Marijana Ivanov, redovita profesorica u trajnom zvanju s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, ocijenila je da ćemo i sljedeće godine biti suočeni s relativno visokom inflacijom iako je ona trenutno u padu. Drugim riječima, poskupljenja se neće zaustaviti, posebno ne poskupljenja hrane. Profesorica Marijana Ivanov na katedri za financije nositeljica je kolegija „Monetary policy“ i „Osobne financije“ te predavačica iz kolegija ‘’Monetarna politika i analiza’’ na doktorskom studiju. Od 2003. godine članica je uredništva Zbornika Ekonomskog fakulteta Zagreb, a od 2005. i članica Organizacijskog odbora međunarodne konferencije “An Enterprise Odyssey”. Od 2006. do 2010. bila je pročelnica Katedre za financije na Ekonomskom fakultetu, a od 2012. do 2016. i članica Upravnog vijeća Instituta za javne financije.

NACIONAL: Kada možemo očekivati zaustavljanje inflacije?

Inflacija već neko vrijeme postupno usporava, a takav trend će se nastaviti i tijekom 2024. No potražnja je i dalje visoka. Novca ima. I dokle god je tako, teško ju je zaustaviti. Pad cijena energenata uz niža inflatorna očekivanja i više kamatne stope ipak su odradili veći posao tako da prema kraju 2024. možemo očekivati približavanje stope inflacije prema 2,5 posto. No kad se govori o inflaciji, ne smije se iz vida izostaviti ogromna sredstva iz EU fondova koja Hrvatska koristi. Nebitno je odakle novac dolazi, kreiraju li ga banke kroz kredite ili država dijeli kroz transfere i predizborne darove kao što su veće plaće u javnom sektoru ili dolazi iz nepovratnih sredstva EU fondova. Dio prirode više hrvatske inflacije je i strukturne naravi. Mi smo skupa država i neefikasno koristimo resurse pa su i cijene svega previsoke.

NACIONAL: Na prošlotjednom proglašenju gospodarstvenika godine za 2023. u organizaciji Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika za gospodarstvenicu godine proglašena je Martina Dalić, predsjednica Uprave Podravke. Gospodarskim događajem godine proglašeno je uvođenje eura u hrvatski monetarni sustav. Nemali broj ekonomista u Hrvatskoj ocijenio je da je Hrvatska uvela euro u najnepovoljnijem trenutku. Čak se i premijer Plenković osvrnuo na tu činjenicu i priznao da je euro uveden u trenutku visoke inflacije.

To što je Hrvatska uvela euro i ušla u Schengen je uspjeh s dugoročno pozitivnim efektima. To je sigurno. Danas, kada kamatne stope i premije rizika rastu, hrvatska država ne bi mogla emitirati državne obveznice po kamatnjacima 3,8 posto, nego bi se država skuplje zaduživala. Da nismo uveli euro, taj bi prinos vjerojatno otišao na 5 posto. Zašto? Zato što je 75 posto javnog duga Hrvatske bilo denominirano u eurima i drugim stranim valutama. Čim su krizna vremena upitni su prihodi od deviza, izvoza, turizma, pa mogućnost zaduživanja postaje skuplja, a to je onda vršilo i pritisak na deprecijaciju kune. HNB je mogao korigirati tu deprecijaciju, ali oni koji računaju premiju rizika ne polaze od takve pretpostavke. Pretpostavljaju da HNB to neće uspjeti učiniti. Tada premija rizika raste i onaj kod koga se možemo zadužiti traži puno veću kamatu pripisujući to valutno induciranom kreditnom riziku.

NACIONAL: Ovdje govorite o odnosu potencijalnih kreditora, vjerovnika prema državi. Ali kakva je pozicija u tome gospodarstva i građana?

Tako je to u odnosu i prema državi, ali isto to postoji i kod stanovništva i poduzeća. I njihov dug je bio denominiran u stranoj valuti, a kamatna stopa prema državi uvijek je benchmark, dakle referentna točka i za kamate za poduzeća i građane. Zbog toga je korist od eura neupitna. To su ekonomske činjenice, a sve ostalo su političke priče.

