Predsjednica nevladine udruge Are you Syrious? (AYS), humanitarne i zagovaračke skupine koja pomaže izbjeglicama u RH, govori o slučaju aktivista Dragana Umičevića koji je novčano kažnjen zbog pomaganja obitelji stradale djevojčice Madine Huseini

Milena Zajović predsjednica je nevladine udruge za pomoć izbjeglicama Are you Syrious? (AYS), agilne humanitarne i zagovaračke skupine koja pomaže izbjeglicama u Hrvatskoj, a na razini Europske unije sudjeluje u pregovorima o usuglašavanju novoga europskog dogovora o azilu i migracijama. Proteklog tjedna Visoki prekršajni sud pravomoćno je kaznio osječkog aktivista AYS-a Dragana Umičevića kaznom od 60 tisuća kuna, osudivši ga za navodno “pomaganje u ilegalnom prelasku državne granice”. Umičević je osuđen zato što je u ožujku 2018. došao na granični policijski punkt i obavijestio policiju da je u Hrvatsku, s namjerom da zatraži azil, ušla obitelj Madine Huseini, šestogodišnje djevojčice koja je u studenome 2017. poginula na granici Hrvatske i Srbije kada je na nju naletio vlak nakon što su hrvatski policajci njezinu obitelj otjerali da željezničkom prugom hoda natrag prema Srbiji. Nacional je s Milenom Zajović razgovarao o tijeku sudskog postupka Draganu Umičeviću i značenju njegova pravorijeka, kao i o trenutnoj situaciji na hrvatskim granicama i perspektivama toga golemog humanitarnog i političkog problema koji izbjeglicama donosi tešku ljudsku nesreću, a u Europi već nekoliko godina uzrokuje radikalizam i institucionalno nasilje.

NACIONAL: Usprkos dosadašnjim reakcijama na presudu Visokog prekršajnog suda aktivistu AYS-a Draganu Umićeviću, o tijeku samog sudskog postupka ne zna se mnogo. Jesu li aktivisti AYS-a pratili suđenje? Molim vas da opišete sudski proces i iznesete dojmove AYS-a.

U svojstvu javnosti bila sam na svim prvostupanjskim ročištima i moj je dojam da je sudac itekako morao razumjeti da se u Draganovom slučaju ne radi o stvarnom prekršaju, nego o montiranom procesu protiv naše organizacije. Zbog toga se bojim da je ovo jedan od slučajeva u kojima se i na naše pravosuđe vršio pritisak kako bi presuda bila osuđujuća, usprkos dokazima koji su jasno govorili da je Dragan nevin. Podsjetimo, osuđen je za navodno pomaganje u ilegalnom prijelazu granice obitelji male Madine, šestogodišnje afganistanske djevojčice koja je krajem 2017. godine poginula tijekom uistinu ilegalnog izbacivanja iz naše zemlje. Apsurdni dio priče je da Dragan s tom obitelji nije imao izravnog kontakta, a oni su već bili u RH kada su se javili našoj udruzi u Zagrebu i zamolili da informiramo policiju o tome da su se vratili u Hrvatsku i da žele zatražiti azil. Budući da je vani bila snježna mećava, a u grupi od četrnaestoro ljudi bilo je čak 11 djece koja su bila promrzla i prestravljena, odlučili smo na teren poslati volontera koji bi od policije zatražio da toj obitelji pomogne. Dragan je na našu molbu učinio jedino što je kao građanin smio i mogao: otišao je do policijske kontrolne točke na granici, prišao policajcima i rekao da imamo informacije kako se u blizini nalazi obitelj s mnogo male djece koja želi zatražiti azil. Kako bismo izbjegli bilo kakvo krivo tumačenje, njegov dolazak čak smo policiji najavili e-mailom. To je pomrsilo pokušaje MUP-a da se pod svaku cijenu riješe te obitelji kao svjedoka u njima neugodnom slučaju smrti djeteta, zbog čega su nam se odlučili osvetiti. Tijekom samog suđenja bilo je vrlo problematičnih trenutaka, primjerice, kada se jedan policajac koji je tamo bio u svojstvu svjedoka krenuo bijesno obraćati meni, a ne sucu, odvjetniku ili okrivljeniku. Stvarao se dojam da je na optuženičkoj klupi čitava organizacija. Na kraju krajeva, MUP je i u samoj tužbi uz zatvorsku kaznu za Dragana i nevjerojatnih 320.000 kuna kazne tražio zabranu rada naše organizacije iako ona nije bila stranka u postupku. Da smo pod pritiskom, prepoznali su i Europska komisija i Europski parlament, čijih je 37 zastupnika ove godine pisalo premijeru Plenkoviću i ministru Božinoviću, izražavajući zabrinutost zbog pritisaka na naše volontere, zaposlenike, pa i članove njihovih obitelji. Izravni povod za to pismo bio je jezivi slučaj oduzimanja azila partneru naše zaposlenice Tajane Tadić, nakon što je odbio postati doušnik SOA-e. Zanimljivo je da su upravo Tajana i Dragan uime naše organizacije bili povezani sa slučajem male Madine, s kolegama iz Centra za mirovne studije i odvjetnicom Sanjom Bezbradicom, koji su također bili izloženi maltretiranju. Nedavnom presudom Europskog suda za ljudska prava Hrvatska je proglašena krivom za Madininu smrt i mučenje njene obitelji, a u ovom kontekstu posebno je važno što je europski sud eksplicitno naveo i da je istraga u Hrvatskoj bila neučinkovita te da se na naše aktiviste i odvjetnike vršio pritisak kako Madinin slučaj ne bi došao do Strasbourga. U presudi je kao primjer pritisaka spomenut sudski progon našeg volontera Dragana Umičevića.

