Intervju: Mirna Žagar, osnivačica Tjedna suvremenog plesa koji se od 12. do 16. lipnja 40. put održava u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci

Od 12. do 16. lipnja u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci održat će se jubilarni 40. Tjedan suvremenog plesa, koji najavljuje osnivačica Mirna Žagar.

NACIONAL: Ove godine održava se 40. Tjedan suvremenog plesa, brojka 40 za svaku je manifestaciju velika, ali za Tjedan suvremenog plesa čini se zbilja posebno velikom, što ona znači za vas kao osnivačicu i što znači za cijelu plesnu i umjetničku scenu u Hrvatskoj?

Na sve to ne gledam kao na obljetnicu, već tijek događanja koja su imala svoje razvojne putanje te tako i reflektiraju odnos prema ovoj umjetnosti, ali i odnose na socio-ekonomsko-političkoj razini unutar šire društvene zajednice. To je na neki način prozor, mogućnost da promislimo i o tome gdje smo mi u svemu tome u odnosu na širi međunarodni kontekst. Festival tako reflektira i naš razvojni put, ne samo unutar sektora već općenito odnos društva prema zajednici, prema kulturi općenito. Što se obljetnice tiče, to je sigurno uspjeh te svakako rezultat i ustrajnosti koja je tipična za ovu disciplinu unutar koje se sve odvija upravo sa željom da se nešto stvori. Razne inicijative koje smo pokrenuli tijekom tog razdoblja našle su plodno tlo u projektima koji su niknuli u Zagrebu i diljem Hrvatske – od raznih festivala i danas aktivnih centara plesa koji djeluju tijekom godine, do specifičnih načina bavljenja i primjene plesne umjetnosti – pa uostalom i uputile na specifične resurse koji plesu nedostaju, a bitni su za razvoj te zahtjevne umjetničke discipline, koja je već sama po sebi vrlo izazovna, slojevita, u stalnoj mijeni. Puno je postignuto, sigurno. Da je moglo bolje, drugačije, to je točno, ali za to je potrebno da su uvjeti rada u ovoj profesiji konzistentni, da postoji kulturna politika koja je utemeljena u razumijevanju problematike, izazova, slojevitosti i jedinstvene potrebe plesne djelatnosti, pa onda i specifičnosti suvremenog plesa koji je slojevit. Rekla bih da na određeni način, u ciklusima, svaki put započinjemo iznova.

NACIONAL: Zašto ste osnovali Tjedan suvremenog plesa i što je on donio Zagrebu?

Odgovor na to pitanje donekle je sadržan u ranijoj izjavi. Festival sam pokrenula u želji da među širom publikom, a onda i unutar profesije, sazriju interes i znatiželja za drugačijim umjetničkim pristupima, novim saznanjima, da možemo podijeliti ne samo radost plesanja već i činjenicu da ples kao umjetnost ima potencijal transformacije i utjecaja, da je to profesija koja može biti održiva, da kao profesija ona ima svoje potrebe, zakonitosti također. Nije to neka puka zabava, to je ozbiljan posao koji kao i svaki posao, svaka profesija, ima svoje principe, potrebe, ali i puno toga što može pružiti razvoju i boljitku našeg društva. Festival je Zagreb i Hrvatsku postavio na međunarodnu kartu kao jedno od plesnih središta. Zagreb je prepoznat kao plesno rasadište iako već sada ima konkurenciju drugih gradova poput Rijeke i Zadra gdje također postoje vrlo aktivne plesne zajednice i inicijative.

NACIONAL: Bilo je velikih problema plesnih umjetnika koji se nisu mogli školovati u Hrvatskoj, odlazili su u inozemstvo, ali svejedno, čini mi se, nisu bili adekvatno cijenjeni. Prije nekoliko godina u sklopu ADU-a pokrenut je napokon studij plesa, koliko je to olakšalo vaš položaj? Isto tako, otvoren je ZPC kao mjesto za izvođenje plesnih predstava…

