Objavljeno u Nacionalu br. 721, 2009-09-08
Dubravka Šimonović, članica UN-ova Odbora za uklanjanje diskriminacije žena te članica nacionalnog Bioetičkog povjerenstva za medicinu Vlade RH, u Nacionalu objašnjava greške ministra zdravstva u osmišljavanju novog zakona o umjetnoj oplodnji
Dubravka Šimonović, stručnjakinja za ljudska prava, prava žena i bioetiku sa značajnim međunarodnim iskustvom, članica je UN-ova Odbora za uklanjanje diskriminacije žena, čija je bila predsjednica 2007. i 2008., dugi niz godina bila je članica Odbora za bioetiku Vijeća Europe kojem je predsjedala od 2003. do 2005., a sad njegov rad prati kao predstavnica Odbora za ljudska prava Vijeća Europe. Dubravka Šimonović je 1991. magistrirala, a 1997. doktorirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu na području obiteljskog prava te pravnog uređenja medicinski potpomognute oplodnje. Članica je nacionalnog Bioetičkog povjerenstva za medicinu Vlade Republike Hrvatske. Objavila je na niz članaka i dvije knjige o problemima pravnog uređenja medicinski potpomognute oplodnje: “Artificijelna inseminacija , društveni i pravi problemi” (1993.) te “Medicinski pomognuto začeće, pravo i etika” (1997.). U razgovoru za Nacional objašnjava u čemu je Darko Milinović pogriješio pri donošenju novog Zakona o umjetnoj oplodnji.
NACIONAL: Što mislite o nedavno usvojenom Zakonu o umjetnoj oplodnji?
– Mislim da je dobro da se ovo područje napokon regulira zakonom, za što se već dugi niz godina zalažem, no ovaj je tekst zakona vrlo restriktivan i nedorečen i zato podržavam zahtjeve liječnika, stručnjaka i nevladinih udruga za njegove značajne promjene ili donošenje novog zakona. Nedavno usvojeni zakon rađen je na osnovi nacrta zakona o medicinski pomognutoj oplodnji iz 2004. godine koji je radila grupa stručnjaka kojoj sam bila na čelu te stoga osjećam moralnu i stručnu obvezu uključiti se u ovu raspravu. Brojne su odredbe iz njega preuzete, ali su dodane i nove koje ga značajno mijenjaju i čine krajnje restriktivnim te nejasnim i nedorađenim.
NACIONAL: Koji su vaši prigovori?
– Evo, već i sam naslov zakona je simptomatičan. Tako je iz naslova zakona izbrisano “pomoguta” te je ostala samo “medicinska oplodnja”. Smatram da je u nazivu zakona potrebno naznačiti da se radi o medicinski pomognutoj oplodnji, ili medicinski potpomognutom začeću ili medicinski pomognutoj prokreaciji. Također, ovaj zakon potpuno krivo definira spolne stanice i navodi: “Spolne stanice su tkiva i stanice koje se namjeravaju upotrijebiti u svrhu medicinske oplodnje.” Ovo omogućuje tumačenje da su spolne stanice bilo koje stanice i bilo koje tkivo koje se može koristiti za medicinsku oplodnju. To je pogrešno jer je jasno da tkivo i spolna stanica nisu isto. Problematičan je i niz odredaba koji otežava, poskupljuje i onemogućuje provedbu postupaka medicinski pomognute oplodnje. Primjerice, ovaj zakon u članku 3. za utvrđenje neplodnosti propisuje dva odvojena mišljenja stručnjaka za neplodnost da se radi o neplodnosti, čime se nepotrebno otežavaju ovi postupci. Ne vidim svrhu propisa po kojem liječnik specijalist koji provodi postupke liječenja neplodnosti obvezno mora tražiti mišljenje drugog liječnika specijalista koji je zaposlen u drugoj zdravstvenoj ustanovi. Isto tako, ovaj zakon u članku 8. predviđa obvezno pravno te psihološko ili psihoterapijsko savjetovanje za sve postupke, bez razlike radi li se o pomoći pri spajanju vlastitih spolnih stanica para ili o postupku uz darivane spolne stanice. Time se također bezrazložno komplicira i poskupljuje postupak u slučajevima kad se zapravo samo medicinskim postupkom spajaju spolne stanice para i kad je dovoljno savjetovanje liječnika. Uopće nije jasno o čemu treba psiholog ili psihijatar i pravnik savjetovati par kod kojeg se radi o vlastitim spolnim stanicama. To je kao da uvedete takvo savjetovanje i za parove koji imaju djecu bez pomoći medicinskih postupaka.