‘Ministar Božinović je u pravu kada nasilje na našim granicama stavlja u europski kontekst, no nije dobro da se zlostavljanjem ljudi svrstavamo u sramotno društvo Bugarske, Rumunjske ili Mađarske’

NACIONAL: U Hrvatskoj, kao i u dobrom dijelu članica EU-a, pomaganje izbjeglicama kriminalizirano je kao zakonski prekršaj. Kako biste vi opisala političku volju koja kriminalizira pomaganje ljudima u nevolji? Ne govorimo o pomaganju u ilegalnom prelasku granice, nego o elementarnoj ljudskoj pomoći, katkad i da se samo preživi. Uostalom, što bi bilo toliko loše i u pomaganju ljudima da ilegalno prijeđu granicu ako žele zatražiti azil ili bježe od nasilja i prijetnji u svojoj zemlji?

Važno je razgraničiti humanitarnu pomoć ili pomoć u spašavanju života, koji ne smiju biti kriminalizirani, od pomaganja u ilegalnom prelasku granice, što nijedna od naših organizacija nikada nije radila. Naš “pravi” krimen je što redovito izvještavamo o kršenju ljudskih prava na europskim granicama. Netko u našoj vlasti odlučio je da će radije ušutkati udruge koje postavljaju pitanja o slučajevima poput Madininog, nego da na njih odgovore. Kao osobi koja je proživjela rat u Osijeku i koja se itekako sjeća koliko se naš narod oslanjao na pomoć onih koji su bili u prilici da nam pomognu, neshvatljivo mi je da mi Hrvati danas ne bismo smjeli pomoći ljudima u istoj takvoj nevolji.

NACIONAL: Je li hrvatska javnost svjesna izbjegličke i humanitarne nesreće na hrvatskim istočnim granicama? Aktivisti AYS-a zasigurno jesu. Što biste istaknuli kao najvažnije da hrvatski građani znaju?

Za razliku od 2015. godine kada su naši građani zaista pokazali zavidnu razinu solidarnosti i želje da se informiraju o potrebama izbjeglica, danas je ta tema mnogima daleko od očiju i daleko od srca. Kada kažem da se na našim granicama ilegalno protjera oko 25 tisuća ljudi godišnje, od čega je oko 89 posto izloženo nasilju, da se na njih nahuškavaju policijski psi, da im se prijeti vatrenim oružjem te da su 36 posto tih žrtava djeca i maloljetnici, mnogi ostanu osupnuti. A to nisu neke izmišljene ili prosječnom čovjeku nedostupne brojke, nego podaci koje objavljuju relevantna međunarodna tijela, prepoznaju europski sudovi, a potvrđuju i statistike koje objavljuju ministarstva unutarnjih poslova zemalja koje su uključene u ovaj problem. Moram reći da mi je žao i hrvatskih policajaca koji su dovedeni u situaciju da provode takve naredbe. Sigurna sam da nitko nije stupio u službu kako bi tukao ljude po poljima.

NACIONAL: Na Festivalu ljudskih prava nedavno je održan razgovor s nizozemskom redateljicom Eefje Blankevoort, čiji je film “Igra sjena” prikazan u Zagrebu. To je potresan dokumentarac o maloljetnicima, često djeci, bez pratnje, koji su na tisućama kilometara dugom putu prema Europi. U tom ste razgovoru i vi sudjelovali te ste iznijeli šokantne podatke: među ostalim i da je iz hrvatskih institucionalnih evidencija u proteklom razdoblju “nestalo” dvjestotinjak izbjegličke djece. Možete li objasniti o čemu je riječ?

