Objavljeno u Nacionalu br. 772, 2010-08-31

Pjevačica Elementala objašnjava kako je njena hip-hop grupa uspjela opirući se glazbenom mainstreamu, govori o razvoju svoje političke osvještenosti, seksu, sponzorušama i Severini, te otkriva zašto Elemental ne želi pjevati ni za jednu političku stranku

Vrlo je malo glazbenika na hrvatskoj glazbenoj sceni koji pjesme koriste kako bi ukazali na političku i socijalnu problematiku kao što to čini Mirela Priselac – Remi i njezina grupa Elemental. Dovoljno je čuti početak pjesme “Priroda i društvo” koja otvara posljednji, peti po redu, album “Vertigo” koja kaže “To je naša priroda i društvo/Nek’ se rodi dijete/ al neka bude muško” da bi se shvatilo na koji način grupa Elemental secira situaciju u hrvatskom društvu. Mirela Priselac osnovala je grupu Elemental prije 13 godina zajedno s Lukom Tralićem Shotom, s kojim je napisala sve pjesme.

Od prvog albuma “Moj, njegov i njen svijet” inzistirali su na tome da nisu obična grupa kojoj je želja zgrnuti na brzinu nešto novca tako da su tek 2004. godine, s albumom “Male stvari” i pjesmama “Romantika” i “Male stvari” postali iznimno poznati te dobili tri nominacije za nagradu Porin. Tada ga nisu dobili, ali su ga dobili prošle godine, kada je album “Pod pritiskom” proglašen najboljim u kategoriji klupske glazbe. S Mirelom Priselac razgovarali smo u četvrtak, po povratku iz Pariza gdje je sudjelovala u projektu “Diversidad” Europskog glazbenog ureda i uz podršku Europske komisije.

Radi se o projektu koji zagovara interkulturalni dijalog te su pozvani brojni pjevači iz zemalja Europske unije, a jedino su Mirela Priselac i Luka Tralić iz Elementala te bosanski hip-hop pjevač Frenki pozvani iz zemalja koje ne pripadaju Europskoj uniji. U Parizu je snimljena himna u kojoj je svaki pjevač otpjevao na vlastitom jeziku nekoliko stihova koje je sam smislio, a Mirela Priselac otpjevala je ove stihove: “Ni Kosor ni Jandroković/Šuker ni Milinović/Pankretić, Adlešić, bogme ni Čobanković/nitko nas nema/Elemental šiša Vladu/vodimo vas u Europu/dok nas doma ovi kradu”. nismo proračunati projekt

NACIONAL: Odakle vama i grupi Elemental volja i želja da, u vrijeme kada glazbenom industrijom vladaju komercijalni izvođači s trivijalnim pjesmama, vi pjevate o političkim, društvenim, ljubavnim i svim drugim problemima?

– To je zato što se ja nisam jednog dana probudila sa željom da budem pjevačica, odlazila kod glazbenih producenata i kupovala pjesme, išla na plastične operacije i tako dalje. Jednostavno, glazba mi je došla kao prirodan način izražavanja. Hip-hop mi se pojavio kao prava glazba u pravo vrijeme, imala sam 16 godina kada sam počela pisati pjesme, prvo na engleskom jeziku a kasnije na hrvatskom jeziku. Glazba mi je došla kao medij izražavanja, isprva na temu srednjoškolskih frustracija a kasnije je glazba postala poligon na kojem izražavam svoja mišljenja, nezadovoljstva, zadovoljstva, probleme koji me muče ili jednostavno ispričam neku priču. Elemental nikada nije bio proračunati projekt.

NACIONAL: U kojem trenutku je pubertetska ljutnja prešla u političku ljutnju, što se reflektiralo na vaše tekstove?

– Ja sam odrastala sa svojim tekstovima. Kako stariš tako se mijenjaju i teme tekstova pjesama. Sa 17 godina, kada sam počela repati na hrvatskom, borila sam se s vjetrenjačama u smislu “mi” i “oni”, pa tko su sad “oni”, “oni” koji ne vole hip-hop, “oni” koji nas ugnjetavaju, “oni” su bili problem. S vremenom, kada sam odrasla, shvatila sam da izvan mog vrta postoji veća livada. Sa 17 godina nisam pratila tv-dnevnik, nisam čitala političke dijelove novina, to bih preskočila i bavila se pubertetskim ili adolescentskim temama. Kada sam počela glasovati tada sam počela obraćati više pozornosti na to tko su ti ljudi koje ja svake četiri godine viđam na papirićima, zašto su njihove slike oblijepljene po cijelom gradu i o čemu se to priča. Počneš se interesirati, odabereš svoju političku opciju ili je ne odabereš, ali ako dajem svoj glas nekome onda želim znati kome to dajem i zašto jer ne dajem glas nekome samo zato što je zgodan. Osim toga, mi smo svakodnevno bombardirani političkim informacijama. U Hrvatskoj su političari zvijezde. Ja možda ne znam kako se zovu svi članovi grupe Pink Floyd ali znam nabrojiti pet ministara ove vlade, ali ne i prošle. Bombardirani smo time, pa stoga ne možeš ne zapamtiti i ne primijetiti.
opcija zdravog razuma

