Upisivanje Bokeljske mornarice i kola sv. Tripuna na popis svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a poraz je hrvatskog Ministarstva kulture i Vlade Andreja Plenkovića jer su svojom pasivnošću dopustili da se jedan od najstarijih hrvatskih običaja potpuno prepusti Crnoj Gori, a takva pasivnost ujedno i pridonosi potpunoj marginalizaciji hrvatskog naroda u Crnoj Gori u posljednjih nekoliko godina. Ovu su tezu za Nacional ispričali članovi hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice koji su proteklih dana izrazito nezadovoljni nakon što je objavljeno da je priča oko upisivanja Bokeljske mornarice na listu UNESCO-a gotova stvar te da će ova višestoljetna tradicija biti upisana isključivo kao crnogorska. Iako je ova vijest u hrvatskoj javnosti prošla gotovo nezamijećeno otkako je objavljena sredinom studenoga, crnogorski Hrvati koji žive u Hrvatskoj i koji su okupljeni oko bratovština Bokeljske mornarice u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Dubrovniku i Puli te Zajednica bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj prošlog su tjedna uputili i jedno dramatično reagiranje u kojem ističu čuđenje da Ministarstvo kulture i medija kroz cijeli niz hrvatskih vlada nije reagiralo na otimanje hrvatske baštine u Crnoj Gori. U tom oštrom istupu između ostalog stoji i sljedeće:

“Nesnalažljivost hrvatskih vlasti ili bolje rečeno nedostatak vizije i jasne politike zemlje koja je članica EU-a, s visokim standardima zaštite nacionalnih manjina, dovodi u pitanje općenito i ugled Republike Hrvatske. Propust Republike Hrvatske, prije svega njezine vanjske politike od osamostaljenja Crne Gore kroz djelovanje Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, do nedavno, kada su se pokrenuli neki procesi, a posebno aktualne ministrice Ministarstva kulture i medija, djelovali su ponajprije protiv interesa hrvatskog autohtonog naroda u Crnoj Gori, i ubrzanog procesa asimilacije, odnosno crnogorizacije nad preostalim članovima manjinske autohtone zajednice.”

Ove riječi su za Nacional potvrdili Tomislav Brguljan i Vladimir Pasković, članovi bratovštine Bokeljske mornarice 809 u Rijeci i Puli.

Oni su istaknuli da je hrvatsko Ministarstvo kulture i medija u nekoliko navrata naglašavalo da će se zalagati da proces nominacije Bokeljske mornarice i kola sv. Tripuna na listu nematerijalne baštine UNESCO-a biti proces u kojem će zajedno i ravnopravno sudjelovati Crna Gora i Hrvatska. Međutim, crnogorska strana taj je dogovor odlučila ignorirati te je samostalno poslala nominaciju. Vladimir Pasković, koji je u Istru stigao početkom 90-ih iz Boke kotorske, kaže da ih je Ministarstvo kulture izigralo te tvrdi da postoje saznanja da su dva hrvatska stručnjaka iz Ministarstva kulture pomagali crnogorskoj strani na pisanju nominacije za UNESCO. Pasković zaključuje da je ovo samo kulminacija višegodišnje marginalizacije hrvatskog naroda u Crnoj Gori te da postoji opasnost da ova nominacija ima poguban utjecaj na položaj Hrvata:

“Riječ je o pokušaju asimilacije Hrvata u Boki, a priča oko stavljanja Bokeljske mornarice na listu UNESCO-a je samo dodatan pritisak koji se vrši na tamošnje Hrvate, a ujedno se omalovažava i sve nas koji gajimo ovu tradiciju i u Hrvatskoj. Treba napomenuti da je crnogorska strana čak pokušala pogurati nominaciju u kojoj se uopće ne spominje da je Bokeljska mornarica tradicija crnogorskih Hrvata te se kolo sv. Tripuna pokušalo prezentirati kao kolo posvećeno jednoj kultnoj ličnosti, ali u finalnoj verziji za ovu posljednju nominaciju koja je, kako sada stvari stoje, prihvaćena to je ipak izmijenjeno.”

