Hrvatski muzej naivne umjetnosti posljednjih nekoliko godina prate razne kontroverze povezane s politikama Ministarstva kulture i medija. Prije četiri godine Ministarstvo je dodijelilo Muzeju novu lokaciju, kuću Lovrenčić u Demetrovoj ulici 18, koju su ugledni povjesničari umjetnosti Snješka Knežević, Vladimir Crnković i Marijan Špoljar u tekstu objavljenom u veljači 2020. u Nacionalu pod naslovom „Prijedlog nove lokacije Muzeja naive znak je neodgovornosti Ministarstva“, ocijenili lošim i skupim rješenjem upitne izvedivosti. Od 2019. do 2021. ravnateljica HMNU-a bila je Gabrijela Krmpotić-Kos, osoba koju su pratile određene afere na nekoliko radnih mjesta. Po struci ona nije povjesničarka umjetnosti nego muzikologinja, a u HMNU je došla nenadano, prije isteka prethodnoga ravnateljskog mandata u Muzeju hrvatskog turizma u Opatiji. Potom je nadležno ministarstvo 1. ožujka 2022. za ravnateljicu Muzeja izabralo povjesničarku umjetnosti Natašu Jovičić, koju je 2017. razriješilo s mjesta ravnateljice Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac i koja se, po svemu sudeći, nikada nije bavila naivom niti je djelovala u nekoj ustanovi koja se bavi likovnom umjetnošću. Najpoznatija je, osim po radu u SP-u Jasenovac, po projektu kojim je približila likovnu umjetnost slijepima. Nataša Jovičić postavila je 1. prosinca 2023. dvije izložbe u HMNU-u, „Oho! i to je naiva!“ i „Ivan Picelj / S druge strane opusa“, koje će biti otvorene do kraja svibnja, zbog čega trenutno u Muzeju, od 1. studenoga, uopće nema stalnog postava. Obišli smo izložbu „Oho! I to je naiva“ i vidjeli da je hrvatska povijesna slikarska naiva sada svedena na mali kutak prve prostorije, tzv. VIP kutak, u kojem se predstavlja po jedno djelo Ivana Generalića, Ivana Lackovića Croate i Ivana Rabuzina. Ta je izložba, prema odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva kulture i medija, osmišljena kao svojevrsni “most” prema novom Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti koji je za cilj postavio slijediti suvremene muzejske trendove i prakse. To je sasvim u skladu s vizijom novog muzeja Nataše Jovičić koja u svojim medijskim istupima više govori o art brutu, autsajderskoj i vizionarskoj umjetnosti nego o naivi, iako u zagrebačkom Muzeju naive nema klasičnoga art bruta i tek u manjem dijelu postoje primjeri autsajderske umjetnosti. Nadalje, zaboravlja se da se ne može govoriti o svjetskoj naivi, a da se ne govori i o djelima hrvatske naive kao ponajboljim primjercima tog fenomena. U tom smislu, može se postaviti pitanje kakav je smjer kojim će ići Muzej pod njezinim vodstvom i kakva je budućnost tog nekada vrlo uspješnoga Muzeja.

Muzej naive trenutačno je u Ćirilometodskoj ulici (lijevo) i još uvijek se čeka preseljenje na novu lokaciju u Demetrovoj. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Naime, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, otvoren 1952., prvi je muzej naive osnovan u svijetu. Prije potresa i pandemije imao je oko 24.000 posjetitelja godišnje, od čega su 90 posto bili strani turisti, te je imao promet na recepciji od oko 100.000 eura godišnje. Naiva je pravac u hrvatskome modernom slikarstvu koji je stranim ljubitelja umjetnosti nerijetko prva asocijacija na našu likovnost. Iako je kasnije došlo do hiperprodukcije i poplave slikara koji su se olako i neprimjereno nazivali naivnim umjetnicima, stručnjaci dobro znaju što čini kanon hrvatske naive i koja su djela nulte kategorije, spomeničke vrijednosti.

