S 56-godišnjim sveučilišnim profesorom Mirkom Bilandžićem, stručnjakom za međunarodnu sigurnost, razgovarali smo povodom nedavnog atentata na bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, odustajanja američkog predsjednika Joea Bidena od predsjedničke utrke, kao i o rezultatima nedavnog NATO summita održanog u Washingtonu povodom 75. godišnjice njegova osnutka. Profesor Bilandžić diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na istom je fakultetu na znanstvenom studiju međunarodnih odnosa magistrirao radom „Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a“. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Obavještajna i vojna djelovanja Ujedinjenog Kraljevstva u sjevernoirskom sukobu“ obranio je 2004. godine. Od završetka studija do početka 2007. bio je rukovoditelj u institucijama sustava nacionalne sigurnosti, a danas je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autor je knjiga „Diplomacija i obavještajna aktivnost“, „Politički i obavještajno-sigurnosni sustav Ujedinjenog Kraljevstva“ te „Sjeverna Irska između rata i mira“, ali i koautor brojnih radova među kojima su „Osnove nacionalne sigurnosti“ i „Poslovne informacije i business intelligence“.

NACIONAL: Američki predsjednik Joe Biden nakon višemjesečnog je odbijanja konačno odustao od kandidature za drugi predsjednički mandat. Što je bilo presudno za tu njegovu odluku?

Dogodio se jedini mogući scenarij – autonomna odluka predsjednika Bidena o odustajanju od predsjedničke kandidature. Nastavak postojeće situacije ima i imao bi negativne efekte na Demokratsku stranku, unutarnja neslaganja, razmimoilaženja i rejting samog predsjednika. Kompleksnost nominacijskih struktura i procedura zamjenu predsjedničkih kandidata na konvenciji čini gotovo nemogućom, a u ovoj situaciji za demokratski blok svakako štetnom. Američki je predsjednik stoga donio racionalnu odluku. Središnji razlog čini mi se da jest upravo onaj koji je predsjednik Joe Biden objavio u pismu: racionalna odluka bazirana na dubokoj svjesnosti situacije u interesu Demokratske stranke, a s obzirom na pravila nominiranja u SAD-u.

‘Joe Biden je donio racionalnu odluku baziranu na dubokoj svjesnosti situacije u interesu Demokratske stranke, s obzirom na pravila nominiranja u SAD-u, što je uostalom i napisao u pismu’

NACIONAL: Ima li Kamala Harris, Bidenova potpredsjednica, sada šanse da na konvenciji demokrata dobije nominaciju i postane njihova kandidatkinja na predsjedničkim izborima? To je do sada bila tradicija.

Makar su procjene budućih demokratskih predsjedničkih kandidata za sada u sferi spekulacija, čini mi se da u taboru istaknutih žena Demokratske stranke možemo očekivati kandidatkinju za američku predsjednicu. Potpredsjednica Kamala Harris svakako je na sceni, jednako kao i guvernerka Michigana Gretchen Whitmer, kao i bivša prva dama Michelle Obama. Demokratima je za refokusiranje kampanje imperativ neko novo lice, moćna odlučna osoba, s postignutim rezultatima, društvenim ugledom i stanovitom karizmom. Uostalom, Hilary Clinton je na predsjedničkim izborima 2016. osvojila gotovo tri milijuna glasova više od Donalda Trumpa, koji je postao predsjednik. Povijesni slučajevi ipak su malo drugačiji. Lindon Johnson je kao potpredsjednik preuzeo predsjedničku dužnost nakon atentata na Johna Kennedyja. S te pozicije godinu dana kasnije uvjerljivom je većinom, s preko 60 posto osvojenih glasova, najviše u povijesti Demokratske stranke, postao i predsjednik. Gerald Ford je također s potpredsjedničke funkcije u skladu s 25. amandmanom postao predsjednik u kolovozu 1974. nakon ostavke Richarda Nixona zbog znamenite afere Watergate. Na izborima 1976. izgubio je od demokratskog kandidata Jimmyja Cartera. Gerald Ford bio je jedini američki političar koji je služio kao predsjednik a da nije pobijedio na izborima za predsjednika ili potpredsjednika.

NACIONAL: Nakon atentata na Trumpa, koliko je ova novonastala situacija novi vjetar u leđa pobjedi Trumpa na predsjedničkim izborima?