NACIONAL: Koja je vaša politička opcija?

– Moja politička opcija je opcija normalnog i zdravog razuma. Znači, to je ona stranka koja predstavlja ono što ja smatram da je normalno i da bi tako trebalo biti, ona će dobiti moj glas. Ne volim birati strane, lijevo i desno. Kada proučavaš stranačke programe vidiš da tu ima dobrih stvari i Hrvatskoj bi bilo optimalno kada bi postojala srednja struja normalnih stranaka koja bi istovremeno bile socijalno osjetljive i angažirane i brinule se za narod koji ih je izabrao a da, s druge strane, znaju voditi ekonomiju tako da nam se ne događaju stvari koje nam se sada događaju. Nažalost, takve opcije nema pa onda biraš manje zlo. Dobro, u nekim svojim adolescentskim godinama sam se znala zezati na izborima, prekrižim listić, napišem na njemu “napušite se svi kurca” i kažem da sam dala glas ali to ne radim više.

NACIONAL: Vi dolazite iz radničke obitelji. Jesu li vaši roditelji, posao kojim su se bavili, život kakav su vodili, utjecali na formiranje vašeg političkog mišljenja?

– Apsolutno, zato što sam gledala na koji sam način živjela svoje djetinjstvo i zato što sam gledala na koji način su moji roditelji živjeli unutar te radničke klase. Moj otac je kao civil bio zaposlen u Hrvatskoj vojsci a prije toga bio je automehaničar u Zastavi. Majka je cijeli život bila knjigoveža. Oni su radnici tako da je to utjecalo na moj osjećaj za socijalnu pravdu i na moj osjećaj za to da ako radim onda za to moram biti i plaćena. Bilo bi glupo da nisu utjecali na mene jer bi to značilo da moji roditelji nisu uspjeli ništa usaditi u mene.

NACIONAL: Je li se netko iz vaše obitelji bavio glazbom?

– Nitko, osim što je djed svirao bas u seoskom bendu za pogrebe i svadbe, a otac je svirao bisernicu, s tim se stalno hvali. Ja sam završila osnovnu glazbenu školu za gitaru i pjevala sam u zborovima. Nisam iz glazbeničke obitelji, ali volim glazbu. Roditelji imaju sluha, to sam od njih naslijedila.

NACIONAL: Je li vam bilo teško okupiti članove grupe Elemental, odnosno je li vam bilo teško naći istomišljenike koji se ne bave glazbom prvenstveno zato kako bi zaradili novac?

– Kada odašiljaš neku vrstu energije, kad imaš svoj stav, onda se oko tebe skupljaju istomišljenici, ljudi koji donekle dijele tvoj svjetonazor. Luka Tralić Shot i ja smo prijatelji već 13 godina, odrasli smo skupa, najbolji smo prijatelji od srednje škole, slično smo disali cijelo ovo vrijeme. Kako smo odrastali tako je on nekim svojim mišljenjima utjecao na mene kao i ja na njega. Što se tiče ostalih članova Elementala radilo se o upoznavanju, zatim smo se “kliknuli”, shvatili da se smijemo na iste štoseve, ljutimo se na iste nepravde, tako su se profilirali članovi. Postava grupe Elemental se mijenjala, jedino smo Tralić i ja od početka u grupi kao okosnica, ali razlozi mijenjanja članova nikada nisu bili politički stavovi već životne okolnosti.
‘u pop glazbi fali iskrenosti’

NACIONAL: Živimo u takvom društvu gdje Ida Prester izgubi posao jer je pričala o analnom seksu, čini se da živimo u društvu koje se zgraža nad ženama koje pričaju javno o seksu.

