U Hrvatskoj živi najmanje trideset ljudi koje su granate u ratu stopostotnim invalidima učinili dok su još bili djeca. Trajno nesposobni za samostalni život, ti su ljudi samo jedna od kategorija civilnih žrtava rata koje već dulje od četvrt stoljeća čekaju zakonsko priznavanje svojih stradanja i trajnu, zakonski zajamčenu pomoć države. Za razliku od hrvatskih branitelja, čija su prava detaljno i vrlo precizno razrađena zakonom koji se odnosi samo na njih, civilni ratni stradalnici zanemareni su i danas te primaju minimalnu – ako i takvu – pomoć države. Nacional je proteklog tjedna istražio razloge zbog kojih svih ovih godina nije donesen jedinstveni zakon o pravima civilnih stradalnika rata te utvrdio kako je protivljenje desničarskih veteranskih udruga, odnosno dijela udruga hrvatskih branitelja, ključna politička prepreka zbog koje civili stradali u ratu – članovi obitelji poginulih civila, uključujući i ubijenu djecu, te civilni ratni invalidi – već gotovo trideset godina čekaju da država zakonom prizna njihovo stradanje i zajamči im materijalna prava. Takav zakon, punim imenom Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, proteklog tjedna prošao je drugo čitanje u Saboru, a trebao bi napokon biti usvojen polovinom ovoga mjeseca. Politički paradoks njegova donošenja jest u tome što nadležni ministar Tomo Medved sada zagovara donošenje zakona koji je i njemu samome prije sedam godina bio jedan od razloga zbog kojih je, zajedno s ostalim prosvjednicima u šatoru pred zgradom Ministarstva branitelja, rušio Vladu Zorana Milanovića, zahtijevajući ostavku tadašnjeg SDP-ova ministra branitelja Predraga Matića Freda, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića.

Ni danas, gotovo trideset godina nakon početka Domovinskog rata, civilne ratne žrtve nemaju cjelovito i jasno definirana prava, premda je na snazi Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. No taj je zakon, kako u konačnom prijedlogu Zakona podsjeća Vlada, donesen još 1992. godine i od tada je promijenjen – dvanaest puta. „Unatoč brojnim izmjenama, ovim propisom i dalje nisu obuhvaćeni svi civilni stradalnici iz Domovinskog rata, a prava nisu prilagođena potrebama ove populacije. Tako imamo situaciju da i nakon 25 godina od završetka Domovinskog rata ne postoji adekvatni pravni okvir za civilne stradalnike iz Domovinskog rata. Potrebno je donijeti jedinstveni zakon kojim će na jednom mjestu biti regulirana prava civilnih stradalnika iz Domovinskog rata“, priznalo je Ministarstvo branitelja u konačnom prijedlogu Zakona, koji je u Saboru upravo prošao drugo čitanje.

‘Preporučujem ministru Tomi Medvedu (na slici) da prepiše sve moje citate iz 2014. jer on sada tvrdi i da je ovaj Zakon najveći doseg priznavanja ratnih žrtava’, rekao je Nacionalu Predrag Fred Matić. PHOTO: Robert Anic/PIXSELL, Marko Prpic/PIXSELL

Ključni prijepor oko Zakona u saborskoj raspravi vodio se oko uvelike bizarne dileme: hoće li zakonska prava moći ostvariti i članovi obitelji neprijateljskih postrojbi, pa čak i oni sami. Dio saborske desnice – Hrvatski suverenisti, Domovinski pokret, pa čak i neki zastupnici Mosta – zahtijevali su „registar agresora“ tvrdeći da postoji opasnost kako će zakon zloupotrijebiti „pripadnici, pomagači ili suradnici neprijateljskih vojnih i paravojnih formacija“. „Nemate popis za istočnu Slavoniju, ni vojnika ni milicajaca, a kamoli civila koji su prokazivali naše ljude koji su zbog njih završili na Ovčari“, ustvrdio je u saborskoj raspravi Stipo Mlinarić, branitelj Vukovara i zastupnik Domovinskog pokreta. Na te je tvrdnje ministar Medved uzvratio tvrdnjom kako je riječ o „iskrivljenim tezama“ kojima se pažnja pokušava usmjeriti na pitanja koja nisu meritum zakona. „Ovaj zakon se odnosi isključivo na civilne nevine žrtve rata“, poručio je Medved. U njegovu prijedlogu Vlada predviđa da će obuhvatiti oko 2500 civilnih ratnih stradalnika, a za njegovu je provedbu od 2021. do 2023. predviđeno oko 108 milijuna kuna.

