Milojko Pantić, umirovljeni 71-godišnji poznati srpski sportski televizijski komentator koji je popularnost stekao za bivše Jugoslavije, iz sporta je zagazio u svijet politike. Postao je jedan od najžešćih kritičara predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, a javlja se i na društvenim mrežama uporno kritizirajući politiku srpskog predsjednika s jednakim žarom kojim je kritizirao politiku Slobodana Miloševića. Pantić i danas podržava oporbene prosvjede u Beogradu, koje su pokrenula braća Sergej i Branislav Trifunović, beogradski glumci. U finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, kako je javno priznao, bio je među rijetkima u Srbiji koji su navijali za hrvatsku, a ne francusku nogometnu reprezentaciju. Upravo je objavio knjigu “Nebo se otvorilo”, sjećanja TV reportera na povijesno dramatično razdoblje raspada Jugoslavije. Knjigu je izdao u vlastitom aranžmanu i još uvijek čeka izdavača koji bi je ponudio širem tržištu. Jedno poglavlje pod naslovom “Ubojstvo Jugoslavije” posvetio je i svojim razgovorima u poznatoj beogradskoj kavani Madera uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma, s “insajderom”, kako ga je označio, iz srpske obavještajne službe, koji mu je navodno najavio što će uslijediti. U razgovoru za Nacional osvrnuo se i na prošlotjedni posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Beogradu, ne prepoznavši u njemu ništa pozitivno. Novinarsku karijeru započeo je kao sportski komentator na TV Beograd 1972. godine, a od 2000. do 2002. godine bio je i pomoćnik glavnog urednika RTS-a za informativni program.

NACIONAL: Bili ste poznati televizijski sportski komentator, ali sada ste ušli u svijet politike. Glasan ste kritičar predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Javno ga napadate i preko društvenih mreža. Zašto?

Bavim se politikom zato što su od propasti Jugoslavije sve oblasti života ispolitizirane do besmisla. Kako da se ne bavite politikom kada je predsjednik države postavio svog tjelohranitelja za predsjednika Fudbalskog saveza Srbije? Posebna priča u svemu je njegova pretorijanska garda koju čine vođe navijača Zvezde i Partizana sa svojim sljedbenicima Delijama i Grobarima. Za ovog posjeta Vladimira Putina Beogradu njihovu bezbroj puta na stadionima iskazanu ljubav prema Rusiji, vođa državnih razbojnika pospješio je duplo većim dnevnicama od onih koje je dobila sirotinja, raja iz srpske provincije. Sve je to moguće samo u državi koju je okupirala i zarobila državna mafija, bolje reći razbojnici i njihovo političko krilo koje se zove Srpska napredna stranka. To se lijepo vidjelo dan uoči Putinova posjeta kada su u Hramu Svetog Save na mafijaški način obilježili godinu dana od ubojstva demokratski orijentiranog političara s Kosova Olivera Ivanovića. Kao što znamo, mafijaši likvidiraju protivnika, a onda mu odaju sve moguće počasti. To su s Oliverom Ivanovićem uradili i državni razbojnici u Srbiji. Jer da nisu, ubojice političara s Kosova bile bi odavno poznate. Pravu komemoraciju Oliveru Ivanoviću priredilo je noć uoči Putinovog dolaska oko 100.000 građana Beograda svojom šetnjom sa svijećama, u grobnoj tišini, od Studentskog trga do Hrama Svetog Save. Komemoracija je imala simbolični naziv: Jedno od pet milijuna pitanja – tko je ubio Olivera Ivanovića? Svojevremeno je Zoran Đinđić, prvi demokratski izabrani premijer Srbije, rekao: “Svaka država na svijetu ima svoju mafiju, jedino u Srbiji mafija ima svoju državu.”

NACIONAL: Podržavate li posjet ruskog predsjednika Vladimira Putina Srbiji? U službenom priopćenju Kremlj je Srbiju označio kao “strateškog partnera” u regiji. Rusija ima razumijevanje i za ambiciju Srbije da postane punopravna članica EU-a. Hoće li tako Srbija postati i zastupnik ruskih interesa u strukturama EU-a?