– Ne znam jesmo li Ida Prester i ja hrabre ili je naše društvo previše patrijahalno i konzervativno. Mislim da je problem u ovom drugom. Ja sam prilično izravna, ne okolišam u razgovoru s nekim pa tako ne okolišam ni u tekstovima. Kurac je kurac, sisa je sisa, svi se jebemo i to je krasno, ali u našoj pop glazbi se ljudi stalno ljube i miluju. Meni je to lažno, fali mi doza iskrenosti. Kada govorimo o seksu, postoji tanka granica u novinskim intervjuima što može zvučati neukusno.

NACIONAL: U pjesmi “Tako lijepa” obračunali ste se većim dijelom djevojaka svoje generacije, pokazujući ih kao glupe, isprazne, i pod ogromnim utjecajem jeftinih ženskih magazina.

– A što da im ja radim? Mene su odgojili da ništa u životu nije besplatno. Taj stav djevojaka koje žele sve besplatno, koje žele izići van, popiti, proveseliti se, a da ih zatim netko vozi doma, koje žele da im netko drugi kupuje krpice a one samo trebaju biti lijepe i ukras oko nečije kite, meni je to potpuna nepoznanica, ja nisam tako odgojena. Meni je ukucano u glavu da ako nešto želim, to trebam zaraditi pa ću na kraju imati. Tralić i ja smo zajedno napisali tu pjesmu u kojoj smo reagirali na sve ovo. U tom trenutku u medijima se pojavljivao termin sponzoruša i onda sam shvatila da ima jako puno takvih djevojaka. Ako smo grupa koja ima dozu socijalne osjetljivosti i angažiranosti onda je normalno da reagiramo s porukom “Hej, žene, pa što je vama?”. Zanimljivo je da je mnogo tih djevojaka bilo oduševljeno pjesmom, bile su u prvim redovima na našim koncertima. Ja sam se osjećala kao da sam u zoni sumraka, kasnije smo komentirali u stilu “ako one ne kuže, mi im nećemo kvariti zabavu”.
što može krupni kapital

NACIONAL: Treći hit s tog albuma je bila pjesma “Iz dana u dan”, pjesma s vrlo ozbiljnom socijalnom porukom o stanju u državi. Kako mlađa publika, koja lako shvaća pjesme na temu seksa, prihvaća pjesme s ozbiljnijom društvenom tematikom?

– Naša publika je naša generacija, tridesetogodišnjaci, možda par godina mlađi i par godina stariji. Ipak to nisu 14-godišnjaci kojima to ništa ne predstavlja, što bi bilo normalno jer ni mene sa 14 godina to nije zanimalo. Publiku koja dolazi na naše koncerte sve to zanima. Zanima ih i tema seksa ali i politika tako da nismo imali problema u plasiranju tih tema jer one našu generaciju i muče i zabavljaju.

NACIONAL: Kako se osjećate kada objavite pjesme koje vrlo slojevito ocrtavaju stanje u našem društvu ali ne postajete medijski popularni poput Severine koja ide na prvu loptu izjavama o premijerki Jadranki Kosor?

– Severini drugi ljudi pišu tekstove a ona ih izvodi. Da Severina piše vlastite tekstove možda bi i ona progovorila o politici. Nikoga ne treba prekrižiti unaprijed. Možda u svojim pjesmama nema prostora za izražavanje vlastitog mišljenja i onda između dvije pjesme ima svoj stand-up šou u kojima dirne sve, pa i Jadranku Kosor. Osim toga, nemojmo zanemariti da je Severina vrlo inteligentna žena koja vrlo dobro zna u koji osinjak treba dirnuti kako bi se digla medijska prašina oko toga. Nikada ne podcjenjuj druge, osobito ne Severinu koja se uspjela nakon osobne kataklizme, snimljenog pornića, transformirati u najveću zvijezdu bivše Jugoslavije.

NACIONAL: Severina je pjevala i za HDZ i za SDP a vi nikada ni za koga. Je li bilo ponuda?

– Nismo nikada pjevali, niti ćemo pjevati za stranke. Ponuda je bilo, finih i civiliziranih ali i gnjusnih.

NACIONAL: Kakve su to gnjusne ponude?

– Čovjek nas iz stranke nazove, kaže da bi voljeli da nastupimo za njih, a ja mu najkulturnije moguće objasnim “oprostite, ali mi ne sviramo za stranke jer nam to nije đir”. Na to dobijem odgovor “ali ako svirate za nas, mnoga će vam vrata biti otvorena. Nemojte se igrati s time. Isto tako, ako ne svirate za nas, tko zna što bi vam se moglo dogoditi”. Nakon toga prestajem biti fina i kažem mu “znate što, gospodine, napušite se vi kurca”. Takvu prijetnju, koja nije bila ni umotana ni skrivena nego je bila ucjena, smatram gnjusnom.

