U Zagrebačkom kazalištu mladih za kraj sezone planirana su dva gostovanja Beogradskog dramskog pozorišta. Prvo će 3. lipnja gostovati predstava „Čitač“, prema romanu Bernharda Schlinka, u dramatizaciji Fedora Šilija i režiji Borisa Liješevića, dok je 4. lipnja na repertoaru „Demokracija“ u režiji Veljka Mićunovića, predstava nastala u koprodukciji BDP-a s Novosadskim pozorištem.

Radnja predstave „Čitač“ događa se deset, petnaest i dvadeset pet godina poslije Drugog svjetskog rata, čije se posljedice i dalje osjećaju, a zločinci su još uvijek prisutni, preobraženi u mirne građane. Prema istom književnom predlošku 2008. snimljen je film s Kate Winslet, koja je za tu ulogu dobila Oscara. U Liješevićevu „Čitaču“ Hannu Schmitz, bivšu čuvaricu logora osuđenu na doživotni zatvor, glumi Mirjana Karanović, njenog bivšeg ljubavnika, mladog Mihaela Berga, Marko Grabež, dok ostale uloge tumače Slobodan Boda Ninković, Jadranka Selec, Milica Zarić i Ivan Tomić.

Mirjana Karanović, po mišljenju mnogih filmskih kritičara, jedna je od najboljih glumica s ovih prostora, diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a prvi profesionalni angažman na filmu ostvarila je 1980. u „Petrijinom vijencu“ Srđana Karanovića. Svjetsku slavu stekla je ulogom majke u kultnom filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice, a u svojoj fascinantnoj filmskoj karijeri surađivala je s najvećim režiserima jugoslavenskog, srpskog i hrvatskog filma. Izborom svojih uloga često je izazivala kontroverze – naime, prihvaćala je uloge koje se srpskim vlastima nisu sviđale. Tako je 2003. bila prva srpska glumica koja se pojavila u hrvatskom filmu nakon Domovinskog rata, i to u „Svjedocima“ Vinka Brešana, gdje glumi udovicu hrvatskog branitelja. Već 2005. igra glavnu ulogu u filmu „Grbavica“ Jasmile Žbanić, a 2007. igra majku kosovskog Albanca u norveškom filmu „Blodsbånd“. Bila je članica ansambla Jugoslavenskog dramskog kazališta od 1988. do 2001., a igrala je i na daskama Zvezdara Teatra, Kamernog teatra 55, Bitef teatra, Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci i Beogradskog dramskog kazališta s kojim i dolazi u Zagreb. Od 1995. predaje glumu na Akademiji umetnosti u Beogradu, gdje je od 2009. do 2014. bila i dekanica. U kazalištu je tijekom četiriju desetljeća ostvarila više od 70 uloga u suvremenom i klasičnom repertoaru. Za svoj rad dobila je niz domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Zagrebačka publika nedavno ju je mogla gledati u predstavi „Kamen“ u režiji Patrika Lazića, nastaloj u koprodukciji ZKM-a i Beogradskog dramskog pozorišta, koja je i u Zagrebu i u Beogradu doživjela ovacije. Predstava je i dalje dio redovitog repertoara.

Uoči novog gostovanja u Zagrebu, Mirjana Karanović dala je ekskluzivni intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Drugi put ove godine gostovat ćete u ZKM-u s predstavom „Čitač“ u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta. Što nam možete reći o svom liku?

Radi se o dramatiziranom romanu Bernharda Schlinka, kojeg svi više-manje poznaju, kao što znaju i film snimljen prema tom romanu. Ali za razliku od filma, koji je bio više melodramatski i stavio akcent na ljubavnu priču, odnosno erotsku vezu koja se dogodila između te starije žene Hanne Schmitz i mladića Mihaela Berga, režiser Boris Liješević i Fedor Šili, koji je radio dramatizaciju, stavili su težište na temu suočavanja s prošlošću cijele jedne generacije koja je živjela i radila u vrijeme kada su se događali zločini u nacističkoj Njemačkoj. Točnije, na jedno vrlo osobno i emocionalno suočavanje s onime što se u životu te žene dogodilo. Iz pozicije tog mladića, koji je u međuvremenu postao odrastao čovjek, suđenje bivšoj ljubavnici koje je pratio otvorilo je u njemu neka pitanja i teme vezane uz njegova oca. On svome ocu zamjera to što nije učinio više za vrijeme nacističke vladavine, već je šutio i tolerirao taj zločinački režim. Zato Berg i kaže – sudi se cijeloj jednoj generaciji, generaciji promatrača, onih koji su kimali glavama i odobravali zločin iako možda u njemu nisu sudjelovali, ali su živjeli pored njega. I Liješević kao redatelj, i Šili kao dramaturg, ali i mi svi kao ekipa smatrali smo da ta tema može više komunicirati i s ovim našim vremenom i s našom nedavnom poviješću, pa i s time kako se mi kao pojedinci zapravo suočavamo s time što se nama u našim životima događalo.

