Mirela Kardašević svjetska je rekorderka u ronjenju na dah, jedna od rijetkih koje se natječu i u bazenu i u dubini, a do sada je osvojila osam medalja na svjetskim i dvije na europskim prvenstvima

Voda je njezin medij, ali dubina je nekada bila njezin najveći strah. Morska dubina, strava. Danas zavidi ribama, kaže i prasne u smijeh dok ćaskamo gledajući u ugodnu zagrebačku jesen u kvartu. Zagrepčanka Mirela Kardašević svjetska je rekorderka u ronjenju na dah. Sportašici koja cijeni opasnost i prepoznaje zahtjeve sporta, slobodno ronjenje predstavlja potpuno opuštanje. Ukupno je postavila šest svjetskih rekorda, bila je svjetska prvakinja i viceprvakinja, a na europskom prvenstvu osvojila je dvije brončane medalje. Jedna je od rijetkih ronioca koji se natječu u bazenu i dubini. U mirovanju bez zraka može biti oko sedam i pol minuta, u kretanju drži dah oko četiri minute i 15 sekundi.

Među ekstremnim sportovima, ronjenje na dah je jedinstveno. Ne uključuje brzi tempo, nema adrenalinska kretanja zbog kojih se, recimo, kitesurfing ili base skokovi čine strašno uzbudljivima, čak i nepromišljenima. Ne. Umjesto toga, ronjenje na dah traži izdržljivost koja naginje meditativnom stanju. Kretanje u vodi – s ciljem da se stigne što dublje ili što dulje vodoravno u bazenu – ogroman je test tehnike, snage i pribranosti. Slobodni ronioci moraju imati plivačku kondiciju i izdržati visoki pritisak vode. I što je najvažnije, moraju znati kako potisnuti onaj prirodni refleks za disanjem koji smo zadobili rođenjem. Mirela osvaja rezultate i u dubini i na bazenskoj udaljenosti. Možda je skromna, ili je takva priroda tog sporta – dok razgovaramo istovremeno zvuči odlučno i lepršavo. Dok se priprema za zaron, gledam na snimci, mora se očistiti od negativnosti, čije nakupljanje potiče poriv za disanjem. Želi mirnu avanturu. Zaluta li koja nepoželjna misao, usporava dah. Tako smanjuje otkucaje srca, utišava unutarnje nespokoje. Dobro ih poznaje, pratili su je od djetinjstva. Njezina dijagnoza, legg calve perthes, bolest zdjelice i kuka koju je dobila sa samo pet godina, odmaknula ju je od vršnjaka. Za razliku od druge djece, nije mogla trčati, skakati ni igrati se, nosila je aparatić na kukovima i bila usamljena. Uslijedile su operacije, liječničke prognoze nisu bile dobre, spominjao se i invaliditet.

To ju je gurnulo u vodu.

Početkom listopada Mirela Kardašević osvojila je na Svjetskom prvenstvu u dubinskom ronjenju u Turskoj brončanu medalju u disciplini CNF (bez peraja). FOTO: FEDERICO BUZZONI

S pet godina plivanje je bilo dio terapije, sa sedam godina počela je trenirati u zagrebačkom klubu Mladost, s deset godina počela se natjecati. Na bazenu, djeca su je prihvatila, postala je jedna od njih. Ozdravila je nakon tri godine; za uspomenu, ostao je veliki ožiljak na desnoj nozi. Sportska plivačka stipendija koja je uslijedila otvorila joj je vrata svijeta. Mirela je otišla na studij u Ameriku,  nažalost plivačku karijeru zaustavila je ozljeda. Dobila je tzv. plivačko rame, bolovi su bili prejaki. Imala je 21 godinu. Istovremeno, na fakultetu je upoznala svog bivšeg muža, zaljubila se, došlo je prvo dijete, pa drugo – obojica dečki – i obitelj se je preselila u Hrvatsku. Ipak, brak s Amerikancem nije potrajao. Tih  godina Mirela nije kročila na bazen, postala je samohrana majka, život joj se promijenio. Suprug sebe nije vidio na ovim prostorima, vratio se u Ameriku, Mirela je s djecom ostala u Zagrebu. Nakon nekog vremena pribrala se i rekreativno krenula na bazen u zagrebačkom kvartu Utrina.

