Mirjana Matvejević prvi put u javnosti govori o tome kako se, osim s teškom suprugovom bolešću, posljednjih deset mjeseci morala nositi i s napadima i optužbama pojedinih poznanika da svog supruga Predraga Matvejevića, kojeg su talijanski intelektualci upravo nominirali za Nobelovu nagradu, namjerno drži izoliranog u staračkom domu

Inicijativa šezdesetak uglednih talijanskih književnika, pisaca, urednika, novinara, umjetnika, sveučilišnih profesora, znanstvenika i direktora kulturnih institucija da se Predragu Matvejeviću, istaknutom hrvatskom književniku i profesoru, dodijeli ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost za njegov čuveni “Mediteranski brevijar”, zasjenjena je ne samo teškom neurološkom bolešću od koje se taj veliki hrvatski intelektualac oporavlja, već i optužbama na račun njegove supruge Mirjane koju je jedan uzak dio njegovih prijatelja i poznanika optužio da ga drži izoliranog u staračkom domu.

Te optužbe nisu novijeg datuma, zapravo su krenule nedugo nakon što je on u proljeće prošle godine najprije uslijed jednog oblika moždanog udara hospitaliziran na Kliničkom bolničkom centru Rebru, a potom na preporuku liječnika premješten u dom za starije osobe s liječničkom skrbi. Nedavno je vijest o tome da se Matvejević “u jednoj psihijatrijskoj bolnici u Zagrebu oporavlja od teškog oblika neuropatije” objavljena i u tršćanskom listu Il Piccolo. Jedan od inicijatora dodjele Nobelove nagrade, talijanski sveučilišni profesor i pisac Nicolò Carnimeo, Matvejevića je posjetio u tom zagrebačkom domu, prošlog tjedna posjetio ga je i talijanski veleposlanik u Zagrebu Adriano Chiodi Cianfarani, a francuska veleposlanica Michèle Boccoz koja je Matvejeviću krajem 2014. u ime svoje zemlje uručila visoko francusko odličje časnika Legije časti, najavila je posjet za sljedeći tjedan.

Matvejević se sve bolje oporavlja od posljedica teške neurološke bolesti, vrlo dobro komunicira s ljudima, ali do potpunog oporavka trebat će provesti još neko vrijeme na terapijama. Suprugova bolest, kroz koju s njime prolazi proteklih 10 mjeseci, ali i razne spekulacije s kojima se istovremeno suočava, ostavile su traga i na njegovoj supruzi Mirjani Matvejević. Vidno potresena, 20 kilograma mršavija nego prije godinu dana kad smo se posljednji put vidjeli, dočekala nas je na vratima stana u koji se sa suprugom za stalno vratila iz Rima, gdje je Matvejević posljednjih 14 godina prije umirovljenja predavao slavistiku na čuvenom sveučilištu La Sapienza.

“MOLIM VAS, SHVATITE ME, s Predragom sam u posljednje 44 godine prošla cijeli svijet, ali uvijek sam bila u pozadini i nikad nisam željela izlaziti iz njegove sjene. Navikla sam i da nam novinari budu stalno u kući, ali nikad se sama nisam imala potrebu isticati”, govori Mirjana Matvejević koja je za Nacional pristala ispričati nekoliko rečenica o situaciji u kojoj su se našli ona i njezin suprug, kako bi stala na kraj raznim pogrešnim interpretacijama.

• ‘OSOBE NA ČIJEM SAM SE UDARU našla kao da ne razumiju da je Predrag moj muž. Pa nisam ja provela život s neprijateljem. Željela sam da nakon bolnice dođe kući, ali liječnici su tražili da ide u dom’