A u malobrojne stručnjake za naivu u Hrvatskoj svakako treba ubrojiti i Svjetlanu Sumpor, povjesničarku umjetnosti i doktoricu znanosti koja kotira kao praktički jedina relevantna poznavateljica naive među povjesničarima umjetnosti mlađe generacije. Indikativno je da ona nakon 20 godina provedenih u Muzeju od nedavno više ne radi u toj instituciji, a nije ni sasvim jasno kako je i zašto do toga došlo. Također, ne zna se što će biti s njezinim prijedlogom Muzeološke koncepcije i stalnog postava koji je krajem 2020. odobrilo Hrvatsko muzejsko vijeće, a odobrilo ga je i Stručno i Upravno vijeće Muzeja te je dobio dvije odlične stručne recenzije.

Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija čije je ministarstvo prije četiri godine dodijelilo Muzeju novu lokaciju, kuću Lovrenčić u Demetrovoj ulici 18, koju stručnjaci ocjenjuju lošom. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Kada smo Ministarstvu kulture i medija postavili pitanje što je s prijedlogom Muzeološke koncepcije i stalnog postava Svjetlane Sumpor, rekli su da je zbog protoka vremena i prostornih izmjena nastalih nakon provedene konstrukcijske obnove moguće da će doći do promjena i u muzeološkoj koncepciji stalnog postava.

Iz dva smo izvora saznali da kao izgledni kandidat za autoricu novog stalnog postava kotira Snježana Pintarić, voditeljica Zbirke slikarstva MSU-a i nekadašnja ravnateljica tog muzeja. Kada smo je nazvali da to potvrdi ili opovrgne, kratko je odgovorila: „Pitajte ravnateljicu, to tek trebamo dogovoriti“.

Tko god osmislio novi postav, on će biti implementiran u novom muzeju, a također se još ne zna kada će se ostvariti to dugo najavljivano preseljenje HMNU-a na novu lokaciju u Demetrovu ulicu 18. Do toga je trebalo doći najkasnije 2023., ali se ono još čeka. Kako su nam odgovorili iz Ministarstva kulture i medija, u predviđenom je roku završena obnova konstrukcije zgrade sredstvima Fonda solidarnosti EU-a u ukupnom iznosu od 2 milijuna eura. Slijedi nastavak kroz cjelovitu i energetsku obnovu u ukupno procijenjenom iznosu od okvirno 8 milijuna eura.

Ministarstvo kulture i medija pitali smo i zašto smatraju da je Nataša Jovičić bila najbolji izbor za ravnateljicu Muzeja. Odgovorili su da su na javni natječaj pristigle dvije prijave i da je ona imenovana na temelju predloženoga četverogodišnjeg programa rada koji je bio konkretnije i cjelovitije pripremljen u odnosu na prijedlog programa rada druge kandidatkinje te da njezino radno iskustvo, znanje, motiviranost, stručnost i ozbiljnost u pristupu jamče razvoj i napredak Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti. Kada smo upitali Natašu Jovičić da nam bude sugovornicom za članak, rekla je da je trenutno u gužvi zbog početka radova na cjelokupnoj obnovi nove zgrade budućeg Muzeja te je zamolila da se ova tema i razgovor za sada odgode. Odgovorili smo joj da ćemo o toj temi ipak pisati sada, ali smo također dodali da uvijek ima prostora da kasnije da intervju za Nacional, da se čuju i njezina objašnjenja.

Revoltiran činjenicom što je Muzej ostao bez stalnog postava, Vladimir Crnković, muzejski savjetnik u mirovini, kustos HMNU-a od 1998. do 2002. te ravnatelj te institucije od 2003. do 2014. napisao je tekst „Rekvijem za Hrvatski muzej naivne umjetnosti“ koji je proslijedio na stotinjak e-adresa. Poslao je i apel Hrvatskom muzejskom vijeću, a predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske Dino Milinović ponudio mu je da se o situaciji u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti održi javna tribina.

