U vrijeme kad se početkom 90-ih Mirna Flögel-Mršić, danas umirovljena sveučilišna profesorica s Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta iz Zagreba, počela baviti istraživanjima stresa, malo je tko pretpostavljao da će stres godinama kasnije biti prepoznat kao jedan od glavnih uzročnika mnogih bolesti. Stres je danas postao i jedan od najpopularnijih predmeta znanstvenih istraživanja. Upravo zahvaljujući tim njenim ranim radovima na temu stresa, Mirni Flögel-Mršić, koja dolazi i iz plemenitaške hrvatske obitelji, nedavno se dogodilo nešto neočekivano. Zahvaljući dostupnosti informacija internetom, a dosta godina nakon što je otišla u mirovinu, stiglo joj je i vrijedno znanstveno priznanje za istraživanja iz devedestih godina prošlog stoljeća. Otkriveno je tako da je postala najcitiranija hrvatska znanstvenica uključujući i sve hrvatske znanstvenike zbog istraživanja o stresu iz devedesetih godina u razdoblju Domovinskog rata. Sa svojim timom suradnika, danas uglednim hrvatskim znanstvenicima s međunarodnom reputacijom, otkrila je nešto što je danas prepoznato kao uzročnik mnogih suvremenih bolesti uključujući karcinome, beningne, ali i zloćudne tumore, koje su Hrvatsku smjestile u sam vrh oboljenja od raka u Europi. Profesoricu Mirnu Flögel-Mršić, nećakinju i poznatog hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića, posjetili smo u njenom današnjem obitavalištu, dvorcu u Svetom Križu Začretje.

Barokni dvorac Sveti Križ Začretje u Hrvatskom zagorju, građen i dograđivan tijekom 17. i početkom 18. stoljeća, smješten je na strmom obronku uz autocestu Zagreb-Macelj, na putu prema graničnom prijelazu sa Slovenijom. O dvorcu brine i u njemu obitava Mirna Flögel-Mršić, a dvorac je kupio njen stariji sin Janko, profesor na Imperial College u Londonu. Mirna Flögel-Mršić supruga je prvog hrvatskog ministra vanjskih poslova Zdravka Mršića i majka dvojice znanstvenika Janka i Dobriše koji već godinama žive i rade u Londonu. Dok je Janko svojedobno bio direktor IT sektora na BBC-u, a danas je profesor na Imperial College i radi upravo na jednom skupom projktu iz područja IT-a, sigurnosnom software za sprječavanje hakerskih napada.

Dobriša je najprije osnovao institut za mozak u Baselu, tamo surađivao s poznatim institutom u Njemačkoj Max Planck, da bi na kraju postao glavnim ravnateljem Instituta za mozak u Londonu. Taj institut koji vodi Dobriša Mršić- Flögel financiraju Welcome Trust, Sainsbury i University College te nekoliko svjetskih znanstvenih fondova. Janko je doktor znanosti iz informatike, a Dobriša neuroznanstvenik koji istražuje mozak. Obitelji Mršić-Flögel povremeno se okuplja u dvorcu u Svetom Križu Začretje, u kojem je bio smješten i Institut za IT, osnovan uz potporu bivšeg ministra Dragana Primorca koji su posjećivali i najugledniji svjetski informatičari. Dolazio je i jedan od suradnika na šahovskom programu Deep Bluea, IBM-ova računala usavršenog za igranje šaha koji je 1997. pobijedio i šahovskog svjetskog prvaka Garija Kasparova.

Kada su novinari Nacionala prošloga tjedna posjetili Mirnu Flögel-Mršić u njenom obitavalištu u baroknom dvorcu u Hrvatskom zagorju, ispričala nam je i kako se dogodilo da je tek sada, dosta godina nakon odlaska u mirovinu, postala najcitiraniji hrvatski znanstvenik:

“Kada je počeo Domovinski rat na fakultetu smo se bavili istraživanjem stresa. Devedesetih godina to nije bio znanstveni hit. To je postao tek nedavno, a mi smo se još tada na fakultetu upustili u istraživanje stresa i mnogo toga otkrili. Stres je tek danas postao top tema. Ljudi su počeli imati ozbiljnih problema zbog stresa. Od stresa smo počeli i ludjeti kao civilizacija, a mi smo se još devedesetih godina bavili tim istraživanjima. Domovinski rat izazvao je goleme promjene, strašno puno ljudi je oboljelo, a predavala sam molekularnu biologiju na farmaceutskom i medicinskom fakultetu u Zagrebu. Surađivali smo i sa školom narodnog zdravlja Andrija Štampar, s Franjom Kajfežom i njegovom družinom iz farmaceutskih kuća Plive i Krke. U naš zavod počeli su donositi krvne uzorke. Otkrila sam da postoje promjene u krvnoj slici. Detaljnom analizom uočili smo da postoje šećeri vezani na DNA molekule. Ta je priča bila fantastična, pa sam tako utemeljila i znanost koja se zove glikobiologija. Zbog toga sam eto i postala najcitiranija znanstvenica iz Hrvatske.”

