O političkim porukama s nedavnog obilježavanja neustavnog „Dana Republike Srpske“ u Banjoj Luci i njihovim mogućim posljedicama za regionalnu sigurnost i sigurnost Hrvatske, razgovarali smo s Mirkom Bilandžićem, profesorom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, doktorom politologije i stručnjakom za međunarodnu sigurnost. U razgovoru za Nacional profesor Bilandžić komentirao je očekivani ulazak Hrvatske u Schengen, a osvrnuo se i na situaciju na Kosovu i u Crnoj Gori te odnose SAD-a i Ruske Federacije s obzirom na napetosti na globalnoj razini.

NACIONAL: Kako se aktualna javna rasprava predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića odražava na nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske?

Kao ekspert ne želim komentirati aktualne političke procese, pa ni stavove najviših političara i državnih dužnosnika ni u području ekspertize kojom se profesionalno bavim. Mogu tek izložiti zakonitosti upravljanja nacionalnom sigurnošću. Nacionalna sigurnost presudno je područje političkog i državnog djelovanja. Sigurnost je temeljna funkcija i bit države, preduvjet ostvarenja opstanka i razvoja svih ostalih pothvata političke i društvene zajednice. Upravljanje sustavom nacionalne sigurnosti nesporno je jedno od najzahtjevnijih područja upravljanja koje zahtijeva posebne menadžerske sposobnosti i visokoprofesionalna znanja. Načela empirijske efikasnosti i korpusi teorijskih znanja u pogledu instrumentalne funkcionalnosti uvjerljivo dokazuju zakonitosti upravljanja nacionalnom sigurnošću. Presudna zakonitost jest da strateško upravljanje nacionalnom sigurnošću mora biti strogo centralizirano. To je neovisno o tipu političkih sustava u kojima mogu postojati i uvjeti političke kohabitacije.

NACIONAL: Premijer Plenković zamjerio je hrvatskom sigurnosnom sustavu što oružani napad Danijela Bezuka na Vladu nije prepoznao kao terorizam. Je li tu bila riječ o terorizmu?

Opet me uvlačite u komentiranje političkih stajališta. Novinarski žar vam je neuništiv. Ipak ću se osvrnuti samo na znanstveno-stručnu analizu događaja iz listopada 2020. koji je potresao Hrvatsku. Nisam siguran da sigurnosni i kazneno-procesni sustav navedeni događaj nisu prepoznali kao teroristički čin i terorizam. Državno odvjetništvo izvide i dokazne radnje provodilo je u okviru čl. 97. Kaznenog zakona, a to je kazneno djelo terorizma. U svojem rješenju iz srpnja 2021. odbacilo je kaznenu prijavu zbog razloga koji isključuju kazneni progon, uz tvrdnju da je osumnjičeni počinitelj djelovao sam – odnosno, druge osobe u svojstvu pomagača ili poticatelja nisu sudjelovale. Sigurnosno-obavještajna agencija u svojem je Javnom izvješću 2020 /21., pak, zaključila da je „… samoradikalizirani pojedinac izvršio oružani napad, s obilježjima terorističkog napada…“ Oba zaključka nesporno su točna. Udar na Markovu trgu bio je teroristički akt.

NACIONAL: Na čemu temeljite taj svoj stav?

Nažalost, na stajalištu sam da nema dileme da se u navedenom slučaju, u fenomenološkoj prizmi, radi i o terorizmu. Svi indikatori upućuju na to iako su protuteroristička i kazneno-procesna istraga (ali i znanstvene analize) neophodne elemente da bi teroristički akt bio i terorizam (političko ishodište, politički cilj i instrumentalna racionalnost djelovanja) zbog objektivnih okolnosti dokazale tek rudimentarno.

