Nakon što su početkom 2016. rasprodali Malu dvoranu Doma sportova, slaveći 18 godina karijere, ali i izlazak novog, sedmog studijskog albuma ‘’Tijelo’’, nominiranog i za Album godine, grupa Elemental ponovo je u centru pažnje. Kako zbog svojih pjesama, tako i zbog aktivizma svoje pjevačice Mirele Priselac – Remi. Remi je prokomentirala novopokrenutu glazbenu nagradu za hit godine Cesaricu, na čijem popisu 40 najvećih hrvatskih hitova nije bilo pjesama grupe Elemental, svoj aktivizam i važnost kurikularne reforme, problem s formatiranim radiostanicama u Hrvatskoj, kao i pokretanje vlastite diskografske kuće.

NACIONAL: Nedavno je proglašeno 12 finalista novopokrenute nagrade Cesarica za hit godine. Kako to da se Elemental nije našao među 40 konkurenata za hit godine, iako ste objavili izuzetno hvaljeni album ‘’Tijelo’’ s kojeg je nekoliko prilično velikih hitova u 2016.?

Iskreno, nemam pojma o čemu se radi. Nisam to uopće pratila. Tek sam neki dan vidjela kojih 12 pjesama se našlo u finalu. To je nagrada za hit zabavne muzike, a Elemental baš i nije u toj kategoriji.

NACIONAL: Ideja udruge Unison, koja stoji iza pokretanja nagrade Cesarica, jest da se publici ponudi 40 pjesama raznih glazbenih žanrova kako bi odabrali najveći hit godine. Što mislite, je li potrebno uopće takvo jedno umjetno stvaranje hita godine kada dobra pjesma i ovako i onako postaje hit među publikom?

Glazbenog sadržaja treba. Možda zato što nemamo glazbenih emisija, rodila se ideja da se pokrene nešto što će zadovoljiti neku formu pa je pokrenut i taj hit godine. To je čisto moja pretpostavka. Ne znam zašto nas nije bilo među 40 ove godine. Možda sljedeće godine dobacimo među prvih 12. Liste su tu da se kreiraju, mijenjaju, a mi, iz perspektive muzičara, samo to pratimo.

NACIONAL: Zar nije logično da vam je stalo do toga da se nađete među 40 odabranih i dobijete još veću radijsku rotaciju i u krajnjem slučaju zaradite više novca?

Nije mi stalo do toga da napravim hit. Stalo mi je do toga da napravim dobru muziku s kojom ćemo i ja i moj bend biti zadovoljni. Odlično je ako se tu slože zvijezde da se sve poklopi, kao što se nama dogodilo s pjesmom ‘’Goli i bosi’’. To je bio primjer pjesme koju smo napravili iz srca i iz zezancije i koja je osvojila Porina za pjesmu godine. Odlično, hvala lijepo, idemo dalje. Ne pripisujem tome preveliku važnost, kao općenito svim tim listama i nagradama. Meni je najbolje mjerilo prodani broj ulaznica za naše koncerte. Dokle god mi sviramo u cijeloj regiji, prodajemo ulaznice za koncerte i ljudi nas žele vidjeti, to je za mene jedina nagrada koju moram dobiti.

NACIONAL: Nedavno vas je prozvao splitski glazbeni menadžer Bubalo da ste na naslovnicama, a ne prodajete ni sto ulaznica. Kako to komentirate?

Možda će ga onda naljutiti i ovaj intervju u Nacionalu. Ovim putem ga srdačno pozdravljam!

NACIONAL: Nemate televizor. Kako uspijevate živjeti bez televizora i bez uvida u aktualna estradna zbivanja, a pritom kao glazbenica pokušavate biti vidljivi?

Zato što imam svoje izvore s kojih pijem. Imam svoje portale s kojih čitam vijesti, biram što će doći do mene. Informacije koje me tlače, koje mi smetaju i koje mi idu na živce, namjerno ne čitam i ne bavim se njima. Postoje teme koje me zanimaju i koje pratim. Većinom su to neki nezavisni portali, iako ni oni nisu baš nezavisni, s obzirom na to da ih financiraju Grad Zagreb ili Ministarstvo kulture. Postoji li uopće danas nešto potpuno nezavisno? Sve to uzimam sa zrnom soli. Ljudi koji pišu na tim nezavisnim portalima su entuzijasti koji rade eventualno za 2.500 kuna mjesečno i nemaju neki interes zadovoljiti velike sponzore i zaštititi velike brendove, što se događa kod nekih velikih medija u Hrvatskoj. Imam internet streaming pa pogledam što mi nedostaje. Nedavno sam pogledala emisiju „Otvoreno“ u kojoj je gostovao Boris Jokić jer me ta tema jako zanimala. Bolje da nisam gledala jer sam već nakon 20 minuta izgubila živce. Suprotna strana u toj raspravi je bila toliko neparlamentarna i odlično pokazuje kakav je diskurs na hrvatskoj javnoj sceni.