Prošlotjednu je saborsku raspravu pratila i Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, koja je i osobno proživjela strašnu obiteljsku tragediju. U granatiranju Slavonskog Broda projektil ispaljen s teritorija bosanskih Srba iz BiH trajno je i teško ozlijedio sve članove njezine obitelji: suprug je ostao najteži stopostotni invalid, obojica sinova teški invalidi od 80 i 70 posto, a gospođa Rosandić 60-postotni invalid. Usprkos svemu tome, gospođa Rosandić sve ove godine strpljivo, ali ustrajno nastoji civilnim stradalnicima pomoći da ostvare svoja prava, a za Nacional nije krila razočaranje saborskom raspravom o Zakonu koji bi to uskoro trebao ostvariti.

‘Tomo Medved i njegovi 2014. godine su napadali mene, a sada Škoro i njegovi istim tim tvrdnjama napadaju Medveda, dok Medved sada priča moju priču’, o paradoksalnoj situaciji kaže Predrag Fred Matić, bivši ministar branitelja. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Mi već 25 godina sudjelujemo u pripremi ovoga Zakona. I nakon 25 godina, maske su pale. Sve ovo vrijeme nastojimo se približiti svakoj vladi i uvijek smo nailazili na prepreke. Uvijek je bilo braniteljskih udruga koje su bile protiv. To nitko nikad nije otvoreno rekao, ali u Saboru je prošlog tjedna bilo uistinu mučno slušati neke ljude u raspravama. Govorim, moram reći, prije svega o Stipi Mlinariću. Pa znate li vi što znači zahtjev da se napravi popis agresora? To znači da mi, civilni stradalnici, još deset godina nećemo vidjeti Zakon niti ćemo ostvariti bilo kakva prava“, tvrdi Julijana Rosandić. „Zbog nekakvih paranoja, mi smo svih ovih 25 godina pregaženi od svojih vlastitih branitelja! A uopće nije istina da će neprijatelji moći ostvariti prava iz ovog zakona. Pa ako u Zakonu o hrvatskim braniteljima postoji članak 5, po kojemu nitko od agresora nije ostvario status branitelja, dosta ne vidim razloga zašto bi po tom istom članku, koji je istovjetan članku u ovom našem Zakonu, agresori, oni koji su nas ubijali, mogli ostvariti to pravo? Strašno je koliko je neistina izgovoreno“, kaže Rosandić. „Cijelo vrijeme razmišljam o toj neodgovornosti. Pa ti su ljudi javne osobe, oni bi trebali biti pravedni, obaviješteni, trebali bi proučiti materiju, razmisliti i znati što će reći u Saboru.“

‘Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, osobno je proživjela strašnu obiteljsku tragediju tijekom granatiranja Slavonskog Broda. PHOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Šest je prava koja će Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, u članku 11, omogućiti civilnim invalidima: osobna invalidnina, dodatak za njegu i pomoć druge osobe, ortopedski dodatak, posebni dodatak, pravo na naknadu troška prilagodbe osobnog automobila te profesionalna rehabilitacija. Članovi uže i šire obitelji civilnih osoba poginulih, umrlih ili nestalih u Domovinskom ratu, prema članku 21. predloženog Zakona, imaju pravo na „obiteljsku invalidninu, povećanu obiteljsku invalidninu i uvećanu obiteljsku invalidninu“. No presudna novina i stanovita, premda zakašnjela, moralna zadovoljština, uz 1530 kuna trajne mjesečne obiteljske invalidnine ozlijeđenim civilima i članovima obitelji poginulih ili nestalih, jest – društveno priznanje njihova stradanja. „Svjesni smo da ništa ne može nadoknaditi gubitak života pa ni dijela tijela, no vjerujemo kako ćemo ovim zakonom ispraviti određene nepravde u odnosu na civilne stradalnike. Osim materijalnog učinka, Zakon će civilnim stradalnicima donijeti priznanje od strane društva koje je ključno za izgradnju demokratskih odnosa i naše vlastite budućnosti”, izjavili su za Nacional iz Ministarstva branitelja, pojašnjavajući razloge donošenja toga propisa.

