Laži naše svakidašnje” naslov je knjige u kojoj psihologinja, znanstvenica i spisateljica Mirjana Krizmanić problematizira laž i laganje, koji se u našoj kulturi uglavnom smatraju negativnim ponašanjem. Krizmanić s različitih aspekata propituje uzroke i posljedice laganja i objašnjava zašto nam je ponekad korisnije slagati nego sugovornika ili sebe suočiti s istinom te kako bi nam život izgledao kad bismo svi mogli, i sebi i drugima, uvijek i beziznimno govoriti istinu.

Analizirajući fenomen laganja, Krizmanić je za Nacional objasnila zašto političari lažu, kada lažu svjesno, a kada nesvjesno i zašto njihove laži „prolaze“ u predizbornim kampanjama, zašto Zagrepčani više vole trač nego istinu, imaju li pravosudne presude braći Mamić ikakvog smisla, kakve poruke hrvatsko pravosuđe šalje mladim generacijama i u što se pretvorila neovisna Hrvatska.

NACIONAL: Koliko često ljudi sami ne prepoznaju što je laž a što istina, zašto ponekad namjerno ne razlikuju laž i istinu, bilo da sami lažu ili da im se laže, zašto im je to potrebno?

Svatko od nas, neovisno o dobi, spolu, obrazovanju i svemu što nam se u životu jest i nije dogodilo, trebao bi pokušati zamisliti kako bi mu život izgledao bez laži. Pitanje je čije laži ne prepoznajemo, vlastite ili tuđe, a i za jedne i za druge laži vrijedi da ih ponekad ne prepoznajemo jer mi sami sebi isto jako puno lažemo. Mislim da ne bismo preživjeli da sebi uvijek govorimo istinu, moramo se katkad braniti i tako da sebe varamo, a to varanje su zapravo laži. Laž može imati negativan, ali i pozitivan motiv. Zloća, napad, koristoljublje, kad namjerno nešto zatajite – takva je laž jako pogubna jer može nekoga upropastiti. Ljudi lažu i iz užitka jer im to čini da se osjećaju moćno, nekada lažu iz straha, a nekada bez ikakve potrebe. Laž je fenomen koji ima jako puno funkcija pa tako ona može biti i obrana jer u nekim slučajevima ako kažete istinu, možda ćete „nadrljati“. Ona može biti i milosrdna, na primjer kada netko ne želi čuti svoju dijagnozu, a doktor ga na to sili. Svi koriste sve te funkcije, svjesno ili nehotice, jer nekad slažete, a da niste stigli promisliti. Nisu svi motivi ni ružni, ni lijepi, ni dobri, ni loši, a mogu ponekad biti istovremeno i jedno i drugo. Nekada lažete da nekome ugodite, da ga spasite od loše vijesti, da mu ne kažete istinu jer je ne može podnijeti – ili je ne želi čuti ili neće u nju vjerovati – pa mu se ona ne smije nasilno naturati. Kada netko ne želi nešto znati, onda treba lagati. Nisam pristalica laži nego pobornik laži kada su one nečija zaštita, kada nekoga od nečega brane, kada nekome pomognu da nešto podnese što se ne može promijeniti.

NACIONAL: Zašto netko lakše, a netko teže podnosi istinu, o kakvim je osobnostima riječ i ima li pritom razlike između žena i muškaraca? Postoje li područja u kojima muškarci više lažu od žena i žene više lažu od muškaraca?

Teško je na to dati točan odgovor. Mislim da istinu lakše podnose oni koji su skloni istini, koji je i sami više govore, dok lažljivci teže podnose istinu. No to je jako individualno i to za svaku osobu ovisi od situacije do situacije. Ima istina koje nitko ne želi doživjeti – da vam netko od bližnjih dobije smrtnu bolest ili da je sami dobijete, da vam se dijete može razboljeti, da vas partner vara. Nitko unaprijed ne zna kako bi tu istinu podnio, možda bi je podnio herojski, a možda bi se raspao. Kakva bi korist bila od toga da netko istinoljubiv svom prijatelju kaže da ga žena ili partnerica vara? Je li to u redu reći, je li to ljudski? To je možda pošteno, ali je pitanje smije li se itko miješati u tuđi život. Prema tome, i s istinom i s laži treba postupati oprezno jer i istina može biti zloćudna, a što često zaboravimo. Ne smije se samo za laž misliti da je nešto grozno i da je grijeh, a da ružna i bolna istina za nekoga nije zloćudna. Što se tiče žena i muškaraca, tu također nema pravila. Čak ni za jednu osobu ne možemo reći da dobro podnosi istinu ili laž, to ovisi od slučaja do slučaja, od situacije do situacije, o onome na što se konkretno ta istina ili laž odnosi. Ako vam prijatelj laže, a vi znate da laže kako bi se malo pravio važan, to svakako nije bolno jer ljudi lažu sebi više nego drugima. Drugima prodaju ono što sami sebi lažu, a to rade i oni koji istu takvu laž slušaju. Ali ako vam to radi vaš vlastiti muž ili žena, onda je to, u najmanju ruku, bolno. Danas podjednako lažu i muškarci i žene, naprosto nam laganje svima treba, a u različitoj mjeri samo sebi lažemo svi. Moramo se malo zavaravati da bismo preživjeli, posebno kada se radi o teškim bolestima, tako se branimo, naprosto ne želimo čuti istinu. Dakle, bez obzira na spol, svatko barem ponekad laže, svi su ponekad prisiljeni lagati sebi ili drugima, osim možda svetaca. Jedno je sigurno, laž je grješna kad je njezin cilj nekome namjerno naštetiti ili kad njome nanosimo štetu i bol sebi samima.