NACIONAL: Kroz svoj rad posljednjih godina iskazali ste se i kao aktivistica. Jeste li podržali i nedavno održani prosvjed za kurikularnu reformu i bili na Gay Prideu?

Ja sam ipak profesorica engleskog i španjolskog jezika i naravno da sam bila na prosvjedu za podršku kurikularnoj reformi zato što smatram da je edukacija vrlo bitna, ali i vrlo skliska kategorija. Pogrešne informacije u udžbenicima i povijesni revizionizam opasniji su od ruke Donalda Trumpa na crvenom gumbu. Kroz te udžbenike i taj program mlađim generacijama se usađuje neki sustav vrijednosti i nudi vizija povijesti za koju se nadaš da je objektivna. Ako se, pak, dogodi da je riječ o nekom povijesnom revizionizmu i da se preinačuje ono što se dogodilo 1941. ili 1991., to može potencijalno biti jako opasno za buduće generacije u Hrvatskoj. Ako, pak, govorimo o tome da na mladima budućnost ostaje, pitanje je na kakvim to onda mladima budućnost ostaje i u čijim rukama je zapravo ostavljamo. S te strane mi je to bilo jako bitno, da sudjelujem u prosvjedu za kurikularnu reformu. I prvi put i drugi put. Moram ipak reći da je prvi put ipak bilo više entuzijazma u narodu i da je bio brojniji prvi prosvjed, mada ni drugi put nismo razočarali. Što se tiče Gay Pridea, prošle godine smo na njemu svirali, a ove smo na taj dan imali nastup izvan Zagreba, ali LGBT zajednica zna da sam ja uz njih i uvijek sam im na raspolaganju.

NACIONAL: Zašto glazbenici u Hrvatskoj tako često šute i ne zauzimaju neki čvrsti politički ili ideološki stav?

Zato što ako ukazuješ na nešto ili si glasan po nekom pitanju, nužno ćeš jednom dijelu auditorija postati iritantan. Ljudi si ne žele odrezati nogu i izgubiti dio publike pa se onda ravnaju prema onoj da ne talasaju. Tako ćemo svi pisati pjesmice o vrapcima i komarcima. Ja ne želim time uvrijediti bilo kakvu intimističku poeziju koja se uglazbljuje, kao ni pjesme o ljubavi. Mi nikada nismo bili oni koji su govorili morate ovo ili ono. Imperativa u našim pjesmama nema. Mi dolazimo iz žanra koji voli komentirati društvene događaje, kao što to uostalom rade Edo Maajka, TBF, Tram 11, Kandžija… Za rep je jedna od bitnih stavki upravo to da bude angažiran, svejedno je li riječ o pričama Afroamerikanaca iz geta ili pričama iz našeg kvarta. Znači, mi dolazimo iz žanra koji je predodređen progovarati o društvu. Pop glazba to ne radi. Rock donekle da, a punk svakako. Ali postavlja se pitanje koliko imamo punk bendova koji se vrte u programu hrvatskih radiostanica…

NACIONAL: Što mislite zašto nema prostora u domaćem eteru za hrvatske izvođače koji ne izvode mainstream pop, već su odlični u nekim drugim glazbenim žanrovima? Zašto je tih 130 radiostanica u Hrvatskoj toliko zatvoreno, a ne možemo reći da su baš sve formatirane?

Nekoliko je tu faktora presudno. Ljudi ne vole promjenu, već pjesme koje im zvuče poznato. Osim toga, u umjetnosti se uvijek događaju ti periodi plime i oseke. Nakon baroka i rokokoa, uslijedio je neoklasicizam koji se vratio čovjeku. Od velikog cifranja i ukrašavanja svega i svačega u umjetnosti, sve se potom pojednostavilo i vratilo na neku nulu. Ponovo je graknulo u nekom romantizmu i onda se opet smirilo u realizmu. Prije deset godina možda smo mogli čuti punk i rock’n’roll na radiju i nadam se da će za pet godina ponovo biti mjesta i za punk, i za rock, i za sve ostale žanrove. Sad trebamo pregrmjeti taj period.

NACIONAL: Proteklih godina angažirali ste se u radu glazbenih udruga. Jedna od njih je i Hrvatska udruga istaknutih glazbenika, za koju dobar dio glazbenika nije ni čuo. Kako se postaje članom i čemu zapravo ona služi?

Nekada je to bio prvi razred Hrvatske glazbene unije. Sestrinska udruga HGU-a u kojoj glazbenici postaju članovi kako bi mogli aplicirati za status glazbenika pri Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Ta udruga je kao neki korak između HGU-a i HZSU-a. Da bi se postalo članom HUIG-a, mislim da se mora zadovoljiti određena minutaža u posljednjih pet godina, kao i još nekoliko faktora – sve što je potrebno da bi se jedan glazbenik mogao prijaviti u HZSU i ostvario status samostalnog umjetnika. Nije udruga koja ima istaknuti rad u širokom polju glazbenog aktivizma, već je koncentrirana na ostvarivanje prava glazbenika koji postaju samostalni umjetnici.

