Ovih dana objavljena je kompilacija glazbenih djela za kazalište i film „Sve i ništa (Filmska i scenska glazba 1978. – 1988.)“ 76-godišnjeg Mirka Krstičevića, plodnog i nagrađivanog hrvatskog skladatelja, glazbenika i inicijatora brojnih umjetničkih projekata. „Da mi je biti morski pas“ pjesma grupe Metak iz 1980. godine i danas se često može čuti u eteru hrvatskih radijskih stanica. Za taj rock klasik zaslužan je Krstičević, skladatelj i glazbenik koji je uz rad s grupom Metak napisao četiri opere, skladao glazbu za 132 kazališne predstave, glazbu za 45 filmova, 300 skladbi za solo instrumente te aranžmane i orkestracije za 150 skladbi. Surađivao je s brojnim glazbenicima poput Olivera Dragojevića, Đorđija Peruzovića, Pepel in kri, Tutti Frutti Balkan Benda, Seida Memića Vajte, Osmog putnika, za koje je skladao 42 skladbe. Jedan je i od osnivača slavnog tonskog studija Tetrapak u Splitu u kojem su svoje albume snimali Haustor, Gibonni, Animatori, Trotakt projekt, Oliver Mandić… Producirao je i 12 albuma. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, primjerice Povelje HAZU-a, posebnog priznanja za umjetnost Slobodne Dalmacije i Nagrade Silvije Bombardelli za iznimni skladateljski doprinos hrvatskoj glazbenoj umjetnosti.

Riječko-zagrebačka izdavačka kuća Fox & His Friends Records, koju vode Željko Luketić i Leri Ahel, objavila je „Sve i ništa (Filmska i scenska glazba 1978. – 1988.)“, dvojezično izdanje s domaćom i inozemnom distribucijom, a za strano tržište kolekcija snimaka naslovljena je „All and Nothing at All (Film and Theatre Music 1978 – 1988)“, što je posveta istoimenom filmu redatelja Ivana Martinca s kojim je Krstičević često surađivao. Ova kompilacija sadržava glazbu iz šest filmova i pet kazališnih predstava koji su snažno obilježili splitska kulturna gibanja osamdesetih godina.

NACIONAL: Album sadrži 20 vaših skladbi koje su odabrali Luketić i Ahel. Jeste li zadovoljni odabirom s obzirom na nimalo lak zadatak kako bi izdvojili 20 skladbi od stotina koje ste skladali?

Zaista im nije bilo lako. Skladao sam oko 65 sati glazbe. Od toga na filmsku i scensku glazbu otpada 50 sati. Nažalost, mnoge snimke scenske, odnosno kazališne glazbe iz tog razdoblja sam pogubio. Naime, jednom kad se predstava skine s repertoara vrpca, jer se početkom sedamdesetih i osamdesetih godina sve se snimalo na magnetofonskim vrpcama, neko se vrijeme čuvala, a onda je završila na otpadu.

NACIONAL: Zar niste radili kopije?

Pravio sam kopiju snimki za sebe, no ponekad bih u brzini to zaboravio napraviti, a poslije je bilo kasno. Što se tiče odabira skladbi za ovaj LP, to sam namjerno prepustio njima, jer me interesiralo kako drugi vide moj rad. Ne bih to svakom dozvolio, no oni su profesionalci s velikim iskustvom, tako da sam jako zadovoljan izborom glazbe za ovaj LP.

NACIONAL: Riječ je o glazbi iz šest filmova i pet kazališnih predstava koji su snažno obilježili splitska kulturna gibanja osamdesetih godina. Kako su izgledala ta kulturna gibanja u odnosu na danas?

Ovaj LP sadrži dio kazališne i filmske glazbe nastale od 1978. do 1988. Tad sam najviše scenske glazbe radio za HNK Split na čijem je čelu bio Ivica Restović. U tom vremenu kraja sedamdesetih i cijelo razdoblje osamdesetih splitski teatar bio je jedan od najznačajnijih i najrelevantnijih kazališta tadašnje države s programom najviše umjetničke i produkcijske kvalitete, predstavama koje su realizirali najznačajniji umjetnici tog vremena. Druga važna kulturna ustanova u to vrijeme u Splitu bio je Marjan film koji je izrastao u jednu od najvećih filmskih kuća zahvaljujući Svemiru Paviću, jednom od najvećih splitskih intelektualaca i kulturnjaka. S Marjan filmom surađivali su tada neka od najvećih filmskih imena kao što su Ivan Martinac, Lordan Zafranović, Aleksandar F. Stasenko, Bogdan Žižić.

