Centar za dokumentiranje nezavisne kulture je arhiv zajednice koji brine o fizičkoj i digitalnoj građi nastaloj u nezavisnoj kulturi u Hrvatskoj od početka devedesetih do danas. Centar vodi udruga Kulturtreger u sklopu programa Abeceda nezavisne kulture koju provode s udrugom Kurziv. Fizička građa pohranjena je u klubu Booksa, a online arhiv sadrži katalog arhiviranih materijala, digitaliziranu građu te arhiv usmene povijesti. Kulturtreger je udruga za promicanje kulture iz koje je izrastao zagrebački književni klub Booksa, fizički i online prostor posvećen književnosti. Osim što je od nedavno Centar za dokumentiranje nezavisne kulture zaživio putem web stranice u digitalnom svijetu, udruge Kurziv i Kulturtreger su prošli tjedan organizirale međunarodnu konferenciju na temu brige o organizacijskom pamćenju s neformalnom platformom nezavisnih arhiva i knjižnica.

Miljenka Buljević bila je jedna od osnivačica udruge Kulturtreger, voditeljica Bookse i Centra za dokumentiranje nezavisne kulture koja je u razgovoru za Nacional predstavila rad Centra.

NACIONAL: Kako se rodila ideja da se 2011. pokrene Centar za dokumentiranje nezavisne kulture?

Kao i dobar dio naših ideja i ova se rodila na klupici ispred Bookse. Mi smo tad vodili međunarodni projekt edukacije mladih kritičara Criticize This! na kojem nam je partner bila organizacija Kurziv koja vodi portal Kulturpunkt. Kolegice iz Kurziva i mi smo htjele da naše organizacije i dalje rade zajedno, a kako je Kulturpunkt već radio intervjue s protagonistima nezavisne scene kao arhiv usmene povijesti, predložile su da skupe stare materijale, pa smo mi zaključile da je prostor naše knjižare, koja se tad ugasila, savršen.

NACIONAL: Nije li to na neki način dio obaveza državnih institucija poput Državnog arhiva ili Nacionalne i sveučilišne knjižnice?

Građa koju mi arhiviramo je privatna i ne potpada pod obavezu javnih institucija, a one nemaju dovoljno kapaciteta da se bave njome.

NACIONAL: Jeste li ih ipak kontaktirali i podijelili s njima ideju osnivanja Centra?

Dosta smo razgovarali s kolegicama iz Državnog arhiva i s drugim stručnjacima s Filozofskog fakulteta s kojima od 2014. surađujemo svake godine kroz organizaciju obavezne prakse za studente, i svi su vrlo sretni što se netko želi i može adekvatno brinuti o toj građi kad već oni ne mogu.

NACIONAL: Kako je na ideju osnivanja Centra reagiralo Ministarstvo kulture i medija?

Pa nismo mi baš ideju provjeravali s Ministarstvom. Njima smo se javili za podršku tek kad smo ga ustanovili i kad je počeo raditi. U tom smislu je on zaista izrastao iz scene i njoj je okrenut. Na „spektakularnom“ otvaranju je bila tada buduća ministrica kulture Andrea Zlatar, ali više od grantova od Ministarstva nismo dobili. Ministarstvo redovito projektno podupire rad Centra, a i Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova. Imali smo potporu i Europske kulturne fondacije, a u posljednjih godinu dana Ureda za udruge i Fonda za aktivno građanstvo. Centar vodi Kulturtreger u sklopu programa Abeceda nezavisne kulture koji provodimo s Kurzivom. Brigu o dokumentiranju je preuzeo Marko Kovačić.

NACIONAL: A prije njega?

