Po svim okolnostima, ovo je izvanredno stanje.” Tako je predsjednica saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku Renata Sabljar Dračevac za Nacional opisala gomilanje zaraznog otpada iz covid-odjela u dvorištima hrvatskih bolnica. Nacional je istražio tko je odgovoran za taj problem koji će u sljedećim mjesecima eskalirati i ustanovio da je najodgovorniji ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić koji odbija dopustiti da se taj otpad privremeno spaljuje u cementari Nexe u Našicama. Odgovorni su, međutim, i Vlada i Stožer civilne zaštite koji nisu uspjeli organizirati čak ni to da se takav otpad, ako ništa drugo, privremeno preveze i smjesti u napuštena vojna ili druga skladišta u državnom vlasništvu.

Nacional je jedan od medija koji su proteklih mjeseci iscrpno izvještavali o potencijalno pogubnoj javnozdravstvenoj krizi gomilanja infektivnog otpada s covid-odjela u dvorištima zagrebačkih bolnica. Fotoreporter Nacionala Saša Zinaja snimio je 15. ožujka uznemirujući prizor iza zgrade Klinike za zarazne bolesti ‘’dr. Fran Mihaljević’’ u Zagrebu: tisuće žutih kutija od tvrde plastike punih otpada zaraženih koronavirusom su nemarno složene, čak pobacane, na parkiralištu koje koriste djelatnici Klinike. Nitko nije ni pokušao prikriti očiglednu činjenicu da je takvo odlaganje zaraznog otpada opasno, pa čak ni Nacionalovo upozorenje nije izazvalo spomena vrijednu reakciju: jedanaest dana kasnije, 26. ožujka, Nacionalov fotoreporter na istom je mjestu snimio kako je s parkirališta u međuvremenu uklonjen samo malen dio, možda desetina ukupnog broja kutija, što problem nije čak ni umanjilo, a kamoli da ga je riješilo.

Nepropisno odlaganje infektivnog otpada na parkiralištu bolnice nije bio jedini skandal takve vrste proteklih mjeseci u Hrvatskoj: mediji su prije nekoliko mjeseci izvještavali o još i većoj krizi u Kliničkoj bolnici Dubrava. Gomilanje otpada u toj bolnici sada je privremeno riješeno, kao što će ovoga tjedna, prema najavama nadležnih, biti odvezena i većina kutija sa zaraznim otpadom s parkirališta Klinike ‘’dr. Fran Mihaljević’’. Tim privremenim rješenjima problem neće biti trajno otklonjen, dapače. “Može biti samo gore. Vidite kakve su brojke zaraženih. Razgovarao sam s liječnicima: boje se. Cjepivo ne dolazi; brojke zaraženih dramatično rastu, ulazimo u treći val pandemije, i to žestoko. Nitko ne zna što će biti”, kazao je Nacionalu jedan od sugovornika upućenih u problem zbrinjavanja otpada s kojima smo razgovarali, pokušavajući razjasniti zašto se sustav ne uspijeva nositi sa zaraznim otpadom koji nastaje na covid-odjelima.

Kako su za Nacional objasnili u nadležnom Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, “u slučaju zbrinjavanja infektivnog otpada radi se o ugovornom odnosu između zdravstvene ustanove i privatne tvrtke.” Postoje, dakle, ovlašteni privatnici – u Hrvatskoj šest ili sedam takvih tvrtki surađuju s bolnicama – koji od bolnica, pod propisanim uvjetima, preuzimaju infektivni otpad i zbrinjavaju ga, uglavnom tako da ga odvoze u inozemstvo i ondje plaćaju spaljivanje u ovlaštenim spalionicama. Iz Hrvatske se otpad najčešće odvozi u spalionicu u Beč, ali i u Španjolsku, Njemačku, Mađarsku… U uobičajenim okolnostima sustav je kako-tako funkcionirao – premda na njega ima mnogo prigovora jer je izrazito skup – ali, otkad je počela pandemija, problem je eskalirao u javnozdravstvenu krizu kojoj se ne nazire rješenje. Tome su tri ključna uzroka: izrazito povećane količine zaraznog otpada u bolnicama otkad je počela pandemija; sve manje novca koji bolnice mogu izdvojiti da plate usluge tvrtki koje taj otpad zbrinjavaju te nedostatni kapaciteti tvrtki da ga zbrinu, za što postoji više razloga.