Odustajanje Joea Bidena svakako je novi trenutak u američkoj predsjedničkoj kampanji. No tvrdnje da će euforija koja je nastala atentatom odlučiti izbore ne čine mi se uvjerljivima. Utrka je toliko tijesna da može pobijediti bilo tko. Ono što je sigurno jest da atentat neće naštetiti Donaldu Trumpu. Hoće li ga dovesti na predsjedničku poziciju? Nisam siguran da je to jedina neovisna varijabla. Predsjedničke izbore odlučit će tri neovisne varijable. Amerika je politički i kulturno podijeljeno društvo, društvo fragmentirano na dva presudna bloka. Ta fragmentacija će se nastaviti, a u okviru te fragmentacije dogodit će se homogenizacija i jačanje svakog od tih blokova. Druga je dimenzija što će biti s dvije trećine američke nacije koje ne podržavaju ni Bidena ni Trumpa? Pogoduje li odustajanje Joea Bidena demokratskom bloku je pitanje. Na kraju, treća dimenzija jest američki izborni sustav koji omogućuje da kandidat dobije više glasova, a izgubi izbore.

NACIONAL: Atentat na Donalda Trumpa, bivšeg američkog predsjednika, dogodio se kao svojevrsno iznenađenje. S druge strane, atentati su kontinuirani pratitelji američke demokracije još od 19. stoljeća.

Političko nasilje generalno, i atentati kao forma terorizma partikularno, itekako su nazočni na američkoj političkoj sceni. Od sredine 19. stoljeća atentati su izvršeni desetak puta, što znači da su, od ukupnog broja, 20 posto američkih predsjednika bili mete atentata. Od toga ih je polovina završila smrtonosnim ishodom. Kada se tome pridodaju i atentati na trojicu predsjedničkih kandidata, situacija je još dramatičnija. Prema raspoloživim podacima, uzroci svih atentata nalaze se u unutarnjim američkim političkim odnosima. Izuzetak koji uključuje vanjske faktore treba potražiti u tzv. prvom valu terorizma, globaliziranom anarhističkom valu, kada su 1881. i 1901. ubijeni 20. i 25. američki predsjednik – James Abram Garfield i William McKinley – te kasnijim težnjama za neovisnost Portorika u atentatu na Harryja Trumana u studenom 1950. godine. Konačnim zaključcima o stvarnim razlozima i nalogodavcima atentata na karizmatičnog 35. američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja 1963. godine znanost i politika još uvijek ne raspolažu.

‘Bez obzira na ishod rata u Ukrajini, ruska je agresija ključna točka koja je zacementirala sukcesivni proces nastanka novog poretka međunarodne sigurnosti’, tvrdi Mirko Bilandžić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Hoće li se ikada rasvijetliti atentat na američkog predsjednika Kennedyja? U pravilu, gotovo je nemoguće rasvijetliti tko stoji u njihovoj pozadini.

Put prema konačnim analizama otvorit će se 2038. godine, kada se, prema američkim zakonima, 75 godina od događaja, obavezno deklasificiraju dokumenti s oznakom tajnosti američke administracije, prvenstveno CIA-e. Svi atentati na američke predsjednike ne spadaju u političko nasilje. Neke od atentata izvršile su osobe sa psihičkim poremećajima ili, pak, one s privatnim, osobnim motivima i razlozima. No svaki od njih predstavljao je udar na američki poredak i crnim slovima upisani su u američku povijest. Ubojstva, pak, Lincolna i Kennedyja bila su ključni i možda najteži trenuci u američkoj političkoj povijesti, duboko urezani u identitet i kolektivno sjećanje Amerike. I recentni atentat na predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa identičnog je konteksta. Istraga će tek pokazati radi li se o klasičnom terorizmu, anomičnom atentatu ili, pak, atentatu zbog zamjene elita. Ipak, i taj će atentat itekako utjecati na američki politički poredak, američku nacionalnu sigurnost, ali i međunarodnu sigurnost.

NACIONAL: Opća je ocjena da će ta neuspjela likvidacija Donalda Trumpa zapravo biti i presudna u njegovoj kampanji za drugi predsjednički mandat.