NACIONAL: No uvođenje eura dovelo je HNB, hrvatsku središnju banku, u nepovoljniju situaciju prema komercijalnim bankama s više od 90 posto bankarskog potencijala u stranom vlasništvu. U vrijeme kune HNB je za obveznu rezervu plaćao komercijalnim bankama kamatu nula posto. Drugim riječima, nije ništa plaćao, a sada po nalogu ESB-a za taj polog tim stranim banaka kroz tzv. prekonoćni depozit mora plaćati kamatu od 4 posto. Zato se bankama više isplati držati novac u HNB-u nego ga plasirati gospodarstvo. Usput, dio svoje tako ostvarene dobiti i dalje prebacuju u domicilne države, bankama majkama. Kako to objašnjavate?

Nije se to dogodilo zato što je Hrvatska ušla u eurozonu, nego zbog globalnog trenda rasta kamatnih stopa u uvjetima inflacije koji je jasno pratila i Europska središnja banka. Da smo uveli euro prije 10 godina, kamatna stopa ESB-a također bi nas zahvatila, ali je tada bila niža. Pa bila je dugo vremena i negativna – banke su plaćale kamatu središnjoj banci jer imaju depozite – sad je obrnuto. Da uopće nismo ušli u eurozonu, HNB ne bi morao plaćati kamatu sukladno odluci ESB-a, nego bi je mogao odrediti samostalno, ali ona ne bi bila 0%, nego znatno viša. Da zadovoljimo bankomrsce recimo barem 2%, a zapravo puno više s obzirom na našu višu stopu inflacije od prosjeka europodručja. U Poljskoj koja nije uvela euro središnja banka na depozite banaka danas plaća kamatnu stopu preko 5%. Početkom tisućljeća HNB je bankama plaćao kamatu na obveznu rezervu 4,5% i 3,7%. Poslije je to spušteno na 2%, pa 0,25% i kasnije 0%. Poanta priče je da neovisno o tome ušli mi u eurozonu ili ne, zbog članstva u Europskoj uniji HNB mora koristiti instrument stalno raspoloživih mogućnosti. U uvjetima globalno kreirane visoke inflacije morao bi povećati svoje kamatne stope na kredite bankama i na prekonoćne depozite banaka, a pogotovo ako bi kuna snažnije deprecirala. Početkom 2009. smo imali kamatnu stopu 9% na prekonoćne kredite bankama kako bi se zaustavila deprecijacija kune.

NACIONAL: Je li ta kamatna stopa od 4 posto za prekonoćne depozite komercijalnim bankama koje je sada odredio ESB povoljna ili nije za nacionalne centralne banke Europe, pa onda i HNB?

To je trenutno povoljno za komercijalne banke, a na taj način HNB i ostale europske centralne banke filaju dobit banaka.

NACIONAL: Je li se zato komercijalnim bankama više isplati držati novac u trezorima centralnih banaka i ubirati kamatu od tih 4 posto nego ga nuditi kroz rizične kreditne aranžmane poduzetnicima i građanima? Nije li takva ekonomska logika apsurdna?

Ne bih tako to tumačila. Zašto? Viškovi likvidnosti banaka su ogromni. Sve su centralne banke nafilale svoje bilance. HNB to nije radio kroz kupnju vrijednosnih papira kao što su to radili ESB, FED i Bank of England. HNB je to radio kroz otkup deviza. Od kuda HNB-u devize? Te su im devize prodale komercijalne banke koje su ih primile od svojih klijenata. Tako su se viškovi likvidnosti banaka nagomilavali od 2015. do razine koje hrvatsko gospodarstvo ne treba jer ih nije u stanju apsorbirati.

NACIONAL: Zašto hrvatsko gospodarstvo ne treba taj novac?

U hrvatskom gospodarstvu nema dostatne potražnje za kreditima kod poduzeća, nema dostatne potražnje za kreditima ni u stanovništvu, a država svoje viškove rashoda nad prihodima financira zaduživanjem. Država je kontinuirano prisutna na strani zaduživanja, a banke u Hrvatskoj doslovno idu s akcijama na stambene i gotovinske kredite stanovništvu po nižim kamatnim stopama nego primjerice banke u Njemačkoj. No u Hrvatskoj najviše postoji potražnja po minusima na tekućim računima. Stambeni krediti se povećavaju više, ali samo zato što su ti krediti u velikim iznosima. Banke bi mogle odobriti stambene kredite i puno više, ali nema dovoljne potražnje. Tim prije što se dobar dio nekretnina ne kupuje iz kredita nego iz vlastitih sredstava zbog inflacije. To su radili i rade Hrvati, a na sličan način to rade i stranci. Banke bi poduzećima ponudile i nekoliko puta više kredita da ona nisu već prezadužena pa nemaju kreditnu sposobnost. Mnoga poduzeća imaju problem s likvidnošću, a ona koja nemaju tu vrstu problema ne žele se zaduživati po trenutnim, visokim kamatnim stopama.