NACIONAL: Drugim riječima, parovima se bitno komplicira, a samim tim i otežava mogućnost da postanu roditelji?
– Tako je, posebno začuđuje odredba u članku 11, stavak 2: “Ako je osoba u braku, za darivanje spolnih stanica potreban je i pristanak njezinog bračna druga dan u pisanom obliku.” Na ovaj način država dodatno otežava i obeshrabruje donaciju spolnih stanica. Riječ je o osobnoj odluci muškarca ili žene da doniraju svoje spolne stanice i time nekome pomognu. Kod muškaraca i žena koji su u vezi dogovaranje o tome trebalo bi prepustiti njima samima. Nije na državi da ograničava pravo odlučivanja pojedinca o vlastitim spolnim stanicama dodatnim suglasnostima bračnog druga, nego da svakom od njih jednako zaštiti reproduktivna prava, jer inače država ograničava reproduktivna prava pojedinca koji je jedini ovlašten odlučivati o njima.
NACIONAL: Jesu li u pravu konzervativni kritičari koji se protive zamrzavanju zametaka uz argument da se oni tako uništavaju?
– Nisu. Upravo zamrzavanje zametaka omogućuje njihovu kasniju upotrebu, uostalom, i u prirodnoj prokreaciji propada stanovit broj zametaka. Sama ideja medicinski potpomognute oplodnje vrlo je plemenita jer se pomaže parovima koji prirodnim putem ne mogu ostvariti prokreaciju. Ako se dopušta pohranjivanje zametaka, svrha je takvog postupka spremiti zametke za kasniju prokreaciju parova. U suprotnom, kad nema dozvole za zamrzavanja zametaka, žena će opet morati prolaziti kroz zdravstveno rizičan postupak hormonalne stimulacije, a i tada može doći do propadanja i uništavanja zametaka. Primjerice, u zakonu u članku 15. piše da se mogu uzeti i oploditi najviše tri jajne stanice, te da se u tijelo žene mogu uvesti najviše do tri zametka. Postavlja se pitanje, ako liječnik ili žena odluče da se unese jedan ili dva, kako bi se izbjegao rizik višeplodne trudnoće, što je s nastalim viškom zametaka, kad nije dopuštena njihova pohrana? Odgovor je jasan – u tom slučaju zametak se uništava, ali, ako se pohrani, poslije se može koristiti za prokreaciju.
NACIONAL: Je li Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima?
– Mislim da neke odredbe nisu usklađene, ali na ovo će pitanje najbolje odgovoriti Europski sud za ljudska prava ako se one prije toga ne izmijene. Postoji nekoliko spornih odredaba, recimo, Zakon je početno isključio izvanbračni par, pa je on naknadnim amandmanom dodan, ali ne tamo gdje se navode postupci na koje bračni par ima pravo, nego u drugi članak, što je dovelo do toga da je sada tekst zakona nejasan i nekonzistentan. Nije jasno zašto je uopće potrebno utvrđivanje izvanbračne zajednice u izvanparničnom sudskom postupku da bi se moglo pristupiti ovim postupcima koji se poduzimaju u slučaju neplodnosti i koji omogućuju željeno roditeljstvo. Interes države ne bi trebao biti papirnata potvrda o postojanju izvanbračne zajednice, koja zapravo ne znači puno, jer je bitno preuzimanje prava i obveza prema djetetu. Osim toga, izvanbračna zajednica je u hrvatskom pravnom poretku ustavnopravna kategorija, a prema članku 12. i članku 8. Europske konvencije o ljudskim pravima smatra se da su oba prava jednako zaštićena i u bračnoj i u izvanbračnoj zajednici. Medicinski potpomognuta oplodnja za izvanbračne parove dopuštena je u Austriji, Danskoj, Estoniji, Finskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Islandu, Latviji, Nizozemskoj, Norveškoj, Slovačkoj, Sloveniji, Španjolskoj, Švicarskoj, Švedskoj, Britaniji, Australiji i SAD-u. Neke države dopuštaju medicinski potpomognutu oplodnju i ženi samoj, primjerice Azerbejdžan, Belgija, Estonija, Finska, Grčka, Latvija, Luksemburg, Nizozemska, Rusija, Španjolska i Britanija. Značajna je i njegova usklađenost s UN-ovom Konvencijom o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena koja uređuje pravo na slobodno odlučivanje o broju djece i razmaku između njih. Pred CEDAW odborom imali smo jedan slučaj protiv Mađarske u kojem se radilo o sterilizaciji žene bez odgovarajućeg informiranog pristanka te je u tom slučaju utvrđena povreda Konvencije.