Tomislav Brguljan, mornar Bokeljske mornarice iz Rijeke i glavni tajnik Zajednice bokeljskih Hrvata, upozorava da se ovim činom zatire ime bokeljskih Hrvata te dodaje:

“Tradicija bokeljskih Hrvata postala je tradicija nekih drugih naroda, kako se to danas u Crnoj Gori pokušava prikazati. Oni kažu da je to crnogorsko nacionalno blago, što je neistina i falsifikat. Predlažemo i mi smo suglasni da se na pravedniji način iskoristi zajednička nominacija jer Boka kotorska je u Crnoj Gori, što je nesporno. U Kotoru Bokeljska mornarica djeluje 12. stoljeća, što je nesporno, ali isto tako u Hrvatskoj Bokeljska mornarica djeluje 100 godina, što je nesporno.”

Ono što je u priči oko Bokeljske mornarice i kola sv. Tripuna zanimljivo i što cijeloj priči daje političku dimenziju jest i uloga Ministarstva kulture i ministrice Nine Obuljen-Koržinek. Naime, Ministarstvo kulture se dugo zalagalo i dogovaralo s crnogorskom stranom da se u UNESCO uputi zajednička nominacija za postavljanje Bokeljske mornarice i kola sv. Tripuna na listu nematerijalne baštine. Tako je bilo sve do 2018. kada je Crna Gora prvi put izigrala dogovor te je samostalno uputila nominaciju. Ministrica Nina Obuljen-Koržinek tada je na jednom skupu u muzeju Mimara jasno naznačila da Hrvatska neće odustati od zajedničke nominacije te da neće pristati da Crna Gora u cijelosti prisvoji dio tradicije hrvatskog naroda. No tri godine kasnije po tom se pitanju nije ništa poduzelo, a ako je vjerovati predstavnicima Bokeljske mornarice u Hrvatskoj, Hrvatska je čak i pomagala Crnoj Gori u izradi nominacijskog prijedloga. Nacional je u Ministarstvo kulture poslao upit o ovom problemu kao i o drugim pitanjima vezanim uz stavljanje Bokeljske mornarice na listu nematerijalne baštine UNESCO-a, ali do zaključenja ovog broja nismo dobili odgovor.

No da problem Bokeljske mornarice nije samo kulturno pitanje i pitanje očuvanja kulturnog identiteta, pokazuje i činjenica da postoje i podjele među Hrvatima u Crnoj Gori, odnosno između čelnika Bokeljske mornarice u Hrvatskoj i Kotoru. Naime, Hrvatska građanska inicijativa, najutjecajnija hrvatska stranka u Crnoj Gori, u svom priopćenju navodi da je čelništvo Bokeljske mornarice u Kotoru od samog početka snažno inzistiralo da se u nominacijskom listu ne spomenu Katolička Crkva i sv. Tripun, kao ni hrvatski narod te dodaju:

“Tako je između ostalog rečeno da je Bokeljska mornarica nastala oko kulta ličnosti, izbjegavajući notornu činjenicu da se radi o kultu sv. Tripuna. Takvo ponašanje i nastojanje čelništva Mornarice izazvalo je reakciju svih udruga s hrvatskim predznakom u Crnoj Gori, Hrvatskog nacionalnog vijeća i Kotorske biskupije. Jasnu i nedvojbenu političku artikulaciju imala je Hrvatska građanska inicijativa koja je na svim razinama zastupala činjenice da se radi o kulturnom dobru koje je nastalo u krilu Katoličke Crkve, oko kulta sv. Tripuna i da su Hrvati stvorili i očuvali Mornaricu do današnjeg dana, konfrontirajući se i s koalicionim partnerima u tim raspravama, koje je HGI inicirao i vodio od premijerskog sata, pa sve do službenih i neslužbenih polemika. Predsjednik Hrvatske građanske inicijative Adrijan Vuksanović je, između ostalog, izjavio da je Bokeljska mornarica neprijeporno kulturno dobro hrvatskog naroda u Crnoj Gori, kao i to da je ona kao pučki izraz srednjovjekovne pobožnosti nastala u Katoličkoj Crkvi.”