Nesporno, atentat će ostaviti i neizbrisiv utjecaj na predstojeće američke predsjedničke izbore. Više od svega strukturalni kontekst uzroka atentata posljedično ide prema ekstenziji. Socijalno, kulturalno i politički Amerika je podijeljena. Amerika je duže razdoblje suočena sa socijalnom disrupcijom, društvenim raskolima i krizom demokracije i političkog sustava. Disfunkcionalnost sustava nacionalne sigurnosti i nevjerojatni, kardinalni, profesionalni promašaji tek su neke od posljedica takvog stanja. Barem u predvidivom razdoblju budućnosti Amerika će biti suočena s paralelnim procesima fragmentacije i unutarnje homogenizacije podijeljenih političkih i socijalnih tabora. Unatoč svim izazovima na globalnoj sceni, još uvijek jedina supersila s nesporno svim atributima moći (ideološka, vojna, politička i gospodarska) Amerika mora pronaći načine za unutarnju koheziju, jačanje solidarnosti, postizanje ujedinjenosti. To je preduvjet za prevladavanje postojanih nacionalnih i međunarodnih kriza.

‘Mađarsko rotacijsko preuzimanje predsjedanja Europskom unijom i potezi premijera Viktora Orbána u okviru samoproglašene ‘mirovne misije’ očekivani su nastavak djelovanja mađarskog premijera’

NACIONAL: U takvoj Americi nedavno je održan i NATO summit, u Washingtonu. Kako ocjenjujete njegove rezultate?

Sasvim očekivano, summit NATO-a, koji je povodom 75. obljetnice Saveza održan na istom mjestu gdje je i osnovan, bio je fokusiran na strateške odnose Saveza i kriznih žarišta. Istaknuto mjesto zauzele su ruska agresija na Ukrajinu i odlučnost Saveza u nastavku pružanja pomoći Ukrajini u obrani zemlje. NATO je bezuvjetno na liniji osude i onemogućavanja ruske agresivne politike i okupacijskih dosega u Ukrajini, kao i uloge ruskih saveznika, što ima strateške dimenzije na međunarodnoj razini, posebice u odnosu prema Kini. Dodatno, ojačana je i politička poruka o jačanju odnosa NATO-a i Ukrajine te uključenja Ukrajine u NATO. NATO je jasno na opetovanom stajalištu da je ruska invazija na Ukrajinu narušila mir i stabilnost u euroatlantskoj zoni, te da je ozbiljno narušila međunarodnu sigurnost, zbog čega Rusija ostaje najznačajnija i direktna prijetnja sigurnosti Saveza.

NACIONAL: Summit je odlučivao o pomoći Ukrajini, koja na samoj bojišnici ne stoji dobro. Kako ocjenjujete da će završiti ta invazija?

Razdoblje od dvije i pol godine ukrajinskog rata ukazuje da je Rusija izvjesni gubitnik, barem u pogledu ostvarenja strateških ciljeva od kojih nijedan nije ostvaren. Ruska agresija na Ukrajinu očito je bila ne samo kršenje međunarodnog poretka i međunarodne sigurnosti nego i pogrešna geopolitička kalkulacija. Dosadašnji ishod rata koji je rezultirao sukcesivnom nezakonitom aneksijom četiriju, privremeno, djelomično ili potpuno okupiranih, ukrajinskih pokrajina (Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporižja) koje obuhvaćaju 15-ak posto ukrajinskog teritorija (oko 100.000 km2), a koja je završena u rujnu 2022., tek je destabilizacija Ukrajine, a ne ostvarenje ciljeva rata. Rat se pretvorio u dugotrajni rat iscrpljivanja bez značajnijih vojnih pomaka. Jasno je stoga da je vanjska vojna pomoć Ukrajini u obrani zemlje, povratu okupiranih teritorija i onemogućavanju udara na Ukrajinu neophodna, uključivo i suvremena ofenzivna oružja. Upravo to jasna je orijentacija NATO-a i smisao vijeća NATO-Ukrajina.

NACIONAL: Zapad je zbog ruske invazije na Ukrajinu uveo sankcije Ruskoj Federaciji, ali one do sada nisu dale rezultate. Kako to tumačite?

Ekonomske sankcije, kao tip državnog djelovanja, jedan su od ključnih instrumenata vanjske politike partikularno te nacionalne (međunarodne) sigurnosti generalno. Smisao ekonomskih sankcija jest utjecati na gospodarstvo države ili subjekta koji su meta sankcija, s ciljem izvršavanja političkog pritiska na dotičnu državu ili subjekt, a kako bi se postigli željeni politički ciljevi, dok su ekonomski instrumenti sredstvo za ostvarenje tih ciljeva. Njihov je cilj podrivanjem gospodarskih sposobnosti države promijeniti ponašanje ciljane države unatoč njezinom protivljenju. Ekonomske sankcije sadrže primarni politički cilj i sekundarni ekonomski cilj: utjecaj ekonomskih sankcija na nacionalno gospodarstvo sankcioniranih država. Upravo posredstvom sekundarnog cilja, ekonomske sankcije nastoje promijeniti ponašanje sankcionirane države i time ostvariti primarni politički cilj. Ekonomske sankcije postojan su instrument politike: prema znanstvenim podacima, od 1949. do 2022. različiti tipovi sankcija (bilateralne, multilateralne i plurilateralne) primijenjene su u 1325 slučajeva.