Danas je, međutim, najviše posvećena brizi oko dvorca koji je kupio njen sin Janko od nekadašnje lokalne poljoprivredne zadruge u stečaju. U njega je smjestila i veliki broj vrijednih predmeta, slika, umjetnina koja je prikupila ona sama, ali i ono što je pristiglo iz obiteljskog nasljeđa. Sve te slike i predmeti imaju veliku vrijednost i priču s povijesnom dimenzijom. Tako je i sa slikom Slavka Kopača koja je našla svoje mjesto na zidu u jednoj od brojnih soba u dvorcu:

“Slavko Kopač veliki je slikar, a išao je s mojom mamom u školu u Vinkovcima. Mama mi je pričala o njemu kao o čudesnom čovjeku koji fantastično slika. Došla je sedamdeseta godina i Hrvatsko proljeće, pa se i Moderna galerija u Zagrebu počela brinuti za naše poznate ljude u emigraciji. Počeli su ih pozivati, radile su se izložbe. Šef Moderne galerije iz Zagreba tako je pozvao Slavka Kopača koji je živio u Parizu.”

Mirna Flögel-Mršić javila se tada Kopaču i rekla da je kći Zdenke Crnadak, ali dok je on skupio slike za izložbu približio se već bio kraj 1970. godine:

“Izložba je bila održana. Kad je došao na izložbu Kopač je stanovao u Esplanadi, a s Antunom Motikom i Josipom Vaništom, poznatim hrvatskim slikarima sastajao se kod mene doma u Novakovoj ulici na Šalati. Dvokatnica obitelji Flögel u Degenovoj 7 kod parka Ribnjak bila je nacionalizirana pa sam kupila zemljište na Šalati. Bila je to mala kuća u Novakovoj koja je kasnije nadograđena prema projektu poznatog arhitekta Stjepana Planića. Kopač je imao izložbu 1971., a po svom dolasku u Zagreb uzbuđeno je govorio da je ‘presađena biljka ponovo u domovini’. Sve je htio ostaviti Modernoj galeriji, ali direktor galerije na kraju je to morao odbiti. Postavili su direktoru i pitanje zašto je uopće zvao Kopača. Naime, došla je 1971., a tada je počelo antihrvatsko proljeće.”

Pravo na dio povijesti tog dvorca polagao je i Janko Vraniczany, prvi hrvatski veleposlanik pri Europskoj uniji kojeg je u Bruxellesu izravno postavio Franjo Tuđman. Janko Vraniczany tada je živio u Belgiji. Kada je obitelj Mršić-Flögel kupila taj dvorac od lokalne poljoprivredne zadruge u stečaju, Vraniczany se nastavio hvaliti da je dvorac njegov. O čemu se radilo ispričala je Mirna Flögel-Mršić. Prema njenim riječima, Janko Vraniczany, stric hrvatskog veleposlanika, postao je vlasnik dvorca nakon Austro-ugarske nagodbe. Kako nam je ispričala, Oršići i Keglevići nisu ga mogli više financirati kad su mađaroni došli na vlast i nametnuli poreze narodnjacima pa su se dotadašnji vlasnici dogovorili da će ga prodati Janku Vraniczanyju.

“Janko Vraniczany bio je plemić i u Svetom Križu Začretje počeo se baviti uzgojem konja, a ne kulturom. U to vrijeme nije bilo drugog prijevoznog sredstva, pa je svoje konje za karuce prodavao i u Beč. Tako je Sveti Križ Začretje od kulturnog centra postao centar za uzgoj konja. Janko Vraniczany, vlasnik dvorca nije imao djece, pa ga je oporukom ostavio nećaku mladom Janku, Jankiću Vranyczanyju koji je postao i prvi hrvatski veleposlanik u Bruxellesu odlukom predsjednika Franje Tuđmana. Taj je mali Janko Vraniczany trebao naslijediti dvorac. Međutim, njegov otac Ambroz prokockao je u Monte Carlu sve što su Vraniczanyji imali uključujući i dvorac koji je oporukom bio ostavljen njegovom sinu Janku. Dvorac je prodan Savskoj banovini kako bi se podmirili Ambrozovi kockarski dugovi. Zbog toga je i majka veleposlanika Janka Vraniczanyja, rođena Helenbach morala raditi, a bila je teta i meni u vrtiću jer nije imala od čega živjeti. Morala je raditi. To je bio Montessori vrtić u kojem smo učili jezike: francuski, njemački, hrvatski i osnove kulture. Pjevali smo i dječje domoljubne pjesme, a učili smo se i uzajamnosti. To je bio taj montessori stil.”