NACIONAL: Vaš otvoreni politički angažman bio je u slučaju Varšavske ulice. Zašto ste odlučili doći u Varšavsku i sjesti s ostalim demonstrantima?

– Pukla sam jer je riječ o mojem gradu, jer je riječ o lokaciji koja je jednu tramvajsku stanicu od mjesta gdje sam rođena i gdje sam provela cijeli svoj život. Možda to zvuči klišeizirano, ali ja obožavam ovaj grad, personificiram ga i znam da se on ne može sam braniti. Možemo ga obraniti mi koji živimo u njemu, koji činimo to što on jest. Kada vidim da se događa takva nepravda, uopće Tomislav Horvatinčić nije bitan, to je mogao biti bilo tko, to je mogla biti IKEA ili Todorić, netko tko ima dovoljno novca da podmaže mašineriju kako bi ona počela raditi u njegovu korist. Kada vidiš da krupni kapital može napraviti to da nasred ceste sebi radi ulaz u podzemnu garažu, pa to je kao da ja sada nasred javne površine počnem kopati s bagerima jer imam dozvole za to. Kada sam ušla dublje u priču, shvatila da ne postoje sve dozvole, a one dozvole koje su dobivene također su upitne jer je pitanje čime je podmazano dobivanje legalne dozvole. Ne možeš na to ne reagirati.
srce u peti zbog porina

NACIONAL: S obzirom na to da radite kao prevoditeljica, znači li to da od glazbe ne možete živjeti?

– Može se živjeti ali ne na onakav način na koji bih ja željela. Ja bih se željela popeti jednu stepenicu više od životnog stila koji su imali moji roditelji. Ne tražim Maseratije i glisere, samo želim osigurati za sebe bolju egzistenciju kako bih mogla pomoći i sebi i roditeljima. Ne želim ulaziti u svoje “majkaterezijanje” ali može se zaraditi od glazbe. Ovim žanrom ne toliko koliko bi se moglo financijski isplativijim žanrom poput pop glazbe. Mi dosta sviramo pa imamo financijski priljev koji nam osigurava dobru egzistenciju. S druge strane, voljela bih da nisam uzalud studirala i diplomirala engleski i španjolski, već bih željela da imam nešto od toga. Meni je prevođenje uvijek bio posao iz snova. Ne smatram to nekom gnjavažom od posla već uživam u njemu, a još dobivam i novac, tako da ne moram razmišljati hoće li sve pjesme koje napišem biti hitovi. Kako nemam neku egzistencijalnu sjekiru iznad sebe onda mogu glazbu raditi slobodnije.

NACIONAL: Događa li vam se ikada spisateljska blokada dok pišete pjesme?

– Događa mi se, kako da ne. U jednom trenutku dođe do zasićenja a meni se to najčešće događa nakon objavljivanja albuma. Tada se zamislim i kažem “Što bih ja mogla sada reći a da je novo, svježije i drugačije? Kako sada obraditi temu iz nove perspektive?” To mi se dogodilo nedavno kada sam počela ponovno pisati i našla sam se u blokadi, ništa iz mene nije moglo izaći. Nisam se baš ni trudila.

NACIONAL: Jesu li vam bitne nagrade poput Porina koji ste dobili prošle godine?

– Bitne su. Da nismo dobili Porina možda bih bila kivna i ne bih željela priznati da mi je to bitno. Moram priznati da to godi egu ali činjenica je i da tu nagradu dodjeljuju kolege koji su dvostruko duže na sceni od mene. Tom nagradom kao da mi kažu: “Ti si mlada, prepoznali smo te, imaš nešto, ovo ti je nagrada za to”. Srce mi je 2009. godine bilo u petama kada smo u Biogradu iščekivali hoćemo li dobiti Porina ili ne. Bila sam presretna kada smo ga dobili jer mi je to dalo vjetar u leđa.

NACIONAL: Imate 30 godina a na posljednjem albumu pjevate pjesmu u kojoj kažete kako vas udaja ne zanima. Po hrvatskim standardima vrijeme je za udaju.

– Nisam se nikada ravnala prema onome što bi bilo u redu da se napravi. Meni je prvenstveno bilo bitno završiti fakultet, educirati se, naći posao, naći sebe, a onda će sve ostalo doći kada za to bude vrijeme. Trenutno nemam ambiciju udati se jer ne vjerujem previše u institucije. Više volim dogovoriti se, dati riječ, to je samo između nas dvoje, i onda je intimno.