NACIONAL: Koliko se te paralele s našom regijom i našom novijom poviješću mogu iščitati iz predstave, jeste li to nastojali istaknuti?

Pa i ne, mi ne nosimo nikakve transparente na kojima se to objašnjava. Tko shvati, shvatit će. Smatram da kazalište i umjetnost nisu prostor za povijesne paralele, nego za umjetničke paralele. Za umjetnost je potrebno imati neko razumijevanje i suosjećanje s likovima, kazalište nije mjesto gdje se utvrđuju ili osporavaju povijesne istine, nego se pokreću neka pitanja.

NACIONAL: No posljednjih godina bilo je predstava koje su se definirale kao politički teatar upravo kako bi nas tjerale da o tim paralelama razmišljamo…

Moram priznati da su te predstave za mene prilično dosadne i uopće im ne vidim svrhu. Mislim da takvo političko kazalište ima vrlo kratak domet. Mnogo veći domet imaju stvarni protesti ljudi na ulicama i trgovima ili pak politički aktivizam. Meni takvo političko kazalište nije zanimljivo.

NACIONAL: Mislite li da će se neki ljudi prepoznati u predstavi „Čitač“?

Uopće me to ne zanima niti se brinem o tome. To je njihova stvar. Tko prepozna tu temu i tko se prepozna, prepozna. Moja misija na sceni nije ljudima objašnjavati kakvi su. Ali željela bih dodati da se u „Čitaču“ govori o suđenju za ratne zločine. Naime, te žene koje su bile čuvarice u nacističkim logorima optužene su da su počinile zločine, a Hannah Schmitz, koju igram, osuđena je na doživotnu robiju. Ona je nakon nekog vremena dobila uvjetni otpust i mogla je izaći iz zatvora. No ono što se u toj predstavi događa jest da taj mladić Mihael Berg, koji više nije mladić, otkriva kako je ta njegova bivša ljubavnica, koja je bila nepismena, u zatvoru naučila čitati i pisati. I kako je tamo u zatvoru čitala knjige o koncentracijskim logorima i nacističkim zločinima, o tome što se tamo stvarno događalo. Tek tada je ona kao ljudsko biće shvatila zašto je osuđena i što je u svom životu napravila loše. Jer ona se na suđenju branila tvrdeći da je samo izvršavala naređenja. Naučivši čitati, Hannah Schmitz je spoznala vlastiti zločin. Moj stav je da je to možda jedini način da ljudi koji su podržavali ili bili dio nekog zločinačkog režima ili djelovanja, shvate što su učinili. Jer drugog načina zapravo nema.

NACIONAL: Mislite li da suđenja ratnim zločincima, koja traju godinama, zapravo nemaju smisla?

Smatram da, naprimjer, suđenja Haaškog tribunala nisu dala prave rezultate. Zato što se, na kraju, ti ljudi koji su učinili najveće zločine nisu ni na koji način pokajali. A s druge strane, postali su heroji u svojim zemljama upravo zbog zločina koje su počinili. I to je zapravo veliki poraz međunarodnog pravosuđa. Naime, smisao postojanja takvih sudova jest neka satisfakcija – da ljudi na Balkanu i u ostalim dijelovima svijeta dobiju neku pravdu i da se duhovi smire. Čini mi se da je postignuto upravo suprotno i da se ta cijela osvetnička i nacionalistička ideologija nastavlja u jednoj spirali, a to je ono što mi danas živimo. To nijedna umjetnost ne može zaustaviti. Time bi se netko morao daleko sveobuhvatnije pozabaviti kako bi se nacije konačno izliječile od tog sljepila.

NACIONAL: Predstava „Kamen“, koja je zagrebačku premijeru imala u ožujku, doživjela je ovacije. U njoj igrate blaziranu Njemicu Withe, koja je otela kuću židovskoj obitelji, ali uporno negira svoju podršku nacizmu, kao i ulogu svog muža u Hitlerovoj vojsci. Kako se bilo uživjeti u ulogu te žene, koja je jedna hladna negativka?