“Nisam ni sanjala da bi se takvo što moglo dogoditi, prije sam vjerovala da će bolest shrvati mene nego Predraga. I kad se to dogodilo, ja sam svog supruga željela zaštititi, smatrala sam da ima pravo na privatnost i nisam željela da svi vide u kakvom je stanju niti smatram da svi trebaju znati detalje o njegovu zdravstvenom stanju. A nama je pravo na privatnost uskraćeno na svim razinama. Istina je da sam u početku, prva dva, tri mjeseca, branila posjete osim uskog kruga prijatelja jer Predrag nije bio komunikativan, imao je i sonde i kateter i nisam željela da ga takvog vide, a svi su me napali da je on javna osoba i da nema pravo na privatnost. Tako sam došla na crnu listu određenih malicioznih osoba od kojih su te priče i potekle. U ovim godinama nađete se u takvoj situaciji, nedorasli da parirate tim ljudima, ne daj Bože da to itko doživi. Te osobe kao da ne razumiju da je Predrag moj muž. Pa nisam ja provela život s neprijateljem. Naravno da sam željela da nakon bolnice dođe kući, no liječnici s Rebra upozorili su me da to ne dolazi u obzir i da on mora biti u specijaliziranom domu, gdje može dobiti 24-satnu liječničku njegu. Zato molim javnost da mom suprugu dopusti da se oporavi”, apelirala je Mirjana Matvejević, koja je do mirovine radila kao lektorica na Hrvatskom radiju, a kroz njezine je ruke višestruko prolazila i svaka knjiga njezina supruga koji je bio vrlo pedantan kad je riječ o pravopisu i jezičnim nijansama.

Samo uzak krug prijatelja koji su bili uz supružnike Matvejević u najtežim trenucima, upoznat je s detaljima zdravstvenog stanja i dijagnoze Predraga Matvejevića, situacijom koja je prethodila njegovoj hospitalizaciji te razlozima zbog kojih je morao biti smješten u dom s liječničkom njegom. Najprije je bio smješten u jednom domu na Srebrnjaku gdje je imao potrebnu liječničku skrb, a kad mu se stanje donekle popravilo, premješten je u drugi dom istog vlasnika u širem centru grada, gdje je postojala bolja socijalna interakcija s drugim štićenicima, uz, naravno, i adekvatnu liječničku njegu. Ondje su smješteni ljudi iz uglednih zagrebačkih obitelji, a Matvejević se ugodno osjeća zbog prijateljske, kućne atmosfere. Ali već neko vrijeme čeka i premještaj u dom na Iblerovu trgu u Zagrebu, u koji su se on i supruga oboje prijavili još prije četiri godine i gdje su planirali zajedno provesti ostatak života. Odande bi Matvejević mogao, kad se bolje oporavi, izlaziti i na svoje omiljene kave u centru grada, a dom se nalazi i u neposrednoj blizini njihova stana.

MIRJANA MATVEJEVIĆ SVOG SUPRUGA opisuje kao osobu koja ju je osvojila dobrotom, pameću i razumijevanjem.

“On je jako skromna osoba kojoj je za život dovoljan željezni krevet, nikad nismo štedjeli jer je uvijek dijelio sirotinji i onima kojima je želio pomoći, a nama ionako za život i sreću nije trebalo previše”, kaže Mirjana Matvejević. Ona ističe da je tu istaknutu socijalnu osviještenost i senzibilitet prema siromašnima njezin suprug naslijedio od obitelji, posebno s majčine strane.

“PREDRAGOVA MAJKA ANGELINA potječe iz mostarske obitelji u kojoj je bilo sedmero djece, a sve ih je sama odgojila i podigla Predragova baka i svi su dobili više i srednje obrazovanje. Njegova majka bila je vrlo inteligentna, govorila je njemački jezik i bila suradnica u odvjetničkoj kancelariji te je čak odlazila i na rasprave, a osnovala je i prvo stenodaktilografsko društvo u Bosni i Hercegovini. Predragov otac Vsevolod Nikolajevič Matvejevič bio je ukrajinski emigrant iz Odese koji je u Istanbulu napustio carsku vojsku i došao u Mostar, gdje se zaljubio u Predragovu majku. On je završio Pravni fakultet i radio kao sudac i državni djelatnik, a poslije rata uz to je i predavao ruski jezik u mostarskoj gimnaziji. Predrag je uz oca čitao rusku disidentsku literaturu pa je često s njim vodio rasprave. Naime, otac je u duši uvijek ostao carist i čudio se kako Predrag može vjerovati u ljevicu, no to je bio taj senzibilitet koji je on naslijedio s majčine strane”, ispričala je Predragova supruga ističući kako je on sam uvijek imao potrebu govoriti o svojoj obitelji i korijenima.