Neugodni je paradoks, međutim, u tome što su civilni stradalnici svoj zakon morali čekati sedam godina dulje, samo zato što je sadašnja vladajuća garnitura u Ministarstvu branitelja, uključujući i ministra Medveda, 2014. političkim pritiskom i prosvjedom u šatoru pred zgradom Ministarstva branitelja onemogućila ondašnjeg ministra Predraga Matića Freda da dovrši tekst prijedloga Zakona i uputi ga u zakonsku proceduru. Jer Matićeva volja za donošenjem zakona o civilnim ratnim stradalnicima bila je jedan od razloga za postavljanje famoznog šatora pred zgradu Ministarstva branitelja – ne možda ključni razlog, ali jedan od njih svakako. Podsjetimo: jedan od neposrednih povoda za postavljanje šatora bila je javna tribina koju je 26. rujna 2014. u Vukovaru organizirao Centar za suočavanje s prošlošću Documenta, i na kojoj je tadašnji pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević govorio o nužnosti priznavanja prava civilnih ratnih žrtava. „Ta tribina u Vukovaru trebala je biti jedna u nizu sličnih kakvima smo htjeli otvoriti javnu raspravu prije nego što počnemo pisati prijedlog Zakona“, objasnio je u petak za Nacional sin znamenitog novinara Hrvatskog radio Vukovara i današnji nezavisni saborski zastupnik Bojan Glavašević, koji je zbog angažmana oko civilnih ratnih žrtava doživio teška poniženja, sve do otvorenih prijetnji i uvreda na račun svojeg oca, legendarnog reportera i pisca kojega su srpske snage ubile na Ovčari. Nepunih mjesec dana nakon te tribine u Vukovaru, koju je radikalna desnica iskoristila kao jedan od povoda za prosvjed, pred zgradom Ministarstva branitelja 20. listopada 2014. postavljen je šator, koji će ondje ostati 555 dana, da nakon promjene vlasti, 26. travnja 2016., bude uklonjen kao da ga nikada nije ni bilo. „Tako Zakon nikada nije napisan jer je počeo prosvjed. Jedan od zahtjeva prosvjednika bio je da se zaustavi izrada Zakona o civilnim ratnim žrtvama. Tome je i udovoljeno“, kazao je Glavašević za Nacional.

Danas, međutim, uloge kao da su zamijenjene: teze koje su 2014. branili Predrag Matić Fred i Bojan Glavašević danas zagovaraju HDZ i ministar Tomo Medved, dok su „argumente“ tadašnje desnice preuzeli Domovinski pokret i saborska desnica. „Ironično je bilo slušati to u saborskoj raspravi. Danas je jasno da smo mi tada bili u pravu“, tvrdi Glavašević. „Žao mi je samo što su obitelji morale toliko čekati. One godinama nemaju nikakvo priznanje. Najveća je ironija u tome što desnica tvrdi da se ovaj Zakon donosi navodno ‘zbog četnika’, a zbog toga najviše pate upravo civilne žrtve rata, i to najvećim dijelom hrvatske žrtve, dakle ljudi koji su stradali od srpske vojske, jer oni čine većinu korisnika tog Zakona. Naravno da Zakon pokriva i hrvatske građane srpske nacionalnosti koji su kao civili stradali u ratu, pa i od Hrvatske vojske, ali takvih je ljudi manje. Uistinu, suludo je to što radi desnica“, tvrdi Bojan Glavašević.

Da se „Zakon donosi 30 godina prekasno” priznaje i Predrag Matić Fred, koji je svjestan da su „civilne žrtve najveće žrtve Domovinskog rata“. „Mi smo pripremili taj Zakon, ali su braniteljske udruge bile protiv njega jer je tada vladala Karamarkova agenda da ja izjednačavam žrtvu i agresora“, kaže Matić. „Medved i njegovi tada su napadali mene, a sada Škoro i njegovi istim tim tvrdnjama napadaju Medveda, dok Medved sada priča moju priču. Preporučujem mu da prepiše sve moje citate iz 2014. jer on sada tvrdi da su civilne žrtve najveći stradalnici i da je ovaj Zakon najveći doseg priznavanja ratnih žrtava. Sve sam ja to isto govorio, a oni su tvrdili da sam najveći neprijatelj. No što je, tu je: SDP pozdravlja ovaj Zakon i glasat će za njega jer je to duboko civilizacijski propis. SDP je svjestan da smo ga i mi htjeli prekasno donijeti, ali eto, HDZ ga donosi sedam godina poslije nas. Pa eto, pozdravimo to, što drugo reći: samo neka Zakon bude kvalitetan i neka bude bez diskriminacije”, kaže Matić za Nacional.

