Objavljeno u Nacionalu br. 593, 2007-03-27

VODEĆI HRVATSKI GALERISTI i procjenitelji umjetnina govore za Nacional o tome kako je tržište preplavljeno falsifikatima koje kao originale kupcima nude čak i poznati stručnjaci

Na hrvatskom tržištu umjetnina vrti se 30 do 50 posto falsifikata, a cijene su se udvostručile, najviše najtraženijim hrvatskim slikarima koji su slikali od kraja 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata. Tako će izniman rad Miroslava Kraljevića kolekcionar platiti i 150 tisuća eura, a na crnom tržištu posluje se bolje nego ikad.

No ponekad se događaju pogrešne procjene umjetnina, a spor nastaje “na razini mišljenja”. Zna se dogoditi da dva stručnjaka daju totalno suprotno mišljenje o istoj slici, primjerice, jedan potvrdi originalnost Ljube Babića ili Vlahe Bukovca, a drugi to ospori, iako obojica utvrđuju autorstvo i pišu certifikate na temelju likovnih parametara kao što su način slikanja, je li signatura original ili je naknadno stavljena, motiv, starost pigmenta boje i starost i vrsta platna. U tome najgore prolaze prodavači i kupci – postaju dezorijentirani i pitaju se kome vjerovati.

Problem nastaje, tvrde drugi Nacionalovi izvori, u slučajevima namjerne krive procjene, koja se radi za novac. Taj trend je bio jako raširen u devedesetima, kada su neki kustosi ne trepnuvši okom pisali lažne certifikate i tako zarađivali na neukim kupcima. Trenutačno je aktualan tihi rat između nekih galerista i tzv. procjenitelja opće prakse, koji misle da su eksperti za razdoblje od stotinu godina, znači, od 1850. do 1950., pa i dulje, što je po mišljenju Nacionalovih izvora nemoguće. Neki od tih monopolista pokušavaju istisnuti iz konkurencije sve ostale procjenitelje proglašavajući ih neukima ili poluslijepima. Međutim, njihov je ugled toliko jak da 95 posto kupaca, osobito novih kolekcionara, priznaje jedino njihov certifikat.

Neki od tih procjenitelja, otkrivaju Nacionalovi izvori, napravili su nekoliko kobnih pogrešaka proglasivši neke slike velikih umjetnika – falsifikatima. To je galeristima srozalo ugled i reputaciju, a u obiteljima vlasnika djela, dakle, prodavača slika, izazvalo pravu dramu. Još se pamti slučaj slikara Miljenka Stančića: njegova udovica donijela je uvaženom procjenitelju sliku svog pokojnog supruga, a on ju je proglasio falsifikatom, te nju i sina Ivana Piku Stančića, također akademskog slikara, optužio za “štancanje” kopija. Zatim, sredinom devedesetih mlada hrvatska država dijelila je dragovoljcima razne darove, a jedan od njih dobio je originalnu sliku Ferdinanda Kulmera. Kad ju je htio prodati, novom ekspertizom je utvrđeno da je riječ o falsifikatu. Kroz slično traumatično iskustvo prošao je sin slikara Marina Tartaglie, kome je procjenitelj rekao da očeva slika nije original.

No možda se najapsurdniji primjer odnosi na slučaj ulja na kartonu Celestina Medovića. Ugledni procjenitelj je to vrijedno djelo prije desetak godina u kući vlasnika u Kuni na Pelješcu procijenio kao original. Zatim je drugi procjenitelj taj certifikat potvrdio u monografiji o Medoviću.

Vlasnik je nedavno odlučio prodati sliku pa je ponovo zatražio pisanu ekspertizu od istog procjenitelja, koji je ovaj put zaključio “da je gornji dio slike original, a donji nije”. Dakle, dao je drukčije mišljenje od onoga prije deset godina. Zatim je šokirani vlasnik odnio sliku drugom procjenitelju, koji je pak zaključila obratno – da je donji dio slike original, a gornji lažnjak. Vlasnik je zatim nazvao prvog procjenitelja i upitao ga o čemu je riječ, a on je odgovorio “da je zaboravio”. Svi se slažu da u svemu nema zle namjere nego se jednostavno radi o aljkavosti, manjku vremena i brzopletosti, te o višku taštine i bahatosti. Posljedica takve “zaboravljivosti” je da prodavači i kupci unezvjereno hodaju od jednog do drugog procjenitelja u nadi da će ipak pronaći pravoga.