Ona je možda tako vama djelovala. Ali to je žena koja apsolutno nema pojam o tome da je ona nekome nešto otela, naprotiv, ona je tu kuću platila. A upravo zato što su Židovi koji su živjeli u toj kući morali pobjeći, ona smatra da im je zapravo napravila uslugu samim time što im je dala bilo kakav novac. Kad se stavite u poziciju tog lika i promatrate stvari iz te vizure, onda shvaćate zašto su ljudi sklonili u stranu sve ono što se događalo i zašto su smatrali da je to bila neka vrsta više sile. Oni su to sebi protumačili da je država tako odredila, a oni za to nikako nisu odgovorni. Koliko daleko to samozavaravanje ide, najbolje ilustrira činjenica da ta Njemica Withe, lik koji igram, za svog supruga kaže: pa on je bio samo veterinar! Divan čovjek! To što je on nosio SS-ovsku uniformu i bio član Nacionalsocijalističke partije, sigurno mu je donijelo mnoge benefite i pomoglo da im život tijekom rata u Njemačkoj bude vrlo udoban. No, po mišljenju Withe, muž je samo liječio životinje. Doris Šarić Kukuljica igra Židovku Mieze koja je morala napustiti tu kuću, a Withe je, kada je nacizam pao, za druge o tome napravila cijelu legendu. Da bi sačuvala sebe i to što ima, izmislila je priču da su ona i njen muž zapravo pomogli tim Židovima i spasili ih. To je sve bila jedna laž, jedan privid, jedna iluzija. Ona tek na kraju komada svojoj unuci priznaje da je „netko prijavio te Židove, koje su onda odveli u logor kao i sve ostale“, ali ne kaže da je ona to učinila.

NACIONAL: Predstava „Kamen“ nastala je u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta sa ZKM-om i igrate s Doris Šarić-Kukuljicom. Kako gledate na to iskustvo?

Doista, ta je predstava bila prva prava koprodukcija dvaju institucionalnih kazališta iz Hrvatske i iz Srbije. To je prva predstava koja se igra i u Zagrebu i u Beogradu, ima svoje scenografije i kostime u oba grada, kao što je i pola glumačke podjele iz Zagreba i Beograda. Puno sam radila i u BiH i u Hrvatskoj, ali ovako nešto nikada nije napravljeno. I to je doista sjajno iskustvo. Ne znam koliko je to financijski opteretilo budžete obiju kazališnih kuća, ali smatram da je taj projekt izuzetno uspješan. Publika voli tu predstavu i izuzetno sam sretna što sam u njoj sudjelovala. I zato mi je povratak u Zagreb s „Čitačem“ posebno zadovoljstvo.

Mirjana Karanović igrat će u Zagrebačkom kazalištu mladih u predstavi ‘Čitač’, koja će u režiji Borisa Liješevića biti izvedena 3. lipnja. FOTO: Beogradsko dramsko pozorište

NACIONAL: Izbjegavate vezati politiku uz umjetnost, međutim, vi ste u svojoj fascinantnoj glumačkoj karijeri prepoznati kao borac za ljudska prava, za što ste dobili značajna priznanja – „Osvajanje slobode“ 2008. i „Konstantin Obradović“ 2010. Jeste li na tom tragu i birali uloge u filmovima koji su bili prilično nepopularni u Srbiji – od „Svjedoka“ Vinka Brešana, preko „Grbavice“ Jasmile Žbanić do norveškog filma „Blodsbånd“ gdje glumite majku kosovskog Albanca?

Nisam ja to ni znala, niti sam to planirala, niti sam te uloge tako birala.

NACIONAL: Ali mnogi su s pravom smatrali da je to jako hrabro s vaše strane.

Ne mislim da je to nešto jako hrabro. Vrlo cijenim svoju slobodu i to je meni najvažnija stvar u životu. Nikada nisam razmišljala o tome hoće li me netko voljeti ili me neće voljeti zbog neke uloge na sceni ili pred kamerama. Postoje glumci koji itekako o tome vode računa pa ne igraju uloge „neprijatelja nacije“, izdajnika ili, naprimjer, vrlo često ne prihvaćaju uloge homoseksualaca. Jer se boje da bi ih publika mogla poistovjetiti s tim likovima. Općenito ne mislim da postoji neka zapreka koju bi netko mogao staviti pred mene ili ja u svojoj glavi, da ne igram neku ulogu. Sve te uloge koje sam radila bile su zanimljive, radilo se o provokativnim temama, a mislim da je zadatak umjetnosti da provocira. Ako se to radi talentirano i pametno, uvijek sam za to da u tome sudjelujem. Ne zanima me „plakatska“ umjetnost, nikada nisam bila ni u čijoj službi, već uvijek u službi glume i umjetnosti.

NACIONAL: Igrali ste u odličnom dokumentarno-igranom filmu „Dnevnik Dijane Budisavljević“ režiserke Dane Budisavljević, koji je prilično uzbudio duhove u Hrvatskoj. Čak ga u prvo vrijeme nisu željeli prikazati na HRT-u iako je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film u Puli, godišnju Nagradu Vladimir Nazor na najbolju režiju i mnoge međunarodne nagrade. Koliko je ta priča odjeknula i izvan granica Hrvatske?

