Objavljeno u Nacionalu br. 797, 2011-02-22
Ton hrvatske političke debate u posljednje doba jako se promijenio, zaoštrio i postao brutalan. Sasvim je očekivano da se to događa jer je i sveukupna situacija u zemlji takva, gruba. To se sve najbolje vidi u Saboru, gdje se nekoliko zastupnika različitih političkih usmjerenja posebno ističe po žestini i oštrini svojih istupa. Oni su bolje od ostalih shvatili kakvim se verbalnim alatima mogu služiti da bi se u takvoj društvenoj atmosferi njihova poruka čula.
Kad je uoči Nove godine zastupnik HDSSB-a Dinko Burić prilikom potvrđivanja novih ministara u Vladi Jadranke Kosor rekao kako je od njezine krumpir salate mnogima pozlilo te kako je uvedena nova autobusna linija u Zagrebu na relaciji od Trg žrtava fašizma preko Banskih dvora i Sabora do Remetinca, a uz to još i spominjao korupcijsku hobotnicu i citirao izjavu Vladimira Šeksa kako će HDZ amputirati svoje loše tkivo, Vladimir Šeks uzvratio mu je riječima: „Nekim pojedincima i strankama ne bi bio dovoljan ni kirurški zahvat. To je više u zoni psihoterapije, psihijatrije, u zoni depresivne manije, zoni shizofrenije i umjetničkog dara za besprimjerno laganje.
Čestitam kolegi Buriću što je ispravno postavio dijagnozu sebe i vlastite stranke.“ Tada takva izjava nije smatrana povredom dostojanstva duševnih bolesnika. Međutim, kad je mjesec dana kasnije Dinko Burić, liječnik po zanimanju, uručio Vladimiru Šeksu uputnicu za psihijatra, postavilo se pitanje je li time prekršio liječnički kodeks i uvrijedio psihičke bolesnike. Na sjednici predsjedništva Sabora donesen je zaključak kako se više neće tolerirati govor mržnje u Saboru. No, Dinko Burić, poznat i po tome što je Jadranku Kosor nazvao vojvotkinjom od Remetinca, rekao je da podupire volju za većom razinom tolerancije u sabornici, ali i da nije spreman mijenjati oštrinu svoje retorike jer samo govori ono što građani misle da treba govoriti. Upozorio je da je i sam dobivao etikete od drugih zastupnika poput „šeći majmune“ i „šizofrena depresija“ te kako ga HDZ-ovi zastupnici pokušavaju onemogućiti u govoru tako da mu se isključuje mikrofon ili diže buka oko njega, ali je ustvrdio da je dovoljno glasan da ga ni vuvuzele neće ušutkati. Rekao je i da su saborski zastupnici izabrani od naroda te da se moraju ponašati tako da ih narod razumije.
Iako je u Saboru sjeo na mjesto Branimira Glavaša te zastupa stranku za koju se smatra da je krajnje desna, čini se da je svojim istupima u posljednje vrijeme izazvao simpatije i onih birača koji se ne svrstavaju desno. Upravo njegovi saborski nastupi, poput onog kad je recitirao: „Ja sam Baja, debeli Slavonac, nisam zgodan, al’ sam svrsishodan“ ili pak kad je ustao u obranu SDP-ovih zastupnika koje su kolege iz HDZ-a neki dan ponovno prozvali zbog ljetovanja za sedam kuna, uzviknuvši: „Vi njih optužujete za ljetovanje od 7 kuna. Sram vas bilo, vi ste pokrali 80 milijardi kuna“, izazvali su i najveći interes medija pa je prošlog tjedna Dinko Burić uspio zasjeniti čak i SDP-ova saborskog zastupnika Željka Jovanovića oko čije se izjave da je HDZ zločinačka organizacija, a ljudi u vrhu HDZ-a zločinci nekoliko dana ranije digla velika prašina. Andrija Hebrang de facto ga je prozvao dezerterom rekavši kako se 1991. nije odazvao na mobilizacijski poziv.