Kako otkrivaju Nacionalovi izvori, tim uvaženim procjeniteljima stalo je do monopola zbog dviju stvari – velike taštine i vrlo bogatih klijenata, kao što su Ivica Todorić, Luka Rajić, Ante Vlahović i drugi, koji priznaju certifikate samo najboljih. Kažu da nitko ne dvoji o njihovoj stručnosti i ugledu, ali je problem u monopolu i u njihovim pogreškama zbog prevelike zauzetosti.
Problem certifikata o autentičnosti te tržišnoj vrijednosti slika važan je zato što se na hrvatskom tržištu umjetnina najviše traže radovi umjetnika s kraja 19. stoljeća pa sve do početka Drugog svjetskog rata, koji su istodobno i najskuplji. To su Vlaho Bukovac, Miroslav Kraljević, Josip Račić, Vladimir Becić, Emanuel Vidović i Celestin Medović, no dobro kotiraju i slike Ljube Babića, Jurja Plančića, Mencija Clementa Crnčića, Ignjata Joba, Marijana Trepšea, Marijana Uzelca, Jerolima Mišea i Vilka Gecana. Njihove slike postižu i najviše cijene, od 10 do 80 tisuća eura, a kad se radi o posebnim raritetima, i više. Budući da je u igri veliki novac, nitko ne želi kupiti sliku bez certifikata. Tražene su i slike Bele Čikoša Sesije, Miljenka Stančića, Ive Dulčića, Krste Hegedušića, Đure Pulitike, Antona Motike, Zlatka Šulentića, Joze Kljakovića, Ede Murtića i drugih, no cijene njihovih slika nisu skočile. Visoke cijene postigli bi i originalni odljevi kipara Vanje Radauša, Antuna Augustinčića i Ivana Meštrovića, ali oni se vrlo rijetko pojavljuju na tržištu koje je preplavljeno neautentičnim replikama.

TRAŽI SE RIJETKO I VRIJEDNO Galerist Damir Grubić, nekadašnji kustos Strossmayerove galerije, kaže da kolekcionari više traže i skuplje plaćaju ono što je rjeđe
TRAŽI SE RIJETKO I VRIJEDNO Galerist Damir Grubić, nekadašnji kustos Strossmayerove galerije, kaže da kolekcionari više traže i skuplje plaćaju ono što je rjeđe
“Hrvatsko tržište je malo, nestala je građanska klasa, koja je po tradiciji poznavala umjetnost i kupovala slike, a s druge strane, malo je ozbiljnih kolekcionara”, objasnio je galerist Damir Grubić. “Danas vlada formula: što raritetnije, to traženije i skuplje. Cijene umjetnina formiraju se na tržištu po zakonu potražnje i na njih utječu razni faktori, od trgovaca, galerista i stručnjaka iz muzeja do aktualnih trendova. No najviše ovise o kvaliteti slike, autoru, godini nastanka, motivu i tehnici. Najviše se traže pejzaži, i to ulja, a najlošije prolaze portreti.”

Mogu se prodati jedino mlade, senzualne dame, primjerice, Paraćev prikaz djevojčice iz 1932. godine stoji oko 1500 eura. Ili kurioziteti: portret Jovanke Broz, koji je napravio pejzažist i portretist Vilko Šeferov, stoji 3000 eura. Također, slike istog autora ne postižu jednake cijene nego ovise o fazi i motivu. Tako će Medovićeva slika mrtve prirode postići cijenu od 30 tisuća eura, ali će zato iznimno tražena djela iz poznate serije “Vrijesova”, divljeg južnodalmatinskog cvijeća, planuti za 50 tisuća eura. Ili Plančićevi radovi iz njegove pariške faze, iznimno cijenjeni na tržištu, prodat će se za 50 tisuća eura, dok će pejzaži iz Zagreba postići maksimalnu cijenu od 20 tisuća eura. Također, Babićeve mrtve prirode prodaju se za 20 tisuća eura, no prikazi fazana jedva će otići za desetak tisuća eura.