Slučaj je dokazao da je Hrvatska suočena s tzv. unutarnjim terorizmom, što je državi i društvu ozbiljna poruka. Kontekstualna analiza i modus operandi ukazuju na to da je zaista riječ o pojedincu koji je u okvirima tzv. terorizma jednog slučaja, djelovao bez pomoći drugih pojedinaca i grupacija i pripadnosti bilo kojoj grupaciji. Ishodište i „saveznik“ u konkretnom slučaju jest političko-socijalni kontekst. Terorizam je uvijek spoj politike i nasilja. Uvijek je i iskaz strukturalnih problema, krize ili razmeđe krize i pojedinaca ili grupacija koji su u tom kontekstu nezadovoljni ili imaju doživljaj ili iskustvo strukturalnog pritiska, raznih deprivacija. Pritisak nepravdi radi kojih su spremni i sposobni u kontekstu eliminacije tih nepravdi ili nezadovoljstava koristiti nasilno djelovanje bilo kojeg tipa s elementima terora, pri čemu se sva ta nepravda ili krivnja projiciraju u metu koju su oni označili krivcem. U ovom slučaju sve je to, nažalost, bilo prisutno.

NACIONAL: Koliko su opasni potezi Milorada Dodika, koji je prošloga tjedna organizirao neustavno obilježavanje proglašenja Republike Srpske na kojem je sudjelovao i Milorad Pupovac? Je li to nagovještaj raspada Bosne i Hercegovine i put u secesiju Republike Srpske? Možemo li očekivati i oružane sukobe?

Bosna i Hercegovina jedno je od ključnih žarišta regionalne sigurnosti tri desetljeća. Nakon razornog, tragičnog i katastrofalnog rata, to je ostala i u postratnom razdoblju. Sukobi i podjele nastavljeni su kao „zamrznuti sukobi“ i nakon rata, samo drugim sredstvima. Daytonski sporazum, bitno priznavši rezultate rata, donio je mir, no na njemu stvoren kompleksni konsocijacijski model upravljanja nije pridonio izgradnji BiH. Pritom akteri nisu napustili stremljenja ostvarenju ranijih ratnih ciljeva. Funkcionalno neizgrađena država i fragmentirano društvo, gospodarska nerazvijenost, od međunarodnih aktera gotovo zaboravljena država, sekularna i postupno ekstremizirana i reislamizirana s nedostatkom političko-socijalne kohezije, s ratnim posljedicama i nezadovoljstvom niza aktera mirovnim rješenjima, dostatne su varijable koje ukazuju na sigurnosni izazov.

NACIONAL: Kako biste opisali trenutačnu situaciju u Bosni i Hercegovini?

Državna fragilnost, nesposobnost i neprofesionalnost, politiziranost i neizgrađenost sustava nacionalne sigurnosti (dostatno je pogledati posljednje događaje oko čelnika obavještajnog sustava) pogoduju nastanku ili tranzitnoj realizaciji niza dodatnih sigurnosnih izazova. Ukupni kontekst pogoduje ugrožavanju sigurnosti, pri čemu su određeni socijalni aspekti na području BiH promijenjeni ili reaktivirani (reislamizacija i velikosrpski kompleks) i usmjereni k ekstremizaciji. Neki su i konkretizirani u terorizmu. Uostalom, islamizacija, uključivo i njezin nasilni dio, kao proces je konstitutivni element neovisne BiH u kontinuitetu (ali i islamskog korpusa u susjednim regionalnim državama) o čemu uvjerljivo svjedoče empirijski podaci o terorističkim djelovanjima i udarima u BiH u post-ratnom razdoblju. Tu je i više stotina pripadnika bosansko-hercegovačkog kontingenta islamističkih paravojnih i terorističkih formacija na području Bliskog istoka, od kojih se trećina, prema registriranim podacima, vratila na ovdašnje prostore.

NACIONAL: Nije li ipak ključno pitanje prijetnja Milorada Dodika secesijom Republike Srpske i njenim potencijalnim priključenjem Srbiji?