Rekla bih da je otvaranje plesnog odsjeka pri ADU-u, ali i ZPC-a prije toga što je inicijativa u kojoj smo također sudjelovali, dobrodošlo, ali je isto tako uputilo na slojevitost problematike koju treba riješiti te da i nadalje unutar kulturne politike ples nema svoje konzistentno mjesto; već raniji nedostatni resursi nisu se bitno povećali odnosno ne prate razvoj struke. Treba otvoriti kazališta i kulturne centre i potaknuti ih da uvrste ples, koji treba biti i dio kurikula u školama, uz likovnu i glazbenu kulturu. Nažalost, vidimo da se satnica umjetničkih predmeta smanjuje, a primat se daje drugim vrijednostima. Zašto ne bi postojao ples kao alternativa sportu u školama? Isti bi bio učinak, čak možda pozitivniji za one koji bi odlučili plesati jer se također razvija timski rad, ali kompetitivnost je usmjerena na kreativnost i razvijanje empatije i podrške drugima. Umjetnost, nažalost, gubi svoju poziciju u našem društvu, suvremena umjetnost naročito, a to se ogleda onda i na resursima dostupnim suvremenom plesu te kapacitetima koji ne prate nove potrebe. Opet, puno je hvalevrijednih inicijativa, ali ostaje na plećima pojedinaca ili krhke zajednice da ih rješava dok bi se tu trebali uključiti postojeći resursi.

Zaboravljamo da smo donedavno imali razvijen sustav koji je prestao funkcionirati, a američki modeli su kontraproduktivni u odnosu na naš kulturni, društveni i ekonomski razvoj. Nekoć smo mogli ući u škole, fakultete, danas su pristupi tim izvorima revitalizacije publike vrlo ograničeni, gotovo da ne postoje. Kao mala zemlja, Hrvatska ima izuzetno veliki broj umjetnika i potencijal, ali da bismo se probili na šire tržište, to treba podržati. Školovanje plesača trebao bi biti sveobuhvatnije kako bi razumjeli što znači opstati u toj profesiji te im pružiti dodatne vještine kako bismo mogli djelovati na više razina. Tradicionalno se karijera plesnog umjetnika sagledava kroz samo tri mogućnosti: plesač, koreograf ili nastavnik. Zaboravlja se da su vještine koje plesač razvija tijekom školovanja i karijere izuzetno transferabilne, da postoji sijaset mogućnosti i načina djelovanja i integracije plesnih umjetnika u razne druge sektore, a da pritom ne moraju odustati od toga da budu umjetnici. Ima brojnih primjera kako se plesni umjetnici integriraju u znanost ili zdravstvo, Svjetski ekonomski forum već niz godina upućuje na potrebu da nove generacije uposlenika imaju razvijene meke vještine. To su vještine koje upravo ples razvija.

Wonyoung Kim iz Južne Koreje nastupit će s ‘Becoming Dancer’ u Zagrebu i u Rijeci; Portugalski dvojac Maria Campos i Guy Nader izvest će ‘Set of Sets’; Tjedan suvremenog plesa otvorit će ‘OMMA’ Josefa Nadja koja će se osim u Zagrebu izvesti i u Varaždinu. FOTO: Seoul Foundation for the Arts and Culture, Alfred Mauve, Sophie Carles

NACIONAL: Zagreb je Tjednom, ali i drugim manifestacijama, jedan od gradova u kojima se njeguje plesna umjetnost, kakav je odnos gradske vlasti prema vama kao umjetnicima i što oni uopće mogu učiniti da bi vaš položaj bio bolji?

Rekla bih da je Grad pokušao i pokušava nešto učiniti. Ali problematika nije samo gradska. Nitko ne krene na posao s namjerom da ograniči ples. Ali postoji veliko nepoznavanje iskonskih potreba, kao i brojnih mogućih rješenja. Nije sve u novcu, iako je i novac bitan. Problem je upravo u parcijalnim pokušajima iznalaženja rješenja. Treba postojati politička volja da se tome ne pristupi kao nekom fenomenu, već kao realnosti i nužnosti bez koje će se ionako već krhki sustav urušiti ili će prevladati oni koji su jači, glasniji, ne nužno i bolji, kvalificiraniji.