Prije njega je na tome dugo i predano radila Dunja Kučinac. Marko i ja vodimo edukacijski i volonterski program i s kojima radimo na katalogizaciji i digitalizaciji, ali ih upoznajemo i s drugim nezavisnim arhivima npr. Dokumenta, Arhiv Srba u Hrvatskoj, arhiv Udruženja za razvoj kulture URK i Močvare. Osim toga, educiramo i druge organizacije kako da arhiviraju svoju građu pa ona opet završi u Centru. Kao što sam rekla, Centar je zaista arhiv zajednice i u njegovu stvaranju ona aktivno sudjeluje.

NACIONAL: Javljaju li se kulturni djelatnici i umjetnici s nezavisne scene i shvaćaju li važnost Centra?

Javljaju se dosta i vide nas kao važan resurs. Jedan od prvih suradnika koji je shvatio važnost Centra je Kornel Šeper iz Močvare koji je jako zainteresiran za brigu o organizacijskom pamćenju i u URK-u je uspostavio vrlo inventivan arhivski sustav. On je Centru povjerio dio materijala Ivice Baričevića Bare, pokretača festivala Žedno uho koje je sam prikupljao. Preko njega je i Helena Klakočar u Centru pohranila dio plakata iz Galerije SC-a dok ju je vodila s Damirom Bartolom Indošem 1990. i 1991. Igor Mihovilović je također od početka prepoznao važnost Centra u kojem je uz njegovu pomoć pohranjen dobar dio materijala projekta Guranje s litice nastalog 2002. u klubu Kocka u Splitu. Željko Zorica Šiš je u Centru pohranio jedan svoj rad, a već godinama razgovaramo s Anom Zoricom o njegovu arhivu, ali to je veliki zadatak koji nam je do sad uvijek bio prezahtjevan. Nadam se da ćemo to uskoro moći realizirati.

NACIONAL: S obzirom na to da je osnovan 2011., kako to da je trebalo više od 10 godina da zaživi i kao digitalni arhiv online?

Prva lekcija koju smo naučili od kolegica arhivistica je da je jedinica vremena u arhivu 50 godina. Tada smo se tome smijale, ali sad nam je jasno da to nije daleko od istine.

NACIONAL: Kako je to moguće?

Centar je mali pogon koji se financira projektnim sredstvima pa dinamika rada ovisi o puno faktora. Digitalizacija građe je skup i spor sport, pa nam je trebalo i neko vrijeme da imamo nešto za pokazati online a da nisu samo metapodaci. I sad je većina materijala u online arhivu zastupljena samo s metapodacima, ali to se ubrzano mijenja. Upravo smo digitalizirali 150 plakata koje sad treba unijeti u bazu i učiniti dostupnim. Arhiviranje jednostavno traje dugo.

NACIONAL: Je li sva građa koju ste prikupili od 2011. do danas dostupna online i tko ju može koristiti?

Nije ni blizu. U online arhivi imamo preko 3000 jedinca građe koja je obrađena, opisana i katalogizirana, ali u Centru imamo još toliko jedinica koje tek čekaju na obradu, a da ne govorim o građi koju bismo trebali preuzeti od organizacija, ali nemamo kapaciteta, ni prostornih ni ljudskih. Ono što će online arhiv sad olakšati je da građa neće morati biti fizički spremljena u Centru, već će je organizacije same moći pohraniti online i učiniti dostupnom. Građu mogu koristiti svi koje zanima, s tim da se u Centar moraju unaprijed najaviti da pripremimo i izvučemo materijale iz ladica.

NACIONAL: Prošloga tjedna u Zagrebu je održana konferencija na temu brige o organizacijskom pamćenju pod nazivom „Arhivi odozdo“. Što su Arhivi odozdo, a što organizacijsko pamćenje?