U tim okvirima status Republike Srpske i manje ili više izraženo maksimalističko ponašanje njezinih čelnika, usmjereno na destrukciju BiH i samostalnost Republike Srpske, također je kontinuitet. Republika Srpska i njezini čelnici tek su jedno od sigurnosnih žarišta najviše razine. Komparativno, možda to i nije najizraženiji problem BiH. Model samostalne države Republike Srpske (kasnije možebitno integrirane s drugim državnim entitetima i područjima) sistemsko je pitanje, a taj je model postojan kao strateška orijentacija. No njegova je realizacija kontingentna, kako na unutarnjoj razini, tako i na regionalnoj i međunarodnoj razini. Ukupni recentni uvjeti pogoduju oštrijim nastupima lidera Republike Srpske usmjerenim k željenom cilju. Ne tako davno međunarodnoj zajednici omiljeni lider Republike Srpske sve više postaje problem nacionalne, regionalne i međunarodne sigurnosti.

NACIONAL: Može li scenarij raspada BiH voditi oružanom sukobu?

Logički, da. No kako je taj proces ipak kontingentan, dublja analiza ukazuje na malu vjerojatnost iznad razine mogućih oružanih čarki. Mogućnost eskalacije postoji, dio uključenih aktera je za nju i spreman i sposoban, ali ipak smatram da do nje neće doći. Rat je instrumentalno racionalna politička kategorija koja uz ideološko-voljni element zahtijeva značajne organizacijsko-materijalne i funkcionalne sposobnosti. Osim djelomično intencionalno-ideoloških elemenata, ostale elemente akteri u BiH ne posjeduju. Uz bitnu ograničenost materijalnih, kadrovskih i organizacijskih resursa za ozbiljniju nasilnu eskalaciju sukoba, pozitivan aspekt za BiH jest i povratak na scenu međunarodne zajednice.

‘Ne tako davno međunarodnoj zajednici omiljeni lider Republike Srpske Milorad Dodik sve više postaje problem nacionalne, regionalne i međunarodne sigurnosti’, rekao je Nacionalu profesor Bilandžić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Može li Milorad Dodik računati na podršku predsjednika Srbije Aleksandra Vučića?

Odnos Republike Srbije i Republike Srpske i njihovih čelnika mnogo je više od podrške. To je zajednički strateški projekt u svim fazama. Ambivalentnim, ali strateški racionalnim, aktualnim državnim liderima Srbije velikosrpski kontekst izvor je političkih i državnih karijera, ali, sve više poteza ukazuje, i ključna determinanta državnog djelovanja. U doglednoj budućnosti nije izvjesna promjena nijedne od bitnih determinanti opetovanog, u redefiniranoj formi, jačanja velikosrpstva niti borbe za regionalnu dominaciju strateških aktera. Republika Srpska tu je presudna varijabla. Recidivi agresivne ekspanzionističke prošlosti i recentne agresivne izjave i djelovanja službene Srbije i lidera Republike Srpske podudarni su. Ti novi pristupi, s najnovijom formom „srpskog svijeta“, samo su prepakirane i prilagođene ranije težnje u promijenjenom kontekstu, regionalnom i međunarodnom. Možda bi odgovarali modelu „male velike Srbije“. Obilje empirije jasno pokazuje i privrženost dijela srpskih struktura u Hrvatskoj tim stremljenjima.

NACIONAL: Mogu li u jednoj državi postojati dvije oružane sile, a da u antagoniziranoj političkoj situaciji ne dođe do novih oružanih sukoba?

BiH od Daytonskog sporazuma funkcionira kao država bez funkcionalne centralne države s paralelnim ili neintegriranim političkim strukturama, s dva državna entiteta, pri čemu je Republika Srpska bitno funkcionalnija od Federacije BiH. U kontekstu funkcionalnosti novi uvjeti ništa bitno ne mijenjaju niti će presudno dovesti do oružanog sukoba.

NACIONAL: Može li Hrvatska nijemo promatrati što se događa u susjedstvu? Koliko je aktualna situacija prijetnja i regionalnoj sigurnosti, pa onda i Hrvatskoj koja je pred ulazom u schengenski prostor?