NOVA GENERACIJA KUPACA Galerist Ivo Jerić smatra da mlađi poduzetnici i menadžeri kupuju i mlađe slikare
NOVA GENERACIJA KUPACA Galerist Ivo Jerić smatra da mlađi poduzetnici i menadžeri kupuju i mlađe slikare
“Iako su modernisti i dalje najskuplji, pojavio se novi trend – povratak u šezdesete pa su tako ‘in’ nove tendencije i umjetnici poput Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, Mangelosa i Julija Knifera”, kaže galerist Ivo Buljat. “To je bum kao što se svojedobno dogodio s naivom i cijene njihovih radova dostigle su manje slike modernista. No uglavnom se kreću od 10 do 50 tisuća eura. Prije 20 godina nitko ih nije htio kupovati i stoga su morali ilustrirati knjige, a danas su iznimno traženi, no njihovih slika nema na tržištu.” Po mišljenju galerista Ive Jerića stasala je nova generacija kupaca: “Mlađi poduzetnici i menadžeri više kupuju mlađe slikare, koji su se probili na tržištu, kao što su Bane Milenković, Nenad Vorih, Koraljka Kovač, Roberta Vilić i drugi. To su sjajni slikari, drže cijene od pet, šest tisuća eura, a imaju odličan osobni marketing.”

Na tržištu skulptura vlada još veći kaos i gotovo je nemoguće otkriti koji je peti, deseti ili zadnji odljev, a neki falsifikatori idu toliko daleko da replike izgledaju kao obični suveniri. “Svaki ljevač može napraviti repliku i ponuditi je na tržištu kao original”, objasnio je zagrebački galerist Ivo Buljat. “No tko će procijeniti je li neka skulptura zaista Meštrovićeva?”

Falsifikati najviše stižu iz Srbije, posebno iz Beograda, gdje se organizirano rade lažnjaci najvećih hrvatskih slikara, kaže galerist Damir Grubić, ali i iz Bosne i Hercegovine. Najviše se falsificiraju slike najtraženijih hrvatskih slikara Vlahe Bukovca, Celestina Medovića, Ignjata Joba i Miljenka Stančića, ali i Slave Raškaj i Mencija Klementa Crnčića, zatim se radovi šalju u europske metropole poput Beča, Praga ili Berlina, gdje se razglasi priča da je neočekivano pronađen “još nepoznati Vlaho Bukovac”, a zatim stižu na hrvatsko tržište. U Srbiji je to organiziran, unosan biznis tako da se može govoriti o likovnoj mafiji, kažu Nacionalovi sugovornici, a policija mu ne može stati na kraj. Svojedobno je uhićena ekipa koja je falsificirala Stančića, no na kraju su pušteni s obrazloženjem “da su dečki radili studije”, a to nije utuživo.

“Falsificira se sve, od Bukovca do Stančića”, kaže galerist Ivo Jerić. “Prije nekoliko godina izbio je skandal s falsificiranjem Pulitikinih, Vežinih i Murtićevih slika. Falsifikati nisu bili loši, jer su falsifikatori bili mladi akademski slikari, podrijetlom iz Istre, koji su operirali iz Slavonskog Broda. Policija ih je privela, ali su ih na kraju pustili.” Iz BiH stižu lažni radovi Vladimira Varlaja, Marijana Detonija i Ferde Kovačevića, no i drugih traženih umjetnika, poput Gabrijela Jurkića, čiji se radovi navodno najviše falsificiraju u Livnu, rodnom mjestu umjetnika. Uglavnom je riječ o vrlo grubim i lošim falsifikatima, primjerice, prije nekoliko godina osvanuo je navodni rani rad Miljenka Stančića, još iz srednje škole, koji je i laik mogao razotkriti kao lažnjak. Pojavljuju se i navodne Picassove grafike s krivotvorenim potpisom.

“Falsifikatori uvijek prodaju i neku zanimljivu priču, primjerice, da je djelo pripadalo nekom generalu i tvorničaru”, kaže Igor Zidić, ravnatelj Moderne galerije i jedan od najtraženijih procjenitelja. “Te priče nikada nisu dokazni materijal o autentičnosti slike, ali se lakovjerni kupci lijepe na njih. U svojoj sam praksi nailazio bezbroj puta na falsifikate, jer baš takvi radovi najčešće dolaze na procjenu u našu instituciju. Najviše se falsificiraju Kraljević, Vidović, Babić i Becić, umjetnici koji postižu najviše cijene. Savjetujemo kupcima da obvezno falsifikat prijave policiji, ali oni nas često ne poslušaju. Kad sam naišao na falsifikate vlastitih ekspertiza, prijavio sam to policiji, jer ne mogu prihvatiti da se pod mojim imenom pojavljuju idiotski tekstovi.” Na pitanje je li mu se ikada dogodilo da je izdao različite ekspertize za isti rad, Zidić je odgovorio niječno. “Nije uvijek lako procijeniti radi li se o originalu ili lažnjaku, ali nikada mi se nije dogodilo da sam za istu sliku izdao dva suprotna certifikata.”