NACIONAL: No činjenica je da se komercijalnim bankama u dominantno stranom vlasništvu omogućava da dobit izvlače u inozemstvo. Kako gledate na tu činjenicu?

To ljudima bode oči jer te banke mogu svoju dobit izvesti vani, a zaradile su je na nama. Ali načelno nije drugačija slika ni u drugim članicama Europske unije. Jedino su se Slovenci tome duže odupirali. Nisu dozvoli odmah da im stranci uđu u financijski sustav, ali su i oni na koncu popustili.

‘Mnoga poduzeća imaju problem s likvidnošću, a ona koja nemaju tu vrstu problema ne žele se zaduživati po trenutnim, visokim kamatnim stopama’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Slovenci su bili poznati i po tome što su prije uvođenja eura, kada im je nacionalna valuta bila tolar, imali inflaciju višu i od 9 posto, ali zato da bi stimulirali rast gospodarstva.

Većim slabljenjem tolara kroz relativno visoku inflaciju Slovenci nisu sputali vlastito gospodarstvo i uništili izvoz kao što smo učinili mi u Hrvatskoj. Mi smo išli na obaranje inflacije i stabilnu kunu. Po želji predsjednika Franje Tuđmana morali smo imati jaku kunu, a politička želja i ekonomska stvarnost imaju različite logike. Nama je devedesetih godina bio problem što smo uveli prejaku nacionalnu valutu, najprije hrvatski dinar, a potom kunu. Tako smo praktično već u listopadu 1993., u vrijeme hrvatskog dinara, definirali tečaj 4.444 HRD za 1 njemačku marku, što je poslije postalo 4,44 kune za marku, a isto smo tako mogli uzeti i četiri šestice, što bi bilo 6,66 kuna za jednu njemačku marku, a 5,55 činilo se ružnim jer je bio neparan broj. Ne šalim se nego govorim o ozbiljnim temama, a da nismo tako učinili opstalo bi više poduzeća. Ako čitate bivšeg guvernera Željka Rohatinskog, onda ćete vidjeti da je i on zagovarao slabiju kunu. On nije bio na strani onih koji su se zalagali za tečaj 4.444 HRD za 1 njemačku marku, nego na strani onih koji su se zalagali za tečaj 6.666 HRD. S tim višim tečajem više bi poduzeća opstalo u Hrvatskoj. Međutim, rizik je bio da u tom slučaju neće uspjeti stabilizacijski program.

NACIONAL: Kreator tog stabilizacijskog programa bio je Borislav Škegro.

Nebitno je tko je što bio tih devedesetih godina. Postavljen je prejak tečaj tadašnjeg hrvatskog dinara na tadašnju njemačku marku, a onda dodatno, da bi taj program uspio, domaća valuta trebala je jačati, što je i iskreirano. Bilo bi puno bolje da su hrvatski dinar fiksirali na četiri petice, da se razmjenjivao za 5.555 za njemačku marku, jer kao što sam rekla puno više poduzeća bi opstalo. Zbog toga smo izgubili dio domaće proizvodnje i izvoza zato što smo postali nekonkurentni na svjetskom tržištu.

NACIONAL: Je li to bio i razlog propadanja hrvatske industrije?

Nije to bio jedini razlog propadanja hrvatske industrije. Bilo ih je dosta. Devedesetih je posijano sjeme zla na hrvatsku ekonomiju koje je izbrisalo dio izvoznika s tržišta. Još gora stvar, učinilo je strane proizvođače konkretnijima na domaćem, hrvatskom tržištu. Kada imate jaku valutu, uvoz postaje jeftiniji. Tako je stabilizacijski program iz 1993. uspio zahvaljujući i rastu uvoza. Uvoz je tako zauzeo značajan dio hrvatskog tržišta.

NACIONAL: Je li zbog toga nastao i uvozni lobi koji dominira hrvatskim gospodarstvom?