Regionalna sigurnost, uz ekonomsku (ne)sigurnost i korupciju, možda je i najveći izazov za nacionalnu sigurnost Hrvatske u predvidivoj budućnosti. Višedimenzionalna nestabilna situacija u nizu regionalnih društava i država izazov je sama po sebi. Uloga Hrvatske kao aktera u regionalnom i međunarodnom okružju iznimno je, stoga, značajna za hrvatsku nacionalnu sigurnost. Hrvatska je, prema potencijalu, regionalni lider i njezin angažman u tom smislu mora biti strateški osmišljen i proveden. Svaka nesigurnost u regiji udar je na Hrvatsku. U pogledu ostvarenja stabilnosti i sigurnosti BiH, i Hrvata kao konstitutivnog naroda, uloga Republike Hrvatske kao aktera-garanta jest ustavna i međunarodno-pravna.

NACIONAL: Bi li ulazak u Schengen olakšao poziciju Hrvatske i u sigurnosnom smislu?

Schengenski mehanizam nije instrument za rješavanje kriza i kriznih žarišta u hrvatskom okružju. To je mehanizam koji uokviruje prostor slobode, sigurnosti i pravde unutar Europske unije. Republika Hrvatska formalno, nakon sedmogodišnje aplikacije podnesene nakon ulaska u EU, nalazi se pred pristupanjem tzv. Schengenskom sporazumu. Tim bi činom Hrvatska ušla u ekskluzivni europski klub koji čini 26 europskih država, od čega je 21 članica EU-a, plus Ujedinjeno Kraljevstvo, dok su četiri članice EFTA-e (Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska). Amsterdamskim sporazumom iz 1999. Schengenski sporazum integriran je u zakonodavstvo EU-a, čime se bitno pridonosi slobodi kretanja kao jednom od ciljeva zajedničkog tržišta EU-a, ali i EU-a kao prostora slobode, pravde i sigurnosti. Proces pristupanja Schengenskom sporazumu sastoji se od tri elementa: ispunjenje sigurnosnih standarda, proces evaluacije sposobnosti i standarda koji je internog (sama država članica) i eksternog (Europska komisija) karaktera te donošenje političke odluke o primanju u „Schengen“ od strane Vijeća EU-a. Prve dvije i početnu treću fazu Hrvatska je uspješno završila.

NACIONAL: Hoće li to biti dovoljno za ulazak u Schengen? Rumunjska i Bugarska već godinama ispunjava tehničke uvjete za Schengen, ali ne donosi se i odluka o njihovu formalnom ulasku.

Ulazak u Schengen svakako je strateški nacionalni interes Hrvatske. Hoće li uskoro biti i ostvaren ili odložen za buduće vrijeme, još je neizvjesno. Ipak, indikatori ukazuju da će Hrvatska u predvidivom razdoblju od dvije-tri godine ući u Schengen. To je prvenstveno politička odluka na koju će utjecati više faktora. Europska unija posljednjih godina opterećena je unutarnjim upravljačkim problemima. U posljednje vrijeme destabilizirana je i sigurnosna situacija, primjerice, nizom terorističkih akcija. EU ima skeptičan pogled kada se radi o primjeni Schengena spram Bugarske, Rumunjske i Cipra, koji su ili potpisali Sporazum ili prošli evaluaciju Komisije, ali nisu punopravni član „schengenskog prostora“.

NACIONAL: Koliko na tu odluku može utjecati hrvatska duga granica s Bosnom i Hercegovinom?