Snješka Knežević tvrdi da Ministarstvo kulture oskudno komunicira sa stručnjacima. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Crnković je pojasnio kako je taj Muzej za njega dovršena misija i daleka prošlost te kako je sročio navedeni tekst isključivo zbog umjetnika s kojima je godinama i desetljećima surađivao i prijateljevao, koji se više ne mogu oglasiti. Naveo je nadalje kako smatra svojom moralnom i ljudskom obvezom da ih zastupa i štiti i post mortem te da nema više nikakvih ambicija da ponovno radi nešto za i u vezi HMNU-a. Zaključio je da ne može biti pasivan i nezainteresiran promatrač propadanja te institucije.

U apelu Hrvatskom muzejskom vijeću, koji nam je dao na uvid, napisao je, između ostaloga:

„Poznato mi je da ravnatelj svake naše muzejske institucije ima pravo samostalno postaviti neku izložbu unutar muzeja koji vodi, no ako se radi novi stalni muzejski postav, to mora odobriti Hrvatsko muzejsko vijeće. Ako se skine stalni postav i ako je time posve dokinuta dotadašnja muzejska prezentacija, kakve postupke zakonodavac predviđa u takvim primjerima? Tko je dozvolio ukidanje stalnoga muzejskog postava koje je izvršeno 1. studenoga 2023.? I kako je moguće da jednu uspješnu muzejsku prezentaciju, kakva je postojala u Hrvatskome muzeju naivne umjetnosti od kada je ta institucija otvorena za javnost 1. srpnja 1996., ukine osoba koja do sada, koliko se zna, uopće nije nikada radila na muzejskim poslovima ustanova koje se bave isključivo likovnom djelatnošću. Kritički zapis ‘Rekvijem’ napisao sam jer je autorica sporne izložbe dokinula muzejsku prezentaciju fenomena koji ima težinu i u svijetu, a što može imati nesagledive posljedice na djelovanje te institucije. Da je priredila izložbu koja traje do mjesec dana, sve bi bilo drugačije, ali ona je odlučila jednu problematičnu i promašenu izložbu držati šest mjeseci, pa možda i dulje, a to već zadire u problematiku stalnoga muzejskog postava.“

Nina Obuljen Koržinek, Nataša Jovičić i Tomislav Tomašević u kući Lovrenčić, novom prostoru HMNU-a. FOTO: Josip Regovic/PIXSELL

Odgovorio nam je i na pitanje ima li danas još koji aktivan slikar naivne umjetnosti koji bi mogao biti relevantan, uz opće poznate i uvažene klasike.

„Uvjeren sam da više nema nikoga, zato sam već u niz navrata izjavio da je naiva dovršen fenomen. To je isto kao i kod muzejskih zbirki grupacije Plavi jahač u Münchenu ili umjetnika Brücke-Museuma u Berlinu. Riječ je dakle o iznimnim umjetničkim fenomenima koji su dovršeni, koji predstavljaju povijesne činjenice i kojima su posvećene posebne, izdvojene muzejske prezentacije. Takva bi ustanova trebao biti i Hrvatski muzej naivne umjetnosti. Bojim se da to neće biti tako. Ovo čemu sada svjedočimo uvertira je u propast te institucije. Prema mom mišljenju, Muzej naive ne može se spasiti, vode ga nažalost ljudi koji će ga sve više i više destruirati i devastirati i to uz blagoslov Ministarstva kulture. To je kao Titanik koji još pluta, koji još nije potonuo ni dosegnuo dno. Što će biti s institucijom, ne znam. Osnovno je da se sačuva fundus te kompletna dokumentacija i biblioteka u integralnom obliku.“

Kaže da to nisu samo problemi koji se dotiču HMNU-a ili Ministarstva kulture i medija, nego da su to problemi i naših sveučilišta, naših odsjeka za povijest umjetnosti na kojima se uopće ne tumači i približava naiva i srodni fenomeni, iako u Hrvatskoj postoji državni muzej posvećen tom fenomenu.