NACIONAL: Što se dogodilo s nacrtom Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji iz 2004.?
– Nacrt zakona je prošao tadašnju Vladu, bio je objavljen na Vladinim internetskim stranicama, ali nikad nije došlo do rasprave o njemu u Saboru. U radnoj skupini bili su profesor Velimir Šimunić, profesorica Mira Alinčić i drugi stručnjaci za ovo područje, i imali smo široku raspravu, analizirali iskustva i zakone drugih zemalja i potom zakonski prijedlog poslali Vladi, gdje je doživio manje izmjene. Nacrt zakona zatim je umnožen za saborsku raspravu, ali je onda iznenada nestao. Učinak je tog nacrta da je tada uz stručnjake i stručnu raspravu, koja je vođena kroz medije, započela ozbiljnija javna rasprava o medicinski pomognutoj oplodnji, ali tada očito nije bilo dovoljno odlučnosti da se neke dileme riješe i zakon usvoji. Na kraju krajeva, dobro je da smo dobili zakon, ali pojedine odredbe treba promijeniti ili popraviti kako bi zaista služio svrsi, a to je pomaganje neplodnim parovima da dobiju djecu.
‘Procedura se mora skratiti’
Novi Zakon o medicinskoj oplodnji zbog brojnih birokratskih zahtjeva koji se trebaju ispuniti kako bi se pristupilo samom postupku mnogim je parovima značajno zakomplicirao mogućnost da postanu roditelji. U hrvatskim klinikama dosad se na zahvat medicinski potpomognute oplodnje čekalo od deset mjeseci do godinu dana, a zbog novog Zakona i procedure koju je prije samog zahvata potrebno obaviti taj će rok biti i znatno duži.
Sporne točke novog Zakona prvenstveno se odnose na činjenicu da izvanbračni parovi koji žele otići na medicinski potpomognutu oplodnju moraju predočiti sudsku potvrdu da žive u izvanbračnoj zajednici tri godine, a bračni parovi vjenčani list, zatim potvrdu psihologa ili psihijatra koji je dužan neplodni par upoznati s mogućim psihičkim učincima liječenja medicinskom oplodnjom, potvrdu pravnika da su pacijentima poznati svi pravni aspekti i posljedice takvog liječenja, te mišljenje dvojice liječnika iste specijalizacije zaposlenih u različitim ustanovama koje se bave medicinski potpomognutom oplodnjom da su oni zaista kandidati za postupak.
Sudska potvrda o izvanbračnoj zajednici dobiva se putem izvanparničnog sudskog postupka, koji zbog svoje procedure traje najmanje četiri tjedna do nekoliko mjeseci. Da je to težak i dugotrajan postupak, uvjerili su se i Nacionalovi reporteri koji su se pretvarali da su stranke.
Tek nakon obilaska nekoliko sudova upućeni su na Općinski građanski sud u Zagrebu. Službenica u papirnici reporterima je rekla da je za pokretanje izvanparničnog postupka potrebno napisati prijedlog za pokretanje postupka i da je za to potrebno platiti biljege od 100 kuna. Na upit kako napisati prijedlog i što dalje, službenica je preporučila savjetovanje s odvjetnikom.
U odvjetničkom uredu Pažin objasnili su da se izvanparnični postupak pokreće prijedlogom, a sam postupak može trajati i nekoliko mjeseci, ovisno o opterećenosti sudova. U prijedlogu treba opisati da par živi u izvanbračnoj zajednici više od tri godine, a kao dokaz se mogu navesti imena osoba koje to mogu potvrditi, dokaz o kupnji zajedničke nekretnine, zajednički račun i slično. Prijedlog treba sadržavati i informaciju da je par neplodan i da je upućen na postupak medicinske oplodnje, a kao dokaz potrebno je priložiti medicinsku dokumentaciju.
Da se radi o iznimno nejasnom i kompliciranom postupku, za Nacional je potvrdio i Ivan Šimonović, ministar pravosuđa RH: “Dokazivanje statusa izvanbračne zajednice utvrđuje sud u izvanparničnom postupku, za čiju je provedbu potrebno određeno vrijeme, što parovima koji žele na medicinski potpomognutu oplodnju ne ide u prilog. Osobno ću sugerirati ministru Milinoviću da se umjesto izvanparničnog provodi osnovni postupak.“ Dr. Velimir Šimunić, predsjednik Hrvatskog društva za humanu reprodukciju, naveo je i dodatne razloge zbog kojih bi se odredbe o utvrđivanju izvanbračne zajednice trebale promijeniti: “Činjenica je da za medicinski zahvat potpomognute oplodnje postoje liste čekanja i već iz tog razloga par gubi dosta vremena, a osim toga, u Hrvatskoj se žene prilično kasno odlučuju za rađanje prvog djeteta, što implicira i da se kod njih kasno dijagnosticira nemogućnost zanošenja prirodnim putem.