Maloljetnici bez pratnje u Hrvatskoj se smještaju u takozvane popravne domove, a ne u udomiteljske obitelji ili u ustanove za nezbrinutu djecu. To je prije svega veliki vrijednosni problem, jer se duboko traumatiziranu djecu koja su sama prešla tisuće kilometara u potrazi za sigurnošću automatizmom svrstava među maloljetne delinkvente, gdje su često izložena dodatnom maltretiranju vršnjaka. Dodatni je problem što djelatnici tih ustanova često nisu opremljeni za rad s djecom iz potpuno drugih podneblja ili govornih područja, dugo nisu bili svjesni ni njihovih prava ni potreba, nemaju pristup prevoditeljima ili integracijskim programima, što je rezultiralo time da su brojna djeca doslovce nestala iz našeg sustava. Možemo samo pretpostaviti da su ih odveli krijumčari, a svaki put se naježim kada pomislim kako bi dijete od 13 ili 14 godina moglo “platiti” takav put.

NACIONAL: Hrvatska vlada, a naročito premijer Andrej Plenković i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, apsolutno ignoriraju zahtjeve dijela javnosti da državna tijela, s MUP-om na čelu, počnu poštovati hrvatske zakone i prestanu na granicama provoditi nasilje prema izbjeglicama. Pritom ministar Božinović ne propušta naglasiti da Hrvatska, prije svega, provodi politiku EU-a, te dodati da si Hrvatska ne smije dopustiti da postane “hot spot”, izbjegličko predvorje Europe. Kako biste vi odgovorili na te argumente? I uistinu, tko je ovdje odgovoran: Hrvatska ili EU – ili obje?

Ministar Božinović je u pravu kada nasilje na našim granicama stavlja u europski kontekst, jer, nažalost, radi se o fenomenu koji vidimo na brojnim vanjskim granicama EU-a. Međutim, umjesto da se zlostavljanjem ljudi u potrebi svrstamo u sramotno društvo Bugarske, Rumunjske, Mađarske i Poljske, vjerujem da možemo bolje. Umjesto da budemo dežurni batinaši Europske unije, voljela bih da ministar i premijer pokažu malo više političkog integriteta te s drugim članicama EU-a ispregovaraju pravedniju raspodjelu odgovornosti prema izbjeglicama. Odvraćanje tih ljudi pod svaku cijenu često se stavlja u kontekst našeg ulaska u Schengen. Radujem se hrvatskom pristupanju schengenskom prostoru, ali ne želim da se to događa pod cijenu ljudskih života. Za dvadeset ili trideset godina nitko se neće sjećati da se 2021. godine ovdje događala europska politička trgovina, ali tisuće žrtava sjećat će se da su na našim granicama umirala djeca. Nijedan domoljub to ne smije dopustiti.

NACIONAL: Često ste u Bruxellesu, sudjelujete na sastancima EU-a o izbjegličkoj krizi. Kako biste opisali političku i ljudsku atmosferu u EU-u prema izbjegličkom problemu? Odluke EU-a, o tome nema sumnje, kolidiraju s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, što je očito i na primjeru presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Madine Huseini u Hrvatskoj. Kako sve to pravdaju u Bruxellesu? Što vam govore tamošnji političari? Je li ondje ikome stalo? Otkud toliki strah od izbjeglica?

Europsko društvo godinama je duboko podijeljeno po pitanju izbjeglica, kao i sada oko teme koronavirusa. Raspirivanjem straha od drugoga ili nepoznatoga najlakše se osvajaju glasovi, što, nažalost, produbljuje problem. U Europskom parlamentu traju pregovori oko novog pakta o azilu i migracijama, sveobuhvatnog zakonskog paketa koji je predložila Europska komisija s ciljem da se na europskoj razini postigne neki konsenzus o toj zapaljivoj temi. Prijedlog Komisije kompromis je između stavova liberalnijih zemalja, poput Njemačke, i onih ksenofobnijih, poput Mađarske i Poljske, a takve vrste eurobirokratskih kompromisa rijetko dovedu do boljeg stanja na terenu. Sa zastupnicima Europskog parlamenta iz najrazličitijih zemalja i političkih grupa trenutno radimo na pripremi amandmana koji bi taj zakonski prijedlog učinili boljim, jer u protivnom će zemlje poput Hrvatske i dalje podnositi nesrazmjeran teret migracijskog pitanja – s jedne strane postat ćemo svojevrsna sortirnica “podobnih” i “nepodobnih” migranata, a s druge ćemo i dalje biti na stupu srama kao zemlja bez kvalitetnog monitoringa poštivanja ljudskih prava. Što se tiče konkretnih stavova prema Hrvatskoj, u Bruxellesu je svima jasno da se s naših granica ilegalno protjeruju ljudi, kao i da se u tome gube ljudski životi. Europski parlament i Vijeće Europe skloniji su osuditi kršenje ljudskih prava, dok je Europska komisija sklonija praviti se da nisu svjesni problema, sve dok i sami ne završe u istome. Nakon što je nedavno buknuo skandal oko neadekvatnog trošenja novca za zaštitu granice koji je Hrvatska dobila putem programa EMAS, što je trenutno predmet istrage europske pravobraniteljice, Komisija sve češće pere ruke od naše zemlje. To je dobar primjer europskog licemjerja koje me živcira: s jedne strane, financijski i politički potiču nas da pod svaku cijenu tjeramo ljude s granica, a onda nas kao nevaljalu djecu lupaju po glavi jer to ne radimo dovoljno uviđavno. Malo sam cinična, ali samo zato što mi je žao da se moja zemlja uporno sramoti zbog tuđih interesa. Za to je kriva Europa, ali i mi koji na to pristajemo.

