Bivša ministrica zaštite okoliša Mirela Holy govori o istraživanju medijske mreže EIC koje otkriva da su ‘održivi investicijski fondovi’ prodavani u Europi uložili 87 milijardi eura u 200 kompanija koje najviše emitiraju CO2, koristeći labave europske propise

Iako su Europskoj uniji i premijeru Plenkoviću puna usta zelene politike i očuvanja okoliša, Hrvatska loše stoji kada je zbrinjavanje otpada u pitanju, a osobito su problematični veliki gradovi. Prošlih dana svjedočili smo novom požaru opasnom po zdravlje ljudi i okoliš, u skladištu plastike tvrtke Eko-flor plus u Zaprešiću čiji je vlasnik Petar Pripuz, a gorjelo je i na Jakuševcu. Lani je buknuo katastrofalan požar u osječkoj tvrtki za preradu plastike Drava International u vlasništvu Zvonka Bedea, a cijeli slučaj još nema sudski epilog. U postrojenju za odlaganje otpada C.I.O.S. grupe na Jankomiru gorjelo je 2014., 2017., 2018. i 2019. godine…

U posljednjem broju tjednika Nacional objavljeno je istraživanje Mediaparta, Voxeuropa, Nacionala i ostalih partnera u medijskoj mreži Europske istraživačke suradnje, koje otkriva da su takozvani „održivi investicijski fondovi“ prodavani u Europi uložili 87 milijardi eura u 200 kompanija koje najviše emitiraju CO2, koristeći labave europske propise. O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Mirelom Holy, bivšom ministricom zaštite okoliša iz redova SDP-a, osnivačicom i prvom predsjednicom stranke ORaH – Održivi razvoj Hrvatske, spisateljicom i profesoricom u nekoliko visokih škola.

NACIONAL: Kako komentirate istraživanje Nacionala i njegovih europskih medijskih partnera o „zelenim“ investicijskim fondovima koji su uložili 87 milijardi eura u kompanije koje najviše emitiraju CO2?

Na početku želim pohvaliti Nacional na iniciranju i sudjelovanju u tom iznimno važnom projektu. Nažalost, građani obraćaju premalo pozornosti na probleme povezane s klimatskim promjenama i zelenom tranzicijom, a uvijek se obistini ona poslovica da se loše stvari događaju dok dobri ljudi šute. Stoga mediji trebaju ozbiljno, kritično i argumentirano pisati o tim temama. Vaše istraživanje ukazuje na značajan problem u regulaciji investicijskih fondova koji se reklamiraju kao „održivi“. Nažalost, trenutni europski propisi omogućuju da tzv. zeleni fondovi koriste labave kriterije za definiranje održivosti, što dovodi do toga da se ogromne svote ulažu u kompanije koje značajno zagađuju okoliš. Stoga je ključno daleko jasnije, strože i transparentnije propisati pravila dodjele sredstava iz ESG fondova kako bi se spriječio „greenwashing“ i osiguralo da sredstva namijenjena održivom razvoju zaista podržavaju ekološki odgovorne projekte. Nedavno sam s kolegicama napisala znanstveni rad o komunikaciji Hrvatske narodne banke o zelenom bankarstvu, koji je pokazao da HNB ulaže napore u promociju zelenog bankarstva. HNB bi kao jedna od europskih nacionalnih banaka – dakle, kao regulator – trebala reagirati na to otkriće iako hrvatske tvrtke nisu na vašem popisu. Ključna je uloga nacionalnih banaka kao regulatora utjecati na definiranje jasnih kriterija za odabir stvarnih, a ne lažnih ESG projekata.

‘Na čelu Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije je Marija Vučković, koja nema pojma o politici zaštite okoliša. To pokazuje koliko je Plenkoviću i ovoj vladi stalo do tog iznimno važnog resora’

NACIONAL: Zar ne postoji nikakav nadzor nad bankama koje plasiraju novac svojih klijenata? Naime, ti zeleni fondovi zamišljeni su tako da preusmjere milijarde eura koje građani drže na štednji, prema klimatskoj tranziciji, a događa se upravo suprotno? 

Da, postoji nadzor regulatora nad bankama, ali je pitanje koliko je taj nadzor efikasan. Regulatori moraju osigurati da banke ispunjavaju svoje obaveze prema održivim investicijama, da postoji odgovornost za sredstva koja su deklarirana kao zeleni fondovi. Činjenica je da banke žele ulagati u projekte u kojima je siguran povrat investicija, a današnje gospodarstvo i dalje se vrti oko fosilnih goriva, ratne industrije i lijekova, to su sigurne investicije. No kod održivih projekata ključno je postići balans između ekonomske uspješnosti, zaštite okoliša i društvene pravde, a ne samo financijskog uspjeha i to mora biti jasno ugrađeno u kriterije ESG fondova. To ne smije biti autonomna odluka banaka, nego mora biti ugrađeno u kriterije na razini regulatora.