Posjet Vladimira Putina Beogradu neporeciv je dokaz točnosti te prethodne tvrdnje. Čitav Beograd bio je u opsadnom stanju, a centar grada potpuno blokiran. Na ulicama nije bilo ni prometa ni ljudi. Život je stao od jutra do večeri. Prije nego što smo obavili ovaj razgovor, prošetao sam apokaliptično pustim ulicama Beograda, na kojima su se mogli vidjeti samo policajci i đaci koji se vraćaju iz škola jer su dobili slobodan dan, kako bi dočekali ruskog hazjajina (gospodara). Jedan dječak nije krio oduševljenje: “Da Bog poživi Putina što je danas došao, imali smo zakazan pismeni iz matematike.” To se od Brozovih dana u Beogradu nije dogodilo. Broz je, međutim, bio državnik, ideološki vođa i tvorac miroljubive koegzistencije kome je narod vjerovao. Kada su mu u goste dolazili poznati svjetski državnici, nije morao, kao današnji vođa državne mafije, u Beograd dovoditi autobusima desetke tisuća ljudi iz cijele Srbije s plaćenim dnevnicama. Sjećam se dolaska predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera. Rukovodstvo Beograda tada je pozvalo građane da pozdrave visokog gosta od tada do tada. I to je bilo to. Nikakve blokade grada, nikakve dnevnice i sendviči. Ovog puta grad je blokiran jer su stotine autobusa iz cijele Srbije dovozili pristalice SNS-a na doček. Od stanovnika Beograda, Putina su dočekali samo zaposleni u državnim i javnim ustanovama jer nalog je glasio: Ako u četvrtak dođete na posao, a ne kod Hrama Svetog Save, od ponedjeljka više niste u službi. Što se Rusa tiče, oni ne rade ništa doli ono što su uvijek u povijesti radili – prodaju Srbiji, za skupe pare, maglu u vidu panslavenstva i pravoslavnog bratstva.

NACIONAL: U Beogradu su nakon što je pretučen opozicijski političar Borko Stefanović, opet pokrenute protestne šetnje. Sredinom devedesetih prosvjede je pokrenula udružena opozicija DEMOS, a među predvodnicima je bio i Zoran Đinđić, u atentatu ubijeni premijer. Ovoga puta predvodnici prosvjeda su beogradski glumci, braća Branislav i Sergej Trifunović. Očekujete li da će oni uspjeti?

Iza svega što se na političkoj sceni Srbije događa, evo, već skoro trideset godina, stoje službe državne sigurnosti, nereformirane još od komunističkih vremena. Nekad su se zvale UDBA, KOS, potom DB, a danas BIA i VOA. Te službe ne samo da nisu reformirane, nego su u Miloševićevo ratno vrijeme kriminalizirane, a danas potpuno privatizirane, tako da im više nije zadatak državna sigurnost, već očuvanje vlasti jer oni su ti državni razbojnici. Kad je devetomartovskim demonstracijama u Beogradu 1991. pokušano rušenje komunističke vlasti u Srbiji, Služba je lansirala nebuloznu parolu da su od komunista jedino gori antikomunisti. Posljedično valjda su i od fašista jedino gori antifašisti. Poslije pada Miloševića služba je lansirala novu demoralizirajuću parolu: Svaka vlast je ista. A ja postavljam pitanje: Je li vlast Zorana Đinđića ikoga ubila? Je li otimala ljudima penzije? Je li tajnim ugovorima prodavala privredne resurse Srbije, predstavljajući tu očiglednu pljačku navodnim stranim ulaganjima? Ništa od svega toga vlada Zorana Đinđića nije radila. Zato su ga i ubili, kao što je prije toga režim Slobodana Miloševića ubio političara Ivana Stambolića, novinarku Dadu Vujasinović, novinare Slavka Ćuruviju, Milana Pantića – i kao što današnji Slobini nasljednici ubijaju ili pokušavaju ubiti svakoga tko im smeta, od Olivera Ivanovića do Borka Stefanovića. Prema tome, nije i ne može svaka vlast biti ista. Suprotstaviti se vlasti koja gazi Ustav, koja suspendira parlament, koja umjesto pravnog sistema uvodi stanje iz pretpolitičkog doba kada su kadije tužile i sudile, koja nemilosrdno pljačka građane, sve pod parolom da je to za dobro Srbije, to je obaveza svakog čovjeka koji zna misliti. I građanski prosvjedi u Beogradu pokazuju da ima dovoljno mislećih ljudi u Srbiji koji žele promijeniti takvu nakaradnu mafijašku vlast. Za razliku od devedesetih godina kada su prosvjede vodili Vuk Drašković, Zoran Đinđić i Vesna Pešić sa svojim opozicijskim strankama, današnje vodi tzv. građanska inicijativa uz podršku opozicijskih stranaka. Braća Trifunović su u svemu tome neka vrsta građanskih glasnogovornika, pogotovo Branislav jer Sergej je predložen za predsjednika Pokreta slobodnih građana Srbije. Trudim se svojim javnim djelovanjem ne samo podržati, nego i pridonijeti realizaciji, po mom mišljenju, posljednje šanse Srbije da se iščupa iz kandži komunističko-nacionalističke i krimogene političke koalicije i postane pravna država. Ako se ta šansa propusti, Srbiji nema spasa. Nestat ćemo kao organizirano društvo.