‘Situacija nije sjajna; pitanje je samo može li osnivač Muzeja prepoznati osjetljivost materije o kojoj se radi te cijeni li struku, ili mu je, pak, svejedno’, kaže Petar Prelog

„Valja podsjetiti kako je naša naiva jedan od najvažnijih segmenata svjetske naive, nadalje valja znati kako imamo i niz muzejskih zbirki i galerija koje se bave tom materijom. To su Muzej grada Koprivnice i Galerija u Hlebinama, Muzej Matija Skurjeni u Zaprešiću, Muzej u Đurđevcu, Zbirka Lacković itd. A da neki diplomirani povjesničar umjetnosti započne izučavati naivu i srodne umjetničke fenomene kao što su art brut i autsajderska umjetnost i da ovlada tom materijom treba mu najmanje od 5 do 10 godina ustrajna rada. To je naš temeljni problem. To je naša kratkovidnost koja nam se sada počela osvećivati. I, naravno, brojni osobni animoziteti i egoizmi koji su u nas stalno i posvuda prisutni.“

Sličnu viziju naive ima i Petar Prelog iz Instituta za povijest umjetnosti. On je rekao da situaciju u HMNU-u može komentirati samo u vezi onoga u što je osobno bio involviran. Naime, krajem 2020. bio je s Darkom Babićem recenzent prijedloga Muzeološke koncepcije i scenarija novog stalnog postava Muzeja Svjetlane Sumpor. Rekao je da je riječ o iznimno kvalitetnom dokumentu koji prije svega u obzir uzima činjenicu da je naivna umjetnost fenomen koji se od tridesetih godina prošloga stoljeća pojavljuje kao neizostavan dio hrvatske moderne umjetnosti te ga kao takva valja i promatrati, razumijevati, valorizirati, prezentirati te promovirati. Muzeološka koncepcija stalnog postava Muzeja autorice Svjetlane Sumpor bila je javno predstavljena u studenome 2022. na 5. kongresu hrvatskih povjesničara umjetnosti. Tada se valjanost te koncepcije nije dovodila u pitanje.

Petar Prelog, viši znanstveni suradnik s Instituta za povijest umjetnosti. FOTO: Tomislav Čuveljak

Kako je rekao naš sugovornik, u spomenutom prijedlogu stalnog postava u središtu se nalazi samo umjetničko djelo, a fenomen u cjelini opravdano se promatra na umjetničkoj i estetskoj razini.

„Pritom se uvažavaju i društvene okolnosti te pojedinačni autorski iskazi koji su ga tijekom vremena oblikovali. Kolegica Sumpor se u tom smislu s pravom naslanja na stručno utemeljenu praksu bivšeg ravnatelja Muzeja Vladimira Crnkovića, čiji su se odabiri i interpretacija vodili isključivo temeljem strogo provedene valorizacije djela. Mišljenja sam da je u ovom trenutku takva vrsta kontinuiteta u promišljanju iznimno važna; štoviše, ona je ključna u pozicioniranju samog Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti na nacionalnoj kulturnoj pozornici, ali i kao mjesta koje rado posjećuje i inozemna stručna te šira kulturna publika. U vezi stalnog postava, stava sam da njega – ako je osnivaču Muzeja stalo do ugleda institucije – može raditi samo jedna od tri osobe: Svjetlana Sumpor, Marijan Špoljar ili Vladimir Crnković. Oni su jedini koji taj posao mogu obaviti stručno. Ostali povjesničari umjetnosti – a što je, očito, velik problem naše struke – nisu se specijalizirali za naivnu umjetnost niti ih ona zanima. Situacija nije sjajna; pitanje je samo može li osnivač Muzeja prepoznati osjetljivost materije o kojoj se radi te cijeni li struku, ili mu je, pak, svejedno.“

Vladimir Crnković, muzejski savjetnik u mirovini, ravnatelj HMNU-a od 2003. do 2014.. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Marijan Špoljar, dugogodišnji kustos, a potom i ravnatelj Muzeja grada Koprivnice i Galerije naivne umjetnosti u Hlebinama, rekao je da je dobro da se, makar i u prigodi jedne neuspjele izložbe, raspravlja o jednome poznatom umjetničkom fenomenu, pojavi koja nije zatvoreni, definirani i usko likovni problem nego je – posebno u našim prilikama – posljedica i specifičnih povijesnih, društvenih i psiholoških odnosa. Kako je rekao, razgovor o njezinoj sudbini i institucionalnom statusu nije samo specijalistički problem, već potencijalno proizvodi i šire socio-kulturne refleksije, pa time ima i veću društvenu važnost.