Jovanović je dokumentima potkrijepio svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu, ali Andrija Hebrang i dalje inzistira da se Jovanović nije odazvao na njegov poziv svim liječnicima upućen 1991. već je u ratu sudjelovao tek 1993. te ga je nazvao ”alibi ratnikom”. No, Andrija Hebrang obrazložio je svoj napad: „U zadnjih 20 godina mog bavljenja politikom nećete naći ni jednu uvredu, klevetu ili laž koju sam izgovorio, osim u slučaju samoobrane. Izjava Željka Jovanovića da su u vrhu HDZ-a zločinci najteža je otpužba koju sam ikad čuo u politici. Čekao sam dva, tri dana misleći da će ga mediji zbog toga prozvati, no mediji su bez imalo kritike prenijeli to što je on rekao. Zato sam morao reagirati braneći čast ljudi u vrhu HDZ-a. U SDP-u ima jastrebova, poput Željka Jovanovića, Nenada Stazića i Ingrid Antičević-Marinović, koji vrlo žestoko i ružno pokušavaju ovladati sabornicom. To što sam ja rekao bilo je rečeno u obrani, namjerno sam pretjerao u optužbi jer sam morao ići istim intenzitetom kao i Željko Jovanović. Mislim da sam u tome uspio jer je on sad puno pristojniji.
Dakle, postupio sam pedagoški.“ No, tako žestoke ”pedagoške” reakcije nisu uslijedile kad je IDS-ov saborski zastupnik Damir Kajin, još prije Željka Jovanovića, rekao kako je „politika ove Vlade gotovo ravna zločinu“ te kako „premijerka Kosor vodi zločinačku politiku“. Damir Kajin kaže da nije bitno što je to rekao prije Jovanovića već upozorava na razloge zbog kojih je to rekao: „Daleko prije svih, još 2008., rekao sam da ćemo na Uskrs 2011. imati 350.000 nezaposlenih i da će Hrvatska pasti na ispod 1,4 milijuna zaposlenih. Daleko prije bilo koga drugog sam rekao da Sanadera treba usidriti negdje oko Golog otoka, ali nije bitno što sam ja govorio, već ovo što ću vam reći: doći će do promjene vlasti 2011., a već 2012./2013. HDZ s novim vodstvom rušit će novu vlast prozirno prokazujući da zbog korekcija socijalnih prava koalicija SDP-HNS-IDS iskorištava branitelje i invalide.“
Damir Kajin već je ušao u povijest kao zastupnik s najvećim brojem minuta za govornicom, a osim brojnih pohvala, zbog svojih javnih istupa imao je problema još početkom 90-ih, kad mu se pucalo pod prozorom, do toga da su mu, kako je rekao, ljudi znali pljuvati u lice na Trgu bana Jelačića. „Jednom mi je čak i Šeks 1995. pomogao da me neki primitivci ne iscipelare“, rekao je. Zbog izjave kako se gotovo svaka emisija na HTV-u može kupiti morao je i na sud. No, puno većim problemom smatra, kako se njemu čini, marginalizaciju Sabora. „To je tragično“, kaže, „zastupnicima u Saboru možete reći što hoćete, od njih vam ne prijeti opasnost. Sabor je u RH razvlašten, drugorazredno političko tijelo. Moć ima Vlada, kapital, mediji, sudstvo, dok predsjednik države ima autoritet, a Crkva utjecaj. Dok Sabor ne bude institucija koja će biti svoja, ni Hrvatskoj se ne piše dobro.“
Nenad Stazić, SDP-ov saborski zastupnik i predsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, smatra da nije dobro da medije manje zanima kvaliteta zakona koji je raspravljen i donesen. „Bio bih sretniji kad bi kvalitetne rasprave bile više citirane nego što su to dosjetke i uvrede“, kaže. No, eto, ispada da je jedini način da neki zastupnik dospije u medije taj da izrekne što bolju dosjetku ili uvredu, jer mediji su ti koji upravo takve dijelove rasprava odabiru kao one koje će prenijeti javnosti. No, isto tako smatra da je sučeljavanje među zastupnicima i klubovima uobičajen dio parlamentarnog života u cijelom demokratskom svijetu i podsjeća, aludirajući na Ivana Bobetka, da su se u Hrvatskom saboru 90-ih godina i torbe bacale po saborskim kolegama. Stazićev kolega Željko Jovanović kaže da HDZ danas, “kad god nema što reći u obranu svoje nesposobne, neodgovorne i korumpirane vlasti, iznosi apsurdne optužbe na račun SDP-a”. „Ja sam bio možda nešto glasniji od ostalih kolega“, kaže Željko Jovanović, „i govorio sam glasnije, otvorenije i grublje istinu koju susrećem u razgovoru s građanima na riječkom Korzu, splitskoj Rivi, u Zagrebu ili Osijeku, Gospiću i Donjem Lapcu.