NACIONAL: Predsjednik Vučić na tu vrstu problema dosad je imao djelotvoran odgovor: raspisivao je prijevremene izbore na kojima je premoćno pobjeđivao. I sada je najavio tu mogućnost. Može li ponovo pobijediti po principu: opozicijska karavana prolazi, a Vučić opet pobjeđuje?

Nije on nikakav predsjednik. Otkako je došao na vlast, fingira normalnost i simulira demokraciju koju je ustvari demolirao. Njegov establišment, bolje reći državni razbojnici, do grla upleteni u razne vrste afera, od lažnih diploma i falsificiranih doktorata preko biznis mafije do otvorene povezanosti s narko-mafijom, čine kuharice kave, vozači, tjelohranitelji, keramičari, vlasnici pečenjara, estradne zvijezde u pokušaju, kao i more drugih pravih pripadnika lumpenproletarijata. Oni čine njegovu vlast. S njima on fingira demokraciju. On je nositelj svih izbornih lista, od republičkih i lokalnih do mjesnih zajednica. Na listama su imena tih ljudi za koje nitko do tada nije čuo i kojima je njegovo ime zakon jači od svakog drugog. Da nije tako, njegov učitelj, pravomoćno osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, bio bi po slovu zakona izbačen iz parlamenta. Umjesto toga on je i danas jedan od glavnih političkih čimbenika Srbije. Sve je to posljedica zloupotrebe demokratskih načela i principa. Jer kako je govorio Sokrat: Lopovi i kriminalci poželjet će jednoga dana imati moć koju daje vlast. I demokracija će im to omogućiti. A kada lopovi i kriminalci preuzmu vlast, zavest će torturu veću nego bilo koji oligarh ili diktator. Građanski protesti u Srbiji dokaz su da su to ljudi shvatili i da više neće biti izbora na kojima se unaprijed zna pobjednik. Čvrsto vjerujem da će osnovni zahtjev prosvjednika biti ostavka Vučića, privremena vlada i raspisivanje izbora za ustavotvornu skupštinu na kojoj neće sudjelovati stranke današnje vladajuće komunističko-nacionalističke i kriminogene koalicije.

NACIONAL: Što zamjerate Aleksandru Vučiću?

Niti Vučiću išta zamjeram niti ga mrzim. Prezirem ga i znam da nije kriv on, nego sistem koji stvara miloševiće, dačiće, koštunice, šešelje i vučiće. Taj sistem uspostavila je i održava ga, evo već skoro trideset godina, famozna služba koja je zapravo suvremena Apisova “Crna ruka”. Prvi zadatak buduće Ustavotvorne skupštine morao bi biti demontaža te zločinačke organizacije koja nam je podarila sedmoricu najvećih nasilnika suvremene srpske političke scene: Miloševića, Dačića, Šešelja, Nikolića, Vučića, Arkana i Palmu. Oni su najveći izdajnici srpskih nacionalnih interesa i ma koliko dugo vladali, neće moći sprati krivicu za Knin, Vukovar, Srebrenicu i Kosovo, da o pljački društvene i državne imovine i ne govorimo.

NACIONAL: Zamjerate li išta biračima u Srbije, koji su nekada premoćno podržavali Slobodana Miloševića, a danas njegova nasljednika Aleksandra Vučića, ministra informiranja u Miloševićevo doba?

Ne možete ništa zamjeriti narodu Srbije jer to bi značilo da je njemački narod fašistoidan, hrvatski narod ustašoidan, a srpski genocidan. Krivnja nikada nije kolektivna već individualna. Nisu birači u Srbiji birali sve te lumpenproletere na vlasti, već su glasali za Vučića koji je prije izbora obećavao sve i svašta, a poslije radio sve suprotno od toga, postavljajući na ključne funkcije nemoralne i nesposobne ljude. Najveća njegova laž glasi: “Ako za šest mjeseci moje vlasti svima u Srbiji ne bude bolje, podnosim ostavku.” Danas, međutim, uništena država Srbija je za njega privredno uspješnija od Njemačke, a njegova guvernerka Narodne banke hvali se da je dinar druga po jačini valuta u svijetu. Nisu joj rekli da jest to dinar, ali bahreinski dinar. Što je tu narod kriv. Nisu birači birali Jorgovanku Tabaković, već vođa državnih razbojnika osobno.

NACIONAL: Ima li Srbija s predsjednikom Aleksandrom Vučićem šanse raskrstiti s nasljeđem Miloševićeve politike?

Da je takva šansa uopće postojala, ona bi za ovih sedam godina njegove vladavine bila realizirana. Naprotiv, on samo usavršava Miloševićeve metode vladanja. Znate kako narod kaže: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako. Milošević se nije pojavljivao u medijima, Vučić ne silazi s TV ekrana. Nije Vučić izmislio tabloidne medije, ali uz pomoć tog tabloidnog gliba svakodnevno truje duše i razum građana Srbije do bezumlja. Milošević je govorio: Mi komunisti smo krvlju došli na vlast, krvlju ćemo je i braniti. Vučić najprije gebelsovski optužuje opoziciju da je opljačkala državu, ovu istu koja je pod njim navodno uspješnija i od Njemačke, a onda poručuje: Kad dođete na vlast, radite što hoćete. Sve to otkriva da imamo posla s jednim bolesnim egom, kao što je Milošević bio bolesno zatucani komunistički aparatčik. Slobizam i šešeljizam dominirat će u Srbiji sve dok je Vučić na vlasti.

