Brojne i višegodišnje nepravilnosti u poslovanju Hrvatske radiotelevizije (HRT), na koje je u svojim nalazima jednako upozoravala interna revizija ove ustanove kao i Državna revizija, po svemu sudeći ostat će nesankcionirane. Premda je prethodni saziv Nadzornog odbora HRT-a o svemu pismeno obavijestio Državno odvjetništvo, cijeli predmet je – arhiviran. To proizlazi iz jednog od dokumenata do kojeg je Nacional došao tijekom prošloga tjedna, a koji opisuje što se događalo sa „slučajem HRT“ – prije svega, s iznimno dvojbenom nabavom audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača, koja je eskalirala tijekom 2016. godine i na koju su potrošeni deseci milijuna kuna javnih sredstava. U izvještaju sadašnjeg sastava HRT-ova NO-a, koji je potpisao njegov predsjednik Mladen Čutura, stoji:

„Nadzorni odbor zatražio je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da ih izvijesti o statusu državnoodvjetničke odluke povodom dostavljenih izvješća. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu izvijestilo je Nadzorni odbor da je predmet ustupljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici. Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici dostavilo je obavijest da je navedeni spis arhiviran zbog nepostojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti.“

U izvještaju se podsjeća na to da je DORH službeno dobio dva izvješća interne revizije koja se bave nabavom audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača te sklapanjem izvansudske nagodbe s Jadran filmom, zatim posebni izvještaj HRT-ova pravnog odjela o izvansudskim nagodbama u radnim sporovima te na koncu izvještaj Državne revizije o učinkovitosti javne nabave na HRT-u. Sugovornik Nacionala s HRT-a iznimno upućen u ovu tematiku, kaže: „Po svemu sudeći, Državno odvjetništvo naprosto nema kapacitet potpuno rasvijetliti sva događanja na javnom servisu, pogotovo iz tog doba, a pouzdano znamo i da u sklopu izvida nisu kontaktirali ili zatražili informacije od većine ključnih aktera. Naprosto su predmet arhivirali, što osim nevoljkosti za ozbiljno istraživanje tih nepravilnosti, moguće ukazuje i na političke pritiske.“

Pored njega, i brojni drugi poznavatelji prilika na javnom servisu izrazito su nezadovoljni praksom koju nazivaju „zataškavanjem nepravilnosti“ i, pod uvjetom da ostanu neimenovani, ukazuju i na posrednu i neposrednu odgovornost današnje ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Drugi sugovornik Nacionala kaže: „I nalaz interne i Državne revizije na HRT-u za period od 2012. do 2015. godine bili su katastrofalni, naročito u segmentu javne nabave i nabave djela nezavisnih proizvođača. Ona je u to doba bila predsjednica Programskog vijeća HRT-a, a kasnije članica Upravnog odbora HAVC-a, da bi potom postala ministricom. Morala je poduzeti sve kako bi odgovorni za kriminal bili privedeni licu pravde, no umjesto toga poduzela je sve za smjenu sastava Nadzornog odbora koji je na to upozoravao.“

Kada je riječ o nabavi audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača, na Hrvatskoj radioteleviziji već godinama upozoravaju na iznimno dvojbene odredbe Koregulacijskog sporazuma sklopljenog između HRT-a te Hrvatskog društva neovisnih producenata i Agencije za elektroničke medije. Po njemu, HRT plaća 95 posto proizvodnje djela, potom ga je prisiljen otkupiti, a već nakon sedam godina više nije njihov vlasnik. Takav štetni sporazum doveo je do iznimno netransparentne prakse i činjenice da su neki nezavisni producenti čak došli u poziciju ucjenjivati HRT i između ostalog praktički besplatno se dokopati izuzetno vrijedne arhivske građe na Prisavlju.

Interna revizija HRT-a posebno je spornom označila 2016. godinu i to u doba u kojem je kao vršitelj dužnosti moć odlučivanja imao Siniša Kovačić i kada su sklapane brojne direktne nabave

Tom praksom bavila se i interna revizija HRT-a, čiji nalaz za 2016. godinu Nacional također posjeduje: u njemu se upozorava da HRT naprosto nema višegodišnju plansku programsku shemu i da ne postupa po vlastitoj proceduri planiranja programa. Te 2016. godine čak je sklopio niz ugovora prije nego što je istekao rok javnog poziva neovisnim producentima, bez jasnih troškovnika i uz nejasne metode plaćanja. Radilo se o periodu u kojem su na HRT-u promijenjena čak tri ravnatelja, a posebno spornim označava se doba u kojem je kao vršitelj dužnosti moć odlučivanja imao Siniša Kovačić i kada su sklapane i neke direktne nabave.