NACIONAL: Iako nije spomenuta nijedna hrvatska tvrtka, najnoviji broj tjednika Nacional donosi tekst koji se nastavlja na tu temu, a u kojem su istraživački novinari došli do podataka koji upućuju na zaključak da i neki hrvatski „zeleni“ fondovi upravljaju ulaganjima slično kako to rade najveći svjetski upravitelji fondova i drugi iz financijske industrije, s obzirom na to da je 37 % svih ulaganja otišlo u „svjetlozelene“ fondove, a tek tri promila, odnosno, 8,7 milijuna eura uloženo je u istinski održive fondove. Kako to komentirate?

Ne čudi me taj podatak jer Hrvatska nikada nije bila među liderima zelene tranzicije pa je očekivano i da je hrvatski bankarski i financijski sektor isto takav. HNB je ulagao napore u edukaciju i osvještavanje bankara o klimatskim promjenama i odgovornosti bankarskog sektora za „ozelenjavanje“ investicija, no iz ovoga što ste doznali čini se da napori HNB-a, usprkos donošenju njihove Klimatske strategije krajem 2023. godine, nisu urodili plodom. I dalje je fosilni lobi najjači lobi i kao takav najbolji prijatelj banaka, a Hrvatska uvijek voli slijediti loše trendove. To je gola globalna financijska logika koju sam objasnila u odgovoru na prethodno pitanje. No u Hrvatskoj se događaju i druge gadosti, a to je korupcijsko pogodovanje političkim pajdosima bez obzira na to hoće li ta sredstva uopće osigurati financijski povrat, a o društvenom ili okolišnom benefitu da ne govorimo. Mi smo još gori no EU u tom pogledu. O tome se gotovo svakodnevno informiramo posredstvom različitih korupcijskih afera koje najčešće otvara EPPO u Hrvatskoj.

NACIONAL: Među 200 kompanija u koje se ulagao taj novac su i Shell, Mercedes Benz, Michelin i Reliance Industries, koje se bave naftom i plinom. Što to govori o učinkovitosti europskih uredbi?

To ukazuje na licemjerje europske politike zelene tranzicije, koja je zelena samo na deklarativnoj razini. Uostalom, i Europski zeleni plan nije odustao od ideje ekonomskog rasta kao središnjeg političko-ekonomskog narativa, a pranje savjesti je osigurano kroz ideju tzv. decouplinga, odnosno, odvajanja potrošnje resursa od ekonomskog rasta. Drugim riječima, da, i dalje ćemo ekonomski rasti (to je sveti gral financijaša, čitaj bankara), ali ćemo taj rast osigurati na korištenju sekundarnih i obnovljivih sirovina i energija, a ne na eksploataciji primarnih izvora. To je, brutalno rečeno, obično prodavanje magle i kupovanje vremena dok u petoj brzini jurimo u klimatsku kataklizmu. Zeleno pranje na najvišoj europskoj političkoj razini koja je u strastvenom zagrljaju sa stvarnim gospodarima svijeta – onima koji, vulgarno rečeno, drže lovu u svojim rukama. A to su bankari. Recimo to potpuno otvoreno – održiva promjena se neće dogoditi sve dok bankari ne odluče da se ta promjena mora dogoditi, i to kako bi osigurali sebi novi investicijski ciklus kroz tzv. zelene investicije. Ne zbog spasa svijeta od klimatske kataklizme i opće degradacije okoliša, već zbog pronalaska novog načina za zaradu. Loša vijest za sve zaštitare okoliša je ta da ulaganja u fosilna goriva i druge neobnovljivi izvore i dalje daju daleko bolji povrat investicija od onih u stvarne eko investicije. I sve dok bude tako, stvari se neće promijeniti.

NACIONAL: Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije, kojem ste nekoć bili na čelu, završilo je u rukama bivše ministrice poljoprivrede Marije Vučković, o kojoj je tjednik Nacional puno pisao jer je u svom mandatu prilično netransparentno dijelila europske poticaje. Kako to komentirate?

Na čelu Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije je bivša ministrica poljoprivrede Vučković, koja nema pojma o tom resoru i politici zaštite okoliša. To najbolje pokazuje koliko je premijeru Plenkoviću i ovoj vladi stalo do tog iznimno važnog resora. No Vučković je poslušna pa će odraditi sve što bude trebalo kako bi premijer bio zadovoljan. Zato i jest postavljena na tu poziciju.