‘Nemate popis za istočnu Slavoniju, ni vojnika ni milicajaca, a kamoli civila koji su prokazivali naše ljude’, rekao je Stipo Mlinarić iz Škorina DP-a. PHOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Julijana Rosandić, međutim, ne misli da Matića i Milanovićevu vladu treba amnestirati od odgovornosti za to što zbog pritiska veteranske desnice Zakon nisu donijeli. „Pa imali su većinu u Saboru, kao što je sad ima HDZ. Mogli su donijeti Zakon, ali nisu. Ali sve to sad više nije ni važno, važno je da Zakon bude donesen bar sad”. Jer „svih ovih 25 godina mi govorimo da ruka, noga, dio tijela, moraju biti podjednako vrednovani – jer su ih civili izgubili u istom ratu kao i branitelji, u istim, a vrlo često i u težim okolnostima“. „Najbolnija su stradanja djece, njih 402, koja ni danas nisu prepoznata. Trideset godina,pogibija to 402 djece nije ni na koji zakonski način primjereno vrednovana! Toliko je uvredljivih riječi bilo rečeno u Saboru, a toliko je patnje ljudi… Izmišljaju se kojekakve ludosti. Pa mi, civilne ratne žrtve, mali smo, nestranački ljudi koji smo najviše nastradali! Toliko ima tih teških priča… Pa meni sad za Uskrs dođe jedna majka, izgubila je kćer, i kaže: ‘Pa ja nemam da kupim tulipane svojoj Meliti’”, razočarano govori Julijana Rosandić. „Ovoga puta, kažem vam, u Saboru su sve maske pale – to je nekolicina neodgovornih ljudi koji ne razumiju i ne žele razumjeti naše probleme. Obitelji će biti zadovoljne s 1530 kuna, ali ja, da vam istinu kažem, neću. Braniteljske invalidnine ostale su više deset posto. Ne znam zašto. Nastavit ćemo tražiti izjednačenje jer naknada za poginulo dijete mora biti podjednaka. Ali dobro je to što smo za maloljetnu djecu koja su bila ranjena dobili posebni bezuvjetni dodatak. To smo ostvarili zahvaljujući ministru Medvedu, koji je presjekao i rekao da za djecu mora biti. Da vam kažem: mi smo uvažavali naše branitelje, uvažavamo ih i danas, i stvarno smo mislili da oni prvi moraju riješiti svoje probleme. Ali svaka je vlast radila novi Zakon o braniteljima, a mi nikako nismo mogli doći na red”, kaže predsjednica zajednice udruga civilnih žrtava rata. „I sad“, zaključuje Julijana Rosandić, “ni sama ne znam vjerujem li da će zakon ipak ovog mjeseca uistinu biti usvojen. Toliko sam toga vidjela da pušem i na hladno. Ako je vjerovati svima onima koji su u Saboru rekli da će ga podržati, morao bi proći. Ali pričekajmo, pa ćemo vidjeti.“

