MIRAN KURSPAHIĆ 2020.: ‘Suživot s Romima najveći je izazov s kojim se Međimurci suočavaju’

Autor:

Saša Zinaja/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1170, 27. rujan 2020.

Predstava ‘Normalan život’ Mirana Kurspahića premijerno će biti izvedena 29. listopada u Čakovcu, a inspirirana je prošlogodišnjim prosvjedima u tom gradu, nastoji objektivno sagledati probleme u odnosima s Romima te nudi rješenja

U Centru za kulturu Čakovec 29. listopada premijerno će biti izvedena predstava „Normalan život“ u izvedbi Kazališne družine Pinklec i režiji Mirana Kurspahića. Predstava je inspirirana prošlogodišnjim skupom ispred Centra za kulturu Čakovec koji je kompleksnost situacije stanovnika Međimurja, domicilnog i romskog, ostatku Hrvatske učinio vidljivom. Iz perspektive onoga koji u tu situaciju dolazi izvana, redatelj Miran Kurspahić i dramaturginja Rona Žulj kroz proces stvaranja predstave su s glumcima istražili najrazličitije aspekte „romskog problema“.

Miran Kurspahić je 41-godišnji zagrebački kazališni redatelj i glumac koji je još od Akademije dramske umjetnosti bio sklon kritičkom propitivanju situacije u hrvatskom društvu. S kolegama s klase Oliverom Frljićem i Sašom Božićem, danas vrsnim redateljima, usprotivio se načinu studiranja režije na Akademiji i profesorima koji nisu bili dovoljno fleksibilni prema idejama. Uvijek se u svojim predstavama bavio aktualnim društvenim problemima, a iako ih je godinama postavljao u Teatru ITD, Kurspahićeve predstave skinute su prošle godine s tog repertoara pa je bio prisiljen osnovati vlastito kazalište Rebel s kojim uskoro počinje pripremati predstavu o Kriznom stožeru.

NACIONAL: U Centru za kulturu Čakovec održat će se 29. listopada premijera predstave „Normalan život“ Kazališne družine Pinklec, u vašoj režiji. O čemu se radi?

Prije godinu dana Romano Bogdan, osnivač Pinkleca, pozvao me da sudjelujem u tom projektu. Projekt je dio međunarodne kulturne inicijative za mlade ConnectUp – The Life of the Others, u sklopu koje radimo predstavu o jednom izazovu s kojim se Međimurci suočavaju, a to su Romi, odnosno suživot s Romima. Ta tema me intrigira jer je zapaljiva, zanimljiva, a na kulturnjačkoj sceni uglavnom svi „na prvu“ na te stvari gledaju kroz politički korektnu prizmu iz koje je sve crno-bijelo. Situacija tamo sve je samo ne takva pa me to jako zainteresiralo. Taman kad smo dogovorili suradnju, dogodio se prosvjed Želim normalan život u Čakovcu, kojim se željelo upozoriti na sve s čime se ti ljudi suočavaju.

NACIONAL: Kako je predstava inspirirana tim prosvjedom, što će prikazati?

Namijenili smo predstavu srednjoškolskom uzrastu. Zanimljiva je ta „generacija Z“ jer kad se o njoj razmišlja, onda treba uzeti u obzir za nju amblematske filmove poput „Igara gladi“ ili „Labirinta“, tu neku distopijsku budućnost s elementima neo-pastorale. Starija generacija je kao sve uništila, a ova moja srednja nije ništa za njih napravila, tako da je na njima da sami pokušaju nešto promijeniti. Oni sebe vide kao one koji će sve vratiti u balans, vratiti se prirodi. Predstava je kombinacija teške teme, ali i zabavnog formata, svojevrsni game-show, kao spoj nekadašnje „Kviskoteke“ i „Igara bez granica“. Zamišljena je kao emisija uživo u kojoj sama publika, podijeljena u dva tima, sudjeluje u nizu igara – od kvizova znanja do igara spretnosti i vještina. Igre su osmišljene tako da u pitanje dovode niz predrasuda i odabir linije manjeg otpora. Tu sad dolazimo i do „romske problematike“ jer je kroz svaku igru provučen jedan od problema – od stereotipa i predrasuda do društvenog, političkog, obrazovnog, zdravstvenog, financijskog i socijalnog aspekta date tematike.