NACIONAL: No unatoč uvedenim sankcijama, prema podacima Svjetske banke, Rusija se popela na četvrto potiskujući Njemačku na peto mjesto po ekonomskim pokazateljima.

Unatoč opsežnosti primjene, sankcije su kontroverzan instrument posebno u pogledu zaključka o njihovoj uspješnosti. U optimističkim varijantama znanstvenih istraživanja, sankcije su efikasne u tridesetak posto slučajeva. Posebno je upitna efikasnost u slučaju nemogućnosti međunarodne zajednice u primijeni ekstrateritorijalnih ili sekundarnih sankcija, a što su nenametnute sankcije trećim državama zbog njihovog angažmana u poslovnim aktivnostima sa sankcioniranom državom. Upravo je to kontekst slučaja sankcija prema Ruskoj Federaciji koja je na savezničkim ili neutralnim tržištima u odnosu na agresiju na Ukrajinu pronašla nišu za ekonomski rast i razvoj, što potvrđuju i podaci Svjetske banke za 2023. godinu. Ipak, ne može se kazati da sankcije na Rusiju ne djeluju; ekonomska, politička i demografska cijena rata koju Rusija plaća iznimno je visoka. Prema dostupnim podacima, ruski izdaci za obranu godinama su u porastu, primjerice 2022. porasli su za 10 posto, dok su za 2024. godinu 30 posto proračuna, u ukupnom iznosu nešto ispod 100 milijardi dolara, što je oko šest posto ruskog BDP-a. To je još uvijek ispod razine prosjeka tipičnog za zemlje u ratu.

NACIONAL: Kakve posljedice ostavlja ovaj rat na Rusku Federaciju?

Ratni resursi su ograničeni, no postoji mogućnost njihovog obnavljanja. Ruski vojni arsenali u dvogodišnjem ratu bitno su potrošeni ili su pretrpjeli gubitke. Unatoč ogromnim gubicima, ruska vojska zadržala je borbene sposobnosti. Rat je utjecao na rusku ekonomiju, isto kao i nametnute ekonomske sankcije. No ekonomski uvjeti nisu utjecali na rusku odluku o ratu u Ukrajini. Rusija i dalje raspolaže značajnim materijalno-tehničkim vojnim resursima. Pod patronatom državnog konglomerata Rostec ima sposobnosti za vojnu proizvodnju, koja je ključna za vjerodostojnu, dugoročnu borbenu sposobnost, a uz to uživa podršku i vojnu pomoć svojih saveznika: Kine, Irana i Sjeverne Koreje. Prema „naučenim lekcijama“ ne čini se uvjerljivim da će racionalni cost-benefit pristup (troškovi-koristi) biti presudan u ruskoj odluci o nastavku agresije na Ukrajinu. Sasvim suprotno, rusko vodstvo, toliko sklono riziku, opsjednuto negacijom ukrajinske države i nacije, unatoč golemim ljudskim, materijalnim, političkim i gospodarskim troškovima i štetama, ograničenim okupacijskim teritorijalnim postignućima, s postojećom vojnom pat-pozicijom, i dalje ima sposobnosti dugotrajnijeg vođenja rata iscrpljivanja visokog intenziteta, ali, ovisno o okolnostima i ishodu agresije na Ukrajinu, i rata velikih razmjera.

NACIONAL: Za razliku od Ukrajine, nije bilo riječi o sukobu na Bliskom istoku, ratu u Gazi. Kako to komentirate? Je li taj sukob manje opasan po međunarodni mir?