Ta istina je kolege iz HDZ-a jako pogodila i zbog toga su oni tako skočili na mene pokušavajući to što ja govorim prikazati kao govor mržnje, a zapravo su na moj govor istine, oni odgovorili govorom mržnje prozivajući me čak i na nacionalnoj osnovi što vjerojatno u Hrvatskoj više nitko nije očekivao. Smatram da sve što radim nije ni vulgarno, ni agresivno, možda jesam ponekad grub, ali samo govorim istinu. I zato uporno ponavljam da su nam potrebni novi izbori.“ Željko Jovanović kaže da je od početka u Saboru bio kritičan, ali je i nudio rješenja. Zato su mu, kaže: „uvijek išli na živce demagoški, nekonstruktivni, profesionalni ispravljači netočnih navoda koji cijeli mandat nisu imali ni jedan konstruktivni prijedlog, a u tome“, ističe, „prednjače Frano Matošić, Krunoslav Markovinović, Boris Kunst i u najnovije vrijeme Đurđica Sumrak koja, kad uzme riječ, meni padne mrak na oči.“
Nenad Stazić kaže da ni on ni Jovanović nisu oštri prema HDZ-u iz egzibicionizma, nego zato što HDZ smatraju odgovornim zbog dramatičnog stanja u društvu. „Oni to ne vole slušati, a kad nemaju argumenata da se tome opru, onda slijede osobni napadi i uvrede. Ali to je situacija u kojoj sve ono što Petar govori o Pavlu, više govori o Petru, nego o Pavlu, kaže Nenad Stazić. Na pitanje koja je njegova izjava u Saboru izazvala najviše reakcija, odgovara: „Ja njih nerviram samom svojom pojavom. Pa, oni su mjesecima izlazili iz sabornice čim sam ja počeo govoriti, a da još nisu ni znali što ću zaustiti. A poseban bijes izazivali su, na primjer, moji zahtjevi od prije tri godine kada sam tražio da se ispita odakle Sanaderu vila u Kozarčevoj.
Napadali su me tada da sam komunjara koja bi htjela tužiti i suditi istovremeno.“ Ipak, iako smatra da svakom zastupniku treba dopustiti da govori, čak i onda kad se taj njegov govor nekome ne sviđa, Stazić drži da bi svaki zastupnik ipak trebao odrediti mjeru svog govora: „Svaka se istina može reći i bez vulgarnosti i bez dijeljenja uputnica, ali ograničavati govornika ipak ne bi trebalo. Vladimir Šeks tako ne vodi sjednice, on sputava zastupnike, on ih prekida, oduzima im riječ i to onda kada se njemu osobno ne sviđa to što netko govori. Znao nam je oduzimati riječ čak i onda kada smo govorili u ime kluba, što je stvarno nedopustivo. A eto, taj isti Šeks u Saboru je tražio da se zakonom zabrani rad SDP-a. Nismo se bunili, to je njegovo mišljenje. Nismo tražili sankcije za njega.