Da su količine otpada enormno narasle, Nacionalu je potvrđeno u nekoliko hrvatskih bolnica. Iz Kliničke bolnice Dubrava dobili smo podatak da su se količine infektivnog otpad u najteže vrijeme pandemije, od listopada 2020. do siječnja 2021., više nego ustostručile, narastavši “s oko 1000 kilograma dnevno na 3000-3500 kilograma dnevno”. U Kliničkom bolničkom centru Rijeka, kako je za Nacional izjavio rukovoditelj Službe za informacijske poslove, međunarodnu i intersektorsku suradnju Edi Jurković, “količina prikupljenog infektivnog otpada za 2020. u odnosu na 2019. povećala se za otprilike 25 posto.” “Zbog tog povećanja otpad se odvozi tri puta tjedno, umjesto kao ranije dva puta tjedno. Zbog rasta količina infektivnog otpada stalno pratimo i usklađujemo termine odvoza s dinamikom popunjavanja skladišta. Trenutno su skladišta infektivnog otpada KBC-s Rijeka popunjena 85 posto”, kazao je Jurković. Da je količina otpada povećana, Nacionalu je potvrđeno i u Općoj bolnici Virovitica, kao i u Kliničkom bolničkom centru Osijek.

Kako je otpada sve više, rastu i dugovi bolnica prema tvrtkama koje ga zbrinjavaju. Tako, primjerice, Opća bolnica Virovitica koja je Nacionalu dostavila podatke, “zbog nedostatnih financijskih sredstava ne podmiruje redovito svoje obveze za odvoz i zbrinjavanje opasnog medicinskog otpada te dospjelo dugovanje prelazi 330 dana”. U prošloj godini, njihov trošak odvoza i zbrinjavanja opasnog medicinskog otpada “iznosio je 599.207,93 kn, što je više za 141.539,90 kn u odnosu na 2019. godinu”, a “od 1. siječnja do 25. ožujka 2021. godine trošak iznosi 224.352,89 kn.” Bolnica u Virovitici relativno je mala pa se može samo pretpostaviti koliko duguju velike bolnice: prema neslužbenim podacima, Klinička bolnica Dubrava duguje milijunske iznose. Dugovi, međutim, nisu razlog zbog kojih tvrtke za zbrinjavanje prestaju odvoziti otpad, odnosno tako tvrde čelnici tih tvrtki s kojima je razgovarao Nacional. Svi su ti ljudi zahtijevali anonimnost jer se ne žele zamjeriti Ćorićevu Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, koje ima mehanizme da im se osveti zbog javnih kritika tako što će im otežavati poslovanje.

“U mojoj tvrtki rade ljudi koji hrane svoje obitelji. Ne smijem si dopustiti da se zamjerim Ministarstvu gospodarstva pa da moji dopisi završe u ladicama”, požalio se Nacionalu čelnik jedne od tvrtki koje zbrinjavaju infektivni otpad. “Nama se”, naglasio je, “u posljednje vrijeme usluge odvoza otpada ne plaćaju. Slično kao i veledrogerije, imamo ogromnih problema s naplatom.” “Ali”, tvrdi dalje, “mi ne bojkotiramo prihvat otpada. Štoviše, neki od kolega željeli su povisiti cijene, ali su ipak odustali nakon što smo ih upozorili da to ne rade. Mi nismo ratni profiteri”, kazao je sugovornik Nacionala. Problem je u tome, objasnio je, što kamioni ne stignu odvesti nagomilani otpad s covid-odjela kojeg je sve više i više. “Svi strojevi svih tvrtki u Hrvatskoj rade 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Ako se jedan stroj pokvari, a to se naravno događa, odmah nastanu problemi”, kaže. Pritom su nastale i nove teškoće, što je vrlo jasno vidljivo na problemu gomilanja žutih kanti na parkiralištu Klinike za infektivne bolesti ‘’dr. Fran Mihaljević’’, o kojemu je pisao Nacional:

“Količine otpada su značajno veće, ali ne samo zbog mase, nego i zbog volumena: otpad zaražen koronavirusom mora se odlagati u posebne žute kante, a ne u vreće, kao što se nekad odlagao. Uređaji naših firmi nekad su mogli obraditi tonu otpada u vrećama na sat, a sad mogu najviše dvjesto kilograma na sat. Obrađivači rade cijelo vrijeme, ali ne stižu obraditi sav otpad. Osim toga, šleper može nakrcati ukupno 24 tone, ali kad se napuni žutim kutijama, po težini je to samo pet tona. Problem je u tome što hrvatski propisi ne dozvoljavaju da se zarazni otpad tiska u tim kutijama jer kad se tiska, aerosoli izlaze iz kutija pa postoji opasnost od zaraze. I zato, naprosto, ne stižemo”, kazao je jedan od naših sugovornika.

