Možda je najprirodnije umjetnički pristupiti nekoj temi ako je autoru bliska, poznata i posebno inspirativna, pa makar bila teška i traumatična. Stoga ne čudi što je publika prepoznala uvjerljivost i autentičnost filma “Sigurno mjesto”, potresne intimne drame o samoubojstvu u obitelji koja se temelji na osobnom iskustvu redatelja Jurja Lerotića, koji je u filmu i odglumio samog sebe. Osim što je hrvatski kandidat za Oscara, film “Sigurno mjesto” dobio je u Locarnu nagradu za najbolji debitantski film, režiju i glumca – Gorana Markovića, te Srce Sarajeva za najbolji film i glumca – Jurja Lerotića. Za uspjeh filma zaslužna je, naravno, i producentica Miljenka Čogelja.

Miljenka Čogelja rođena je 1978. godine, a nakon dugogodišnjeg rada u novinarstvu počela je 2009. raditi kao scenaristica i asistentica produkcije u zagrebačkoj produkciji Hulahop, a potom kao izvršna producentica i producentica na Hulahopovim projektima. S redateljem i suprugom Đurom Gavranom, s kojim ima troje djece, osnovala je 2012. produkcijsku kuću Pipser. Producentica je filma “Dnevnik Diane Budisavljević” redateljice Dane Budisavljević. Producirala je dvije sezone dokumentarne serije “Betonski spavači” redatelja Saše Bana te nagrađivane dokumentarne filmove “U slučaju rata” redatelja Jana Geberta, “Lijepo mi je s tobom, znaš” redateljice Eve Kraljević te “Vijesti iz Laayouna“, „Presudu“ i nedavno završeni serijal „Dobra ekonomija“ u režiji Đure Gavrana.

Trenutačno je film ‘Sigurno mjesto’ u fazi distribucije, a miljenka čogelja najavljuje da u kino distribuciju kreće 3. studenoga. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nakon što je prvi producent „Sigurnog mjesta“ Propeler film izašao iz projekta, kolege i prijatelji Nevenka Sablić i Saša Ban, s kojima je Miljenka Čogelja kao producentica radila na dokumentarnoj seriji „Betonski spavači“, pozvali su je da se pridruži ekipi „Sigurnog mjesta“. Nevenka i Saša prijatelji su redatelja filma Jurja Lerotića, a radili su na projektu i u ranijim fazama. Za „Sigurno mjesto“ prvi put je čula kada je s „Dnevnikom Diane Budisavljević“ sudjelovala u programu Sarajevo Film Festivala „Dealing with the past“.

„‘Sigurno mjesto’ bio je jedan od projekata predstavljenih u programu Cinelink i sjećam se da sam tada pomislila kako bih voljela da to bude moj sljedeći projekt; sve ono što sam u tom trenutku znala i pročitala o ‘Sigurnom mjestu’ rezoniralo je s mojim osobnim iskustvom i smatrala sam da je taj film važan, ali i da je Juraj poseban talent, netko s kim bi bilo zanimljivo raditi. Kad sam dobila scenarij u ruke, više stvarno nije bilo nazad, bila sam nepovratno uvučena. Film je nastao zajedničkim snagama male grupe ljudi od kojih je svatko preuzimao na sebe puno više od onoga što mu je po opisu posla pripadalo – od glavnih autora na projektu poput direktora fotografije Marka Brdara, scenografkinje Jane Plećaš, kostimografkinje Katarine Pilić, koproducenata Saše Bana i Nevenke Sablić, do rasvjete Nevena Vukašinovića čija ekipa nam je bila velika podrška tijekom snimanja, asistenta scenografije Davida Ogujića, Lucije Buljete i Sabine Softić u produkciji… I jednako tako u sljedećoj fazi postprodukcije montažera Marka Ferkovića i asistentice montaže Lucije Strugar i divnih slovenskih kolega Zorana Mihailovića i Julija Zornika. Uspjeli smo dovršiti film uz podršku svakog od navedenih i još nekolicine ljudi“, rekla je Miljenka Čogelja.

