Objavljeno u Nacionalu br. 831, 2011-10-18

Biznismen Lee Anderson već ima vinariju na Pelješcu, a namjerava otvoriti boutique hotel s luksuznim apartmanima da unaprijedi tamošnju turističku ponudu

Prošlog tjedna Hrvatsku je posjetio jedan od 500 najbogatijih Amerikanaca (prema časopisu Forbes), Lee Anderson. Došao je u kontrolu svoje 20 milijuna vrijedne investicije – vinarije Korta Katarina na Pelješcu. U prvom redu kao ljubitelj vina, kako tvrdi, a ne kao biznismen, Anderson je u Orebiću počeo proizvoditi nekoliko autohtonih sorti tog podneblja poput Pošipa i Plavca malog, koji su odmah dobili vrlo visoke ocjene najutjecajnijih enoloških magazina u svijetu, Decanter i Wine Spectator.

U idućoj fazi svog ulaganja u Hrvatsku kraj vinarije, u otkupljenoj zgradi nekadašnjeg beogradskog odmarališta na ulazu u Orebić, planira otvoriti luksuzni boutique hotel. Njegovih dosad uloženih 100 milijuna kuna najveća su inozemna investicija u tom dijelu Hrvatske, a vinarija je najmodernija na tom području. Luksuzni hotel, koji Anderson naziva vilom, mogao bi promijeniti, kaže, profil gostiju u Orebiću i postupno utjecati na turizam u cijelom tom dijelu, a standardi po kojima on pravi vino, misli, mogli bi promijeniti odnos prema proizvodnji kod obližnjih vinara. Službeno otvorenje cijelog kompleksa najavljuje za lipanj 2012., s vatrometom i predsjednikom Josipovićem kao gostom. Anderson računa da će do tada, 10 godina nakon što je odlučio kupiti vinariju u Hrvatskoj, njegov plan napokon potpuno zaživjeti.

Anderson je 72-godišnji milijarder iz Minnesote, sin vodoinstalatera, koji je na temeljima male očeve tvrtke u 40 godina izgradio carstvo koje obuhvaća 40 tvrtki koje danas zajedno zapošljavaju više od 10.000 ljudi. Njegova API Grupa najveća je graditeljska kompanija u Kanadi i druga najveća u SAD-u, a usluge koje pruža kreću se, kaže, “od izgradnje stanova, bolnica, hotela i sveučilišta, pa do gumba na garažnim vratima u privatnim kućama”. Kao industrijski magnat, Anderson je i izdašan donator koji je bio involviran u mnoge humanitarne akcije, pa tako i one na području poslijeratne Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tako je prvi put i posjetio Hrvatsku, a pritom dobio ideju da kupi vinariju.

“Nakon završetka rata u Bosni supruga i ja smo se uključili u rad Fondacije St. David Relief, koja je prikupljala donacije za obnovu domova i škola na teritoriju BiH i Hrvatske. Povremeno smo dolazili u Hrvatsku i Bosnu da vidimo kako se taj novac troši, a jednom smo prisustvovali otvorenju obnovljene škole u Bosni. Bili smo vrlo dirnuti: u tu školu djeca nisu mogla ići gotovo deset godina, a mi smo bili tamo baš na njihov prvi dan škole i bili su vrlo uzbuđeni. Bilo je to predivno vidjeti. Za tog posjeta, osim što smo imali priliku vidjeti i dio Hrvatske, uživali smo i u kušanju hrvatskih vina. Toliko su mi se svidjela da sam zamolio izvršnog direktora fondacije St. David Jeffreyja Reeda, Teksašanina koji je oženjen Hrvaticom i živi ovdje, a sada radi i za nas, da mi pomogne pronaći malu vinariju koju bih kupio. To je bilo prije puno godina, proveli smo gotovo dvije godine u razgovorima s raznim vlasnicima vinarija, ali nikad nismo uspjeli postići dogovor. No jednog me dana nazvao i rekao mi: ‘Imamo sjajnu priliku, prodaje se napušteno odmaralište u Orebiću, a vlasti nam dopuštaju da u podrumu zgrade napravimo vinariju.” To smo i učinili: opremili smo podrum starog odmarališta i smjestili u njega vinariju, ali nam je kapacitet bio ograničen i mogli smo proizvesti samo 30.000 boca godišnje. Zaključili smo da moramo proizvesti puno više kako bismo bili profitabilni pa smo u zgradi iza odmarališta sagradili novu vinariju, koja ima kapacitet koji nam je potreban i u kojoj možemo proizvoditi 120.000 boca godišnje. Zasad proizvodimo 40.000 boca jer potražnja još nije toliko velika, ali čim poraste i čim ekonomija ojača, počet ćemo proizvoditi više”, govori Anderson. Vinariju je nazvao po kćeri Catherine i kortama – vrtovima starih peljeških kapetanskih vila, a kći se uključila u posao s vinima kao uvoznica za SAD i distributerka za Floridu i Minesottu. “Upravo je uvezla 18.000 boca u SAD i vino je ondje vrlo popularno”, kaže Anderson. “Ušli smo i na brazilsko, mađarsko, austrijsko, njemačko, slovensko i bosansko tržište, a u potrazi smo i za drugim distributerima.” Dodavat će, kaže, jednog po jednog, polako, kao što radio i sa svojim biznisom.