Ne bavim se politikom, pa ne govorim u tim kategorijama. Što se dogodilo? Danas je udio trgovine, turizma, prijevoza i skladištenje visok i čini 26 posto hrvatske bruto dodane vrijednosti koja stvara BDP, a početkom tisućljeća bio je na 18 posto. Prerađivačka industrija ove godine pala je od 13 do 14 posto, a s rudarstvom, gospodarenjem otpadom, opskrbom vodom i okolišnim politikama čini svega 17 posto. Ako to usporedite s 2020., ta vam je stavka bila na 20 posto BDP-a. Dakle, ako se to gleda kao udio industrije u gospodarstvu, onda je on pao s 20 na 17 posto. A početkom tisućljeća udio prerađivačke industrije bio je od 25 do 28 posto. Ukratko, od devedesetih godina do danas gubimo udio prerađivačke industrije u BDP-u.

NACIONAL: Čiji se udio u BDP-u onda povećao?

Javni sektor pogotovo, zatim značajno trgovina i turizam te je dosta jačao sektor energetike, opskrbe plinom i strujom, a od kada koristimo EU fondove pogotovo je ojačalo gospodarenje otpadom, zaštita okoliša, opskrba vodom i regulacija otpadnih voda.

NACIONAL: Jedno pitanje vezano za kredite građanima. Jesu li građani u nepovoljnom položaju i zbog činjenice da kroz anuitete otplaćuju najprije kamate, a tek na kraju glavnicu kredita, što im u pravilu otežava otplatu duga?

Tu je riječ o anuitetskoj otplati kredita. Što to znači? To znači da se svaki mjesečni anuitet odnosi na dio u kojem plaćate kamatu i na dio u kojem otplaćujete glavnicu duga, a ti se anuiteti računaju po određenim formulama. Pretpostavimo da je anuitet svaki mjesec u 20 godina isti, ali onda postoji otplatni plan koliko će od tog duga činiti otplata kamata u prvom, drugom, trećem mjesecu i tako dalje za cijelo razdoblje od 20 godina. U čemu je problem? Problem je u tome što vam je dug na početku otplate najveći, a prema kraju otplate se taj dug smanjuje. Ako je cijelo vrijeme ista kamatna stopa, tada je na početku otplate iznos koji se plaća za kamate znatno veći, jer je i iznos duga tada ogroman, a na kraju otplatnog plana taj se dug smanjuje, pa je i otplata s naslova kamate manja. To je logika bankarskog poslovanja. Tako se udio glavnice u anuitetu prema kraju otplate duga povećava, a udio kamata smanjuje. Kamata se uvijek plaća na neotplaćeni dio duga, pa što je dug veći to je i otplata kamata po anuitetima veća. Na početku otplatnog plana udio kamate u mjesečnom anuitetu može biti i do 80 posto otplatne kreditne rate, jer je tada kreditno zaduženje bilo i najveće. Ali kad se radi o promjenjivim kamatnim stopama, onda situacija može postati alarmantna. Kamate su jako porasle primjerice 2009.

NACIONAL: Koliko su porasle kamatne stope te 2009. u vrijeme kada je eksplodirao i problem s otplatom kredita u švicarskim francima?

Meni je kamatna stopa tada skočila s 4 na 6 posto. Bio je skok porasta troškova s naslova kamata od 50 posto, a pri čemu nisam imala kredit u švicarskim francima, nego u eurima.

NACIONAL: Znači li to da ste bili dovoljno pronicljivi u očekivanju drame koja je uslijedila za 125.000 građana koji su uzeli kredite u švicarskim francima, a tečaj te valute strahovito skočio?

Ne. Zdrava logika je govorila da HNB brani tečaj kune samo prema euru, a ne prema drugim valutama, pa nisam željela preuzeti veći valutni rizik. Taj tečaj eura relativno je malo fluktuirao. Nije HNB mogao braniti tečaj prema košari valuta u kojoj bi eventualno bio i švicarski franak jer i valute međusobno mijenjaju odnose, a glavnina deviznih pričuva HNB-a je bila u euru.

NACIONAL: Profesor Tihomir Domazet prije dvije godine u Nacionalu je prezentirao analizu gospodarskog rasta za svih 27 zemalja EU-a od 1986. do 2020. U toj njegovoj analizi najlošije pokazatelje, pa onda i najveće zaostajanje imala je Hrvatska.

Zaostajanje Hrvatske za prosjekom Europske unije bilo je visokih 21,8 posto. Da je Hrvatska ostala na razini razvijenosti iz 1986., prije više od 30 godina, Domazet je izračunao da bi hrvatski BDP 2020. bio veći za 14 milijardi eura. Iznosio bi 67,8 milijardi eura, a ne tadašnjih 53 milijarde eura.