Na kraju je crnogorska strana ipak popustila te se u završnoj verziji nominacijskog pisma ipak ističe uloga Katoličke Crkve, kao i činjenica da je riječ o tradiciji hrvatskog naroda u Crnoj Gori, ali članovi bratovštine Bokeljske mornarice u Hrvatskoj upozoravaju da su odnosi s Mornaricom u Kotoru doista ozbiljno narušeni i to prije svega zbog uloge admirala tamošnjeg društva Antuna Sbutege. Glavni tajnik Zajednice bokeljskih Hrvata u Hrvatskoj Tomislav Brguljan ističe da se na sve lošiji položaj Hrvata u Crnoj Gori upozorava i u reakciji te zajednice objavljenoj prošloga tjedna, u kojoj između ostalog i stoji:

“Poslije normalizacije političkih odnosa, prelaženja preko aktivne uloge Crne Gore u agresiji na Republiku Hrvatsku (više desetina tisuća njenih građana sudjelovali su u agresiji na Republiku Hrvatsku od 1991. do 1995. godine), neplaćanja odštete, obilježavanja mjesta stradanja i koncentracijskog logora Morinj na adekvatan način, hrvatska strana iznova pokušava graditi političke odnose s istom političkom crnogorskom garniturom, koja nota bene kontinuirano vlada trideset godina i provodi smišljeni proces crnogorizacije i srbizacije hrvatske kulturne baštine. Začuđeni smo kako Ministarstvo kulture i medija kroz cijeli niz hrvatskih vlada nije sustavno reagiralo na otimanje hrvatske baštine i preimenovanja Pomorskog muzeja Kotor u Pomorski muzej Crne Gore (za manje upućene zgrada je donacija kotorskog biskupa a prvi postav od Bokeljske mornarice). Anton Sbutega kao admiral i Uprava Bokeljske mornarice Kotor proveli su višegodišnji proces crnogorizacije Bokeljske mornarice, i isto tako dekristijanizaciju funkcije Bokeljske mornarice, čija se nominacija trebala obaviti po uzoru na nominaciju Feste sv. Vlaha kao Tripundanske svečanosti, koje su dio katoličke i hrvatske baštine Kotora i Boke kotorske. Treba podsjetiti da je Anton Sbutega tvorac (ili jedan od tvoraca) tzv. Dobrotskog sporazuma koji je pomogao defragmentaciji hrvatskog biračkog tijela u Crnoj gori pred posljednje izbore (pojašnjenja radi okupio je viđene Hrvate kako bi dali podršku politici DPS, a ne hrvatskoj stranci (HGI) koja je izgubila te izbore).”

Sve ovo pokazuje da među crnogorskim Hrvatima koji žive u Hrvatskoj vlada velika zabrinutost za položaj malobrojnih Hrvata koji su ostali živjeti u bokokotorskom zaljevu, a Vladimir Pasković iz pulske bratovštine Bokeljske mornarice čak navodi da se dio Hrvata u Boki kotorskoj pod pritiskom tamošnjih vlasti počeo izjašnjavati kao “montenegrini katolici” te dodaje:

“Sve to pokazuje da se sustavno radi na degradaciji položaja hrvatske manjine, a žalosno je što se to događa uz tajnovitu šutnju hrvatske diplomacije i Ministarstva kulture. Sve me to jako žalosti jer se ovdje radi ipak o jednoj tradiciji koja je počela još u devetom stoljeću i koja se očuvala do danas.”

Bokeljska mornarica je jedna od najstarijih bratovština na Mediteranu te je prema predaji osnovana 809. godine dolaskom relikvija sv. Tripuna u Kotor, a ujedno je i jedan od svijetlih primjera tradicije bokeljskih Hrvata. Bokeljska mornarica je kroz povijest svog djelovanja sudjelovala u nekim važnim događajima pa su tako bokeljski mornari sudjelovali u sklopu papinske vojske svojom galijom sv. Tripun i u Lepantskoj bitci 1571. Bokeljska mornarica imala je i ulogu tzv. vojne policije koja je kontrolirala bokokotorski zaljev. Riječ je o pomorskoj cehovskoj organizaciji vjerskog tipa koja se za svoje članove brinula o ukrcaju, a za slučaj smrti imala je obvezu ukopa i brigu oko obitelji. Bokeljska mornarica je organizacija vjerskog tipa koja sudjeluje u procesiji sv. Tripuna te njemu u čast postavlja kolo sv. Tripuna.