Točno je da u Deklaraciji summita nije spomenut rat Hamasa i Izraela. Razloge treba potražiti u američko-izraelskom savezništvu. No, s druge strane, Bliski istok kao krizno žarište i terorizam kao ugrožavajući fenomen našli su svoje mjesto u Deklaraciji. Štoviše, terorizam u svim njegovim oblicima i manifestacijama se i dalje shvaća kao najdirektnija asimetrična prijetnja sigurnosti građana NATO saveza te međunarodnom miru i prosperitetu. U devetomjesečnom ratu Hamasa i Izraela, kojem se ne nazire kraj i čiji je strateški ishod neizvjestan, možda je i najveća zagonetka (ne)postupanje arapskih država. Od svojeg osnutka Hamas je uživao (uživa) potporu niza arapskih država, prije svega Jordana, Sirije, Sudana, Jemena, Katara, Libanona, Saudijske Arabije. Nadalje, bez obzira na postignute mirovne sporazume s nizom arapskih država (Egipat, Jordan, Bahrein, Maroko, Ujedinjeni Arapski Emirati), Izrael je u višedesetljetnom kontinuitetu sukoba i ratnog stanja s arapskim državama. Unatoč tome, i povijesnim naučenim lekcijama o stvaranju koalicija u ratovima s Izraelom, arapske države, osim pružanja deklaratorne podrške zbog propalestinske vlastite javnosti, nisu se uključile u sukob. Odgovor arapskih država bio je umjeren.

‘Rat je utjecao na rusku ekonomiju, isto kao i nametnute ekonomske sankcije. No ekonomski uvjeti nisu utjecali na rusku odluku o ratu u Ukrajini. Rusija i dalje raspolaže značajnim vojnim resursima’

NACIONAL: Kako objašnjavate tu „umjerenost“ arapskih država u pogledu tog sukoba u Gazi, u koju je Izrael ušao svojim kopnenim snagama?

Zahtjevi javnosti arapskih država dominantno nisu pozivali na nasilje, niti arapske vlade da napadnu Izrael. Prioritet im je bila zaštita palestinskog naroda od izraelske agresije, osiguravanjem humanitarne pomoći, osuda podrške Zapada Izraelu, kao i osuda planova za raseljavanje palestinskog stanovništva koje je raseljavano nekoliko puta od 1948. godine. Sličan stav iznesen je i na zajedničkom zasjedanju u arabijskom Rijadu 13. studenoga 2023. Arapske lige, koju čine 22 države, i Organizacije za islamsku suradnju, druge najveće svjetske međuvladine organizacije, koju čini 57 država. Makar se na Hamas i druge palestinske skupine u arapskom svijetu uglavnom gleda kao na pokrete otpora, njihovo nasilje nad izraelskim civilima uvelike je osuđeno. Jasna sklonost miru između Izraelaca i Palestinaca na temelju rješenja prema modelu „dvije države“ je u porastu. No hoće li neostvarenje zahtjeva, izraelski brutalni odgovor i nedopustivo prekomjerno stradanje civila potporu nenasilju učiniti krhkom? Razloge prikazanih stavova arapskih država treba potražiti u činjenici da je Hamas sljednik Muslimanskog bratstva, najmoćnije organizacije islamskog/islamističkog svijeta, stvarnog utemeljitelja političkog islama/islamizma. Muslimansko bratstvo u statusu je sigurnosnog izazova i neprijatelja u većini arapskih muslimanskih sekularnih režima. Drugi razlog suzdržanosti arapskih država spram Hamasa jest njegova povezanost sa šijitskim, perzijskim Iranom.

NACIONAL: Vraća li nas ruska agresija u Ukrajini u hladnoratovsku eru?

Ruska agresija na Ukrajinu istaknuto je mjesto u međunarodnoj sigurnosti i međunarodnom poretku, s obzirom na činjenicu da je rat u Ukrajini zacementirao temelje „novog hladnoratovskog poretka“. Drugim riječima, Rusija nastoji zauzeti poziciju Sovjetskog Saveza u hladnoratovskom bipolarnom poretku. Bez obzira na konačni ishod rata u Ukrajini, ruska je agresija ključna točka koja je zacementirala dvadesetljetni sukcesivni proces nastanka novog poretka međunarodne sigurnosti. Ostaje prijeporno zašto etape tog procesa i njihov sadržaj Zapad nije vidio ili možda nije želio vidjet. Proces nastanka novog poretka započet je nastupom ruskog predsjednika na 43. međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Münchenu u veljači 2007. godine, na kojoj je kritizirao Sjedinjene Američke Države i NATO kazavši da širenje NATO-a Rusija doživljava kao prijetnju. Bio je to izravan iskaz ruskih orijentacija, a njihov sadržaj Vladimir Putin je naznačio dvije godine ranije u obraćanju naciji kazavši da je raspad bivšeg Sovjetskog Saveza bio „najveća geopolitička katastrofa stoljeća“. Operacionalizacija ruskih stajališta došla je do izražaja vojnom intervencijom u Gruziji 2008. godine. Proces se nastavio ukrajinskom, sirijskom i opet ukrajinskom krizom, unutarnjom homogenizacijom i jačanjem Rusije, ali i uporabom niza tajnih akcija za eliminaciju ruskih disidenata i kritičara režima, kako u Rusiji tako i na teritoriju Zapada.