Arhivi odozdo je naziv projekta koji od rujna 2022. provode Kulturtreger i Kurziv te u sklopu kojeg se organizira konferencija. Jedan od ciljeva projekta je podići svijest o važnosti očuvanja organizacijskog pamćenja za održivost civilnog društva. Organizacijsko pamćenje je sve ono što su organizacije u svom radu stvorile, njihovi projekti, iskustva, prakse, uspjesi i neuspjesi, rezultati i materijali koji svjedoče o tome. Da bi mogle sve to prenijeti mlađim generacijama ili prezentirati široj javnosti, potrebno je sve to sistematizirati, za što često nemaju ljudskih i financijskih kapaciteta. S druge strane, upravo briga o organizacijskom pamćenju može te organizacije učiniti održivijima u smislu njihova utjecaja u zajednici, prepoznatljivosti rezultata koje su postigli te šire kontekstualizacije i historizacije djelovanja za njih i zajednica s kojima rade. Kako su to prakse i arhivi koji nastaju radom organizacija, a ne nekim institucionalnim mehanizmom, dakle bottom-up, nazvali smo projekt i konferenciju Arhivi odozdo.

NACIONAL: Koliko je sama tema arhiviranja djelovanja civilnog sektora važna s političke strane?

Na konferenciji je tema bila vezana za cijeli sektor civilnog društva u kojem djeluju nezavisni arhivi, naročito u nezavisnoj kulturi, ljudskopravaškim, manjinskim i mirovnim organizacijama. Tema arhiva zajednice je i politički važna što smo čuli iz iskustava Centra za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka koji čuva svjedočanstva ljudi iz istočne Slavonije iz vremena mirne reintegracije, a koja nisu sačuvana unutar službenih institucija. Manjinske zajednice, kako etničke tako i rodne i druge, obično su na margini interesa službenih institucija, a i onda kad jesu, često nisu adekvatno kontekstualizirane i valorizirane.

NACIONAL: S obzirom na to da je riječ o međunarodnoj konferenciji na kojoj su sudjelovali gosti iz drugih europskih država, kako biste usporedili stanje u Hrvatskoj vezano uz arhiviranje nezavisne kulture u odnosu na ostale države EU-a?

Čuli smo primjere praksi iz Poljske i Slovenije koji su vrlo inspirativni i koji pokazuju prakse koje bi i nama u Hrvatskoj mogle biti korisne.

NACIONAL: Možete li navesti konkretan primjer?

U Poljskoj je razvijen senzibilitet za očuvanje povijesti kroz arhive zajednice kojih tamo ima više od 700, ali se uglavnom bave svakodnevicom, a vrlo je malo onih koje zadiru u, za taj kontekst, politički „škakljiva“ pitanja poput ženskih prava. Povezani su s Centrom za arhive zajednice koji s njima dijeli znanja i alate za razvoj arhivskih praksi, a Centar su zajedno pokrenuli Zaklada KARTA i njihovo ministarstvo kulture kako bi sustavno podržavali arhive zajednice. U tom smislu je to jedinstvena ustanova u Poljskoj i iz naše perspektive vrlo zanimljiva jer Centar za dokumentiranje nezavisne kulture radi na tome da s organizacijama koje vode arhive dijeli znanja i resurse te razvija arhivske prakse. S druge strane nam njihovo iskustvo govori i o manama institucionalizacije u kontekstu sadržaja čije arhiviranje se potiče.

NACIONAL: Na kakve mane aludirate?

Institucionalni sustav u Hrvatskoj je još uvijek okrenuti tradicionalnoj baštini i tradicionalnim institucijama i ne prepoznaje vrijednost naslijeđa nezavisnog kulturnog sektora, ali i šireg civilnog društva, koji je na neki način prepušten sam sebi ili entuzijastima. Nezavisni arhivi koji se bave izvaninstitucionalnom kulturom često su inovativniji i ambiciozniji u svom pristupu od institucionalnih, a građa o kojoj se brinu je važna za kulturni i društveni kontekst u kojem djeluju. Međutim, oni se moraju boriti za preživljavanje jer su prepušteni projektnom financiranju i kroničnom manjku prostora za rad. Nadamo se da će naš rad napraviti korak u pravom smjeru i da će se početi više vrednovati upravo arhivi zajednice koji djeluju odozdo.