Boljetice iz djetinjstva donijele su određene tjeskobe, ali voda će ubrzo umirivati čavrljanje mozga. Unatoč pauzi, Mirelin natjecateljski duh nije iščeznuo. Na bazenu u Utrini vidjela je ronioce, probudila se želja. Krenula je u to rekreativno, doslovce kao hobi. Imala je 30 godina, ubrzo se oduševila i ozbiljnije posvetila ronjenju. Ubrzo, ispostavilo se da je talent, a radnu disciplinu nikada nije ni izgubila.

„U tu sam priču ušla neiskusna. Plivanje nosi adrenalin, žuriš od točke A do točke B. Ronjenje me iznenadilo. Voda mi je donosila tišinu. Nema cilja, samo smiraj. Zapravo ima cilja, a on glasi, eliminiraj iz sebe nepotreban stres“, opisuje Mirela, inače članica ronilačkog kluba DPS Zagreb gdje je trenira Ivan Drviš.

‘Ronjenje me iznenadilo. Voda mi je donosila tišinu. Nema cilja, samo smiraj. Zapravo, postoji cilj, a to je eliminirati svoj nepotrebni stres’

Gledam snimku Svjetskog dubinskog prvenstva u turskom Kaşu gdje je početkom listopada, u disciplini bez peraja, osvojila broncu i postavila novi hrvatski rekord. Na površini mora priprema se za zadržavanja daha. Pluta na leđima u tamnozlatnom odijelu, oči su joj zatvorene. Svjetlost se lomi kroz mreškanje mora i okrzne njezino lice. Neposredno prije zarona, Mirelin način disanja se mijenja, počinje ‘’pijuckati’’ zrak, pokušavajući ispuniti pluća do krajnjih granica – od dijafragme do onih nepoznatih zračnih džepova tamo negdje kod lopatica. Tako će upakirati što više kisika u sebe. Trebat će joj. Ako bude sve po planu, neće disati više od tri minute. Gutljaje zraka iz pluća smješta u usta. Njime će izjednačavati pritisak u ušima. Slobodni ronioci, naime, drže obraze napunjene zrakom, tako da ga mogu lijevati u sinuse kroz meko nepce. To je delikatna tehnika mouth fill.

Mirela se okrene i sklizne pod površinu mora. Kamera prati njezine nevjerojatno snažne i elegantne pokrete. Spušta se na 63 metra dubine i vraća, sve u jednom dahu. Bilo da je u bazenu ili roni na dubinu, izgleda poput nekakve odapete ljudske strijele koja siječe vodu, ali se ne bori s njom, nego joj pripada.

Na putu prema dolje mora biti opuštena kako ne bi izgubila zrak. Ne smije napraviti glupost. Osluškuje svoje tijelo, mora osjetiti nastupa li hipoksija, spuštanje razine kisika u tijelu. Zrela je, nije sklona početničkim pogreškama.

Samohrana je majka dvojici dječaka, mora, kaže, donositi razumne odluke. Dobro balansira želju za rezultatom i ono što traži pod vodom – osjećaj spokoja. Službeni spiker naglas broji metre, twenty meters, thirty meters… Slijedi slobodni pad. Osjeća kao da lebdi kroz svemir. Kao da mekano tone u san. U odijelu, u plavetnilu vode, ona i izgleda kao svemirac. Kada ima monoperaju, učini ti se da je sirena. U dubini će dotaknuti bottom plate koji označava kraj užeta, uzima bijelu zastavicu i stavlja je u kapuljaču. Snažnim pokretima vraća se natrag. Na 35 metara, idući prema površini, dočekuje je sigurnosni ronilac.

Mirela Kardašević živi u Zagrebu, a za nastupe na prvenstvima priprema se u Komiži na otoku Visu gdje joj je potrebno mjesec dana da navikne pluća. FOTO: SAMO JERANKO

„Zadnjih 30 metara je najteži dio. Tu se tlak mijenja, nakupljene mliječne kiseline i nedostatak kisika mogu početi stvarati probleme. Može se dogoditi blackout, zamračenje. Usporiš kretnje, zaspeš u vodi. To je automatska obrana tijela od utapljanja. I dalje ima kisika u mozgu, tako se tijelo štiti. Sigurnosni ronioci tu su da nas izvuku“, opisat će Mirela.

Doživjela je blackout dva puta na natjecanju, jednom na treningu. Jednom je to učinila namjerno, da se ne koči, da vidi do kuda može ići. Na snimci, elegantno grabi prema površini, izroni, udahne, pokaže bijelu zastavicu i široko se osmjehne. Prolomi se aplauz.