NACIONAL: Rekli ste da većina taj problem promatra kroz „politički korektnu prizmu“, kako vi gledate na „romsku problematiku“?

Naš pristup je pokušaj pokrivanja teme iz nekoliko različitih rakursa. Pozicija nam je zahvalno-nezahvalna, dramaturginja Rona Žulj i ja ipak dolazimo izvana, iz Zagreba, gdje romska problematika gotovo da i ne postoji jer je to veliki grad i Romi su tu na takvoj margini da ne predstavljaju problem, susrest ćete ih eventualno ako „zalutate“ u naselje Kozari bok. Oni su rubno vidljivi. U Međimurju je, međutim, potpuno drugačija priča. To sam primijetio i prije osam godina kad sam prvi put radio s Pinklecima, a sad je situacija višestruko pogoršana. Razmišljao sam o tome je li dobro doći izvana i raditi predstavu o Romima, ali shvatio sam ipak jest, čak i poželjno, jer ipak imamo objektivniji pristup i nismo toliko emotivno involvirani.

‘Najveći je problem u tome što se ništa ne rješava. Perpetuira se potvrda predrasuda jednih i drugih i sve se vrti u začaranom krugu, a najodgovornija je, svakako, izvršna vlast’

NACIONAL: Kako ste razmišljali o Romima i njihovu položaju u Hrvatskoj prije nego što ste počeli raditi predstavu?

Već sam godinu dana u istraživanju teme, volim biti informiran i spreman za projekt. Temeljna priprava za predstavu u Čakovcu – u sklopu koje smo puno razgovarali i s policijom, socijalnom službom, volonterima, aktivistima, Romima, obišli romsko naselje, upoznali neke, nažalost malobrojne, ali svijetle primjere obrazovanih Roma – trajala je mjesec dana. Mogu reći da sam upotpunio vlastitu sliku o njima, što znači da se ona nije bitno promijenila. Mislim da znam kako uglavnom razmišlja neki zagrebački krug kad se čuju „vijesti sa sjevera“ – to je vjerojatno i neka ostavština Franje Tuđmana koji je Međimurje gotovo pa ostavio Mađarskoj, dakle potpuno ga je marginalizirao, pa se uglavnom izvještava samo o nekim incidentima. Budući da dolazim s kulturnjačke scene, mogu reći kako ona diše. Uvjetovani politički korektnom agendom, uglavnom smatraju da „gore“ vlada rasizam, da su Međimurci rasisti prema Romima i da se Romima krše ljudska prava i sputava se njihova tradicija.

NACIONAL: Dijelite li njihovo mišljenje?

Ne dijelim, ipak sam stjecajem okolnosti informiraniji. Shvatio sam da je to dublji problem s puno nijansi. Ono što sam dijagnosticirao tijekom rada na predstavi jest da je tu riječ o ozbiljnom problemu koji je puno veći nego što bi prosječni hrvatski građanin mogao zamisliti. Riječ je o problemu koji u Međimurju postoji jako dugo, desetljećima, i približava se kulminaciji. Mislim da nas jedan ozbiljniji incident – s jedne ili druge strane – dijeli od eskalacije nasilja.

NACIONAL: Prosvjed, dakle, nije puno pomogao?

Nije. Pokrenuo ga je Tin Hrgović koji je – baš poput naše ciljane publike – tada bio maturant, a danas je student prava te je, naravno, odmah ušao na Škorinu listu „Imovinskog pokreta“ i osvojio čak pozamašan broj preferencijalnih glasova na prošlim izborima. Iza njega zapravo stoje lokalne braniteljske udruge koje su skup organizirale iz svojih specifičnih interesa. Sam prosvjed je, međutim, okupio niz „normalnih“ građana, koji ne pripadaju tom miljeu i zasigurno nemaju desnu agendu. Prosvjed nije privukao adekvatnu pozornost toj problematici, a u međuvremenu se dogodila i pandemija pa je sve nekako palo u drugi plan. Međutim, taj problem nije nestao, štoviše, on raste. Moj je dojam da se u Međimurju doista ne radi o rasizmu, tu boja kože ne igra ulogu. Tu se radi o kulturološkom sukobu, srazu svjetova, sustava vrijednosti. Ondje Romi čine znatan dio stanovništva, a udio Roma osnovnoškolaca u županiji je oko 16 posto. Svako treće dijete koje se rađa u Međimurju, romske je nacionalnosti.