Niz je problema koji opterećuju tvrtke za zbrinjavanje opasnog otpada. Mnogi su im se radnici zarazili pa su dodatno opterećeni troškovima epidemioloških mjera. Neke od tih tvrtki svojim radnicima plaćaju i testove na koronavirus. Jedna je tvrtka čak kupila motornu prskalicu za vinograd kako bi mogla dezinficirati vozila jer ručne prskalice troše mnogo dezinficijensa. Svi su ti problemi maleni u odnosu na onaj ključni: da im bolnice koje su u vlasništvu države ne plaćaju obavljene usluge, dok država istodobno očekuje da oni njoj na vrijeme plate sve poreze i doprinose. “Pa kako možete očekivati da će tvrtka uredno raditi a da joj bolnice, odnosno država, neće platiti za obavljeni posao, dok istodobno tvrtka državi mora platiti i PDV i sve doprinose?” pitaju predstavnici tvrtki za zbrinjavanje infektivnog otpada.

Kriza je, dakle, golema. Nacional je razgovarao s Renatom Sabljar Dračevac, SDP-ovom predsjednicom Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku u Saboru, koja nas je obavijestila kako je od ministra zdravstva zatražila očitovanje. “Ovo je velik javnozdravstveni problem koji nije smio nastati, a ako je nastao, mora se odmah riješiti. Taj problem može riješiti samo Vlada RH uredbama. Mora se riješiti odmah sukladno propisima. Po svim okolnostima ovo je izvanredno stanje. Vlada mora postupati”, kazala je Renata Sabljar Dračevac za Nacional. Ona naglašava kako “svakako treba sazvati sjednicu Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku i raspravljati o toj temi” i kako je “Vlada obavezna i ovlaštena to riješiti”.

“Sada imamo daleko veće količine otpada od uobičajenih, redovnih, i mora se naći način saniranja te novonastale količine”, podsjeća predsjednica Odbora za zdravstvo.

Nije to ništa novo: predstavnici tvrtki za zbrinjavanje otpada još su prije četiri mjeseca upozoravali što bi se moglo dogoditi. Još početkom prosinca uputili su pisma Stožeru civilne zaštite i ponudili rješenje o kojemu su mediji već pisali: da viškovi otpada budu spaljeni u cementari Nexe u Našicama, čiji je direktor potvrdio da oni to mogu učiniti, ali da moraju dobiti dopuštenje Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja.

“Takvo je rješenje još uvijek moguće”, tvrdi jedan od sugovornika s kojim je razgovarao Nacional. “Cementara u Našicama ima dozvolu za spaljivanje drugih vrsta opasnog otpada, ali hrvatski Pravilnik za zbrinjavanje medicinskog otpada propisuje da se infektivni otpad smije obraditi isključivo sterilizacijom ili takozvanim postupkom D10, spaljivanjem u ovlaštenoj spalionici opasnog otpada. Hrvatska, otkako je izgorjela spalionica Puto u Zagrebu, takav objekt više nema. Ali Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ministrima daje ovlasti da reagiraju kad treba zaštititi građane.

Da postoji volja, to se može riješiti jednim potezom pera. Pravilnike donose ministri: ministar Ćorić može naprosto napisati jednu rečenicu – da se, dok traje pandemija, donosi privremena mjera kojom se cementari u Našicama dopušta da spali viškove infektivnog otpada. Imali smo o tome i nekoliko sastanaka, ali predstavnici Ćorićeva ministarstva ili su s njih otišli, ili nisu pokazali volju. Uporno tvrde da takvo rješenje nije u skladu sa zakonom. Ali mi pitamo: je li u skladu sa zakonom to što smo sportsku dvoranu, zagrebačku Arenu, koja ima uporabnu dozvolu za sportski objekt, privremeno pretvorili u bolnicu? Je li to po zakonu? Nije, naravno, ali smo to napravili da spasimo živote ljudi. Je li po zakonu da se kutije sa zaraznim otpadom slažu na parkirališta?

Nije, naravno, jer po tom pravilniku zarazni otpad morate skladištiti u zatvorena skladišta i obraditi u roku od 15 dana od nastanka. Pa zašto se onda to može, a spaljivanje u Našicama ne može? Tim više što mnogi tvrde da to spaljivanje – koje je privremeno, dok traje pandemija – ne bi zagađivalo okoliš. Ali, eto, ono što Ministarstvo treba potpisati, nikako se ne uspijeva. Ne mogu objasniti zašto je tako. Zaključio sam da čuvaju fotelje: netko se ne usudi napraviti ono što je nužno, nego prebacuju odgovornost na bolnice i tvrtke za zbrinjavanje otpada. Od svega peru ruke: bolnicama i tvrtkama prepustili su da sami pronađu rješenje, ali one to naprosto ne mogu”, kaže Nacionalov sugovornik.