NACIONAL: Prije nekih godinu dana ste uz pomoć Hrvatskog društva skladatelja pokrenuli jedan zanimljiv program Tekstopisci u poeziji (TUP). Nešto između tribine i talk showa, gdje ste kroz razgovore s brojnim autorima ulazili u srž nastajanja pjesama. Zašto je to ukinuto?

Ne znam. Došla sam u HDS s idejom da radim TUP i željom da dovedem istaknute hrvatske tekstopisce te s njima pričam o tome što oni pišu, kako i zašto. Budući da sam studirala književnost, imam taj jedan kritički moment koji sam napokon iskoristila. Time sam željela pokazati da kvalitetan tekst može izdržati u bilo kojem žanru i da je samo stvar produkcije i vizije onoga koji uglazbljuje. Jako sam se veselila tom projektu jer mi je bio izlazak iz moje neke sigurne zone. Žao mi je što toga više nema jer mislim da sam na kulturnoj sceni ponudila neki novi pogled na tekstove pjesama koje su dio mainstream kulture.

NACIONAL: Kontinuirano izlazite iz okvira pa ste tako posljednji album objavili za vlastitu udrugu 383 Records. Je li to zbog negativnog iskustva suradnje s diskografskim kućama ili postoji neki drugi razlog?

Glavni razlog je činjenica da smo htjeli zadržati i komadić diskografskih prava. Mi smo kao Elemental svaki svoj album napravili sami pa smo zaključili da nam u potpunosti pripadaju sva autorska i izvođačka prava. Međutim, postoje i diskografska prava, koja nismo mogli ostvariti, a što smo shvatili kroz suradnju s raznim diskografskim kućama. Nakon što smo se Shot i ja u jednom momentu aktivirali u dosta tih glazbenih udruga i shvatili kako stoje stvari te da postoje diskografska prava, došli smo na ideju da bismo i mi mogli ostvariti ta diskografska prava. Ima nas puno u bendu i doslovce smo se podijelili kao mala firma s nekoliko odjela unutar naše umjetničke organizacije. Dobro se zna tko je za što zadužen i ispostavilo se da je to jedini način kako bismo mogli funkcionirati. Kao jedna mala diskografska kuća. Shvatili smo da diskografski sustav pogoduje velikim diskografima i da se mi kao maleni diskografi moramo trostruko više potruditi. Na sreću, tvrdoglavi smo kao mazge, ustrajali smo u tome i nakon početnih dječjih bolesti uspjeli smo registrirati sve što je bilo potrebno i sada imamo što smo željeli.

NACIONAL: Nedavno ste se pojavili u jednoj posve novoj ulozi za vas koja je mnoge prilično iznenadila, kao članica žirija u talent showu ‘’Zvijezde’’ u programu RTL Televizije. Kako ste se odlučili za to?

Bila sam se dosta dvoumila oko toga. Tijekom razgovora s roditeljima na nedjeljnom ručku, tata mi je rekao da je to zapravo prilika da prijeđem s riječi na djela ako već stalno spominjem borbu za mlade muzičare, zauzimanje za njih, želju da im bude bolje… To je bila idealna prilika i iskoristila sam je.

NACIONAL: Zar stvarno mislite da je to pravi način da se pomogne mladim pjevačicama i pjevačima?

Ja djelujem na nekoliko razina. Djelujem kroz glazbene udruge. Djelujem i osobno jer svakodnevno komuniciram s ljudima koji mi šalju svoje pjesme putem društvenih mreža. Sa svim finalistima u showu ‘’Zvijezde’’ sam razgovarala i svima sam rekla da sam tu i da mi se jave kada me trebaju. Javila mi se nakon showa Bernarda koju sam potom uputila na određene osobe koje joj mogu pomoći i dati joj savjete. Bilo bi mi drago da smo mi imali tako nekoga na početku karijere grupe Elemental. Htjela sam da u tom žiriju sjedi netko s neke druge scene kako bi se svima njima dalo do znanja da postoje i drugi žanrovi osim popa i da drugačija glazba nije nešto što je u nečijem podrumu i nedostupno svima, već može biti i na radiju i sami se mogu baviti tom drugačijom glazbom. Meni je to bilo jedno jako pozitivno iskustvo.

NACIONAL: Uz sve što smo spomenuli, paralelno se bavite i prevođenjem?

Prevodim kada mi fali neki intelektualni izazov. Čovjeku nakon nekog vremena treba neka promjena u životu, čak i kad ima najljepši posao na svijetu kao ja. Ponekad znam uzeti neku knjigu pa se na mjesec dana preselim u neki totalno drugi svijet. Sjedim doma, dižem se u sedam i idem spavati u deset sati navečer. Sve suprotno od tempa koji inače imam. S nosom sam u rječniku i to mi paše.