On je očev posao preuzeo neplanirano, prekinuvši svoju vojnu karijeru. “S 18 godina sam na koledž gledao kao na mjesto gdje ću se zabaviti. Mogao sam upisati Harvard ili Dartmouth, ali otac je imao drugu ideju – West Point. Vojna akademija mi nikad nije bila ni nakraj pameti, ali to je bila jedna od najboljih stvari koje sam napravio – pomogla mi je izbrusiti lekcije o radnoj etici i marljivosti utemeljene još kod kuće”, prisjeća se Anderson. U vojsci mu se svidjelo, baš je trebao biti prebačen u Europu, kad je otac doživio infarkt i pozvao ga da se vrati i preuzme tvrtku. “Nisam to planirao, ali sam, još jednom, rekao: ‘Da, tata.’ On je uvijek donosio dobre odluke”, kaže. Na čelo tvrtke došao je 1964., s 25 godina. Tvrtka je tada imala 30 zaposlenika i godišnje prihode od 120.000 dolara. Vrlo mu se brzo pružila prilika za širenjem, jer je jedna od tvrtki kooperanata došla u financijske probleme i Anderson ju je kupio. Tako je, jednu po jednu, do danas okupio 40 tvrtki u svoju grupu, čiji je predsjednik i većinski vlasnik, a čiji je godišnji prihod danas milijarda i pol dolara. Vinariju na Pelješcu, kaže, ne doživljava kao biznis i ne očekuje od nje osobitu zaradu. Ali način razmišljanja mu je daleko od onoga kakav bi bio da je riječ tek o hobiju. Prvo želi, najavljuje, povećati proizvodnju na 70.000 boca godišnje, a poslije i na 120.000, a za iduću godinu dogovorene su i turističke grupe koje će iz Dubrovnika, na putu za Korčulu, stati u njegovoj vinariji, razgledati ju, ručati u njoj i valjda će netko od njih, govori, “koju bocu i kupiti”. “Vinarije ne donose novac, dok ih nisi spreman prodati”, kaže. “No mi možemo zaraditi budemo li prodavali više od 70.000 boca godišnje.”