NACIONAL: Otkud motiv za knjigu koja se bavi laganjem? “Laži naše svakidašnje” mnogi će možda pročitati, no koliko je ljudi spremno priznati da laže, i to na svakodnevnoj bazi?

Motivirala me činjenica da svi lažu sebi i drugima, uključivši i mene. Da se svi katkad u različitim životnim situacijama, više ili manje, „bavimo“ laganjem i da je to opća pojava. Kao psihologa posebno me zanimala činjenica da netko sam sebe vara, a vi vidite da si pritom šteti. Htjela sam nešto o tom fenomenu pročitati, ali kada sam vidjela da o tome nema dovoljno kvalitetne literature, barem za moj ukus, odlučila sam se pozabaviti laganjem misleći da to ne može nikome naškoditi, da može samo koristiti. Možda može koristiti i „fanaticima istine“, onima koji smatraju da moraju svakome reći istinu. Mislim da nitko nema pravo drugom čovjeku reći istinu koja će tog čovjeka uništiti. Treba oprezno vidjeti želi li netko nešto ili ne želi znati, a svatko pokaže želi li nešto znati ili ne. Mislim da u tomu moramo poštovati želju osobe kojoj kanimo nešto okrutno saopćiti. Što da čovjek radi s istinom koju mu kažete, a s kojom se on ne može nositi ili je ne može promijeniti? Neka sam dođe do toga. To je sklizak i zanimljiv teren, to mi obogaćuje život jer i sama usput nešto naučim. Laganje svako nije nezanimljivo, stalno je u različitim oblicima prisutno u našem životu. Ono razara, nije bezazleno, opasno je, ali ponekad može i pomoći. Laž je dio našeg života, treba to prihvatiti kao činjenicu.

NACIONAL: Lažu, svi to znamo, i političari. Kako politička laž utječe na kvalitetu života pojedinca, takozvanog malog čovjeka, i budućnost njegove djece?

Nema čovjeka koji je normalne prosječne inteligencije, a koji kad dođe do odrasle dobi ne bi shvatio da je politička laž, kao i sve vrste laži, dio naših života. Zauvijek i svuda, u manjoj ili većoj mjeri, na grublji ili blaži način, ispod žita, kroz žito, nad žitom. Laž je prisutna na sve moguće načine, možemo izbjeći da lažemo drugima, no ne možemo izbjeći da se zavaravamo, da sami sebi ponekad lažemo. S laži živimo i umiremo. Laž ne možemo izbjeći, ona svuda vreba.

NACIONAL: Zašto je laž u politici naročito izražena, posebice sada uoči lokalnih izbora? U Zagrebu trenutno imamo 14 kandidata za gradonačelnika, tko od njih bolje i više laže?

Ja sam uočila tek njih nekoliko, uglavnom ono malo što vidim na televiziji, a ne gledam puno. Bilo bi od mene apsolutno nepošteno i bilo bi nestručno reći da svi oni lažu ili da je sve što kažu laž, to sigurno nije. Neki od njih možda i vjeruju u ono što nam obećavaju, vjeruju da će to učiniti. Katkad lažemo i sebi i drugima, a da nismo svjesni da nije istina to što govorimo. Vjerujem da ću nešto učiniti, no da me netko „pričepi“, priznao bih da znam da neću, ali će nekoga razveseliti kad kažem da hoću. Ima laži koje ciljano nisu nastale kao laž, ali nekome pogoduju, netko će možda misliti da ćete mu pomoći. Ja nikome ne vjerujem tko kaže ja ne lažem nikada, mislim da to ne može postojati. Mislim da svi oni koji se kandidiraju sebe prikazuju u najboljem svjetlu, a koliko je to svjetlo istina ili laž, to možda ni oni sami ne znaju. Svakako pokazuju svoje osobine koje misle da će drugi cijeniti, obećavaju ono što misle da ljudi očekuju, a koliko su sami u to sigurni – ja ne znam. Sigurno da među tim političarima ima entuzijasta koji stvarno misle da će nešto učiti za svoj grad, za sugrađane, za djecu, za starce. Oni to žele dok se natječu, a poslije to nekako ispari jer oni to govore u žaru bitke i kampanje. U određenoj mjeri lažu da bi dobili izbore, u kojoj mjeri – ni to ne znam, ali iskreno vjerujem da neki od njih ipak ne žele lagati, da ne lažu namjerno.