Dok su se mnogi držali manje ambicioznog rasporeda natjecanja, Mirela Kardašević koristila je svaku priliku za zaron. To ju je učinilo najboljom hrvatskom roniteljicom u manje od tri godine natjecanja. Kako je uopće moguće da čovjek udahne jedan dah i zaroni na 85 metara, što je njezin rekord, odnosno u bazenu ostane preko četiri pune minute pod vodom?! S jednim, jedinim dahom!

Kako izazove onaj ronilački refleks sisavaca koji omogućuje prosječnom čovjeku da postane Aquaman, sposoban zaroniti do nečuvenih dubina, bez osjećaja tjeskobe ili najmanje želje za disanjem? „Puno je treninga, to je mentalna igra“, kaže Mirela. Nijedan ronilac ne želi osjetiti zveckanje edema i stiskanje pluća, što se događa kada kapilare puste krv i plazmu u alveole, plućne zračne vrećice.

Ronjenje na dah postalo je natjecateljska disciplina tek 1949. godine, kada je kapetan talijanskog ratnog zrakoplovstva Raimondo Bucher zaronio na 30 metara u jezero na otoku Capri, za okladu od 50 tisuća lira. Znanstvenici su bili sigurni da će mu grudni koš kolabirati. Bucher je dokazao da nisu u pravu i pokrenuo beskrajnu utrku. Kako je sport sazrijevao, ronioci su naučili kako maksimizirati ronilački refleks sisavaca, posebno zahvaljujući Francuzu Jacquesu Mayolu. On je prvi integrirao praksu joge i filozofije. Dok se istezao i meditirao prije zarona, konkurenti su mu se smijali. Za razliku od njega, oslanjali su se na svoja jaka pluća i neustrašivost. Negdje su znali da iskušavaju sudbinu i uvježbali su umove za to. Mayol je išao drugim putem, spoznao je da, ako se prije ronjenja dovoljno opusti – emocionalno, psihički i fizički – postat će učinkovitiji za kisik, jer će mu otkucaji srca biti niži. Povijest sporta pamti ga kao vlasnika mnogih rekorda.

‘Zadnjih 30 metara je najteži dio. Može se dogoditi blackout, zamračenje. Usporiš kretnje, zaspeš u vodi. To je obrana tijela od utapljanja’

„Ronjenje na dah još nije olimpijska disciplina, bilo je, ali su maknuli. Najavljuju da bi bazen mogao biti uvršten u Ljetne olimpijske igre u Parizu 2024. godine, ako ne, onda četiri godine kasnije na ljetnoj Olimpijadi u Los Angelesu“, kaže Mirela. Dubina je, kaže, lakša od bazena.

U bazenu su metri na daljinu, bazen je beskrajno teži zbog fizičkih razloga. „Meni je problem jer nisam na moru. Za dubinu pripremam se u Komiži na otoku Visu, u ronilačkom centru B24. Treba mi mjesec dana da naviknem pluća“, kaže.

Na međunarodnim natjecanjima ženska konkurencija je jaka. Poljska, Italija, Rusija, Kina, svi imaju jake predstavnice. U Hrvatskoj, Mirela je najbolja. Trenira šest puta tjedno, zdravo se hrani, vegetarijanka je, na vrijeme ide spavati, ne kasnije od 22 sata. Dizanje svako jutro u šest i trideset. U teretani stječe snagu; smirenost postiže tehnikama pranayama disanja.

Izgleda li dubina kao nekakav fotonegativ?, zanima me. Oko tebe crna tama, tamnija od ponoći, s ponekim bljeskom zalutale zrake sunca? Nije tama, nasmijala se.

„Tamno je, ali nije crnilo, svjetlo dopire do dubine. Prvih 20 metara je najteže zbog tlakova, tada perajamo. Nakon toga je slobodni pad, bestežinski osjećaj lebdenja. Osjetiš uzbuđenje i shvatiš da je to najljepši dio ronjenja. Na dubini od 80 metara ničeg nema. Ribe? Riba se ne bojim. Nismo mi njima hrana, više se one boje nas“.

Njezini dječaci pomalo se boje da se mama ne utopi. Hvale se njezinim medaljama. Nakon rastave, ronjenje je Mireli donijelo mir u životu. „Vratilo mi je snagu, osvijestila sam da mogu i naporno trenirati i biti dobra mama“, kaže.

Što je zove pod vodu?
„Volim tišinu dubine. Volim to meditativno stanje, cijelo tijelo radi, a ti si u miru. Ne postoji vanjski svijet. Voda je skroz neki drugi element. Ribama je prekrasno“.