NACIONAL: Što je najveći problem?

To što se problem ignorira i ne rješava adekvatno. Tih dvanaestak naselja od Varaždina do Čakovca izgrađeno je ilegalno na državnoj zemlji, nemaju građevinske dozvole, infrastrukturu, legaliziranu i sprovedenu struju i kanalizaciju. Kuršanec, recimo, ima izgrađen kulturni centar s vrtićem i igralištem, ali je izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ono što se događa jest perpetuirana potvrda predrasuda jednih i drugih i sve se vrti u začaranom krugu. Nije da lokalna zajednica ne želi ili ne radi na tome da promijeni situaciju, ali najodgovornija za ovo svakako je hrvatska izvršna vlast. Riječ je o sistemskom nerješavanju problema.

NACIONAL: Ali kako ga riješiti? Može li se, kao što je to u Zagrebu napravljeno, „preseliti“ romske stanovnike iz njihovih naselja u stambene zgrade?

Za početak, problemu se treba planski i organizirano pristupiti. Sustav je zakazao prvenstveno zato što jako puno progledava kroz prste i trpa stvari pod tepih. Problem se ignorira, status quo se održava već 30 godina, a broj romske populacije raste i samim time problem postaje veći. S druge strane, ignorira se problem marginalizacije i getoizacije Roma i pokušava se pokrpati socijalnim davanjima. To nije bio slučaj i u Jugoslaviji, već su se ta davanja najviše povećala nakon osamostaljenja Hrvatske u 90-ima, a pogotovo tijekom Sanaderove vlade dok je resorna ministrica bila Jadranka Kosor. Integracija romske populacije i dobar tretman predškolskog odgoja nisu adekvatno provedeni. Pohađanje predškolskog programa je ključno jer velika većina Roma ne govori dobro ni vlastiti bajaški jezik, a kamoli hrvatski. Kako se onda može očekivati da ta djeca, kada krenu u hrvatske škole, uspješno prate nastavu na hrvatskom jeziku koji ne razumiju? Podaci su, kad je školstvo u pitanju, katastrofalni. Četverogodišnju strukovnu školu u primjeru generacije otprije 12 godina, od 300-tinjak upisanih Roma završilo je njih četvero, a trogodišnju njih 20-ak. Problem se ne rješava sustavno, već stihijski, često vođeno individualnim entuzijazmom ili nekim obligatnim europskim projektima, akcijama koje traju nekoliko tjedana ili mjeseci i ne naprave značajan pomak.

NACIONAL: Što će predstava donijeti, je li cilj naučiti o romskoj kulturi?

Naravno da nisam naivan da mislim da će jedna predstava bilo što promijeniti, ali ono što bih želio jest postaviti prava pitanja i učiniti tu temu vidljivom. Izvršna vlast u Zagrebu prava je adresa za što brže rješavanje tog pitanja. Predstava će odapinjati strelice prema vlasti i načinu na koji se već desetljećima taj problem stavlja pod tepih. Iz toga ne izuzimam ni romsku zajednicu koja ima svog predstavnika u Saboru – Veljka Kajtazija – koji ne radi za njih već se bavi partikularnim interesima. On čak nije ni adekvatan predstavnik većinskog romskog stanovništva u Međimurju, jer pripada drugoj skupini Roma čiji jezik oni ne razumiju. Iako pripadaju Bajašima, njima se nameće druga, potpuno drugačija verzija romskog jezika. Uvjeren sam da se tako problem samo potencira i raste, baš kao i romska populacija. Zasigurno se neće riješiti „konačnim rješenjem“, ta vremena su, nadam se, završena, osim možda u Orbánovoj Mađarskoj. Segregacija također nije rješenje. Jedina šansa za budućnost i pravi suživot je višegodišnji ciljani projekt obrazovanja i edukacije, koji bi trebala pokrenuti Vlada i u kojem bi planski i sinergijski djelovali MUP, socijalne službe, ministarstva pravosuđa, obrazovanja, rada i, naravno, lokalne zajednice, poglavito romska.