Odgovor koji je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja poslalo Nacionalu uvelike potvrđuje riječi našeg sugovornika. “Ovdje se ne radi o problemu u sustavu gospodarenja ovom vrstom otpada, već o neizvršavanju ugovornih obveza pojedine tvrtke”, tvrde u Ministarstvu, što je posve suprotno kritikama iz tvrtki, a implicitno i iz bolnica. Evo što nudi Ministarstvo: “Rješenje postupanja s povećanim količinama infektivnog otpada moguće je isključivo angažiranjem svih kapaciteta skladištenja, sakupljanja i steriliziranja otpada od strane tvrtki s kojima je sklopljen ugovor. Ako zdravstvena ustanova ima ugovor za sakupljanje infektivnog otpada s osobom koja nije u mogućnosti ispunjavati svoje ugovorne obveze, dužna je infektivni otpad skladištiti i predati drugoj osobi koja ima odgovarajuću dozvolu”. Dodaju kako je “Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja 2019. izmijenilo Pravilnik upravo s ciljem da bi se zdravstvenim ustanovama olakšala nabava uređaja za sterilizaciju medicinskog otpada, čime bi se troškovi zbrinjavanja u zdravstvenim ustanovama značajno smanjili, što su neke zdravstvene ustanove iskoristile te nabavile uređaje za sterilizaciju.

Nabava ovih uređaja omogućuje zdravstvenim ustanovama otpornost na ovakve situacije, odnosno smanjuje im njihovu ovisnost o privatnim tvrtkama. Međutim, to nije predmet niti zakonodavstva niti nadzora, već poslovna odluka zdravstvenih ustanova”. To možda lijepo zvuči, ali kako da bolnice kupe uređaje za sterilizaciju kad nemaju novca ni za lijekove, ni da plate tvrtkama koje odvoze otpad, a kamoli još da kupuju nove skupe uređaje? Osim toga, naši sugovornici iz tvrtki za zbrinjavanje otpada tvrde kako se takvi strojevi trenutno ne mogu ni nabaviti. “Razmišljajući o tome zašto Ministarstvo ne rješava problem, pomišljao sam čak da postoji nekakav skriveni interes, da će netko od velikih igrača kupiti strojeve pa zaraditi, ali da se problem ipak riješi. Međutim, nitko ništa ne kupuje, a ne kupuje zato što ne mogu dobiti strojeve.

U cijeloj Europi ogroman je problem nabaviti stroj za sterilizaciju infektivnog otpada. U Italiji su nam rekli da u sljedećih šest do osam mjeseci nema šanse da čak i naručimo stroj, a kamoli da nam ga isporuče. Naprosto, moramo biti svjesni da cijela Europa i inače grca u otpadu, a sad naročito: europske spalionice opasnog i neopasnog otpada pune su na 98 posto kapaciteta. Moramo biti svjesni kakva je situacija. Vrijeme je da se svi prestanemo ponašati kao da nitko od nas ne proizvodi nikakav otpad: u Hrvatskoj svaki građanin godišnje proizvede dvadeset kilograma opasnog otpada. Mnogi ljudi nisu ni svjesni što je sve opasni otpad. A on se negdje mora zbrinuti. U pandemiji problem je mnogo, mnogo teži”, kaže jedan od Nacionalovih sugovornika.

“Cijela ova priča nastala je samo zato što odgovorni nisu planirali kako treba i na vrijeme. Mediji sad napadaju Alemku Markotić i njezinu Kliniku, ali ona nije ništa kriva, dapače: ona je jedina reagirala kada su tvrtke za zbrinjavanje upozoravale na problem. Na inicijativu Alemke Markotić održan je jedan od sastanaka, na kojima su predstavnici Ministarstva gospodarstva govorili o svemu, ali nijedan konkretan prijedlog nisu dali. Ravnateljica Zarazne radi profesionalno i čini sve što može, a krivi su oni koji sputavaju da se problem riješi. A problem je jednostavan: cementara u Našicama ima dozvolu da spaljivanje opasnog otpada: boja, lakova, ulja, onečišćene ambalaže… Sve to izgori u sekundi na 1300 stupnjeva Celzija. Predstavnici tvrtki za zbrinjavanje otpada, ljudi koji su za to obrazovani, tvrde da privremeno spaljivanje infektivnog otpada u Našicama ne bi zagađivalo okoliš. Spasimo li i jedan život, puno smo napravili. Treba nam konsenzus, društveni dogovor da se problem privremeno tako riješi. Ali politika sve određuje. Očigledno čuvaju fotelje. To je žalosno. Dok je tako, neće biti bolje”, analizirao je Nacionalov sugovornik. I zaključio: “Ne mogu razumjeti poteze tih ljudi. Osim ako ne rezoniraju ovako: ako ništa ne radite, nitko vam ne može ni prigovoriti da ste pogriješili”.

Osim problema s veledrogerijama, ministar zdravstva Vili Beroš treba što prije riješiti i problem s nagomilanim otpadom u bolnicama. PHOTO: Robert Anic/PIXSELL