Sve to pokazuje da su Bokeljska mornarica, Tripundanske svečanosti uz sudjelovanje malog admirala te balanje kola svetog Tripuna tradicijska obilježja bokeljskih Hrvata. Riječ je o tradiciji koja predstavlja dio identiteta i prepoznatljivosti bokeljske zajednice. Sveti Tripun je zaštitnik Kotorske biskupije, njemu je u Kotoru izgrađena katedrala 1166. i prema zapisu na oltaru katedrale svetog Tripuna, relikvije su donesene 13. siječnja 809. Relikvije svetog Tripuna su dočekali mornari koji su svecu u čast postavili (odbalali) kolo koje se do danas zaštitniku u čast pleše u Kotoru i Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku gdje postoje bratovštine Bokeljske mornarice.

Tradicija Bokeljske mornarice je isprepletena do današnjeg dana s proslavama svetog Tripuna kroz sudjelovanje u procesiji sv. Tripuna i organizaciji proslava svetog Tripuna, pa je Bokeljska mornarica do danas zadržala u glavnini ulogu bratovštine vjerskog tipa. Tradicija proslave svetog Tripuna uz sudjelovanje malog admirala te balanje kola svetog Tripuna prenesena je na područje Hrvatske, a prve proslave su zabilježene 1873. u Splitu u kojem se, prema pisanju lokalnih novina, zateklo sa stalnim boravištem 40 bokeljskih obitelji na čiji su poticaj te godine krenule proslave svetog Tripuna. Hrvatska je danas dom za više od 10.000 Bokelja koji su prenijeli i očuvali tradiciju Bokeljske mornarice, proslave svetog Tripuna uz sudjelovanje malog admirala i kolo svetog Tripuna. Bokelji su u Hrvatskoj organizirani kroz hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 koje djeluju u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Puli i Dubrovniku. Prvi organizacijski oblici javljaju se u Zagrebu 1924. koji 1956. prerastaju u podružnicu Bokeljske mornarice iz Kotora, a kasnije su podružnice Bokeljske mornarice osnovane u Rijeci i Splitu (1962.), dok su u Puli i Dubrovniku bratovštine osnovane 1990-ih godina.

Zanimljivo je da je u novije vrijeme Bokeljska mornarica u više navrata ukidana, a nakon što ju je austrijska vlast dvaput ukinula, ponovno je osnovana 1859. pod nazivom Plemenito tijelo Bokeljske mornarice i to ponajviše zalaganjem kotorskog biskupa Marka Kalogjere. Dakle, osnovana je isključivo kao bratovština Katoličke Crkve i taj karakter ima i danas. Zbog svega toga sugovornici Vladimir Pasković i Tomislav Brguljan ističu da je među Bokeljima koji žive u Hrvatskoj načelno prihvaćen zajednički stav da bi bokeljski Hrvati i njihova kulturna baština sa svojom velikom baštinom i tradicijom trebali biti most između država Crne Gore i Hrvatske te zaključuju:

“Tradiciju bokeljskih Hrvata treba očuvati tako da se ona održi u zajednicama koje to i u Hrvatskoj vjerno čuvaju više od 150 godina tako da nominaciju Crne Gore treba razmotriti s nominacijom koju je Hrvatska uputila za Tripundanske svečanosti i kolo svetog Tripuna, nositelja hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice 809. Jedino takvim pristupom bi se postigla puna afirmacija i priznavanje ovog fenomena te njegovo proučavanje i održivost osim u Boki kotorskoj i u Hrvatskoj, na čijem području se proširio i usporedo se razvija i opstaje. Hrvatska treba s prijateljskom Crnom Gorom iznaći politički dogovor radi zajedničke zaštite i uvrštenja ovog dobra na listu nematerijalna baštine UNESCO-a. Način na koji RH treba pristupiti zaštiti bokeljskih Hrvata je usvajanje Deklaracije o bokeljskim Hrvatima i Hrvatima Bara koji je upućen u Sabor u prosincu 2020.”