Predstava ‘’Bravo za klovna’’ autorski je projekt glumice Minje Peković koja je, osim što igra u toj monodrami, predstavu i režirala, napisala je tekst, izabrala je glazbu te napisala prijevode pjesama. Predstava ‘’Bravo za klovna’’ Narodnog pozorišta Subotica izvest će se 8. lipnja u sklopu Dana satire u zagrebačkom Satiričnom kazalištu Kerempuh.

Riječ je o muzičkoj dokumentarističkoj monodrami, nastaloj prema osobnim zapisima Minje Peković tijekom njezina nedavnog procesa liječenja od raka. Minjine ispovijesti karakterizira vedrina borbe, slavljenje života, humor i pjesma koje osnažuju vjeru. U tom smislu je važan i njen lik klauna, smiješno-tužne figure koja se groteskno smije nevoljama.

Minja Peković rođena je 1983. u Sarajevu, a diplomirala je glumu na dramskom odsjeku Akademije umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Borisa Isakovića. Od 2007. stalni je član Narodnog pozorišta u Subotici. Dobitnica je Sterijine nagrade za ulogu Milje Bušatlije u predstavi “Kus Petlić” i brojnih drugih priznanja i nagrada u zemlji i regiji.

NACIONAL: Na Danima satire izvest ćete monodramu ‘’Bravo za klovna’’, autorski projekt nastao prema vašim osobnim bilješkama koje ste vodili tijekom liječenja od raka dojke, zašto ste uopće počeli voditi takve bilješke i kako je od njih nastao ovaj projekt?

Pisanje dnevnika je bilo ventil. Ništa više. Kako je liječenje teklo, razmišljala sam je li mi time odozgo poslan neki zadatak, jer moja profesija dotiče kolektivno nesvjesno. Pričanjem priče, i mi i oni koji nas slušaju, zajednički mislimo i osjećamo i time si pomažemo. Znači, piši. E, kad se liječenje završilo, pomislila sam – gotovo je, dosta, kreni sad dalje. Nekoliko mjeseci kasnije, ravnatelj kazališta mi je nakon nagrada za „Kus petlić“ predložio da radim neki samostalni projekt. Njegov prijedlog je bila Edith Piaf koju sam ja sve vrijeme terapija slušala, jer mi je njena muzika pomagala da sačuvam vedar duh. Odmah mi je bilo jasno što mi valja činiti. Samo sam rekla ‘’dajte mi vremena’’ i rodio se klaun.

NACIONAL: Glavni lik je klaun koji donosi sreću i smijeh, a kavezi na sceni simboliziraju ograničenja kojih je mnogo u životu. Koje je za vas najveće ograničenje, najveća granica koju ste uspješno prešli?

Strah. Ogroman strah koji prvo rađa – bijes. Kad se bijes potrošio nastupio je preokret. U glavi se pojavila misao ‘’što ako ovo nije poslano da me ubije, nego da me spasi?’’. Mislim da je tad započeo proces iscjeljenja. A onda sam postupno počela uviđati gomile ograničenja – u svom karakteru, emocijama, mislima. Jer štetne obrasce skupljamo godinama, oni postanu dio našeg identiteta i ne možemo ih se osloboditi preko noći. Ali kad promjena jednom krene, otvara se polje radosti i slobode. I to te motivira za dalje.

NACIONAL: U predstavi ima elemenata kabarea, stand-upa, pantomime, dramskog i plesnog teatra, kako je zamišljena?

Sadržaj je odabrao formu. Nisam robovala nikakvim stilskim odrednicama. Željela sam da bude organsko. Ponekad ljudi koji žele gledati predstavu zbunjeno pitaju ‘’Ima smijeha?! Kako išta može biti smiješno u tome?’’. Ali može, itekako može. U svakoj tami postoji zračak svjetlosti, kao što svaka svjetlost ima svoju sjenku. Uostalom, kad već pričamo o liječenju, humor je nezaobilazan lijek.

NACIONAL: Pretpostavljam da je trenutak kad ste saznali dijagnozu bio jedan od najtežih u životu, jeste li danas dobro i do koje mjere vas je cijelo ovo iskustvo, vaša borba, promijenila?

O da, to je bio trenutak kad se vrijeme zgusnulo. Iskrsavala su pitanja… Zašto ja? Što sam skrivila? Što pogrešno uradila? Kad je samosažaljenje prestalo, počela je avantura zahvaljujući kojoj sam danas sretnija nego prije. Imam daleko više vjere, radosti i ljubavi u duši. Počela sam više slušati srce, poštovati svoje osjećaje, obraćati pozornost na to što mi žele poručiti, osloboditi se potrebe za kontrolom i racionalizacijom. To mi je skinulo ogroman teret s vrata koji sam godinama vukla.

NACIONAL: Što ste naučili iz ovog vašeg intimnog putovanja?

Učim i dalje. Taj proces nije završen. Od tada je još mnogo izazova ušetalo u moj život, ali im pristupam na nov način. Ego se i dalje transformira. Razlika je u tome što se sada lakše prepuštam. Lakše otpuštam. Lakše praštam. Naučila sam da je ispravnost ljudska, a ljubav božanska kategorija. Dakle, učim se ljubavi…

NACIONAL: Kakav je osjećaj ogoliti se, svoj život, svoju borbu, patnju, pred publikom? Proživljavate li svaki put bolno iskustvo?