Smatramo da će sami klubovi znati ocijeniti je li netko od njihovih zastupnika prevršio mjeru i takvog svog zastupnika upozoriti da se ubuduće toga okani.“ Medije je prije desetak dana jako zabavljao sukob između potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa i predsjednika Sabora Luke Bebića. Šeks je, naime, Bebiću zamjerio što nije spriječio istup Dinka Burića u kojem je, između ostalog, Jadranku Kosor nazvao vojvotkinjom od Remetinca. Kad su mu Vladimir Šeks i Ivan Jarnjak iz prvih klupa počeli nešto dobacivati, Bebić je ljutito rekao: „Nećeš mi ni ti, ni nitko naređivati kako ću ja voditi Sabor. Ni ti, ni nitko.“ Vladimir Šeks tada je demonstrativno ustao i uputio se prema izlazu iz sabornice promrmljavši usput: „Nećeš još dugo.“ No, to su čuli i drugi zastupnici i novinari pa je nastao opći skandal. Kad su se nakon sjednice posvađani HDZ-ovi zastupnici uputili u vladu, Andrija Hebrang u svom je stilu novinarima prokomentirao kako ide na „mirovnu konferenciju“. Svoj stil, koji često obiluje raznim metaforama i dosjetkama, Andrija Hebrang objašnjava time da su zastupnici prisiljeni govoriti slikovnim riječnikom, metaforama i višeznačnim skraćenicama jer imaju zadatak u kratkom vremenu reći nešto razumljivo cijelom narodu.
No, uvijek se, kaže, iznenadi kad vidi koji dio njegovih izlaganja završi u novinama: „Uvijek je to najmanje važan dio, najmanje važne poruke i u većini slučajeva potpuno iskrenute. Tako je bilo i kad su napisali da sam ja rekao da Željko Jovanović nije glasao za Hrvatsku. Pa, dajte mi recite, koji bi pametan čovjek to mogao reći. Otkud bih ja znao kako je Jovanović glasao 1991.? Rekao sam da je izašao iz Sabora kada smo glasovali za odcjepljenje od Jugoslavije! Nedavno je u jednim novinama izašlo 20 mojih ‘top’ izreka. Od tih 20, njih 18 nikad nisam rekao ili su bile potpuno izokrenute, a upravo se one stalno ponavljaju. Recimo, kad sam 90-ih u Saboru držao izlaganje, Željka Antunović je odjednom ustala i rekla: „Ministre, vi lažete!“ Ja sam joj na to odgovorio pedagoški: „Gospođo zastupnice, ja nikad ne lažem. Možda nekad govorim neistinu, a to je puno pristojnije.“
I što se desilo, ta izjava se, potpuno izvađena iz konteksta, ponavlja do današnjeg dana, a svakodnevno se vrti kao jingl i u jednoj radijskoj emisiji.“ Zato se Andrija Hebrang ne zamara previše medijskim napisima jer je naviknuo, kako kaže, da će istinu o sebi rijetko kad pročitati. „Ipak“, ističe, „najveći kompliment bio mi je kad mi je došao jedan od mlađih zastupnika SDP-a i rekao: „Profesore, ja zapisujem sve vaše doskočice.“ Andrija Hebrang kaže da je i predsjedničkoj kampanji pristupio ležerno i s dozom humora, ali smatra da nije prelazio granice pristojnosti. Kao liječniku, jasno mu je da se zastupnicima u Saboru teško suzdržati kad im proradi adrenalin, ali ističe da je najvažnije nakon svih svađa ostati čovjek. „Nema ni jednog zastupnika ni iz SDP-a, ni iz HNS-a, čak ni iz HDSSB-a s kojim privatno ne razgovaram jer sam u 20 godina politike uvijek ostao čovjek. I kad imaju zdravstveni problem obraćaju mi se i lijevi i desni, što je dokaz da sam zadržao ljudskost.“
Komentari