Bili su tinejdžeri kad su im ubili oba roditelja, ali ni sad neće dobiti ništa

Dramatičan primjer ravnodušnosti države prema civilnim ratnim stradalnicima, kojima ni novi Zakon neće osigurati nikakvu pomoć, slučaj je Katarine Bešlić iz Petrinje i njezina brata. U siječnju 1992. Katarina je imala 15 godina, a njezin brat tek je navršio 18. U njihovu kuću u Petrinji došla su dvojica i odvela njihove roditelje, ugledne petrinjske stomatologe, Hrvate Stjepana i Paulu Cindrić. Kasnije će Katarina doznati da su ih odvezli u Jošavicu nedaleko od Petrinje – i usmrtili. „U ratu smo ostali bez svega, ja petnaest, brat osamnaest godina. Prvo smo tri mjeseca s roditeljima bili zatočeni u Petrinji, bez hrane, vode, struje. Kad su nam ubili roditelje, prvo su opljačkali naše dvije kuće u centru Petrinje pa ih zapalili. Tri dana je sve to trajalo. Kad sam 1995. poslije Oluje došla kući, sve je bilo ravno, nigdje ničega. Pa smo tražili gdje su nam pokopani roditelji… Sreća je da smo našli njihove posmrtne ostatke. Mnogi ni danas ne znaju gdje su njihovi najdraži“, prisjetila se za Nacional Katarina Bešlić. Danas ona razočarano kaže kako „Zakon koji treba biti donesen uopće nije adekvatan, ni za mene prihvatljiv“. „Opet nisu uvrstili djecu kojima su ubijeni roditelji. Nemamo nikakvo pravo jer više nismo djeca. Ali mi pomoć nismo dobili ni kad smo bili djeca, kad nam je pomoć bila prijeko potrebna. Toliko smo čekali… Ostali smo bez ikakvih primanja, sami smo se morali školovati… Ja trebam Zakon koji će me štititi kao civilnu žrtvu rata. Trebam obeštećenje od moje države, a nisam dobila apsolutno ništa“, kaže Katarina Bešlić.

„Nekad se noću pitam: Zašto moja država ne priznaje hrvatsku žrtvu? Je li moja žrtva manje vrijedna? Navest ću primjer obitelji Zec, čiji su roditelji i jedno dijete mučki ubijeni u Zagrebu. Pitam, koja je razlika ubijenih pravoslavaca u Zagrebu od ubijenih Hrvata u Petrinji? Civilna žrtva je civilna žrtva. Zašto bih se ja osjećala manje vrijedna? Brat i ja nismo dobili ništa, nego smo čak i na suđenju optuženima za ubojstvo naših roditelja doživjeli veliko razočaranje jer je optuženik pušten na slobodu zbog nedostatka dokaza. Postupak je na Vrhovnom sudu. Pokrenula sam i privatnu tužbu, ali jedan je optuženik u Novom Sadu, a drugi je pušten jer nije bilo dokaza“, kaže gospođa Bešlić.

Julijana Rosandić svjesna je problema Katarine Bešlić i žao joj je što ni ovaj novi Zakon neće riješiti njezin status. „Katarina i žrtve sličnih tragedija nisu ušle u zakon jer država smatra da su prestare za ostvarivanje prava. Naime, kad smo radili Zakon, podloga je bio Zakon o hrvatskim braniteljima. Jednostavno nije bilo šanse da u naš Zakon uđe nešto što nemaju branitelji: dijete poginulog branitelja ima invalidninu do 27. godine, dok je na školovanju. Zato nije moglo proći da djeca ubijenih civilnih žrtava dobiju invalidnine i nakon 27. godine života. To naprosto nije moglo proći. Žao mi je. Ne znam što bih vam drugo rekla“, objasnila je Rosandić za Nacional.

„Ja bih“, kaže Katarina Bešlić, „po Zakonu koji treba biti usvojen mogla primati pomoć da sam mlađa od 27 godina i da se školujem“. „Ali meni sad više ne trebaju ni udžbenici ni studentski dom, nego mi treba konkretna pomoć. A za dvadeset godina trebat će mi vjerojatno i starački dom! Apsolutno sam protiv ovog Zakona, prestrašno je to što su napravili”, ljutita je Bešlić. Kaže kako je od Ministarstva branitelja prije dvije godine tražila da joj pomogne smjestiti dijete u studentski dom. „Odgovorili su mi da je to nemoguće. Pa kako je nemoguće ako sam ja civilna žrtva rata? Trebam konkretnu pomoć, sad, u ovom trenutku“, kaže. „Bila sam čak deložirana iz stana jer mi je Grad Petrinja dao na korištenje tuđi stan a da ja nisam ni znala da je nečiji. Morala sam izaći. Tražila sam pomoć od Ministarstva branitelja, da mi daju zamjenski stan. Nisu mi pomogli. Digla sam kredit i sama kupila kuću. I da vam kažem: Ja, Katarina Bešlić, civilna žrtva rata, ne znam uopće čemu služi Ministarstvo branitelja.“