NACIONAL: Kako biste opisali to vrijeme u Splitu?

Bilo je to vrijeme kad je u Splitu djelovala jedna intelektualna elita koja je bila svjetska po svemu. Svu glazbu za film ostvario sam isključivo u produkciji Marjan filma. Bilo je to zlatno doba u kulturi grada Splita s kojim se ovo današnje stanje u kulturi grada, pogotovo stanje u HNK ne može ni po čemu usporediti. Dapače, svaka usporedba je na veliku štetu današnjem stanju u kulturi grada i teatra. Nažalost.

NACIONAL: Skladali ste glazbu za kazališnu predstavu „Gorke suze Petre von Kant“ s lezbijskom tematikom Rainera Wernera Fassbindera koju je u HNK Split 1985. režirala Ivica Boban, sa Zdravkom Krstulović i Vesnom Orel u naslovnim ulogama. Kako je predstava primljena tada u Splitu? Je li bilo šokiranih gledatelja?

Kroz prikaz osobne drame Petre von Kant Fassbinder je prije svega želio dati kritiku građanskog društva i građanskog morala. Nakon raspada braka i rastanka od muža kojeg je voljela, Petra prolazi kroz pakao emotivne patnje u potrazi za vlastitim identitetom i emancipacijom. To je pitanje emotivnih patnji i življenja i ljubavi s drugom osobom bilo kojeg spola. Po meni je Fassbinder želio da mu se drama tako iščitava.

NACIONAL: Glazbu za kazalište i film ste počeli skladati paralelno s Alfijem Kabiljom i Zoranom Simovićem i to u vrijeme kada su zvijezde filmske glazbe bili Vangelis, John Carpenter i Howard Shore. Na koji način ste vi u to vrijeme pristupili skladanju filmske glazbe i kako to da ste na početku toliko koristili sintesajzer, tada novi instrument?

Ne da sam radio u vrijeme tih velikana, nego su me neki ondašnji kritičari koji su pisali o filmskoj i scenskoj glazbi i današnji koji su pisali recenzije za ovaj LP uspoređivali s njima. I ne samo s njima, nego s Brian Enom, Holgarom Czukayem i Jahom Wobbleom, govoreći kako moja glazba zvuči tajnovito, misteriozno, nedokučivo i da je kojim slučajem korištena u nekom poznatijem filmu tog vremena, mogla je ostati na svjetskoj razini i upamćena poput Vangelisove glazbe iz „Vatrenih kočija“. Da se malo našalim, ja za sebe kažem da sam bio pravi čovjek na „krivom“ mjestu u pravo vrijeme.

Kompilacija ‘Sve i ništa (Filmska i scenska glazba 1978. – 1988.)’ Mirka Krstičevića

NACIONAL: Odakle ta ljubav prema filmu i kazalištu?

S nepunih devet godina pogledao sam svoju prvu kazališnu predstavu u splitskom kazalištu lutaka. Bila je to „Šuma Striborova“ velike Ivane Brlić-Mažuranić. I tako se začela moja ljubav prema sceni i filmu. Odgledao sam gomilu filmova, predstava, pročitao mnogo literature da bih naučio tajne zanata. Jer biti skladatelj scenske, pogotovo filmske glazbe je posebna profesija i to ne može svaki glazbenik ili skladatelj uspješno raditi. Što se tiče vašeg pitanja vezano za korištenje sintesajzera, pomno sam pratio sve novotarije na području glazbe te sam rano shvatio da pomoću sintesajzera mogu sve sam odsvirati i snimiti, a da ne govorim o novim zvukovima koji su bili idealno rješenje za mnoge situacije na filmu i u predstavama. No s tehnikom, pogotovo današnjom, treba vrlo oprezno.

NACIONAL: Posvetili ste se i rock glazbi i s Rankom Bobanom i Momčilom Popadićem 1978. na Korčuli osnovali ste rock grupu Metak koja je izvodila vašu pjesmu „Da mi je biti morski pas“. Kako vam je uspijevalo istovremeno skladati ozbiljnu glazbu i stvarati i svirati rock glazbu?