Trenutno je projekt „Sigurno mjesto“ u fazi distribucije, a ona kao producentica dogovara strategije kampanje tog filma za nagradu Oscar i paralelno radi na pripremi domaćih premijera i distribucije, što podrazumijeva i komunikaciju s medijima kako bi vijest da film od 3. studenoga kreće u kino distribuciju postala dostupna što većem broju potencijalnih gledatelja, što je za film, istaknula je Čogelja, izuzetno važno. Kada je vidjela snimke glumačkih proba na kojima je redatelj Juraj Lerotić glumio Brunu odnosno samoga sebe, pomislila je da koliko god to bilo komplicirano i riskantno, pogotovo jer mu je to prva režija dugometražnog igranog filma, točno tako treba biti.

„Razgovarali smo o procesu kastinga koji se u većoj mjeri dogodio prije nego što sam ja počela raditi na projektu i svim razlozima koji su do te odluke doveli. Znala sam da će to biti otežavajuća okolnost, ali sam vjerovala da se možemo dovoljno dobro pripremiti za snimanje. Juraj je imao intenzivne glumačke probe, a s druge strane, Snježana, Juraj i Goran zbližili su se kroz probe i dugi proces kastinga, dobro su se upoznali, imali su sjajnu komunikaciju i međusobno su se podržavali, slušali i neizmjerno poštovali tako da se na kraju ta bliskost koja se dogodila, koju su zapravo njih troje izgradili, osjeća kao jako autentičan odnos i u filmu. Mislim da upravo tu autentičnost i iskrenost na svim razinama prepoznaju i publika i žiri, da iz nje proizlazi emocija koju film pobuđuje kod publike te u tom ključu možemo tumačiti njegov dosadašnji uspjeh. Tome u prilog idu i brojne kritike međunarodnih medija, poput časopisa ‘The Film Verdict’ u kojem je kritičarka Carmen Gray napisala da se ‘sirova, autentična emocija i inventivna lirika spajaju u Lerotićevu tankoćutnom, potresnom obračunu s akutnom krizom mentalnog zdravlja u obitelji’“, istaknula je Miljenka Čogelja.

Miljenka Čogelja kao producentica ‘Sigurnog mjesta’ dogovara kampanju filma za nagradu Oscar. FOTO: Pipser, Hulahop

Ona smatra da film kao takav može otvoriti prostor za neku društveno važnu temu u javnosti i omogućiti da se o njoj počne razgovarati, ali dodaje:

„No ne mislim da film sam po sebi može potaknuti neke značajne, sustavne promjene. Što se tiče tema suicida, mentalnog zdravlja i zdravstvenog sustava koji bi trebalo unaprijediti, a to su teme o kojima je, između ostalog, u ‘Sigurnom mjestu’ riječ, smatram da bismo kao društvo trebali biti suosjećajniji i ukloniti stigmatizaciju oko mentalnog zdravlja tako da komuniciramo o toj temi iskreno i s empatijom. Pisanje o suicidu je osjetljivo zbog ‘Wertherova efekta’: s jedne strane je opasno govoriti o suicidu da se suicid ne bi ‘popularizirao’, kao kada je navodno porastao broj suicida uslijed uspjeha romana ‘Patnje mladog Werthera’, ali s druge strane trebamo razgovarati o mentalnoj bolesti i suicidu kao o nečemu što se događa i što se može dogoditi bilo kome. Jako puno ljudi nam je, nakon što su vidjeli film, reklo da imaju mentalnu bolest, pokušaj suicida ili suicid u obitelji. Problematično je što imamo samo jedan jedini krizni telefon u državi. Ne postoji sustavna podrška, osoba s problemom je prepuštena na milost i nemilost liječnika na kojeg ‘naleti’, a kakav je taj liječnik, to je pitanje sreće. Pojedinac i njegova obitelj zapravo su prepušteni sami sebi kao što je slučaj u filmu ‘Sigurno mjesto’.“

Miljenka Čogelja zapravo je nesuđena pravnica. Studirala je pravo iako je željela upisati književnost ili novinarstvo. Kako je upisivala fakultet par godina nakon rata, roditelji su u brizi za njezinu buduću egzistenciju inzistirali na nečemu lukrativnijem – pravu ili ekonomiji. Izabrala je prvo jer je imala neku idealističku viziju prava, a ekonomiju tada nikako nije mogla prevesti u svoj vrijednosni sustav.