Postoje dvije vrste procjena umjetnina – procjena autentičnosti rada, te procjena tržišne vrijednosti, a obje stoje od 900 do 1500 kuna. Cijena se udvostručava ili utrostručava kada procjenitelj mora nekoliko mjeseci istraživati nečiji rad, odlaziti na putovanja, angažirati grafologa i slično. Nacionalovi izvori kažu da bi bilo bolje kada procjenu autentičnosti slika ne bi radilo dvoje, troje ljudi, nego različiti stručnjaci specijalizirani za određena umjetnička razdoblja. Svi su spomenuli povjesničarku umjetnosti Veru Horvat Pintarić kao najveću eksperticu za Miroslava Kraljevića, koja se navodno povukla nakon što su pokušali osporiti njezin certifikat originalnosti jednog Kraljevićeva djela. Zatim su istaknuli Boženu Šurinu kao odličnu poznavateljicu Mencija Klementa Crnčića, te Veru Kružić Uchytil, koja je autoritet za Vlahu Bukovca, Ferdu Kovačevića i Celestina Medovića. Međutim, njih dvije pokušavaju diskreditirati zbog godina. Igor Zidić smatra se neprijepornim autoritetom za Vlahu Bukovca, Miljenka Stančića i još neke autore, Nikola Albaneže najviše se bavio opusom Ljudevita Šestića i Vjekoslava Karasa, Darko Šnajder Antunom Motikom i Krstom Hegedušićem, Ivanka Reberski, među ostalim, Gabrijelom Jurkićem, a Zdenko Tonković Otonom Glihom. Direktor Muzeja naivne umjetnosti Vladimir Crnković smatra se najpozvanijim za naivu, a za suvremenu umjetnost spomenuli su sveučilišne profesore Zvonka Makovića i Ivu Šimata Banova, samoborskoga galerista Želimira Koščevića, Tonka Maroevića i druge.

Druga razina je procjena tržišne vrijednosti. To rade rijetki registrirani sudski vještaci, no u stvarnosti cijenu najčešće formiraju trgovci i galeristi, odnosno, tržište. “Kustosi mogu govoriti o umjetničkoj vrijednosti djela, ali ne znaju njegovu pravu cijenu jer ne poznaju situaciju na tržištu”, objasnio je galerist Damir Grubić. “Formula je jednostavna – što je neki umjetnik traženiji, ili je više u trendu, njegov rad postiže višu cijenu.”

Politolog Duško Večerina jedan je od rijetkih sudskih vještaka za slikarstvo. Nekad je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a umjetnošću i fotografijom bavio se kao hobijem. Sudski vještak za slikarstvo postao je u ratnim godinama, u doba kada nije bilo eksperata za to područje. “Pozvali su me iz Knina i pitali me znam li za nekog slikara Meštrovića, jer su na drvenom oknu prozora neke kuće pronašli neku slikariju”, kaže Večerina. “Zatim su me zvali da na temelju fotografija procijenim vrijednost nestalih slika iz bivše Titove vile Jezero na Plitvicama. Te su se slike nakon nekoliko godina pojavile na ilegalnom tržištu gdje su se prodavale po basnoslovnim cijenama od 100 tisuća njemačkih maraka. Uslijedila je procjena ikona nestalih iz Dalmacije. MUP me i dalje angažirao na sličnim slučajevima i pomalo sam ulazio u posao.”

Kaže da cijene slika formira na temelju informiranosti o stanju na tržištu, hrvatskom i svjetskom, zatim na aukcijama, te u galerijama. No nije specijaliziran za određeno razdoblje. Kaže da neke slike “riješi” tek nakon desetak godina, jer ne postoji mogućnost usporedbe. Procjenu tržišne vrijednosti radi i Kontura, prva profesionalna aukcijska kuća u Hrvatskoj, a po potrebi nabavljaju i certifikate o autentičnosti djela angažirajući stručnjake. “Htio sam spriječiti manipulacije cijenama umjetnina na tržištu”, objasnio je Zdravko Mihočinec, direktor Konture. “Aukcije smo zamislili kao servis građana gdje bi oni dobivali kompletnu uslugu – od stručne procjene umjetnine koju radi povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže do prodaje po prihvatljivim cijenama. Svima sugeriram da dođu na aukcije jer su na njima cijene umjetnina najprihvatljivije i ne može se dogoditi da kupe falsifikat.”