„Jedno od tih refleksija proizlazi iz posebne pozicije, porijekla i naravi njezina ishodišta, tzv. hlebinske škole, odnosno statusa i vrijednosti fenomena koji je nastao kao ‘škola’ i koji se nastavio kao prijenos određenog ‘modela’ koji sada više nije ‘diktirao’ jedan akademski slikar, Krsto Hegedušić, nego najznačajniji predstavnik toga slikarstva Ivan Generalić. Može li naivna umjetnost po definiciji i vrijednosti iskonska, izvorna i individualna nasljedovati vrijednosti i prenašati je s generacije na generaciju ili je njezino pravo područje samo ono koje nastaje kao jednokratno, neponovljivo i neprenosivo? Glavni problem izložbe ‘OHO! I to je naiva’ nije u afinitetima, znanju i ingerencijama priređivača te, posljedično, u nekim muzeografskim nezgrapnostima i ‘neobičnostima’, nego u opredjeljenju koje pokazuje otvorenu sumnju spram te, navodno repetitivne, naučene i neoriginalne hlebinske škole. Odmah da kažem: posve legitimni stav, samo da su pri tome naznačeni barem osnovni vrijednosni orijentiri i strukturalni razlozi gotovo potpunog izostavljanja najeksponiranijeg, najpoznatijeg i najvažnijeg dijela hrvatske naive. Nisam slijepi lokalpatriotski zagovornik hlebinske naive, čak mislim da je ona kao umjetnički fenomen već odavno uglavnom zatvorena i završena, ali su njezini najvažniji protagonisti ne samo neupitni nego se bez njih ne može napraviti ni jedan pregled hrvatske, regionalne ili europske naive.“

Vladimir Crnković podsjeća kako HMNU danas ima vrlo mali i skučeni izložbeni prostor, od oko 200 m², gdje se može izložiti maksimalno osamdesetak umjetnina.

„Veliki muzeji imaju svagda stalni, fiksni postav koji prate i prigodne izložbe u posebnim, izdvojenim dvoranama. To znači da se stalni postavi rijetko mijenjaju jer su u njima svagda prisutna, najvrsnija, najkarakterističnija, umjetnički najrelevantnija i financijski najvrjednija djela. Mi smo, za vrijeme mog djelovanja u Muzeju, imali povremene izložbe samo zimi, kada je bilo manje posjetitelja, i uvijek smo koristili za takve prigode uglavnom samo jednu dvoranu, i to na kraće vrijeme, maksimalno 14 dana. U svim je ostalim dvoranama bio izložen uvijek stalni postav. Najbolje organiziran muzej u Jugoslaviji, naravno prema mojim prosudbama i vrednovanjima, bio je Muzej savremene umetnosti u Beogradu koji je koncipirao, osmislio i vodio Miodrag B. Protić. On godinama nije mijenjao stalni postav, jedino ako bi nabavio neku novu kapitalnu umjetninu, ona je uvijek morala zauzeti svoje mjesto u stalnom postavu. A u izdvojenim dvoranama, nekad je to bilo u prizemlju zgrade, imao je povremene izložbe, također vrlo studiozno i kritički koncipirane i realizirane, popraćene svagda vrlo relevantnim katalozima itd. Upravo po tom modelu osobno sam pokušao prezentirati i interpretirati građu HMNU-a.“

A da je situacija u vezi HMNU-a dio eventualne šire teme moglo bi sugerirati i ono što nam je rekla povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević:

„Čini se da u Ministarstvu kulture postoji grupa koja vuče sve poteze: od imenovanja projektanata obnove važnih zgrada do imenovanja ravnatelja muzeja i svega ostaloga što se tiče kulture. Javnost, čak ni stručna, ne zna mnogo o tome, jer je komunikacija s njome vrlo oskudna.“