NACIONAL: Kakve su posljedice tih ruskih operacija na međunarodne odnose?

Bio je to test ruskih sposobnosti, ali i test reakcija Zapada. Ruski uspjesi, blage zapadne reakcije i vojno-sigurnosne deeskalacije Rusija je shvaćala kao slabost SAD-a i NATO-a, što je dalje poticalo ruske ekspanzionističke i agresivne akcije. To je okvir za „hladnoratovske obrise“ Rusije i Zapada, predvođenog SAD-om, u posthladnoratovskom razdoblju. Američko-ruski (sovjetski) odnosi prešli su put od hladnog rata preko ograničene posthladnoratovske suradnje i partnerstva do konfrontacije te do opetovanog „hladnog rata“. Odnose Rusije i SAD-a ponovo karakterizira sve veće razmimoilaženje, neslaganja ponovo prerastaju u „sukob pogleda na svijet“. U novom modelu, uz hladnoratovske realističke interese i racionalnost izbora, ključna determinantna odnosa je socijalna konstrukcija i strateška kultura kao kulturalni imprint interpretacije sigurnosne okoline, percepcije prijetnji i procesa donošenja i implementacije odluka u sferi sigurnosnog policyja. Ukupno, SAD i Rusija u strateškim dokumentima jedna drugu označavaju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Međusobna sekuritizacija država, kao prijetnja opstojnosti koja zahtijeva izvanredan odgovor, bila je na sceni i kao temelj Hladnog rata.

NACIONAL: Mađarski premijer Viktor Orbán i ove je godine na godišnjem odmoru u Hrvatskoj, na Jadranu. Ovdje je ponovo dočekao kritike iz Bruxellesa, ovaj put i od Ursule von der Leyen, zbog njegove „mirovne misije“ u kojoj nije bio samo u Kijevu i Moskvi nego je u Washingtonu razgovarao i s Donaldom Trumpom.

Mađarsko rotacijsko preuzimanje predsjedanja Europskom unijom i potezi premijera Viktora Orbána u okviru samoproglašene „mirovne misije“ prema Rusiji i ukrajinskom ratu očekivani su nastavak 15-godišnjeg djelovanja mađarskog premijera. Uostalom, ruski predsjednik sastao se s, povijesno, trećim najdugovječnijim premijerom Mađarske više puta nego s bilo kojim europskim liderom. Kontinuitet je to dokaza krize, jaza i destabilizacije u strateškoj europskoj politici. Osude Europske unije stoga su sasvim razumljive. Viktor Orbán je najglasniji EU-disident, nespreman je nacionalne interese Mađarske podrediti „jedinstvenim“ interesima Bruxellesa, svjestan političko-sigurnosne strateške nemoći Europske unije. Sovjetsko/ruska varijabla, povijesno i recentno, politički, sigurnosno, gospodarski, kulturalno i ideološki, u tom je okviru za Mađarsku iznimno značajna.

NACIONAL: Kakva je ta mađarska pozicija?

U političko-sigurnosnom smislu, a i u relaciji s ruskom agresijom na Ukrajinu, mađarska je pozicija, kao i pozicija niza drugih država centralne Europe, euroatlantsko integriranih, socijalno konstruirana u dilemu između dvije determinante: SAD je daleki, ali pouzdan partner, dok je Rusija blizu, nepredvidiva i agresivna. Ruska strana itekako dobro koristi tu dilemu za vlastite interese. Zapadno političko žigosanje i pritisci nisu Viktora Orbána odvratili od postojanog ponašanja. Sasvim suprotno, orbanizam kao model vlasti sve je izraženiji i u bitnome kopija putinizma. Njegove ključne karakteristike su euroskepticizam, ustavni nacionalizam, apsolutna vlast, klijentelističko-nepotistički kronizam, „opsadni“ mentalitet u nacionalnom političkom životu utemeljen na populističkom nacionalizmu, pan-nacionalizam i briga za pripadnike mađarske nacije izvan matične države u bližem inozemstvu, antikriticizam s udarom na medijsku scenu, civilno društvo i ustavnosudsku vlast pod okriljem ustavnosti i uporabom ustavnih sredstava. Tako je utemeljeno zaključeno u studiji „Orbán: Novi europski moćnik“. Ozbiljan je to izazov za EU i euroatlantsku sigurnost.