Na odluku će svakako utjecati i procjene u pogledu rizika regionalne sigurnosti kada je u pitanju Republika Hrvatska, ali i krizna žarišta, kao što su Ukrajina, Sirija, međunarodni i transnacionalni terorizam, izbjeglice i migracije. Konačno, politički pristup EU-a u odnosu na ukupne okolnosti, a u relaciji spram aplikacije Hrvatske, kretat će se u rasponu između dviju krajnosti: Schengen kao rješenje ili Schengen kao dio problema. Primjena prvog načela ne bi bila povoljna za Hrvatsku. No analiza recentne unutarnje sigurnosti EU-a ukazuje na to da je Schengen dio problema. Hrvatska je dokazala da može biti vanjski štit EU-a, uložila je znatne resurse u primjenu „schengenskih standarda“, čime dokazuje posvećenost europskoj sigurnosti, dok ugrožavanja unutarnje sigurnosti EU-a posljednjih godina ni na koji način nisu povezana s Hrvatskom. Nema nikakvih indikatora koji dokazuju da Hrvatska ulaskom u Schengen ne bi ispunila zadaću i pridonijela sigurnosti EU-a. Stoga bi politička odluka o neprimanju Hrvatske u Schengen bila neopravdana i nepravedna.

NACIONAL: Kako se ta regionalna sigurnost ili nesigurnost može odraziti na situaciju u Crnoj Gori, a kako na Kosovo?

Regionalna sigurnost itekako utječe na sigurnost i ukupne procese u Crnoj Gori i na Kosovu. No, istodobno, to su također žarišta regionalne nesigurnosti per se. Crna Gora je, bez sumnje, trenutno najozbiljnije krizno žarište u ovom dijelu Europe. Svi su ostali sukobi na ovim prostorima, osim dinamičnog islamizma, na neki način zamrznuti, uključujući situaciju u BiH, sukobe Srbije i Kosova, etnički sukob s elementima pobune u Sjevernoj Makedoniji, višestrane granične sporove… Crna Gora je u zadnjih 20-ak godina prošla turbulentne procese razdruživanja sa Srbijom i u institucionalnom se smislu odvojila od njenog stiska i okrenula Zapadu ušavši u NATO. Ostala je, međutim, tranzicijsko i uistinu duboko višestruko podijeljeno društvo ili, preciznije, država s prosrpskim i procrnogorskim društvom, dakle, država s deficitom legitimiteta ili pak s privrženošću bitnih političkih, religijskih i identitetskih grupacija drugim državama, kao i s prosrpskim ili anticrnogorskim strukturama crnogorskog političkog establišmenta. Nema dileme da je situacija u Crnoj Gori u kauzalnom odnosu s vanjskim subjektima, pri čemu su operacije utjecaja prvenstveno iz sfere „akcija niskog intenziteta“.

‘Svaka nesigurnost u regiji udar je na Hrvatsku. U pogledu stabilnosti i sigurnosti BiH, uloga rh jest ustavna i međunarodno-pravna’, kaže Mirko Bilandžić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Postoji li mogućnost eskalacije sukoba u Crnoj Gori?

Mogućnost eskalacije sukoba u Crnoj Gori i dalje postoji. Dio uključenih aktera je za nju i spreman i sposoban, no na stajalištu sam da do nje neće doći. Uz bitnu ograničenost resursa za ozbiljniju nasilnu eskalaciju sukoba, presudna je varijabla što je Crna Gora ipak dio NATO-a te se bez obzira na trenutne političke okolnosti i vladajuće elite, ta činjenica ne smije zanemariti. To je determinirajuća varijabla i prosrpskim ili anticrnogorskim strukturama crnogorskog establišmenta. Instrumenti NATO-a i sigurnosne strukture njegovih država-stupova, prvenstveno SAD-a, sposobni su promijeniti situaciju i okrenuti političke tijekove u smjeru stabilizacije i poželjnog progresa. Postojeći indikatori i ekspertne predikcije ukazuju na to da su ti ishodi i procesi pred vratima.

NACIONAL: Kako ocjenjujete situaciju na Kosovu s obzirom na regionalnu stabilnost?