S devet godina roditelji su me upisali u glazbenu školu. Moj prvi instrument je bio violončelo. Tri, četiri godine kasnije, na moje uporno inzistiranje, kupili su mi gitaru. Ja generacijski pripadam hipi pokretu i rock’n’rollu. Prošao sam kroz kompletan proces klasične glazbene naobrazbe i jednostavno je došlo do simbioze. Taj spoj klasične i rock glazbe postalo je moje obilježje kao skladatelja. Vjerojatno sam jedan od prvih skladatelja na svijetu koji je u suvremenoj klasičnoj glazbi počeo upotrebljavati rock rifove. Od današnjih mladih skladatelja koji u ozbiljnoj glazbi koriste rock rifove najdraži mi je David John Roche. Dodao bih još da ovaj moj skladateljski stil kod dijela „struke“ i glazbenih kritičara ne prolazi. No ja i inače mnoge od njih, što bi rekao Schopenhauer, doživljavam kao svojevrsni contradictio in adiecto. Drugačije rečeno, o onome o čemu se ne dade govoriti, o tome treba šutjeti.

NACIONAL: Često ste surađivali s novinarom, književnikom i pjesnikom Momčilom Popadićem koji je napisao mnoge pjesme za hrvatske izvođače. Po čemu pamtite suradnju s njim?

Ja bih na ovo pitanje odgovorio kratkim citatima Petra Popovića Pece, jednog od najvećih kroničara rock glazbe s područja bivše države. „Period Metka umnogome karakterizira suradnja između M. Popadića i M. Krstičevića. Ona je rezultirala nizom uspješnih ostvarenja, istovremeno svjedočeći o značajnom dometu u povijesti jugoslavenskog rock stvaralaštva… S ove vremenske distance najbolje se vidi koliko je svaka pjesma nastala u takvoj suradnji bila i ostala minuciozno izbrušen dragi kamen. Danas je to još očitije i dragocjenije. Kao što se vidi koliko Krstičević kao autor i Popadić u pjesničkom smislu, nisu sagledani kako zaslužuju. Takve tandeme prostor jugoslavenskog rocka ne pamti“.

NACIONAL: Veliki je opus glazbe koju ste skladali. Odakle ste crpili toliku inspiraciju?

Biti skladatelj nije zanimanje, već poziv. Mogao sam satima sjediti i skladati, a da nakon toga ne osjetim nikakav umor. Što se tiče inspiracije, tu mi je sjajno objašnjenje jednog od najgenijalnih hrvatskih skladatelja Borisa Papandopula. U jednom razgovoru netko mu je postavio slično pitanje kao vi meni. On je odgovorio: „Inšpiracija?’’. Nije mogao izgovoriti slovo te nastavio: ‘’Kaj god! Svaki dan ujutro u 7 sati sjednem za klavir i do 15 sati nema dizanja. Rad! Rad i samo rad“.

Mirko Krstičević s članovima splitske rock grupe Metak 1979. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Godine 2007. osnovali ste Splitsko društvo za suvremenu glazbu i ansambl za suvremenu glazbu Splithesis. Koliko vam je bilo važno da se posveti veća pažnja suvremenoj glazbi u Splitu?

U Splitskom društvu za suvremenu glazbu uspio sam okupiti najeminentnije splitske skladatelje suvremene glazbe, reproduktivne umjetnike i muzikologe. Objedinjavala nas je želja za profesionalnim odnosom prema suvremenoj glazbi. Otkrivanje novog i nepoznatog, produkcija, izvođenje i promicanje hrvatske glazbe kod nas i u svijetu, osobito one nastale iz pera splitskih skladatelja, bile su odrednice koje su povezivale članove društva u jedinstveno tijelo koje je svoje ciljeve ostvarivalo koncertnom i izdavačkom djelatnošću, okupivši u svom okrilju ansambl Splithesis, kao specijalizirani sastav za izvođenje glazbe 21. stoljeća. U četiri godine postojanja projekt Splithesis praizveo je trideset i tri skladbe. Zahvaljujući Tomislavu Unušiću, velikom entuzijastu i izvrsnom ton majstoru, sve su snimljene, a tiskano je i jedanaest partitura izvedenih skladbi te izdana dva CD-a.

NACIONAL: Sve to vam nije bilo dovoljno pa ste 2021. osnovali umjetničku organizaciju za suvremenu glazbu i likovnu umjetnost Arthesis. Kako ste zamislili rad te organizacije?