NACIONAL: Na posljednjem svjetskom nogometnom prvenstvu rekli ste da ste u finalu navijali za Hrvatsku, a ne Francusku. Jeste li u tome bili među rijetkima u Srbiji? Vaši su favoriti uoči prvenstva bili Belgija i Hrvatska. Zašto takav odabir?

Rekao sam da su moji favoriti iz sjenke male nogometne zemlje Belgija i Hrvatska zato što su te dvije reprezentacije svojim igrama prije Svjetskog prvenstva pokazale da imaju timove i igrače za respekt. Svatko tko se malo razumije u nogomet, mogao je to vidjeti. Nacional-šovinisti kojih ima u svim državama svijeta pa i u Srbiji, ne žele to vidjeti jer mrze druge i drugačije. Srpski hrvatomrsci su i Novaka Đokovića proglasili idiotom zbog jednog benignog uzvika na društvenim mrežama: “Ajmo, vatreni!” Takvim mrziteljima ne pomažu ni liječnici ni travari, a ni sam Bog im ne može pomoći.

NACIONAL: Rekli ste, također, da će za Hrvatsku navijati građanska Srbija. Kolika je ta Srbija?

Eksplodirao je gnjev pravednika koji hoće slobodu u Srbiji. Francuska buržoaska revolucija je krajem 18. stoljeća porodila i današnju civilizaciju slobodnih ljudi. Parolom: Sloboda-bratstvo-jednakost, proglašen je za ljude jedan jedini nepisani ali najvažniji zakon a to je zakon razuma. Od tada, kada je vlast u pitanju ne postoji više božja volja a pogotovu ne volja svemoćnika ili diktatora, ma kako se oni zvali. Srbija, Hrvatska ili bilo koja država nastala od bivših jugoslovenskih republika, ne može biti suverena ako građani u njoj nisu suvereni, nego je suveren jedan jedini čovjek – vođa. U Srbiji je vođa rekao da nema problem s protestnim šetnjama. Neka šeta i pet milijuna, šetajte sto godina, ja vam vlast neću dati. Od tada se protesti održavaju pod parolom: “Ja sam jedan od pet milijuna”, jer ta cifra označava broj onih koji u Srbiji uopće nisu glasali, pa nisu glasali ni za njega. Eto tolika je ta Srbija. Ja sam također jedan od pet milijuna i mislim da se duh pobune u Srbiji ne smije ugasiti sve dok vođa ne podnese ostavku i vrati zloupotrebljen mandat građanima.

NACIONAL: Osvrnuli ste se i na političku ulogu “profesionalnih navijača” Zvezde i Partizana označivši ih kao “produženu ruku kriminaliziranih i privatiziranih službi takozvane državne sigurnosti”. Jedna od ključnih figura u tom miljeu uoči rata u Hrvatskoj bio je Željko Ražnatović Arkan. Njegovu ulogu demaskirate i u svojoj knjizi “Nebo se otvorilo” koja još traga za izdavačem.

Željko Ražnatović Arkan bio je svojevremeno jedan od većih kriminalaca Europe. Pljačkao je banke širom starog kontinenta i robijao u Italiji, Švedskoj… A onda ga je Služba državne sigurnosti, dok je šef tajne policije u Jugoslaviji bio Stane Dolanc, mobilizirala za izvođenje takozvanih prljavih poslova, odnosno likvidaciju ideoloških protivnika naše tadašnje komunističke vlasti po Europi. To iskustvo kvalificiralo ga je da ga Miloševićeve službe sigurnosti postave za komandanta specijalnih jedinica, a u stvari paravojske koja je krenula u Hrvatsku i Bosnu da po dogovoru Milošević – Tuđman raspaljuje međunacionalni ratni požar. Proglasili su ga, također, vođom Zvezdinih najvatrenijih navijača zvanih Delije. Većina tih momaka činila su njegovu paravojsku koja je prvu akciju imala na stadionu Maksimir tijekom utakmice Dinamo – Zvezda 12. svibnja 1990. kada je inicirao sukob Delija i BBB-a. U tom sukobu Arkan je bio zapovjednik i današnjem predsjedniku Srbije koji se i sada s ponosom hvali tim svojim nogometnim huliganizmom. E, tu prestaje svaka ozbiljna priča o njemu kao političaru i o političkoj vlasti u današnjoj Srbiji.