Evo što je rekla o svom porijeklu:

“Iz ugledne sam obitelji, ali kako sam rođena 1940. godine to se poslije Drugog svjetskog rata nije se smjelo isticati. Nedao Bog reći da si iz takve familije. To se porijeklo u postmađaronskom i SHS-ovskom dobu kraljevine Jugoslavije jako mijenjalo. Moja mama je rođena Crnadak, a Crnatki su bili poznata plemićka obitelj. Plemeniti su bili i moja teta Anka Melkus i moj stric Maks Melkus. Austrija se u razdoblju vladanja Hrvatskom brinula da se cijela Austrija ravnomjerno razvija. Danas su nacionalne manjine hit, a ja ne znam bih li bila Čehinja, Bečanka, Njemica, Zagrepčanka ili Karlovčanka. Naime, obitelji iste razine su se družile i međusobno sklapale brakove. Sudbine su bile različite jer jedni su ostali ovdje, a drugi ovisno o političkim prilikama otišli u inozemstvo. Moj tata rođen je među devetoro braće i sestara, a ja sam jedina od te familije ostala u Zagrebu. Ostali su se razišli ili poginuli. Sredinom četrdesetih godina prošlog stoljeća Hrvati su odlazili ili iz ekonomskih ili iz političkih razloga. Od moje mame, od tih Crnatkovih, bila je teta Eka udana Čurčić koja je na Medveščaku imala kuću. Mali Čurčić, liječnik, sad živi u Švicarskoj. Svi su vani. Nema nikoga iz obitelji koji je ostao ovdje osim mene. Ni moji sinovi Janko i Dobriša nisu ovdje. Žive u Londonu”.

U dvorcu postoji i skulptura Oscara Neumanna, kipara britanske kraljice porijeklom iz Osijeka. Oscar Neumann bio je osječki Židov koji je još prije Drugog svjetskog rata otišao na studij u Bruxelles, ali izbijanje rata zateklo ga je u Londonu. Ondje se družio s Winstonom Churchillom i postao kraljevski kipar:

“Kada sam bila gostujući profesor u Londonu sedamdesetih godina išla sam k Neumannu na trač partije. On je kao i Vanja Radauš bio đak mog strica Maksa Melkusa. Nije znao matematiku, pa je jedva maturirao. Stric Maks koji je bio profesor latinskog i njemačkog podučavao ga je matematiku da bi dobio dvojku, prolaznu ocjenu. Oscar je bio silno zahvalan stricu Maksu, a bio je veliki domoljub. Išla sam k njemu na razgovor, a atelje mu je bio u palači St. James u kojoj je živjela Kraljica Majka. Kad je šetala morali smo se povući u atelje, iako je Neumann i vani klesao. Kad je Neumann umro sve što je bilo u ateljeu poklonjeno je gradu Osijeku, a stricu Maksu zahvalio se jednom skulpturom koja se nalazi u ovom dvorcu. Sve je to hrvatska kultura.”

Posebno mjesto u dvorcu zauzima soba njenog strica Dobriše Cesarića, hrvatskog pjesnika za kojeg kaže da je za vrijeme Drugog svjetskog rata napustio Zagreb:

“Mnogi njegovi prijatelji su otišli iz Zagreba, a neki su otišli u partizane. I oni koji nisu otišli u partizane bili su antifašisti. Među onima koji su otišli u partizane bio je i hrvatski rodoljub, kipar Vanja Radauš. Moja obitelj financirala je Vanju Raduša između dva svjetska rata. Kada su se svi vratili iz šume 1945. godine, mnogi su bili nagrađeni kao da su bili u partizanima. Vanja Radauš je bio u partizanima, a prije odlaska oprostio se s mojim stricem Maksom Melkusom koji ga je pomagao još kao studenta. Vanja je ostavio stricu mnoga djela koja su danas okupljena u dvorcu. Vanja Radauš je bio u partizanima, a radio je kao što vidite i sakralnu umjetnost. Stricu Maksu je govorio da svaki dan čita Sveto pismo. U dvorcu je i njegovo Isusovo raspelo, zatim skulptura glave starog Melkusa. Vanja Radauš napravio je i skulpturu svoje kćerkice. Kasnije je počeo pisati izvrsne pjesme, a jednu je posvetio i mojoj obitelji”.

Osvrnula se i na prijateljstvo Zdravka Mršića i Vlade Gotovca. Kada su došli na studije u Zagreb Zdravko Mršić i Vlado Gotovac oženili su dvije prijateljice, obje plemićkog porijekla. Zdravko Mršić došao je na studij matematike iz Mostara, a Vlado Gotovac na studij filozofije iz Imotskog. Mirna Flögel-Mršić bila je u odličnim odnosima i s Perom Gotovcem, sinom Jakova Gotovca koji je uglazbio i veliki dio pjesničkog opusa njenog strica Dobrice Cesarića, a danas u dvorcu postoji posebna soba u kojoj je pohranjena Cesarićeva ostavština. S tom smo pričom i završili posjet dvorcu u Svetom Križu Začretje:

“Pero Gotovac mi je uglazbio mnoge pjesme Dobriše Cesarića, posebno dječje pjesme, a slikar Ivica Lovrenčić je sve to ilustrirao. Te pjesme za djecu nikad nisu objavljene, a ja ih i danas sve imam u rukopisu. Stjepan Šulek uglazbio je Cesarićeve pjesme za solo glas i klavir, što se učilo na muzičkoj akademiji. Nedavno su mi i njih poslali. Nažalost, ne mogu pronaći izdavača. Nema Dobriše Cesarića nigdje, ali zato ima Dragutina Tadijanovića. Nažalost, danas moraš biti medijski hit da bi uopće postojao i mogao nešto vrijedno objaviti.”