‘Europski zeleni plan nije odustao od ideje ekonomskog rasta kao središnjeg političko-ekonomskog narativa’, rekla je u razgovoru za Nacional Mirela Holy Photo Sasa ZinajaNFoto

NACIONAL: Hrvatska muku muči sa zbrinjavanjem otpada, koje je u velikim gradovima uglavnom u rukama privatnih poduzetnika. Nakon prošlogodišnjeg katastrofalnog požara u osječkoj tvrtki za preradu plastike Drava International, nedavno je gorjelo i skladište Eko-flor plusa u Zaprešiću koje se nalazi u sklopu poduzeća koje je osnovao Petar Pripuz. Kako komentirate te sve češće incidente, koji opasno zagađuju zrak, okoliš i zdravlje? Čija je to odgovornost?

Najveća odgovornost je na Vladi, na resornom ministarstvu i Državnom inspektoratu koji evidentno ne radi svoj posao. Kada je riječ o Ministarstvu, njegova je odgovornost jer sustav procjene utjecaja na okoliš debelo ne štima, a kada je riječ o Inspektoratu, stvara se dojam da se oni „češljaju dok Hrvatska gori“. Najgore je što nema nikakve odgovornosti pojedinaca iz tih institucija koji bi trebali politički, prekršajno, a neki i kazneno odgovarati za te eko katastrofe.

NACIONAL: Kako je moguće da C.I.O.S. grupa u vlasništvu Petra Pripuza kontrolira zbrinjavanje otpada u više gradova i na više lokacija iako su slični incidenti česta pojava? Naime, u postrojenju za odlaganje otpada C.I.O.S. grupe na Jankomiru je gorjelo 2014., 2017., 2018. i 2019. godine.

Tvrtke u sklopu C.I.O.S. grupe imale su u proteklih deset godina požare, uključujući i ovaj u Zaprešiću, osam puta, a za to nikada nitko nije odgovarao niti su institucije utvrdile što se stvarno dogodilo. Takvo nešto je moguće jer živimo u, kako je to Milanović jednom izjavio, slučajnoj državi u kojoj institucije ne funkcioniraju ili funkcioniraju samo kada im to odgovara.

NACIONAL: Je li moguće da su takvi požari podmetnuti i kome bi to bilo u interesu?

Neodgovorno je spekulirati o tome jer nemam u to uvid. No takve su spekulacije očekivane jer institucije nisu dale, a i dalje neće davati jasne odgovore na pitanja što se i zašto dogodilo i događa.

NACIONAL: Za ekocid u Osijeku, koji će imati dugotrajne posljedice na tlo i zbog kojeg je podignuta optužnica protiv vlasnika Zvonka Bedea, još uvijek nema presude. Ako je i bude, kakva ga najveća kazna može snaći?

Nisam pravnica. Zakonom o zaštiti okoliša predviđene su u prekršajnim odredbama financijske kazne, no ovo je materija koja podliježe odredbama Kaznenog zakona.

NACIONAL: Krajem prošle godine dogodio se drugi odron na Jakuševcu, koji je Bandić obećavao zatvoriti od 2001. Problem je u tome što je upravljanje Jakuševcem Bandić podijelio na nekoliko privatnih tvrtki – a to su Tigra Bandićeva kuma Milana Penave, C.I.O.S. Petra Pripuza, CIAK Ivana Leke, povezanog s C.I.O.S.-om, i tvrtka HIS Slavka Hrženjaka – ali i što im je Grad produljio ugovor do 2026. Je li se to moglo izbjeći?

Da, moglo se da je grad izgradio svoj sustav gospodarenja otpadom, no čini se da to nije bilo u interesu bivšoj gradskoj vlasti, a i sadašnja je prilično neefikasna po tom pitanju.

NACIONAL: Zašto se zbrinjavanje otpada u velikim gradovima poput Zagreba ili Osijeka, a koje je stvar sigurnosti i zdravlja, prepušta privatnim poduzetnicima, kojima je prije svega u interesu profit? 

Čini mi se iz više razloga: neznanja, lijenosti, linije manjeg otpora zbog NIMBY efekta, sklonosti pogodovanju, straha, sklonosti stranačkoj poslušnosti ili kombinaciji prethodnih stavki.

NACIONAL: Postoji li efikasan nadzor nad takvim tvrtkama i kakva rješenja vi predlažete? 