NACIONAL: Koji kandidat mislite da najviše laže?

Od onih nekoliko kandidata koje sam uočila, posebno me zgromio kandidat HDZ-a Davor Filipović, koji je izgovorio da želi napraviti tvornicu cjepiva protiv raka. Ja ga poslije toga više ne želim vidjeti, jer ako u kampanji, u kojoj želi ispasti pametan i upućen, može javno izreći da bi otvorio tvornicu za cjepivo protiv raka, pitam se kako bi vodio Grad Zagreb kada nema pojma o onome što govori. Pa i djeca već znaju da se do cjepiva teško dolazi, mukotrpnim i teškim radom. Zgromila me ta količina neznanja.

NACIONAL: Kažete da od svih kandidata najbolje poznajete Tomislava Tomaševića, je li vam on prihvatljiv izbor?

Demonstrirala sam u Varšavskoj s aktivistima u borbi protiv Horvatinčića i tu sam radila s Tomaševićem. Sa šezdeset i nešto godina bila sam toliko naivna da sam mislila da protiv Horvatinčića možemo nešto postići, a nismo mogli. Tomašević je i pametan, i marljiv, i pošten. Ne mogu ništa reći o njemu nego samo dobro, možda da mu fali grubosti, da mu fali mrvica divljaštva i oporosti za funkciju gradonačelnika. Vi ne možete na tako pametan, fin i uljudan način biti gradonačelnik Zagreba, posebno nakon „velikog“ gospodina Bandića. Tu je potrebna inteligencija „ulične mačke“. Tomašević je jedan mladi i radišan čovjek s puno vrlina koji neće ništa raditi iza leđa, koji nema podmuklosti, jedino je možda malo naivan – pošten i korektan do naivnosti, jednostavno previše „fin“ za taj posao. Sjajna osoba, ali mislim da za gradonačelnika treba poznavati i te druge osobine. Trebala bi mu mala škola grubosti.

NACIONAL: Kandidaturu za poziciju gradonačelnika, odnosno gradonačelnice, još u kolovozu prošle godine najavila je Vesna Škare-Ožbolt, koja kaže da je svjesna da su problemi u Zagrebu ogromni, ali da ima dovoljno iskustva i volje za sve izazove. Ima li ona kvalitete i kompetencije potrebne da stane na čelo Grada Zagreba?

Meni se Vesna Škare-Ožbolt sviđa iako je osobno ne poznajem, možda smo se koji put slučajno srele na nekim događanjima. Ona ima nekoliko vrlina – marljiva je i pouzdana, tko god je s njom radio posebno ju je hvalio da se na nju uvijek može osloniti, da ono što obeća i učini. Je li to za gradonačelnicu dovoljno, ja mislim čak i previše. Mislim da bi bila dobra gradonačelnica, vrijedna je, sposobna, zna puno i puno će i učiniti. Ona bi za Zagreb bila dobra, pasala bi ovom našem zagrebačkom mentalitetu. U Zagrebu žive različite vrste ljudi koji bi izabrali drugačije gradonačelnike, a gospođa Škare-Ožbolt mogla bi zadovoljiti većinu slojeva zagrebačkog društva. Ona je pristupačna, ne napuhuje se, ne ponaša se kao da je bolja od drugih, da zna više, da može više. Ona je jedno uljudno ljudsko biće koje se sa svima ponaša pristojno i ravnopravno, a to ja jako cijenim. U Zagrebu bi se svi tako trebali ponašati jedni prema drugima.

NACIONAL: Kakav je zagrebački mentalitet, kako razmišljaju Zagrepčani, što najviše vole?