Portal Indeks tada je otkrio da je Kovačić kupio čak tri projekta iza kojih stoji bivši savjetnik za medije Tomislava Karamarka, Miljenko Manjkas, za film „General“ Antuna Vrdoljaka, bivšeg zastupnika HDZ-a, izdvojeno je 9,6 milijuna kuna, a nije loše prošao ni Karamarkov bivši šef kabineta Dominik Galić. Istom prilikom mediji su se zabavljali i neobičnim detaljima poput „Škole kuhanja“ voditeljice Vlatke Pokos koja je ukupno stajala 712 tisuća kuna, odnosno po 9,5 tisuća za svaku od 75 epizoda, te gotovo milijun kuna plaćenih za „100 riječi – bonton“, preciznije: 9698 kuna za svaku dvominutnu epizodu. U to doba dolazilo je do čestih previranja na HRT-u pa je čak i tadašnjem Nadzornom odboru u nekim slučajevima bilo teško pratiti poslovne poteze u realnom vremenu. Tako su naknadno iskrsnule i informacije o dodjelama potpora za „razvoj scenarija“ pa je spomenuti Manjkas po tvrdnjama Nacionalovih sugovornika samo za tu namjenu uprihodio oko 400 tisuća kuna. Jedan anonimni zaposlenik HRT-a postavlja pitanje: „Od tada do danas ostala su brojna neodgovorena pitanja: zašto ne postoje konkretni kriteriji odabira projekata, zašto ne postoji maksimalna cijena za otkup za pojedinu vrstu formata, zašto se odabirom ne bave profesionalci umjesto povjerenstava koja ne odgovaraju nikome i zašto se mimo natječaja otkupljuju djela koja osim loše gledanosti imaju grozne ocjene javnosti i struke?“

On upozorava da takva neosporna netransparentnost pogoduje tzv. kućnim autorima koji se samo predstavljaju nezavisnima, a zapravo djeluje kao da su pretplaćeni na projekte za HRT. Također upozorava i na činjenicu da je spomenuti Koregulacijski sporazum promijenio europske odredbe oko same definicije „neovisnog producenta“ te da nitko ni ne provjerava tko od producenata s kojima je sklopljena suradnja ima više od 50 posto proizvedenih djela upravo na HRT-u i zašto se ne revidira njihov status. „To je izuzetno bitno jer ne može biti neovisan netko tko posluje isključivo s HRT-om, a svi znamo da su upravo u takvom statusu autori nekih od najrazvikanijih projekata“, dodao je isti sugovornik.

Na Prisavlju se, upozorava se, slična praksa nastavila sve do današnjih dana, a posebno dramatično zvuči zajedničko pismo koje su vodstvu HRT-a uputili tamošnji ogranci Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara, koji se također odnose na nabavljanja djela neovisnih proizvođača u prošloj, 2019. godini, o čemu je izvješće poslano na adresu Vijeća za elektroničke medije. U tom pismu stoji: „U samom izvješću sadržan je meritum nepravilnosti nabave tih djela, a koje, ocjenjujemo, na Hrvatsku radioteleviziju imaju poguban i krajnje štetan utjecaj. Otkup 312 petominutnih priloga na koje je utrošeno golemih 1.655.398 kuna ne može se smatrati djelima koja je Hrvatska radiotelevizija dužna otkupljivati i o tome izvještavati nego, upravo suprotno, može se smatrati izigravanjem zakonske obaveze, a napose nepriličnim i štetnim poslovanjem suprotnim temeljnoj obvezi zaštite proizvodnje HRT-a. Nadalje, ne vidimo mogućnost da takvi prilozi (pod nazivom: Mikser 3, Pasji život, Budi promjena, Male priče, Omar 3, Jezik na vagi 3, On i ona, kava 3, Fino i jeftino, Revolucija 3, Dizajn i dom 3, Fragmenti 3 i dr.) budu predmetom definicije autorskog djela ili autorskog prava (kako to definira Zakon o autorskim pravima) jer to nisu dnevne vijesti koje imaju karakter informacije. Ti prilozi ne sadrže ni svoj poslovni izričaj iskazan putem javne nabave, a ako su nabavljani direktnom pogodbom, ne postoji obrazloženje takve odluke. Hrvatska radiotelevizija, u korpusu 1150 zaposlenika, kreativnog osoblja, vjerujemo ima dovoljno znanja, sposobnosti, kreativnosti i odgovorne svijesti spram potrošnje javnih sredstava pristojbe da ovakve, ali i zahtjevnije radne zadatke može obaviti točno, na vrijeme i s dovoljno kreativnog potencija. O tome svjedoči duga povijest HRT-a.“