Čak između 20 i 30 posto žena koje liječe neplodnost ima više od 35 godina. I uz medicinski potpomognutu oplodnju žene nakon te dobi teško ostanu trudne i upravo je to jedan od ključnih razloga zbog kojih bi se procedura koja prethodi postupku trebala maksimalno skratiti.” Daljnja kontroverza koja je nastala oko novog Zakona jest i pribavljanje drugog mišljenja ginekologa specijalista. Naime, u Petrovoj bolnici parovima se daje letak na kojem su navedene sve potrebne potvrde da bi se pristupilo umjetnoj oplodnji, a onavedene su i ustanove i imena liječnika od kojih se može zatražiti drugo mišljenje. Upitno je zašto je na tom popisu navedeno samo pet državnih kliničkih centara u Zagrebu i imena nekolicine liječnika, kad u Hrvatskoj postoje i privatne poliklinike specijalizirane za medicinski potpomognutu oplodnju te drugi stručni liječnici. Dr. Šimunić je objasnio da su u Petrovoj bolnici na spornom letku naveli određena imena jer su ih se prvih sjetili i da to ne znači da mišljenje drugih subspecijalista ne vrijede. Većina zdravstvenih ustanova koje se bave medicinski potpomognutom oplodnjom ima pravnu službu koja bi parovima trebala izdavati potvrdu da su im poznati pravni aspekti postupka, a u klinikama se obavlja i razgovor s psihologom. Iako se čini da je ovaj dio procedure jednostavan, Karmen Rivoseki-Simić, pravnica udruge Roda, upozorila je na nelogičnost te odredbe: “Ovakvo savjetovanje imalo bi smisla samo u slučaju kod heterologne oplodnje, odnosno kod donacija jajnih i sjemenih stanica. Logično je da u tim slučajevima postoji potreba za pravnim i psihološkim savjetovanjem jer ljudi imaju određene dvojbe i strahove oko roditeljskog prava vezanog na donaciju jajne ili sjemene stanice. Normalno je da se ljudi boje pravnih učinaka i od donatora i od primatelja”. Iako je ministar Milinović prošlog tjedna najavio da bi se neke od odredaba ovog zakona na jesen mogle mijenjati, Karmen Rivoseki-Simić rekla je da su u udruzi i dalje nezadovoljni jer one ključne izmjene nisu najavljene: “Zakon ima samo 57 članaka, a u Udruzi smo procijenili da je čak 12 članaka novog Zakona kršenje Ustava RH, zbog čega smo uz predsjednika RH, saborske zastupnike, članove SDP-a i Ženske mreže predali svoj Prijedlog ocjene ustavnosti Zakona o medicinskoj oplodnji. Posebno smo protiv ograničavanja oplodnje samo triju jajnih stanica i zamrzavanja zametaka, postupka koji se u Hrvatskoj prije ovog Zakona rutinski provodio 20 godina, a tim metodama je u Hrvatskoj dosad rođeno više od 20 tisuća djece.” Medicinski potpomognuta oplodnja provodi se tek kad se dotadašnje liječenje pokaže bezuspješnim, a pregledima za utvrđivanje neplodnosti pristupa se ako nije došlo do trudnoće iako je par godinu dana imao redovite spolne odnose. Samo pregledi koje je potrebno proći traju oko pet mjeseci, a Šimunić je opisao koji su to:
“Primarna medicinska obrada za ženu počinje na ginekološkom pregledu te podrazumijeva PAPA test i pregled ultrazvukom. Zatim treba utvrditi da par nema spolnu upalu, što se utvrđuje mikrobiološkom analizom brisa cerviksa, uretre i ejakulata. Također je potrebno odrediti krvnu grupu, PH faktor, testove na hepatitis, a u nekim slučajevima i HIV.
Često je potrebno proširiti pretrage i napraviti histeroskopiju i laparoskopiju. U slučaju poremećenog menstrualnog ciklusa potrebno je odrediti razinu spolnih hormona i hormona hipofize i štitnjače. Funkcija jajnika i predvidljiva reakcija na liječenje utvrđuju se analizom posebnih hormona i ultrazvučnom procjenom folikularne rezerve jajnika. Za darovatelje spolnih stanica koji moraju biti mlađi od 35 godina, a u nekim zemljama mlađi i od 30 godina, obavljaju se posebne pretrage”.
Komentari