NACIONAL: Je li, po vama, opravdana ta zebnja da bi izbjeglice, kada bi EU otvorio granice, u milijunima nahrupile u Europu te bi to razorilo EU? Kako aktivistkinja poput vas odgovara na takve argumente, koji se mnogima, čak i dobronamjernima, čine uvjerljivima?

To plašenje nekakvom hordom koja će preplaviti Europu traje već godinama, a istovremeno i dalje ne vidim da se nešto dramatično promijenilo u europskom ili hrvatskom načinu života. Formalnim zatvaranjem granica ljudi nisu prestali dolaziti u našu zemlju, jedina je razlika u tome što sada njome prolaze poput duhova, hodajući danima kroz šume ili planine u strahu od bilo kakvog ljudskog kontakta. Ne mogu prestati misliti na to kada dođe zima, pogotovo imajući na umu da mnogi od njih bez plivačkog znanja pokušavaju prijeći nabujale rijeke nadajući se da će se domoći nekakve sigurnosti ili barem krova nad glavom. Prije par dana u takvom se pokušaju utopila desetgodišnja djevojčica, a ljetos i jedan petogodišnji dječak.

‘Presudom Europskog suda za ljudska prava Hrvatska je proglašena krivom za smrt Madine Huseini i mučenje njene obitelji, a kao primjer pritisaka navodi se sudski progon protiv našeg volontera Umičevića’

NACIONAL: Kad bi vas hrvatska vlada pozvala i rekla – predložite vi izbjegličku politiku u aktualnim okolnostima “tvrđave Europe”, koje bi tri glavne mjere AYS predložio?

Kao prvo, ljudima se mora omogućiti pristupanje formalnim graničnim prijelazima na kojima bi mogli zatražiti azil. Dok su imali mogućnost u našu zemlju ući legalno, nitko nije ni pokušavao hodati preko zelenih granica pa posljedično nismo ni imali takvu krizu na terenu. Situaciju iregularnih ulazaka kao jedine opcije koju ti ljudi vide, stvorili smo sami, a u njoj su profitirali samo krijumčari ljudima. Drugi korak bio bi ispregovarati da se tražitelje azila učinkovitije solidarno rasporedi među zemljama članicama EU-a, na čemu se sada u Bruxellesu i radi. Treće, onima koji ostaju u RH potrebno je pružiti kvalitetniji sustav integracije, prije svega tečajeve jezika, lakši dovršetak školovanja, nostrifikacije diploma ili prekvalifikacije za deficitarna zanimanja. Oko integracije su neki pomaci napravljeni, ali ima još puno posla. Ne razumijem kako s jedne strane kukamo zbog odljeva mlade radne snage, a s druge ne prepoznajemo potencijal ljudi koji ovdje dolaze i spremni su ostati, školovati se i raditi u našoj zemlji, no prečesto odustaju jer su obeshrabreni birokratskim i političkim preprekama.

NACIONAL: A što bi AYS predložio kada bi vas EU pozvao da predložite to isto, ali na razini Europe?

Samo ujedinjenim, pametnim, humanim i humanitarnim pristupom možemo osigurati da sustav funkcionira. Nijedna zemlja nije otok, pa ni Hrvatska ne može sama riješiti europske i svjetske probleme koji se ogledaju i u našoj zemlji. Od novog pakta o migracijama i azilu koji sam spomenula očekivalo se mnogo, no bojim se da nećemo dobiti dovoljno. Srećom, brojni članovi Europskog parlamenta izrazito su otvoreni za sugestije i zajednički rad na stvaranju boljeg i jasnijeg sustava na europskoj razini, koji uzima u obzir ljudska prava i brigu za integraciju, a ne samo odvraćanje ljudi koji dolaze na naše granice.