Kosovo je, pak, područje na kojem je jugoslavenska kriza započela prije četiri desetljeća, ali i završila stvaranjem države Kosovo. No situacija je daleko od stabilne, pri čemu su tamo prisutne međunarodne snage garant stabilnosti. Kosovo je dio regionalnih kriza, ali i kriza za sebe. Uz stalne „unutaralbanske“ političke napetosti, Kosovo je suočeno i s unutarnjim etničkim napetostima Albanaca i Srba te međudržavnim tenzijama sa Srbijom. Kosovsku se situaciju, pak, ne može promatrati izvan šireg albanskog i islamskog korpusa. U prvom slučaju to otvara pitanje Albanaca izvan Kosova (Sandžak, Preševska dolina u Srbiji i Sjeverna Makedonija) i odnose Kosova i Albanije. Projekt „velike Albanije“ u tim okvirima nije samo povijesna čežnja, a i frapantne su empirijske sličnosti s projektom „velike Srbije“ i postupanjima njegovih lidera. U drugom se, pak, slučaju radi o sve izraženijem islamizmu i njegovu nasilnom dijelu: terorizmu. Kosovski islamistički kontingent bio je jedan od najvećih među „stranim borcima“ u islamističkim terorističkim organizacijama u sukobima u Siriji, dok su makedonski albanski islamisti, komparativno među pristašama s ovih prostora, zauzimali najviše rangove u ISIL-u i Al-Nusra Frontu.

NACIONAL: Koliko se ta napetost u BiH i regiji naslanja na ono što se na svjetskoj razini događa kroz Putinovu prijetnju invazijom na Ukrajinu?

Ne postoji izravna korelacijska i kauzalna dimenzija između ovog područja i ukrajinske krize. Ukrajina je desetljećima dio „velike igre“ između Zapada i Ruske Federacije. U toj su igri gubitnici svi, ali najviše Ukrajina, koja je žrtva. Ukrajina kao država koju smo do jučer poznavali više ne postoji. Ukrajinska država i ukrajinski narod najveći su gubitnici, možda najveći u pogledu neizvjesne budućnosti. Na unutarnjoj, a čini se i međunarodnoj razini, pobjeda neke pojedinačne strane čini se nemogućom. U tim okvirima ni daljnje ustavno redefiniranje Ukrajine kao aktualne države nije nerealno, sasvim suprotno, daljnja federalizacija, teritorijalne promjene i nastavak sukoba ne mogu se isključiti. Federalizacija ili konfederalizacija Ukrajine, autonomija ili samouprava istočnih dijelova države nisu garancija stabilnosti. Mogu biti i uvod u novi sukob. Ukrajina ulazi u devetu godinu duboke političke, socijalne i sigurnosne krize, krize suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je još jedan primjer internaliziranog međunarodnog sukoba koji Ukrajinu postavlja u poziciju jednog od svjetskih kriznih žarišta, s 14.000 ubijenih i 30.000 ranjenih. Osmogodišnja ukrajinska kriza u odnosu na inicijalnu bitno je transformirana. Kriza je započela mirnim prosvjedima ukrajinskih studenata, razočaranih (ne)očekivanom političkom odlukom predsjednika Viktora Janukoviča o suspenziji puta u Europsku uniju u studenome 2013. godine. No pretvorila se u građanski rat, nasilni etnički sukob, kao i sukob s Ruskom Federacijom, međunarodni sukob s „hladnoratovskim“ obilježjima.

NACIONAL: Bi li ta intervencija Rusije u Ukrajini ostala bez odgovora NATO-a? Ukrajina nije članica NATO-a pa ne postoji obveza aktiviranja članka 5 iz ugovora zapadnog vojnog saveza?