Predrag Matvejević je po uvjerenju uvijek bio ljevičar, ali žestoki antistaljinist i zapravo čovjek koji se svojim stavovima nije uklapao ni u jedan režim. Imao je hrabrosti 1974. napisati Josipu Brozu Titu pismo u kojem je tražio od njega da se povuče. Matvejević nikad nije volio isticati svoju hrabrost pa je autorici ovog teksta u intervjuu koji smo vodili krajem 2014. rekao:

“Prvo, ton toga pisma glasio je: ‘Druže Tito, vaše je djelo neprocjenjive vrijednosti za ovaj narod, druže Tito, povucite se da vaše djelo ostane onako dragocjeno kao što jest jer obilježje doživotnog predsjednika obično je karakteristično za totalitarne režime, a naš režim nije totalitaran… Ne slušajte ulizice koje vam predlažu doživotno predsjedništvo. Nitko ne zna kako kraj života može uništiti vrijednosti koje su stvorene u životu.’ Nisam ja baš bio tako naivan, to je ipak bilo jedno titoističko pismo. Kopiju sam poslao Centralnom komitetu. Odjednom su počeli napadi na mene u medijima, ni sam ne znam koliko napada je bilo, a sakupljaču članarine za partiju na Filozofskom fakultetu rečeno je da se Matvejevića više ne poziva na sastanke. Interesantno je da su mi ljudi koji imaju uvida u ono što je ostalo od pisama Titu, rekli da postoji mala selekcija pisama koja je Tito ostavio sa strane. Ne znam je li to istina i uzimam to s rezervom, ali rekli su mi da se tu nalazi i ovo moje pismo. Dok je gomila pisama onih koji su pisali ‘Druže Tito, mi ti se kunemo…’ bačena na vatru.”

• ‘PREDRAG JE JAKO SKROMNA OSOBA kojoj je za život bio dovoljan željezni krevet, nikad nismo štedjeli jer je uvijek davao sirotinji, a nama ionako za život i sreću nije trebalo previše’

Za razliku od onih koji su se zaklinjali ili “kunuli” Titu dok je on bio živ, a danas ga napadaju, Matvejević danas brani Tita, podsjećajući na činjenicu da je najveći uspjeh svakog državnika vratiti svojoj zemlji teritorij koji joj je bio oduzet, što je upravo Titova zasluga.

“Stidim se kad netko uzastopno ponavlja da je Tito zločinac. Kako bi Hrvati izašli iz te strašne situacije koju su stvorile ustaše da Tito nije bio na čelu jednog rezistentnog pokreta otpora. Ja koji sam mu pisao pismo da se povuče, ja sam apsolutno za to da se cijeni ono što je veliko u njegovu djelu. Što bi bilo s desetinama tisuća ustaških žrtava? Što bi bilo da se postupilo po Paveliću pa da su nam uzeli Istru, Zadar, Šibenik, Split. Gdje bismo bili? Moraju zahvaliti apsolutno Titu na tome. A i Srbi također jer su dovedeni u jedan sklop koji pripada pokretu otpora, nisu ostali na četničko-fašističkoj osnovi. O tome treba misliti na razini nove historije.

INTERESANTNO JE KAKO SU MI ONI koji su saznali za moje pismo Titu govorili: ‘Budalo jedna, što ti je, kako ćeš ti to pisati Titu, Tito je Bog.’ A sada govore: ‘Tito je zlikovac.’ Pa tri puta uzastopce: zlikovac, zlikovac, zlikovac. Molim vas, zlikovac koji je vratio Hrvatima Istru, zlikovac koji nam je vratio Zadar, Šibenik, Split, otoke, zlikovac koji nas je 1948. oslobodio staljinizma pa smo imali putovnice i išli po svijetu, kupovali lijepe haljine i pulovere. Samo najkrivlji nisu mogli dobiti pasoš. Kad bi moji prijatelji pisci dolazili iz Čehoslovačke, Poljske, Mađarske, govorili bi: ‘Vi ste Amerika za nas.’ A sad je u modi govoriti protiv Tita. Osobno sam vidio pismo koje je Tito 1968., kad su sovjetski tenkovi zauzeli Prag, poslao De Gaulleu preko svog ambasadora Ive Vejvode, u kojem stoji: ‘Prijeđu li sovjetske trupe našu granicu, borit ćemo se do zadnjeg čovjeka, nećemo se dati i želimo da naša saveznica Francuska, saveznica u dvama svjetskim ratovima, to zna i vi koji ste na čelu te Francuske to znate. Tito.’ I De Gaulle se digao i uzviknuo: ‘Bravo Tito, bravo Tito. To je senzacionalno! Jedini čovjek u Europi koji bi to učinio. Trebali su to napraviti i Česi!’. Eto, to mi je rekao pokojni ambasador Ivo Vejvoda.”

