome što uvijek inzistiram na zanimljivoj i neočekivanoj fabuli, u tome što se ne bojim emocija te što se osjeća iz svakog moga teksta da imam afirmativan odnos i prema životu i prema svojim junacima. Pa valjda u ovom vremenu posvemašnje destrukcije i autodestrukcije, kada većina autora u svijetu potencira ono negativno, ti moji tekstovi dođu kao neko osvježenje.

NACIONAL: Nedavno je održana premijera mjuzikla “Pacijenti”, prvog originalnog hrvatskog mjuzikla nakon dugo vremena, a vi ste jedan od autora. Iako su prvotno bile predviđene dvije izvedbe u Velikoj dvorani Lisinskog od tisuću i devetsto mjesta, dogodila se treća i četvrta, a ove srijede je na redu i peta izvedba, a zbog velikog interesa stavljena su još dva datuma u prosincu. To je, vjerujem, iznenadilo čak i one najveće entuzijaste.

Bit ću iskren: i Tonči Huljić i Igor Barberić i Dražen Siriščević i ja sve vrijeme smo strahovali da će sve stati samo na jednoj ili najviše dvjema izvedbama, a istodobno smo osjećali da u rukama imamo nešto posebno i nesvakidašnje i priželjkivali smo ovako topao prijem kakav smo doživjeli. Eto, stigla nam je i gomila poziva za gostovanja iz Hrvatske i inozemstva, a nama je zadovoljstvo vidjeti da pored Zagrepčana, na svaku izvedbu dođu i ljudi iz različitih krajeva Hrvatske i Europe. Naravno, tog uspjeha ne bi bilo bez sjajnih glumaca, pjevača, plesača, glazbenika i brojnih drugih ljudi iz umjetničkog, tehničkog i producentskog tima.