NACIONAL: Kako gledate na većinsko stanovništvo koje odbija poslati svoju djecu u istu školu s romskom djecom?

Tu moramo razlikovati nijanse. Postoje škole u romskim naseljima u koje idu dominantno Romi. Međutim, sve se bazira na činjenici da oni ne poznaju dovoljno hrvatski jezik, a to je zato što nisu prošli adekvatan predškolski program da bi mogli učiti sve predmete na hrvatskom jeziku. Za početak, ako ne poznaju jezik, trebali bi hrvatski učiti kao strani jezik. To je pravi pristup da bi jedna generacija koja je odrasla bez tog znanja, mogla funkcionirati u obrazovnom sustavu. Idealna bi situacija bila da je predškolski odgoj obavezan barem dvije godine, tijekom kojih bi mali Romi svladali komunikaciju na hrvatskom jeziku.

NACIONAL: Želite li reći da dajete za pravo roditeljima koji ne žele da im djeca budu u istom razredu s romskom?

To je sad nešto drugo. Razumijem roditelje čija djeca idu u škole u kojima je većinska populacija romska, a takve škole u Međimurju postoje. Oni ne žele da im dijete stagnira jer se najprije svladavaju osnove hrvatskog jezika i pisma pa ne može pratiti nastavu, pa ga onda roditelji voze u 10, 20 kilometara udaljene škole. Naravno da to nije rješenje jer to samo produbljuje getoizaciju i segregaciju, a nikamo ne vodi. Međutim, za roditelje koji u školama s većinskim hrvatskim učenicima ne žele Rome na nastavi, već nemam razumijevanja. Problem neće nestati, on samo raste. Projekcije su da će kroz nekoliko godina u Međimurju romsko stanovništvo činiti trećinu ukupne populacije. Pitanje je kakve sugrađane želimo. Tko god je normalan ne može biti rasist kad u vrtiću upozna romsku djecu. Savršeno su divna, kao i sva druga djeca. Ali onda izađeš iz tog vrtića i odeš u romsko naselje, vidiš djecu od 12 do 14 godina i u njihovu pogledu vidiš prazninu. Nisu Romi inferiorni na bilo koji način, posebno ne zbog boje kože, nego se s njima ne radi, ne pomaže im se adekvatno. Cijeli sustav ih koči, a najviše ih koči samo naselje u kojem žive. Mislim da je problem u tome što i najdobronamjerniji pojedinci koji žele pomoći, kreću iz pogrešne pretpostavke minimalnog, niskog praga očekivanja i izvjesne predrasude, podcjenjivanja kako su oni „jednostavno takvi“ i da je „za njih i to dobro“. Onima koji žele otići, koji žele nastaviti školovanje, užasno je teško. Nemaju podršku, a njima se najviše treba pomagati jer očito shvaćaju sve probleme života u takvim naseljima. Shvaćaju da nemaju šansu.

NACIONAL: Da, nemaju nekoga tko ih može pogurati.

Tako je. Djevojka s kojom smo pričali, 16-godišnjakinja čije prijateljice iz naselja već imaju po dvoje ili troje djece, odlučila je da iz romskog naselja ode u đački dom. To je bio jedini način da nešto napravi i pruži si priliku da završi srednju medicinsku školu. Sama je odlučila povući taj potez i za njega je dobila podršku svojih roditelja, koji nemaju tu vrstu obrazovanja. Ali, nažalost, nisu svi roditelji takvi, rijetki na to pristanu. Dakle, i tim naseljima, jednako kao državi, odgovara održavanje statusa quo. „Kvaka 22“ u tome je što objema stranama odgovara guranje problema pod tepih.

NACIONAL: Nakon ove predstave sa svojom umjetničkom organizacijom Rebel počet ćete raditi novu, a zvat će se „Krizni stožer“. Vjerujem da nije manjkalo inspiracije?

Odlučili smo iskoristiti ovu groznu situaciju vezanu najprije uz koronu pa onda i potres, da odemo korak dalje, u sferu fantastike. Rona Žulj i ja volimo se dominantno baviti sadržajem – jer za neku estetsku formu nemamo ni približno para – pa se uzdamo u svoju kreativnost. Krizni stožer pojavljivat će se u nadrealnim momentima.