Nije profesor Domazet jedini ekonomist u Hrvatskoj koji je tvrdio da se Hrvatska 80-ih godina brže ekonomski razvijala nego danas, a sada je nastao problem i zbog visokih kamata.

NACIONAL: No trenutno su kamate porasle da bi se zaustavila inflacija. Inflacija, s druge strane, nije poticajna za investicije. Kolike su trenutno kamatne stope?

Ne možete tako gledati. Svaki tip kredita i svaki sektor dužnika ima posebnu kamatnu stopu. Trenutno imate stambene kredite po kamatnoj stopi od 3,6 posto i više, a kamate poduzećima kreću se od 5 do 6 posto. Govoriti o nekom prosjeku s obzirom na njihove posebne stavke nije oportuno. Krediti za obrtna sredstva daju se na godinu dana, a ove godine pogodila nas je i visoka kamatna stopa. Pogodit će poduzeća i građane visoka kamatna stopa i 2024., a možda i duže vrijeme. Stambeni krediti daju se na rok otplate od 20 godina, pa banke ne mogu računati da će građani u tako dugom razdoblju moći otplaćivati tako visoku kamatu, pogotovo u prvih 10 godina kada je udio kamata u otplatnim ratama i najveći.

NACIONAL: Hoće li zakon o ograničenju djelovanja agencija za naplatu potraživanja poput EOS Matrixa i B2 Kapitala, kojima su banke prodale tzv. loše kredite po maloj diskontnoj cijeni od 15 do 30 posto njihove vrijednosti, pomoći građanima u dužničkom ropstvu?

Kad se netko nađe u dužničkom ropstvu, a to podrazumijeva da ne može otplaćivati kredit, postoje dvije skupine razloga zašto se našao u takvoj situaciji. Prvi razlog je da se čovjek na primjer razbolio i nema dostatne prihode. U njegovu slučaju nije bilo tzv. moralnog hazarda, a moralni hazard je i ekonomski pojam, a odnosi se na dužnike koji se nepromišljeno zadužuju. U ovom prvom slučaju dužnik je računao da će biti zdrav, da neće izgubiti posao, pa će moći otplaćivati kredit. To je tzv. pasivno prezadužena osoba. Postoji i ova druga skupina aktivno prezaduženih građana.

‘Stambeni krediti daju se na rok otplate od 20 godina, pa banke ne mogu računati da će građani u tako dugom razdoblju moći otplaćivati visoke kamate, pogotovo u prvih 10 godina kada su one najveće’

NACIONAL: Koje su karakteristike tih aktivno prezaduženih osoba?

Riječ je ljudima koji se svjesno previše zadužuju jer su krediti dostupni. Banke su prepune viška likvidnosti, što je drugo ime za raspoloživi novac. Ljudi uzmu jedan, drugi, treći kredit, a onda ih četvrtim zatvaraju, pa potom uzmu peti kredit. U pravilu ne vode računa o tome hoće li uopće imati dostatne prihode za otplatu ili razmišljaju da će nekako izaći na kraj s dugovima. Sve to uz pretpostavku da se neće ništa promijeniti s kamatnim stopama i tečajem. Ljudi na takve aranžmane gledaju kroz ružičaste naočale vjerujući da će trenutni pozitivni ekonomski trendovi trajati vječno. Na koncu se nađu u situaciji da ne mogu plaćati režije i otplaćivati kredit. Nisu znali kontrolirati vlastitu potrošnju.

NACIONAL: Zašto okrivljujete dužnike koji su nerijetko financijski nepismeni? Banke štedite, a one su financijske institucije koje bi, po prirodi svoje uloge i profesionalnog posla, trebale voditi računa i o tome da svoje klijente ne dovedu u situaciju prezaduženosti i dužničkog ropstva. Gdje je nestala njihova odgovornost? Zar su banke nevine?