Tijekom studija počela se baviti novinarstvom, koje ju je naposljetku i dovelo do bavljenja filmom. Prisjetila se da je prvi dokumentarni film na kojem je radila bio „Vijesti iz Laayouna“. Režirao ga je Đuro Gavran, a izašao je 2016. godine:

„Bila je to priča o skupini mladića koji žive u jednom saharskom izbjegličkom naselju kao prognanici iz Zapadne Sahare, imaju svoj bend, a glazba im je izlaz iz izbjegličkog života. Radila sam o njima reportažu kao novinarka Nacionala i kroz tu sam se priču zainteresirala za dokumentarni film. Novinarstvo i snimanje filmova imaju, naravno, dodirnih točaka, u obje profesije sličan je taj osnovni interes za čovjeka i njegovu priču. Samo što je kao novinar prenosiš takvu kakva ona jest, a u dokumentarnom, pa i igranom filmu tu priču interpretiraš, kopaš po njoj, razvijaš je u raznim smjerovima, daješ joj značenja i motivacije, gradiš je u više dimenzija. Ne mogu reći da mi nedostaje novinarstvo iako imam neka romantična sjećanja na tu fazu života i karijere i uvijek je se rado sjetim. Mislim da mi je upravo novinarstvo omogućilo da se razvijam dalje, da mislim šire, ohrabrilo me da istražujem. Dalo mi je disciplinu, dobila sam osjećaj za tjedni ritam i rokove, naučila sam nešto isporučiti unutar nekog vremena i obratiti se drugoj osobi s pitanjima. Rad u Nacionalu bio mi je lijepo iskustvo, bila sam tamo s najboljom prijateljicom Tanjom Simić koja je kasnije, nažalost, preminula od raka, vrlo dragocjeni bili su mi prisutnost i mentorstvo iskusnog novinara i urednika Maroja Mihovilovića s kojim sam beskonačno razgovarala o temama i prolazila kroz tekstove.“

Kada su je 2009. zvali iz Hulahopa da počne raditi honorarno kao novinarka-istraživačica i scenaristica na dokumentarnoj seriji „Mijenjam svijet“, o mladima koji rade neke dobre stvari za zajednicu, u svijetu je vladala ekonomska kriza i činilo se ludim ostaviti sigurnu plaću i posao u Nacionalu zbog nečeg neizvjesnog. No uz to što je već razvila ozbiljan interes za film, dodatni okidač bila je i trauma koju je, kako priznaje, doživjela uslijed atentata na Ivu Pukanića, urednika kojeg je dugo i dobro poznavala i cijenila. Na dan atentata, 23. listopada 2008., bila je u redakciji Nacionala.

Već svjetska premijera u Locarnu i kasnije nagrade generirali su lavinu interesa festivala čiji su organizatori htjeli pogledati ‘Sigurno mjesto’. FOTO: Pipser, Hulahop

U Hulahopu je kroz nekoliko mjeseci već počela preuzimati produkcijske poslove. Kaže da se produkcija dogodila prirodno, kao da je odmah znala da je to to i samo širila znanja i preuzimala poslove koji su ih mogli nadopuniti.

Objasnila je da rad na filmu ima nekoliko različitih faza, a cijeli proces u prosjeku traje četiri do pet godina. Prva faza, razvoj projekta, sastoji se od rada na scenariju i konceptu filma, prikupljanju sredstava i okupljanju ekipe. Pretprodukcija se sastoji od traženja lokacija, kastinga glumaca, proba s glumcima, priprema lokacija, planiranja snimanja. Snimanje je, ističe, najdinamičnija faza. Jedan dan traje više od petnaest radnih sati i tako otprilike mjesec i pol dana za jedan dugometražni igrani film.