Nadzor provodi više inspekcija, ključna je inspekcija zaštite okoliša koja djeluje u sklopu Državnog inspektorata. Nije loše da je inspekcija odvojena od resornog Ministarstva jer to u teoriji omogućava strategiju „podjele jaja u više košara“, što bi trebalo smanjiti mogućnost pogodovanja i korupcije. No kada premijer ima apsolutan autoritet i na pozicije stavlja politički slabe i nestručne kadrove kojima je glavni zadatak ne talasati, onda imamo to što imamo. Dakle, sam sustav nije loše postavljen. Problem je u tome što mi nismo demokracija u pravom smislu te riječi, a pravosuđe koje bi trebalo biti neovisno i učinkovito, na daljinskom je upravljaču izvršne vlasti. Sve dok pravosuđe ne bude radilo svoj posao i pospremalo korumpirane političare na svim razinama u zatvor i oduzimalo im imovinu, nećemo imati efikasan sustav. Učinkovita i stroga represija je najuspješniji instrument prevencije.

NACIONAL: Cijene koje država plaća za oporabu otpada, mnogo su niže nego u državama EU-a iz našeg okruženja. Je li i to dio problema? 

Problem je u tome što Fond za zaštitu okoliša funkcionira kao gospodar posebnih kategorija otpada, a ne financijski posrednik u financiranju projekata zaštite okoliša. Hrvatskoj treba uvođenje tzv. recovery organizacija koje bi ispunjavale ciljeve iz otpadnih direktiva i u suprotnom plaćale penale te obavezna burza otpada na kojoj bi se trgovalo otpadom po tržišnim principima.

NACIONAL: Građani Zagreba nisu zadovoljni zbrinjavanjem otpada u glavnom gradu, kako vi ocjenjujete situaciju nakon triju godina Tomaševićeva mandata? Je li se moglo brže pronaći rješenja?

I ja sam kao Zagrepčanka nezadovoljna sustavom jer nemamo sustav gospodarenja otpadom. Možemo! je moglo i moralo bolje. To je njihova tema, a realizacija je kilava. Iz šešira su na kraju izvukli Bandićeva rješenja, što je teško razočaranje.

NACIONAL: Resnik je još u Bandićevoj vladavini, 2017. i 2018., izglasan za novu lokaciju Centra za gospodarenje otpadom. Stanovnici Resnika se bune. Što mislite o toj lokaciji, treba li tražiti drugu ili inzistirati na ovoj za koju već postoje projekti? 

Nije problem u lokaciji. Zagreb je na vodozaštitnom području i nema mnogo lokacija na kojima se mogu smjestiti postrojenja za obradu otpada koja će uvijek izazivati NIMBY efekt. Problem je u tome što Možemo! nema jasan plan načina uspostave sustava gospodarenja otpadom u Zagrebu. Zagrebu treba strateški pristup temeljen na vrlo preciznoj analizi sadašnjeg stanja količina proizvedenog otpada, postojećoj otpadnoj infrastrukturi i novim, okolišno prihvatljivim tehnologijama koje treba implementirati. Lokacija je, po mojem mišljenju, najmanji problem. Problem je u neznanju i nesposobnosti rješavanja problema.

NACIONAL: SDP-ovci predlažu izgradnju energane, što se čini i najlogičnijim rješenjem. Niz europskih gradova grije se na smeće, a zagađenja uz novu tehnologiju nema. 

Termička obrada otpada bit će definitivno potrebna, no nije nužno da to bude energana jer postoje i druge, okolišno prihvatljive tehnologije obrade otpada. Ključno pitanje je odabir najbolje tehnologije iz pozicije utjecaja na okoliš, cijene same tehnologije i cijene obrade po toni otpada te kapaciteta kako bi projekt bio u punom smislu te riječi održiv.

NACIONAL: Nedavno ste boravili u Londonu kao predavačica. O čemu ste govorili? 

S kolegicom Marijom Geiger Zeman i kolegom Zdenkom Zemanom sudjelovala sam na konferenciji „(Inter)Disciplinary Bodies“ na kojoj smo održali dva predavanja. Ja sam prezentirala naše zajedničko istraživanje o društvenoj i medijskoj diskriminaciji tzv. DINK žena, odnosno, žena koje su odlučile nemati djecu zbog svojeg životnog stila i karijere, s ilustracijom medijske prezentacije slavnih DINK žena poput Jennifer Aniston, Oprah Winfrey i Helen Mirren. Mogle smo primijeniti i tzv. auto-etnografski pristup jer smo obje DINK pa smo po principu osobne kože upoznate s diskriminacijom DINK žena. Zanimljivo je kako DINK muškarci uopće nisu izloženi tom obliku diskriminacije.