Zgradu bivšeg odmarališta, još potpuno nedovršenog interijera, planira pretvoriti u mali, tzv. boutique hotel, sa samo 14 luksuznih apartmana, u zgradi u kojoj je bivše beogradsko odmaralište imalo 40-ak soba sa zajedničkim sanitarnim čvorovima na svakom katu.
Investirati u Hrvatsku, kaže, nije bilo lako, ali “važno je da smo na kraju uspjeli”. Najlakše mu je bilo kupiti zgradu odmarališta, ostalo je sve trajalo puno duže nego što je planirao. “Zgradu odmarališta smo kupili 2004., a kad smo dvije godine ranije došli ovamo i htjeli kupiti vinograde, ljudi nam nisu hjeli prodati. Na kraju smo uspjeli kupiti nešto zemlje i drugi su vlasnici odmah skloniji da i oni prodaju.” Iako priznaje da ga je sve to izluđivalo, negira da su supruga i on u jednom trentku ipak poželjeli odustati. “Na sreću, osobno nisam bio previše uključen u bavljenje detaljima i drago mi je zbog toga. Jednostavno, ono što se u SAD-u riješi u nekoliko mjeseci ovdje traje godinama. No situacija će se popraviti u Hrvatskoj i nema potrebe govoriti o tome sad kad je sve to iza nas. Ovakve su investicije dobre za Hrvatsku i njezino gospodarstvo, ali ljudi kao da ne mare za to.” Kaže da nije želio nikoga potkupljivati, da to nije napravio nikad u životu, niti hoće. “Ne znam za druge, ali nitko povezan s ovom vinarijom to nije činio. U SAD-u je to protuzakonito, za to se ide u zatvor. Nisam siguran da je tako i ovdje.”
Anderson pod stare dane, kaže, sve manje vremena provodi radeći, ima mnogo kvalitetnih ljudi koji vode njegove tvrtke. Strastan je jahtaš, skuplja starinske brodove, odlazi u lov na muflone, a njegova supruga skuplja kineski porculan. Žao mu je jedino što mu se sin nije htio uključiti u obiteljski posao, pretpostavlja da se nije htio natjecati s njim. On se sada bavi nekretninama i Anderson kaže da se pomirio s tim. Recesija je, govori, smanjila prihode njegove kompanije za 30 posto u odnosu na 2008., ali misli da neće više padati jer su ponovo krenuli polako prema gore. Kao konzervativni republikanac ne slaže se s ekonomskom politikom Obame i Kongresa, za koje kaže da troše previše i neprestano tiskaju novac koji nemaju, rušeći vrijednost dolara. “To se mora zaustaviti. Oslanjamo se na to što Kina otkupljuje naše dugove, jer uvozimo toliko materijala iz Kine da su naši dolari sad kod njih, no to neće trajati zauvijek. Kad prestanu, bit ćemo u velikom problemu.” Smatra da je SAD-u potrebna promjena vlasti i ne vjeruje da bi Obama na izborima za godinu dana mogao dobiti još jedan mandat.

Smatra i da bi Grčku trebalo pustiti da bankrotira, kao i neke druge europske države koje bi se mogle naći u sličnoj situaciji, kako bi mogle početi ispočetka umjesto da se, kao dosad, nastave vrtjeti u zatvorenom krugu očito nedjelotvornih rješenja. Za SAD danas kaže: “U SAD-u, na žalost, danas imamo klasne probleme kakve nismo nikad dosad imali. Mi sebi volimo tepati da smo kapitalistička zemlja, ali zapravo SAD sve više postaje socijalna država jer ljudi puno zahtijevaju, a političari im to obećavaju. Osim toga, trenutačno trećina Amerikanaca radi u vladinim službama – to je nezamislivo, sve to netko mora platiti. To nije dobro jer je snaga Amerike proizišla upravo iz kapitalističkog sistema i mislim da će povijest pokazati da socijalizam nije rješenje.”

Za prosvjede na Wall Streetu kaže da nisu ozbiljno organizirani te da je tamo “hrpa ljudi koja nema posao niti ima što pametnije raditi, a u načelu i ne znaju protiv čega prosvjeduju”. Glavni im je prigovor, govori, što premalo Amerikanaca stvara previše novca i s tim se slaže. Svoj uspjeh pripisuje gotovo isključivo ocu i njegovu odgoju: “Moj je otac rođen prije nego što je izumljen automobil i počeo je raditi s 14 godina. Često je pričao o tome kako je ustajao u četiri ujutro i na posao išao na konju koji je vukao građevinski materijal. Bio je vrlo strog i zahtijevao disciplinu. Smatrao je da su skladišta izmišljena samo kako bi djeca mogla raditi u njima preko ljeta. Tako da sam ja radio sve svoje slobodno vrijeme, ne samo ljeti, nego i nedjeljama. Ulio mi je apsolutnu disciplinu, dokaz sam da se red, rad i disciplina nepogrešivo isplate.”