I dalje kao jedan od najstresnijih trenutaka pamti jednu noć na snimanju „Dnevnika Diane Budisavljević“ kada im se tri sata prije početka snimanja prilično komplicirane scene s pedesetak statista koji su putovali iz Zagreba za Novu Goricu u Sloveniji, pokvario autobus s redateljicom i cijelim sektorom kamere i tona, u kojem je bila i ona.

„U sceni smo imali parnu lokomotivu s početka prošlog stoljeća koja nam je bila na raspolaganju svega pet sati. Sve skupa je koštalo puno i bilo je nemoguće ponoviti. Na koncu su koproducenti iz Slovenije poslali kombi po nas i stigli smo na vrijeme, ali tu problemi nisu stali. Cijele noći je povremeno padala kiša, lokomotiva je bila spora i teško upravljiva pa smo izračunali da cijelu scenu možemo ponoviti samo nekoliko puta, što nam je bilo malo. Svako snimanje ima niz takvih situacija, koje kad prođu, postanu smiješne anegdote, ali dok se događaju užasno su stresne. Kada je riječ o filmu ‘Sigurno mjesto’, bilo je zanimljivo što smo snimali usred pandemije po velikim bolnicama u Zagrebu i Splitu, svi su bili fokusirani na koronu, a mi smo tražili da uđemo u bolnice s kamerama i ljudima snimati film. Tražili smo uvijek neke prostore koji nisu centralni dijelovi bolnice, snimali smo noću i dezinficirali bismo svaki put nakon obavljenog posla sve prostore. Nekada bismo snimali noć, a bio je dan, što je zapravo bilo još teže jer se troše resursi da se postigne efekt noći. Primjerice, u Petrovoj smo golemi prozor četiri kata iznad prostorije u kojoj smo snimali morali pokriti crnom tkaninom, morali smo se zapravo penjati na krov i pokrivati sve dijelove koji osvjetljavaju prostor“, opisala je Miljenka Čogelja.

Krajem kolovoza, nakon Sarajevo Film Festivala, ekipa filma „Sigurno mjesto“ počela je raditi sa svjetskom prodajnom agencijom Cercamon i za Miljenku Čogelju to je prije svega bilo ogromno olakšanje. Već svjetska premijera u Locarnu, a kasnije i nagrade generirali su lavinu interesa različitih festivala čiji su organizatori htjeli pogledati film kako bi ga eventualno uvrstili u selekcije. Dnevno je pored gomile drugog posla odgovarala na desetke e-mailova vezanih uz festivalsku selekciju pa kad je Cercamon preuzeo te pregovore, ona je odahnula.

„U posljednja dva mjeseca dogovorili su prikazivanje filma na 17 svjetskih festivala, i to čak 13 do kraja ove godine. Vidjet ćemo kako će se situacija razvijati s kino distribucijom, do sada je dogovorena kino distribucija filma na Tajvanu. Što se Oscara tiče, stvari stoje otprilike ovako: od oko 10.000 članova Akademije, njih nešto preko 1000 glasa u kategoriji međunarodnog filma. U prvoj fazi glasanja prijavljeno je oko 90 filmova, a članovi Akademije nemaju obavezu pogledati sve te filmove. Do druge faze prođe njih 15, a do treće pet. Tako da je naš zadatak uz pomoć američkog PR-a putem oglašavanja, virtualnih projekcija u medijima poput Varietyja i Hollywood Reportera i projekcija uz gostovanje ekipe, doći u vidokrug članova koji gledaju i glasaju i zainteresirati ih za naš film. Pritom financijska sredstva koja film ima na raspolaganju direktno utječu na količinu prostora za oglašavanje koju će iskoristiti. Rekla bih da imamo dobru početnu poziciju. Već imamo pozitivne kritike u svjetskim medijima poput Varietyja, Screen Dailyja, The Film Verdicta, neke nagrade s festivala na kojima smo bili, iskusni PR i pristojna financijska sredstva koja je film dobio za kampanju od HAVC-a“, optimistična je Miljenka Čogelja.