Matvejević se istaknuo i po tome što je u vrijeme komunizma branio češke, slovačke, ruske i naravno hrvatske disidente, među njima Danila Kiša i Vladu Gotovca. Danila Kiša branio je od napada u koji su se protiv njega, nakon objavljivanja zbirke novela “Grobnica za Borisa Davidovića”, uključili i srpski nacionalisti. Branio je i Franju Tuđmana.

“PRONAŠLI SU KOD NJEGA EMIGRANTSKU LITERATURU pa je mene obrana pozvala za svjedoka na sud. Ja sam tada rekao da povjesničar mora znati što misli i neprijatelj, tako da smo se tu izvukli”, ispričao je Matvejević.

U vrijeme Domovinskog rata pisao je i Tuđmanu i Miloševiću, a 1992. otišao je iz Hrvatske.

“Bila je to jedna situacija kad je bilo jako teško braniti položaj ljevice, a ja sam napisao nekoliko tekstova i protiv Miloševića i protiv Tuđmana, čak i jedno otvoreno pismo u kazališnoj formi. Tuđman je znao što ja mislim o njemu, ali mislim da mi je ipak ostao zahvalan što sam ga branio u vrijeme komunizma. Nakon serije tih pisama ispaljen je rafal u moj poštanski sandučić, a na cesti su mi dobacivali: ‘Što ti misliš, tko si ti?”’ ispričao je Matvejević u intervjuu.

• MATVEJEVIĆ JE NAPADAO TITA kad je bio najjači, a branio ga kad to nije bilo popularno. Smatra da su oni koji dižu ruke na ustaški pozdrav saveznici antihrvatstva

On je među prvima, još 2007., upozoravao i na Vladimira Putina. U vrijeme dok su ga još svi hvalili, uputio mu je žestoko pismo koje je objavljeno i u hrvatskom izdanju njegove knjige “Istočni epistolar – inteligencija i disidencija”, čije je prvo izdanje objavljeno još 1995. u Italiji. Tada su mu prijatelji poručili da mu je bolje da ne dolazi u Rusiju jer bi mu se moglo dogoditi da “vlak iskoči iz tračnica”. U Hrvatskoj je pak 2005. osuđen uvjetno na pet mjeseci zatvora zbog teksta u Jutarnjem listu “Naši talibani”, u kojem je pojedine intelektualce i pisce prozvao kao odgovorne za ratna huškanja.

Matvejević je još prije godinu dana upozorio na to da mu se ne sviđa porast nacionalizma te je izrekao tezu koju su ovih dana u hrvatskim medijima ponovila i dvojica istaknutih francuskih intelektualaca, Pascal Bruckner u Nacionalu i Alain Finkielkraut u Večernjem listu, kako radikalizacija Hrvatske daje za pravo onima koji su 1990. bili protiv nas jer su smatrali da je Hrvatska nasljednica NDH. Matvejević je o tome još 2014. rekao sljedeće:

“TREBAMO SE OSLOBODITI JEDNOG TIPA NACIONALIZMA koji u svijetu loše kotira. Oni koji dižu ruke na pozdrav ‘za dom spremni’ saveznici su antihrvatstva, a ne Hrvati. Zašto? Jer daju za pravo onima koji ne vole Hrvatsku i koji kažu: ‘Eto, takvi su vam svi Hrvati, oni su vam još fašisti i ustaše.’ Ja na to onda kažem da su to budale, neobrazovane, neinteligentne, koje ne znaju da to šteti hrvatstvu. Hrvatstvo se može braniti antifašizmom, a ne pozdravima ‘za dom spremni’, ne Gojkom Šuškom, ne Antom Pavelićem.”

Takva beskompromisna spremnost na isticanje svojih stavova vjerojatno je Matvejevića stajala toga da u vlastitoj zemlji najčešće doživljava uvrede i osporavanja, naročito od desnice, dok su najznačajnija priznanja na račun njegova djelovanja i rada uvijek dolazila izvana. Matvejević u Hrvatskoj nije čak dobio ni status akademika koji, primjerice, ima u Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Najnovija inicijativa talijanskih intelektualaca da se Matvejeviću dodjeli Nobelova nagrada za književnost, koja je zapravo kao ideja potekla od nedavno preminulog književnog velikana Umberta Eca, samo je još jedna potvrda teze kako najbolji intelektualni umovi obično bivaju prezreni u vlastitim sredinama.