Zakoni i sustav ovrhe ne pita jesu li građani financijski pismeni ili nisu. Svatko od nas trebao bi biti odgovoran za svoje financije. Kad je riječ o bankama one imaju viškove likvidnosti, drugim riječima, pune su novca, a njihovi prihodi dolaze od kamata koje će naplatiti nuđenjem kredita. Banci je u interesu plasirati kredit, a u trenutku plasiranja taj je kredit kvalitetan. Nakon tri godine dužnik može doći u probleme, pa taj kredit prestaje biti kvalitetan. Poznato je da 6 posto kredita sigurno neće biti vraćeno, jer se toliko ljudi bavi spomenutim moralnim hazardom. Kada dođe doba recesije, a takva doba nužno i ciklički dolaze, onda su poduzeća u problemima, pa onda i NPL, odnosno loši krediti koje banke ne mogu naplatiti, rastu. Kod stanovišta su udjeli takvih kredita relativno niski. No u Hrvatskoj je bio jako visok udio nenaplativih kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. U tom konkretnom slučaju krive su bile banke, a ne samo njihovi komitenti.

NACIONAL: Je li to bila podvala banaka hrvatskim građanima? Klijenti koji nisu mogli dobiti stambeni kredit u eurima zbog navodne kreditne nesposobnosti prema bankarskim standardima, odjednom su postali kreditno sposobni za stambene kredite u švicarskim francima. A onda kada je došlo do ogromnog skoka tečaja švicarskog franka, banke su dizale i kamatne stope pa građani više nisu mogli otplaćivati kredite.

Već sam to objasnila. Banke veliki višak svoje likvidnosti žele plasirati u što više kredita pod pretpostavkom da klijenti zadovolje kreditnu sposobnost. Ako nisu imali kreditnu sposobnost za kredit u eurima zato što je kamatna stopa bila viša nego u švicarskim francima, onda su imali tu kreditnu sposobnost u švicarskim francima, jer su kamatne stope u toj valuti bile niže. Tako su ljudima s kreditima u švicarskim francima mjesečni anuiteti za otplatu kreditima u švicarskim francima bili i niži od anuiteta u eurima prema otplatnim planovima. Na to se gleda u trenutku odobravanja kredita. Zašto kažem da to nije podvala banaka? Zato što nije bilo za očekivati da će tečaj švicarskog franka toliko drastično rasti. Dotadašnja povijest ničim nije govorila da će euro toliko izgubiti na vrijednosti prema švicarskom franku kao što je izgubio kroz tečaj. Mi gledamo u tom razdoblju da je tečaj kune gubio u odnosu na švicarski franak, ali bit je bila u tome da je dramatično padao i euro u odnosu na švicarski franak. Gubi se iz vida činjenica da je vrijednost eura generalno u toj epizodi pala za 20 posto, a to je bio ogroman pad. Taj scenarij nitko nije očekivao.

NACIONAL: Zašto se pad eura nije očekivao kada je ta valuta u ekonomskim krugovima od trenutka njena uvođenja bila dočekana sa skepsom?

Bilo je ekonomista koji su od uvođenja eura dvojili oko toga kada će se dogoditi njegov pad vrijednosti.

Možda se računalo da će njegov tečaj pasti od 5 do 6 posto, ali ne da će taj pad biti 20 posto. To bi značilo da se još 2005. znalo da će se Europa 2008. i 2009. naći u krizi. Da ćemo kasnije imati krizu u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji i Portugalu, odnosno periferiji Europske unije. Trebalo je 2006. znati da je Europska unija u cjelini na putu višedesetljetne stagnacije, ali nisu bile takve procjene. Za kredite u švicarskim francima u startu bila je odgovornost banaka. Umjetno su napuhali kreditnu sposobnost svojih klijenata valutnom klauzulom u švicarskim francima. U jednom se trenutku u bankama zbog viška likvidnosti razmišljalo i da ponude kredite u japanskim jenima, ali im HNB to ipak nije dozvolio.

NACIONAL: Financijska kriza 2008. i 2009. smatra se najvećom ekonomskom krizom poslije Velike depresije 1929. Zašto se ta financijska kriza dogodila?

Ta je kriza bila posljedica moralnog hazarda i krize u financijskom sustavu i na nekretninskom tržištu SAD-a, pa se onda globalno prelila sve do Hrvatske. Moralno su hazardirali i dužnici koji su se prekomjerno zaduživali, ali i banke koje su ih na to stimulirale.

NACIONAL: Euro je načelno bio uveden u svrhu konvergencije, da se smanje razlike u razvoju između bogatijih i siromašnih država Europske unije. To se nije dogodilo. Je li euro onda ispunio svoju svrhu?

Nije bilo realno očekivati da će se ta konvergencija dogoditi jer je stil ponašanja protestantskog dijela Europe i stil ponašanja južnog dijela Europe označenog kao periferija različit.