Primarni cilj umjetničke organizacije Arthesis je predstavljanje i promocija skladatelja suvremene glazbe iz Splita te povezivanje suvremene glazbe i likovnosti kroz interdisciplinarne projekte. Drugi cilj je potaknuti stvaranje novih skladbi splitskih skladatelja suvremene glazbe i osiguranje redovnih praizvedbi njihovih djela jer je upravo izvođenje najveći problem skladatelja koji nisu u institucionalnom sustavu kao i doprinijeti raznolikosti suvremene likovne scene u Splitu.

NACIONAL: A u likovnom smislu?

U likovnom smislu Arthesisa promovira umjetnost koja nije toliko politički angažirana, već počiva na sličnim estetskim principima kao i glazba gdje je naglasak na kompoziciji, boji, duhovnom.

NACIONAL: Krajem prošle godine prigodnom izvedbom vaših djela u Teatru &TD obilježili ste 75 godina života. Kako ste se osjećali prigodom te proslave i izvedbe vaših djela?

Kad god slušam svoja djela, naročito starija, uvijek se javlja isto pitanje: Tko je ovo skladao? Zapravo kad god nešto napišete to dobije svoj život i nema više veze s vama. Tako je bilo i ovaj put. Vjerovali ili ne, bilo je ovo prvo izvođenje neke moje skladbe u Zagrebu. Bilo mi je drago primijetiti kako je publika s oduševljenjem prihvatila te skladbe. Očito se entuzijazam Zorana Velića na klaviru, Srđana Bulata na gitari te ansambla Cantus i maestra Berislava Šipuša prelio na publiku.

NACIONAL: Je li točno da trenutno radite na vašoj četvrtoj operi, bajci „Atlantida II – Lu’blis Kaoamos“?

Najprije bih naglasio da sam jedini hrvatski skladatelj suvremene glazbe koji je skladao četiri velike opere – opere serie. Pri tome mislim velike u tehničkom smislu, odnosno po broju izvođača. Za „Krvavu svadbu“ i „Halugicu“ potrebno je po 130 izvođača, dok je tijekom izvođenja „Atlantide – Legende o Dan’zoru“ na sceni u jednom trenutku bilo 165 izvođača. Uz mene jedino je kolega Zoran Juranić još skladao četiri opere. No samo ova njegova zadnja se svrstava u opere serie. Što se tiče moje četvrte opere, ona je gotova. Sad je u fazi orkestracije. Druga je u nizu iz trilogije „Priče s Atlantide“.

NACIONAL: Kada ste planirali praizvedbu te opere?

Moram vam reći da vaše pitanje spada u sferu naučne fantastike.

NACIONAL: Zašto?

Najveći neprijatelji hrvatskih nacionalnih kazališta i ravnatelja Opere su suvremeni hrvatski skladatelji, naročito oni koji se drznu pisati operu. To kažem iz vlastitog iskustva.

NACIONAL: Očito vrlo gorkog iskustva.

„Krvava svadba“ je na praizvedbu čekala četiri godine, „Legenda o Dan’zoru“ šesnaest godina. Da nije bilo Gorana Golovka, tadašnjeg intendanta, redatelja i scenografa, vjerojatno bi još čekala u nekoj ladici. Jedino sam za „Halugicu“ dobio narudžbu.

NACIONAL: Tko je naručio operu?

Stupio sam u kontakt s Dubravkom Vrgoč, novom intendanticom riječkog kazališta. Naime, 2026. navršava se 150 godina od rođenja velikog hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora. Vjerujem da će se ta obljetnica obilježiti izvedbom moje opere „Halugica“. Stupio sam u kontakt i s intendanticom HNK Zagreb vezano za praizvedbu opere „Lu’blis Kaoamos“. Njena glasnogovornica mi je odgovorila da je Iva Hraste-Sočo moj materijal proslijedila u Operu na obradu.

NACIONAL: Na čemu radite?

Pitate me što ću raditi nakon eventualne praizvedbe „Lu’blisa Kaoamosa“? Moja je zadaća i dalje raditi i stvarati jer samo je jedan rad u moderno doba zadržao karakter produhovljenja čovjeka. Umjetnik je u moderno doba jedini čovjek koji ostvaruje duhovne vrijednosti. A bit umjetnikova rada najbolje je izrekao Robert Schumann: „Slati svjetlost u dubine ljudskog srca – to je poziv umjetnika“.