Aktualna ukrajinska situacija i utjecaj vanjskih aktera duboko su uokvireni u „hladnoratovsku“ sigurnosnu dilemu. Može li ona izmaknuti kontroli i otići u zapadno-ruski međunarodni sukob zbog Ukrajine? Odgovor na kompleksnu i dugotrajnu ukrajinsku krizu nije jednoznačan i bilo koji scenarij ne može se isključiti. To potvrđuju i ekspertne analize. Istraživanje New Europe Centera bilo je fokusirano na rangiranje ukrajinskih scenarija u razmeđu mogućeg i poželjnog. Prema ekspertnim analizama (38 ukrajinskih i 27 inozemnih), rang-lista izvjesnih scenarija jest: status quo; zamrznuti sukob i ruska invazija. Točno je da Ukrajina nije članica NATO-a i u slučaju invazije ne postoji obveza NATO-a da pruži pomoć Ukrajini. No teško je očekivati da bi u slučaju invazije formalni kriteriji kolektivne sigurnosti dominirali. Ukrajina je prevažna u geostrateškoj, geopolitičkoj i geoekonomskoj utakmici SAD-a i Rusije.

NACIONAL: Jesu li dva nedavna razgovora američkog predsjednika Bidena i ruskog Putina smirila napetosti na globalnoj razini? Ulazimo li u novu eru hladnoga rata?

Rusija i SAD imaju odgovornost za rješavanje kriznih stanja i deeskalaciju sukoba generalno – i u ukrajinskoj krizi partikularno. Posljednje telefonske susrete dvojice lidera treba promatrati u tom kontekstu. Znači li to ulazak u eru novog hladnog rata, drugo je pitanje. Američko-ruski odnosi, barem jedno desetljeće, označavaju se kao „novi hladni rat“. Analitičari, znanstvenici, političari i javnost pitaju se nalazi li se svijet u „drugom hladnom ratu“, je li prvi hladni rat uopće završio? Koji god odgovor izabrali, već sama činjenica da se postavljaju takva pitanja ukazuje na pogoršanje političke i sigurnosne situacije na globalnoj razini. Razlog je jednostavan i hladnoratovskih je obilježja: Ruska Federacija i Sjedinjene Američke Države u međusobnim strateškim orijentacijama smatraju se neprijateljima kao sekuritizirani izvor i faktori koji egzistencijalno ugrožavaju drugu stranu. Nakon američke pobjede u hladnom ratu i razdoblja „ograničenog partnerstva“ do prvog desetljeća 21. stoljeća, svijet je ušao u novu fazu odnosa između Ruske Federacije i SAD-a.

NACIONAL: Kakva je to nova faza odnosa između Ruske Federacije i SAD-a nakon razdoblja „ograničenog partnerstva“?

Povratak Ruske Federacije na međunarodnu scenu, bremenitu nizom problema, označio je novu fazu američko-ruskih odnosa. Odnose Rusije i SAD-a ponovno karakterizira sve veće razmimoilaženje, neslaganja ponovno prerastaju u „sukob pogleda na svijet“, interpretacije sigurnosne okoline, percepcije prijetnji i procesa donošenja i implementacije odluka u sferi sigurnosnog policyja. Radi li se zaista o početku novog hladnog rata ili američko-ruski odnosi spadaju u okvire onoga što stručnjaci nazivaju „sustavnost neprijateljstva“? Potonje je ipak preciznije i odgovara redefiniranom međunarodnom realitetu. Svijet nije bipolaran, rusko-američki odnosi nisu ideološki utemeljeni i suprotstavljeni, ne postoji stvarna prijetnja međusobnim uništenjem, suvremeni međunarodni poredak je različit od hladnoratovskog: nelinearan ili sve više multipolaran, rastuće kaotičan, s rastućim savezništvima „nezadovoljnih“ i sigurnosno kompleksan. Ipak, hladnoratovsko ponašanje u posthladnoratovskim uvjetima zabrinjavajuće je za međunarodni poredak i sigurnost. Ruska Federacija i SAD moraju pronaći načine za prevladavanje međusobnih napetih odnosa. Još je važnija suradnja na rješavanju niza suvremenih sigurnosnih izazova, koju međusobni odnosi itekako ograničavaju ili onemogućuju. U protivnom, svijet će i dalje biti suočen s hladnoratovskim obilježjima u posthladnoratovskom razdoblju.