U tri godine aukcijska kuća Kontura imala je samo jedan sporan i do danas nerazjašnjen slučaj do kojeg je došlo zbog različitog mišljenja stručnjaka: za ulje Vlahe Bukovca “Buket cvijeća”, koji je prodan za 75.000 kuna, grafolog Željko Sabol i konzervator Denis Vokić tvrdili su da je riječ o originalu, a direktor Moderne galerije Igor Zidić osporio je njihovo mišljenje rekavši da je prije riječ o radu jedne od slikarovih dviju kćeri.

Nacionalov izvor, koji zna kakvo je poslovanje na neslužbenom tržištu umjetnina, znači, mimo galerija, otkriva da ne postoji podjela na “crno” i službeno tržište. Ta dva tržišta u većini slučajeva su isprepletena – galeristi posluju s dilerima, a često prodaju slike kupcima “vadeći ih iz prtljažnika, a ne iz galerije”. Po njegovu mišljenju nije točno da na tzv. crnom tržištu ima 50 posto lažnjaka, jer se falsifikati pojavljuju i u galerijama i u radionicama za opremu slika koje pretendiraju da budu ozbiljne galerije.

Pri formiranju cijena na neslužbenom tržištu prvo se eliminira je li slika ukradena i je li plagijat, onda se procjenjuje po načelu rijetkosti, kvalitete i pozitivne kritike, odnosno, je li u medijima pozitivno ocijenjen autor. Zatim se uzimaju u obzir i ostali faktori kao što su motiv, tehnika, format slike – veličina i oblik, godina nastanka i slikarsko razdoblje kojemu pripada, je li tipična ili atipična za autora, je li potpisana ili nije, te tko su bili prijašnji vlasnici. Naime, ako je slika do tada bila u vlasništvu nekog uglednog liječnika, u očima snobova joj cijena raste. Također i ako je bila izlagana. Što se tiče prodavač na tzv. crnom tržištu, mahom su to liječnici, bivši policajci i obrtnici, što znači da likovni stručnjaci na trgovinu umjetninama imaju mali ili nikakav utjecaj.

“Pazimo kome sliku dajemo na procjenu i na restauraciju jer je loš restaurator može pokvariti”, kaže Nacionalov izvor. “U slučaju kada treba zažmiriti na jedno ili čak oba oka, dakle, kada je autor upitan ili diskutabilan, stoji puno više – oko četiri tisuće kuna. U takvoj situaciji zna se namjerno zatražiti certifikat od kustosa koji nije stručnjak za određeno područje, recimo, za barok se zatraži mišljenje od osobe koja je doktorirala na modernoj.”

JOSIP RAČIĆ NA AUKCIJI

Aukcijska kuća Kontura na aukciji prošlog tjedna ponudila je dva akvarela na papiru Josipa Račića – “Putto s lutnjom” i “Spomen”, oba iz spomenara Jelke Devide, s početka 20. stoljeća. Certifikate o originalnosti dao je kustos Moderne galerije Zdenko Rus, a procijenjeni su na 2500 eura. Ponuđeni su i radovi iz zbirke Aleksandra Tiefenbacha, tvorničara između dva rata, koji je u svojoj zbirci imao 300 djela, osobito portret sina i kćeri Aleksandra Tiefenbacha koji je naslikao Joso Bužan.

PROCJENE ZA SUDOVE

Politolog Duško Večerina jedan je od rijetkih sudskih vještaka za slikarstvo, koji radi tržišne procjene umjetnina za potrebe suda, primjerice, pri zapljeni ili povratu nacionalizirane imovine, ili u slučaju požara. Dolaze mu i obični građani, koji žele procjenu svoje ostavštine, no često se radi, kaže, o lošim radovima, falsifikatima ili reprodukcijama premazanima uljanim bojama. Cjenik mu je usklađen, kaže, s pravilnikom o radu sudskih vještaka tako da jedna procjena stoji od tisuću do dvije tisuće kuna, ali u kompliciranijim slučajevima, kada mora angažirati kuratora i grafologa ili otići na teren, cijena je viša.
‘UVESTI RED’
Galerist Ivo Buljat predlaže osnivanje stručne komisije od tri člana, koja bi regularnim putem pri mjerodavnim muzejima ili Ministarstvu kulture radila procjene o autentičnosti umjetnina. “Tako bi se uveo red i smanjila brzopletost pojedinih procjenitelja”, rekao je Buljat. Naime, pri izdavanju procjena umjetnina nije definirana situacija: ne zna se tko može izdavati ekspertizu, radi li to pojedinac ili institucija, tko naplaćuje certifikat – kustos ili galerija, te plaća li se na taj prihod porez.