Kako Nacional doznaje, vodstvu Televizije upućene su primjedbe na brojne primjere prikrivenog oglašavanja u emisijama iz vanjske produkcije, s kojima se vodstvo kuće nije na odgovarajući način pozabavilo. U jednoj internoj analizi koju je Nacional prošlog tjedna također dobio na uvid, stoji: „Ove godine ponovno je planirano izdvajanje oko 80 milijuna kuna za takozvanu neovisnu produkciju, a to je neshvatljivo i potpuno neopravdano. Naime, u izvornoj europskoj direktivi propisano je da se njima ima prepustiti 10 posto programskog vremena ili najmanje 10 posto programskih sredstava, s time da u njih ne ulaze vijesti, informativni program, sportski događaji, kvizovi i slično. Da se Hrvatska odmah opredijelila za programsko vrijeme, kao većina uređenih europskih zemalja, a ne za 10 posto programskih sredstava, izbjegli bi se mnogi nesporazumi s AV sektorom i mnoga nerealna očekivanja. U tijeku je samo borba da taj kolač bude što veći, a o kvaliteti, odnosno kriterijima i načinu na koji se troše sredstva pretplatnika, nitko ne vodi računa. Sustavno se zanemaruje to da se u programsku osnovu iz koje se izračunava tih 10 posto, odnosno 15 posto koliko je predviđeno u Republici Hrvatskoj, ne računaju vrijeme ili sredstva za vijesti i informativne emisije, sport, igre i kvizove itd. Kada bismo se držali izvorne Direktive i to primijenili, programska osnova ne bi bila samo 320 milijuna nego negdje oko 200 milijuna kuna. A 15 posto od 200 je 30 milijuna kuna i to bi bilo dovoljno da se ne ugroze naše druge obveze i da nam ljudi ne sjede bez posla, da ne govorimo i kako sve što drugi proizvode nije naše vlasništvo te za ta djela kasnije nemamo prava. Ove godine ponovno je planiran isti iznos za takozvanu neovisnu produkciju od oko 80 milijuna kuna, što je gotovo tri puta više no što preporučuje Direktiva. Kada se uz to dodaju netransparentne i problematične procedure, slabi i nikakvi kriteriji odabira i neprovjeravanje statusa producenata – ispunjavaju li kriterij neovisnosti, tada vidimo da smo daleko od europske prakse.“

Jedan sugovornik s HRT-a zaključuje: „Nitko nije protiv vanjskih produkcija, ali jest protiv krcanja programa nekvalitetnim emisijama koje se dijele podobnim autorima. Nemoguće je da netko u ime HRT-a potpisuje milijunske iznose, a da nitko ugovorno ne nadzire cijeli proces i ne odgovara za konačni sadržaj. I treće, zaista je problematično kako su radovi nekih domaćih autora otkupljeni tek nakon pritiska javnosti i kako se gotovo cijela nezavisna scena ujedinila kako bi ukazala da javni servis zapravo ne otkupljuje najkvalitetnije proizvode. Za imidž HRT-a to je pogubno i sve dok se ne dobiju jasni odgovori na ta pitanja i dok se u odnosu HRT-a i takozvanih neovisnih proizvođača stvari ne urede prema europskim zakonima i uzusima, racionalno i potpuno transparentno, osim nekolicine privilegiranih i ovisnih s obje strane HRT porte nitko neće biti zadovoljan – ni većina neovisnih producenata ni zaposlenici HRT-a, koji gledaju kako iz dana imaju sve manje posla a istodobno se masno plaćaju nekvalitetni uradci, ni gledatelji i slušatelji koji za svoj novac imaju pravo tražiti najkvalitetniji, racionalno proizvedeni program.“