Vole se družiti, vole znati što susjed radi, kakav je veš susjed objesio na prozor, vole znati što se događa iza ugla, u ovom ili onom dvorištu – to je prosječni mentalitet Zagrepčana. Prosječnog Zagrepčanina puno ne zanima netko tko govori da će raditi od jutra do sutra, tko će i hoće li održati svoju riječ, to nisu želje prosječnog Zagrepčanina – ako ih baš na to ne podsjetite. Zagreb je zadnja palanka u kojoj ljude zanima kako je umro pokojni gradonačelnik, što je okrutno, nepristojno i ružno. Njegov je život tužno završio jer je mogao još živjeti, a mi sada čačkamo po tome jesu li ga nosili iz jednog stana u drugi. Meni je to strašno. Hoće li to promijeniti što je on do sada radio – neće. Hoće li iz toga izaći neka pouka – neće. Hoće li netko reći „kako je živio tako je i umro“ ili „tako umiru grješnici“ – to je sada potpuno nevažno. Zagrepčani vole ogovaranja, vole trač, trač je dobra riječ jer je kratka. Tračanje se u Zagrebu nosi kao šal. Ne što radiš, ne što kaniš učiniti, nego daj mi ispričaj neki trač. U Zagrebu se oduvijek puno tračalo. Tračaju djeca, odrasli, a i u staračkim domovima se trača. To je stil života i kada nije zloćudno, to je čisto simpatično, ali kada je zloćudno, to je onda druga priča. Zloćudno ljudsko ponašanje je kada se namjerno nekome nanosi bol, šteta, kada se oduzme ili zataji neko pravo, kada nekog drugog na bilo koji način namjerno oštetimo.

NACIONAL: Imaju li pravosudne presude Mamićima i njima sličnima ikakvog smisla?

Ja ne vjerujem da će oni u zatvoru sjediti i jedan dan. Za ono što su radili, koliko su varali i zla učinili društvu u cjelini, za ono što su svojim neprimjerenim ponašanjem ugrađivali u naše društvo, trebali su dobiti duplo. Kad bi i ovo odležali, već bi to nešto bilo, barem mala pouka, no mislim da neće biti ništa od toga. Oni će se žaliti na svašta, optuživati i lagati, dobit će kojekakve teške i nenadane bolesti koje se moraju liječiti negdje vani ili posebnim tretmanom. Pa tko je u Hrvatskoj odsjedio bilo što? Naši bi zatvori trebali biti tako krcati da bismo mi zatvore trebali graditi, a ne škole. U Hrvatskoj je moć novca ogromna, tu se može sve kupiti, tu se većinu ljudi može podmititi. Svi vidimo da kradu, lažu i varaju, upropaštavaju poduzeća i onda odu i nikome ništa. Ta je šteta neizmjerna, generacije mladih nam zbog toga stradavaju.

NACIONAL: Kakve poruke hrvatsko pravosuđe, politika i društvo u cjelini šalju mladim generacijama?

Ovdje generacije odrastaju u uvjetima u kojima se smije varati i krasti, sve je dozvoljeno i svima koji to rade ništa se ne dogodi. Probajte djetetu reći da će zbog prevare ili krađe završiti u zatvoru, ono samo treba pitati mamu ili tatu da mu kažu jednog koji je zbog toga završio u zatvoru. U Hrvatskoj se zbog velikih zločina, prijestupa, prevara i otimačina ne ide u zatvor. Nitko ne ide u zatvor, gledajte Horvatinčića koji je nevine ljude zgazio, on ne ide u zatvor jer je stalno nešto teško bolestan. Gledano dugoročno, to je strašno loše jer pristojni ljudi koji uredno žive i koji svoju djecu pristojno i uredno odgajaju, u tome su često neuspješni jer djeca nigdje ne vide potvrdu za to što im roditelji govore. Djeca ne vide da će zbog kriminalnog ponašanja netko biti kažnjen jer nemaju za to primjera, ali imaju primjera da se sve to radi i da se nikome zbog toga ništa ne događa. To je pogibeljno za cijelo društvo. Toliko pogibeljno da se ja pitam, s obzirom na to da se stalno busamo u prsa svojom nezavisnom državom, bi li bolje bilo da još par desetljeća tu državu nismo dobili. Bilo bi bolje jer s njom ne znamo postupati, tu se ne potiče uljudno, normalno, pristojno, građansko i moralno ponašanje. Sve što se radi, ne kažnjava se primjereno. Kako mogu ta djeca rasti – nikako. Naravno da je puno djece zbog toga u konfliktu jer doma im govore jedno, a oni vani vide drugo. Vide prevaranta koji se vozi u autu kakav njegov tata ne može ni u žurnalu vidjeti, a kamoli ga imati. Taj nesklad je ogroman i to je za društvo dugoročno jako loše. Mi još ni ne znamo kakvi će mladi ljudi iz toga izaći.