Položaj plesnog umjetnika, a to često znači nezavisnog umjetnika, samo je donekle specifičan. Taj položaj nije i ne može biti elitan niti umjetnici to traže. Rijetkost je da se samo od plesa živi. Nepravedno je i netočno smatrati da održavanje radionica, rad sa zajednicom, nije podjednako i umjetnički posao, a to često čujem. Posao je plesnog umjetnika svugdje prekaran, nesiguran, ali su uvjeti u kojima umjetnik djeluje stabilniji, on je društveno prihvatljiv i priznat. Tu je početak velike transformacije. I nije komplicirano. Jer puno toga već postoji, treba postojati politička volja da se točke spoje. Često ljudi koji vode prostore samostalno odlučuju kako i kome će dati pristup. Bilo bi logično da postoji natječaj te da Grad odredi, prema svojim prioritetnim kriterijima, za što se financira pristup gradskim prostorima. Volim simplificirati stvari. Grad je bogat praznim prostorima, nisu sva kazališta puna pa valjda ima dovoljno termina i mogućnosti da se više otvore prema plesu. Idealno bi bilo da plesni umjetnici ne moraju plaćati najam, uostalom, ti su prostori financirani iz gradskih budžeta za režije i za osoblje. Nezavisni umjetnik i umjetničke organizacije ne mogu ostvariti velika očekivanja uz resurse koji nisu dostatni, a na koje često ne mogu ni utjecati niti ih mogu lako namaknuti jer im sustav to ne omogućuje. Ali i sektorski treba poraditi na obrazovanju umjetnika i drugih aktera na sceni, da razumiju kako funkcioniraju grad i država.

NACIONAL: Jedna ste od pokretačica Moving Academy for Performing Arts Zagreb / MAPAZ, što ona predstavlja i koliko je pomogla afirmaciji hrvatskih plesnih umjetnika?

MAPAZ je bio vizija, prijedlog, ideja koju sam prezentirala krajem ‘80-ih godina, i kao takav pao je na plodno tlo. Rekla bih da je to bio početak ideje danas vrlo popularne kroz projekte EU-a: jačanje mobilnosti umjetnika, međudržavna suradnja, razvijanje i razmjena vještina i znanja između umjetnika i stručnjaka koji su djelovali u zapadnoj i bivšoj istočnoj Europi. Brojni danas aktivni stručnjaci i umjetnici pohađali su te seminare, majstorske radionice koje bi često rezultirale i međunarodnim koprodukcijama, turnejama. Nekoliko hrvatskih umjetnika putem te mreže završilo je u Nizozemskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji… Neki danas rade na fakultetima i akademijama diljem Hrvatske, drugi su aktivni kao producenti, menadžeri, dramaturzi…

NACIONAL: Što vama znači ples?

Možda će zvučati čudno, ali ja sam oduvijek znala da ću nešto raditi u plesu, s plesom, kroz ples. Moj životni put, karijera, logičan je slijed i rezultat mogućnosti koje sam sama sebi otvarala, a onda imala želju i potrebu podijeliti ta iskustva s drugima; potencijale koje sam prepoznavala, rizike koje sam prihvaćala. Puno puta počinjala sam ispočetka. Sve je to život. Imala sam sreću da sam bila izložena drugim kulturama i pristupima kroz životna iskustva, ali i kroz stručna usavršavanja u Francuskoj, Nizozemskoj naročito, a nešto i u Engleskoj, te izloženost strukturama u Njemačkoj, Austriji, a potom u Sjevernoj Americi i Kanadi. Tu sam nalazila i prepoznavala vrijednosti u koje vjerujem i koje sam pokušala primijeniti, prilagoditi situaciji rada i djelovanja u Hrvatskoj.

NACIONAL: Kako nastaje jedna plesna predstava i koja je razlika u stvaranju predstave kad sudjelujete kao koreografkinja i kao plesačica?

Iskustvo aktivne participacije kao plesača ili koreografa ostaje duboko usađeno i temelj je razvoja brojnih transferabilnih vještina koje su sigurno utjecale i utječu na način razmišljanja i način rada i djelovanja u profesiji danas. Plesač nije samo alat kojim se koreograf služi, to je poseban suodnos i sve češće se govori i o koautorstvu. Kao koreografi moramo kroz rad graditi svoje alate, osobni vokabular, sintaksu, a sve vrijeme suočeni smo sa sumnjama u svoj rad – jesmo li na pravom tragu, što nedostaje, imamo li dosta vremena, kako ostvariti viziju ako svi uvjeti nisu udovoljeni… Pitanja su stalna i brojna. A kada se reflektori ugase i kada krenete kući, posao nije gotov, posao umjetnika nikada nije završen.