Kad stanete na scenu s osjećajem da su vam svi ljudi u dvorani prijatelji, bez straha od osude, od procjene, bez potrebe da se zaštitite, dopuštajući drugima da vas vide bez filtera i vjerujete da u tom trenutku svi zajedno otvarate srce ljubavi – to je sloboda. Apsolutna sloboda. Samim tim, ono što je nekad bilo bolno postaje katarzično.

NACIONAL: Dakle, rekli biste da je ovo jedno katarzično iskustvo za vas kao glumicu? Kakav je bio osjećaj kad ste završili predstavu, kad ste znali da je spremna za publiku?

Taj osjećaj sam osvijestila tek kad sam se prvi put poklonila prvoj publici. Prije toga ne, jer sam bila u potrazi za scenskim rješenjima, prilagođavanjima, u tzv. radnoj energiji. Tek u trenutku kad sam se poklanjala, oči u oči susrela s ljudima, znala sam što se dogodilo. To treperenje u grudima nakon emocionalne razmjene s publikom, taj titraj u kojem ispari i posljednji gram umora, a energija se vrati udvostručena – to je čarolija.

NACIONAL: Dijagnozu ste saznali u vrijeme najgoreg lockdowna, pandemije, kad smo ionako ‘’bili osuđeni’’ na kuću, boravak u istom prostoru, na izbjegavanje druženja. Kakvo je to vrijeme bilo za vas kao ženu, majku, glumicu?

Da sam gledala film o mom životu tada, rekla bih da je autorski tim pretjerao. Imam bebu od godinu dana, vani je pandemija, a ja operiram karcinom dojke… Nadrealno. Karantena u trajanju od nekih 10 mjeseci. Bilo je i strašnih, ali i smiješnih momenata. Primjerice, moja prijateljica uplašena zbog korone priča o svemu što se događa i kaže ‘’jao, umrijet ćemo’’, a ja ćelava samouvjereno kažem ‘’nećemo’’.

NACIONAL: Rođeni ste u Sarajevu, a diplomirali ste na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, da biste ušli u ansambl Narodnog pozorišta Subotica, kako je tekao taj vaš profesionalni put?

Ja stalno govorim za sebe da sam nomad. Od rođenja, do dana današnjeg, ja vučem kovčeg tamo i ovamo, upijam mirise i boje svakog od tih mjesta, osjećam sve te ljude i promatram, učim, potom i interpretiram. Mislim da me je to mnoštvo različitosti i oblikovalo kao glumicu. Time se vodim i u odabiru uloga. Samo nek’ je raznovrsno.

NACIONAL: Zašto volite glumu, zašto ste odlučili se posvetiti baš glumi, umjetnosti?

Volim priče. Volim ih slušati, volim ih pričati. Svaka priča otvara jedan novi mali svijet. Promijeniš način pričanja – mijenja se poenta. Promijeniš ugao iz kojeg se priča – mijenja se i priča. A onda, i priča je neki vid putovanja. Tako da za mene gluma dođe kao prirodan izbor. Potreba i profesija.

NACIONAL: Koliko su za umjetnika važna gostovanja, što možete naučiti iz takvih iskustava?

Izuzetno su važna. To je i kulturna i kulturološka razmjena. Prilika da osjetimo, razumijemo i upoznamo druge ili drugačije. Osvijestimo i svoje i tuđe pozicije i povezujući ta iskustva, dalje se razvijamo. I inspiriramo jedni druge.

NACIONAL: U Hrvatskoj kultura ima velikih problema, prije svih financijskih, a slobodni umjetnici u posebno su teškoj situaciji, koji su i prosvjedovali tražeći veća prava. Kakva je situacija u Srbiji?

Sve je to gotovo isto. Kulturne institucije su isto organizirane, kulturne potrebe isto tretirane, tržište ima iste zahtjeve i onda imamo iste posljedice. Ja ne znam kad je točno nastupio, ali znam da je taj trend ‘’kultura se ne jede, ne pije i ne odijeva – samo pravi trošak’’ svuda okolo na snazi. Već neprirodno dugo. Zato vjerujem da je promjena paradigme nužna.

NACIONAL: Trenutačno je jako živo na srbijanskoj političkoj sceni, prosvjedi u Beogradu sve su jači, kako gledate na to, osjećate li da je trenutak za promjenu i što bi ta promjena značila za vas, za umjetnike, kulturu, za državu u cjelini?

Kad promjenu uočimo izvana, znači da je iznutra već odavno započeta. Mislim da sada ne postoji mjesto na Zemlji koje odolijeva promjenama. Svijet se munjevitom brzinom mijenja pred našim očima. A sva događanja posljedica su višedesetljetnih obrazaca koji su sami sebe potrošili. Često mi u ušima odzvanja rečenica: ‘’Moramo postati bolji. Ako ne postanemo bolji – postat ćemo gori’’.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi s predstavom i pripremate li što novo?

Trenutačno radim na predstavi ‘’Narodni poslanik’’ Branislava Nušića u režiji Snežane Trišić u Puli. Nomad, kao što rekoh. U pitanju je koprodukcija Istarskog narodnog kazališta u Puli i Narodnog pozorišta u Subotici. Pulska premijera je već 2. lipnja, a subotička će biti na jesen. Za nas je taj umjetnički susret bio uzbudljiv i radostan te jedva čekamo da ga podijelimo s publikom.

Što se predstave ‘’Bravo za klovna’’ tiče, vjerujem da će ona doći do svih kojima je potrebna. Na ovaj ili onaj način. Da zajedno s klaunom prigrlimo sadašnjost, prestanemo žaliti zbog prošlosti, pa se s ljubavlju, vjerom i nadom okrenemo ka budućnosti.