Film je odjeknuo i u Srbiji, možda ne kao u Hrvatskoj i nije tako uzburkao duhove, ali je odjeknuo. Mene je taj film jako potresao, a gledala sam ga na premijeri u Zagrebu. Gledajući film, a onda i puno više nakon toga, puno sam razmišljala o snazi života. Fascinirala me životna energija u toj preživjeloj djeci, koja su danas već prilično stari ljudi, a još uvijek je imaju. Oni nisu dopustili da ih slomi ta nesreća koja im se u životu dogodila. Nastavili su živjeti i svjedočiti o tome, bez mržnje. Taj film je veličanstven na mnogo načina – i na taj ljudski način, ali i u estetskom i vizualnom smislu, kao umjetničko djelo. On ne provocira samo neke škakljive povijesne teme, već i daje te potresne, emotivne slike koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

NACIONAL: No činjenica je da i usprkos takvim filmovima, povijesni revizionizam buja, a slobodnomisleći intelektualci, nezavisni mediji i umjetnici koji se opiru vlasti predstavljaju manjinu i u hrvatskom i u srpskom društvu. Čini se da ta manjina postaje sve manja i gubi utjecaj. Koliko vas to obeshrabruje?

Ne, ne obeshrabruje me. Pa uvijek sam bila u manjini. A drugo – naučili smo iz historije da je manjina uvijek bila ta koja pokreće promjene i čuva ljudski duh od uništenja. Ako pogledate povijest čovječanstva u nekim strašnim vremenima, kada su ljudi potpuno ovisili o despotskoj volji nekih vladara, pa sve do dana današnjeg, uvijek se većina pokoravala režimu i vlasti, nastojeći sačuvati obitelj i goli život. Samo su se rijetki, jedan daleko manji broj ljudi, bili spremni žrtvovati i boriti protiv toga, suprotstaviti se despotizmu.

NACIONAL: Vidite li takvu situaciju i danas u Rusiji, gdje su upravo umjetnici, novinari i intelektualci ugroženi, zatvarani, izloženi pritisku vlasti?

Mislim da mi upravo zbog te informativne blokade koja postoji nemamo pojma što se stvarno događa u Rusiji. Zapravo, mogu prepoznati Srbiju u doba sankcija – kako je izgledala sa strane i kako je zapravo bilo tu živjeti u tom periodu. Porazno je i koliko je dugo ta vlast u Srbiji opstajala usprkos svim strahotama. U Srbiji su, bez obzira na to što se na njenom teritoriju nikada nije vodio rat, sve okolnosti zapravo bile veoma ratne. Od prisilne mobilizacije, proganjanja mladića koji su bježali i spavali kod prijatelja, mladih ljudi koje su lovili na ulici da bi ih poslali u rat, do kontrole izlazaka iz zemlje. Naime, devedesetih muškarci nisu mogli izaći iz zemlje ako su bili vojni obveznici. A onda se dogodila i strašna pljačka – banke i prevaranti iskoristili su situaciju i opljačkali narod. Iz svega toga vidljivo je da te sankcije zapravo nisu imale smisla niti su postigle svoj cilj. S druge strane, može se iščitati i da se takvi režimi jako teško svrgavaju s vlasti demokratskim putem. U tome treba postojati podrška – i vojna, ali i politička – velikog broja moćnih aktera političkog života jedne zemlje. U Srbiji se dogodilo da kada je Milošević napokon otišao, vlast je bila vrlo razjedinjena. Vrlo raznoliki pripadnici različitih političkih opcija okupili su se u tom antimiloševićevskom pokretu. No tek poslije smo svi mi shvatili da oni imaju malo toga zajedničkog i da se ne mogu ni oko čega dogovoriti niti voditi zemlju naprijed. Zato su se i vratile retrogradne snage koje Srbiju vode unatrag.

NACIONAL: Slična stvar događa se i u Hrvatskoj. No iako se politike na vlasti u državama Jugoslavije često ne podnose i potpiruju agresivnu retoriku, glumci, režiseri, umjetnici usprkos tome surađuju već trideset godina. Hrvatska publika vas izuzetno voli i cijeni – kako to komentirate?

Nema se tu što puno komentirati. Naime, mi se prije svega razumijemo. Mi razumijemo jezike koje govorimo, u BiH, Srbiji i Hrvatskoj govore se jezici koji su toliko slični da im ne treba prijevod. U potrazi za dobrim glumcima, dobrim redateljima ili piscima, scenaristima, logično je da tražimo i izvan granica svojih sadašnjih država. Jer često je za neki projekt potreban neki poseban karakter, neki poseban glumac koji bi ga mogao odigrati, a živi i radi u nekoj drugoj zemlji regije. Zato već više od dva desetljeća ta suradnja neprekidno traje i mislim da danas to više nitko ne smatra neobičnim.