‘Integracija Roma i dobar tretman predškolskog odgoja nisu adekvatno provedeni. Pohađanje predškolskog programa je ključno jer većina Roma ne govori hrvatski jezik’

NACIONAL: Kako gledate na Krizni stožer u Hrvatskoj i njegovu ulogu tijekom krize, posebno sad nakon odluka Ustavnog suda?

Neki ustavni suci dovode u pitanje ustavnost svih odluka, a posljednjih mjeseci Stožer se toliko puta kompromitirao da je povjerenje svakog iole inteligentnijeg građanina spustio na najniže grane. To je odvratno politikantstvo, to su nestručnost i nekoherentnost, a sve je počelo procesijom na Hvaru. Nakon toga slobodno nastavite niz, toliko je toga bilo. Te su odluke sve sumnjivije, a već se sad vidi koliko su oni u mnogim situacijama tapkali u mraku i napamet donosili zaključke i odluke – i to još uvijek rade. Zbog svega toga ne mogu Stožer smatrati ozbiljnim, pogotovo nakon što se saznalo da su svi članovi HDZ-a. Prigodno.

NACIONAL: Kad smo kod koronakrize, posebno su stradali kulturnjaci, a pogotovo nezavisna scena. Vi ste pokušavali pomoći nezavisnoj sceni, koliko ste u tome uspjeli? A kako ocjenjujete rad ministrice Nine Obuljen Koržinek po tom pitanju?

Nora Krstulović i ja, kao pomoć sa strane, na početku karantene detektirali smo da će nezavisna scena kao senzibilniji i ugroženiji faktor nastradati i da ne smijemo to dozvoliti jer ćemo zadnji doći na red za pomoć. To se i dogodilo. Ono s čim imam veliki problem jest stvaranje slike u medijima da je u kulturi „business as usual“, da kazališta rade, da nema problema. Apsolutno netočno! Šizio sam na te zaljubljene poglede kulturnjaka upućene ministrici kulture. A ogroman dio nezavisne scene ne radi. To je činjenica.

NACIONAL: Je li za to kriva ministrica Nina Obuljen Koržinek?

Ministrica se prema nama ponijela tako da smo morali vikati i derati se da bismo dobili bilo kakvu pomoć. Dobar dio ostalih djelatnosti nastavio je raditi, no što je s kulturom? Sve izvedbene umjetnosti su u problemu, zbog novonastale situacije i rigoroznih epidemioloških pravila ništa se ne događa. Kultura se mora održati jer ako neće, koja je svrha Ministarstva kulture? Mi nismo tu radi njih, oni su tu radi nas, zar ne? Mi plaćamo porez, mi proizvodimo kulturni sadržaj. Ministarstvo je tu da bude potpora, pomoć, logistika nama kulturnjacima. To u ovom trenutku nije.

NACIONAL: Mislite li da ministrica ne razumije dovoljno probleme?

Mislim da ona, pod krinkom straha i konsternacije oko korone, želi sprovesti svoj veliki projekt novog nacrta zakona o umjetnicima. On je užasno problematičan jer se traže registar podobnih umjetnika i ukidanje Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Traži se njihovo stavljanje direktno pod ingerenciju Ministarstva kulture pa će o statusu umjetnika odlučivati neki referent u Ministarstvu. Sve je maknuto iz okrilja struke i stavljeno pod okrilje politike, to je jako opasno. A kulturnjaci to ne vide jer gledaju od danas do sutra, neki čak ni to.

Kad smo kod ministrice kulture, zašto ona, primjerice, nije utjecala na preporuke Stožera da škole ne idu po kazalištima? To je direktan udar na kazališta, na kulturu. Kod nas se preporuke Stožera tretiraju kao zakon, bez obzira na to što nemaju legislativno utemeljenje. Ali to se očito ne tiče ministrice kulture. Pa nismo mi tu radi nje, da bismo joj osigurali plaću. Ona je tu za nas, ona mora omogućiti očuvanje kulture, mora se angažirati radi nas. Ne možemo svaki put organizirati demonstracije da bi ona radila svoj posao.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.