Nakon krizne 2020. korona-godine, kada je Motovun Film Festival putovao po hrvatskim gradovima jer su masovne projekcije i okupljanja bili zabranjeni, ovoga ljeta se od 27. do 31. srpnja MFF vraća u punom sjaju na „brdo filmova“, nudeći obilje dugih i kratkih, igranih i dokumentarnih filmova, kao i glazbenih i ostalih popratnih događanja. Uoči otvorenja Festivala tjednik Nacional razgovarao je s Milenom Zajović, koja je uz Juricu Pavičića selektorica glavnog programa. Psihologinja po struci, Milka, kako je zovu prijatelji, urednica je redakcije kulture u Večernjem listu i aktivistica za ljudska prava, osobito prava migranata i LGBT zajednice. Kaže da ju je Motovun Film Festival odgojio i da joj je teško zamisliti kakva bi osoba bila danas da se nije kao klinka našla u ekipi Festivala. Od 2001. godine prošla je put od volonterke, voditeljice sektora i koordinatorice programa, do selektorice glavnog programa.

NACIONAL: Nakon prošlogodišnjeg covid-izdanja, direktor MFF-a Igor Mirković najavio je da se Festival vraća u punom sjaju. Kako su izgledale pripreme u okolnostima pandemije, jeste li se uopće nadali da će se Festival održati na ovaj način ili ste mijenjali koncepcije?

Mi smo prošle godine živjeli u nadi da će Festivala ipak biti, a onda smo bili prisiljeni na plan B, koji se doduše pokazao vrlo uspješnim iako smo ga radili navrat-nanos. Kao što se sjećate, Motovun je putovao po Hrvatskoj i mi smo prošli preko 30 gradova sa svojim projekcijama. Ove godine smo radili obrnuto i otpočetka smo razmišljali o različitim varijantama. Naime, gledajući kakve se stvari događaju u drugim zemljama s ostalim festivalima, do zadnjeg trena se nismo usudili nadati da ćemo moći imati festival koji je skoro pa normalan. Na kraju nas je činjenica da možemo imati i noćne programe i zatvorene i otvorene projekcije ugodno iznenadila. To je svakako najbolji mogući scenarij. Vjerujem da se više ništa ne može promijeniti u posljednjoj minuti jer je Istarski stožer poznat po svojoj uvjetno rečeno strogosti, ali rezultat toga jest da je u ovoj regiji incidencija puno manja nego na ostalim dijelovima obale. Istra je zapravo kažnjena zbog neodgovornosti nekih drugih regija i zato je i završila u narančastom. Ali vjerujem da ako se držimo nekih temeljnih pravila predostrožnosti, problema neće biti.

NACIONAL: Covid-putovnice su ulaznica za veći dio događanja?

Za ulazak na projekcije na otvorenom zadržat ćemo neka pravila iz starog režima – dakle, razmak između sjedala, maske prilikom ulaska i slično – kako bismo onima koji iz nekih razloga nisu mogli osigurati covid-putovnicu omogućili da sudjeluju u dijelu festivalskog programa. Dakako, covid-putovnice su imperativ za ulazak na zatvorene projekcije, večernje koncerte i sva događanja na kojima su ljudi zbijeni. Isto vrijedi i za kamp podno brda u koji dolaze mlađi gosti Motovuna.

NACIONAL: Kako je izgledala selekcija, s obzirom na to da je i produkcija filmova bila djelomično zaustavljena zbog pandemije, kako globalno tako i u Hrvatskoj?

Ova godina doista je bila posebna jer nije bilo uobičajenih odlazaka na veće svjetske festivale. Zapravo, bilo je čudo i kada bi se dogodio neki festival. Mi s procesom selekcije programa inače počinjemo kada završi Motovun. To znači da smo trebali birati filmove usred najgoreg lockdowna krajem prošle godine, kada ništa nije funkcioniralo. Sama industrija bila je prilično pogubljena. To se vidjelo i u komunikaciji s producentima; inače je bilo uobičajeno da nama kao selektorima pošalju da pogledamo film koji smo zatražili, no ove godine kao da su se svi bojali s nekime nešto podijeliti ili nešto poslati. Naime, filmska produkcija i distribucija su višegodišnji proces u kojem je svaka stepenica preduvjet za iduću. Čim jedna od tih karika nedostaje, sve se poremeti. To su strahovito osjetili filmski festivali. Tako da smo mi početkom ove godine bili ozbiljno zabrinuti hoćemo li uopće imati program, jer nam ni sami producenti nisu znali reći što možemo očekivati. A onda se sve počelo ubrzavati, filmovi su krenuli stizati, kao i potvrde filmova koje smo tražili prije godinu dana. I onda smo mogli odahnuti i reći – ipak imamo program!

NACIONAL: Festival otvara film „Lovci na tartufe“, koji nije nastao u Istri već u Pijemontu, ali će ga pratiti „Dan tartufa“ koji Festival organizira s Udrugom istarskih tartufara. Kako ste ga odabrali?

Kad smo saznali da postoji dokumentarac o tartufarima, kao festival koji se događa u Motovunu, odmah smo rekli – to je film koji moramo vidjeti pod svaku cijenu. Nismo bili sigurni, s obzirom na to da se radi o dokumentarcu, hoće li to biti više televizijski sadržaj ili nešto što je zaista festivalski. No iako se radi o relativno maloj temi i običnim ljudima koji su neobični u svojim sitnim posebnostima, film zapravo ima vrlo veliku produkciju, s budžetom velikog filma. Distributer je Sony Pictures, a sam film je jedna od najtoplijih i najzabavnijih priča koje ove godine uopće imamo na Festivalu, iako govori i o mračnoj strani lova na to gastronomsko blago, koji se pretvorio u jednu drugu vrstu natjecanja jer se radi o velikom novcu, što je daleko od jednostavnog života kakav je bio prije 50, 60 godina. Film govori i o odnosu turizma i surovog kapitalizma prema tradiciji. No, prije svega, to je vrlo meditativan i ljudski duhovit film o ljudima i njihovim psima, s kojima dijele sve aspekte života.

NACIONAL: Jedan je od naslova koje ste posebno istaknuli i „Otac“ Floriana Zellera, dobitnik Oscara za scenarij i glavnu ulogu Anthonyja Hopkinsa. Jeste li ga izabrali prije nego što je dobio sve te nagrade?

Iskreno, nismo ni računali na taj film jer smo se bojali da je to nešto veće od onoga što mi tradicionalno prikazujemo na Festivalu. To je film koji bi u normalnim vremenima već bio u kino-distribuciji i svi bi ga vidjeli. No budući da lani ništa nije bilo normalno, procijenili smo da se radi o filmu koji, iako je velika produkcija, ima festivalsku kvalitetu i zaslužuje da preko nas dođe do publike. Zato smo ga i odlučili prikazati, i to u glavnom kinu na otvorenom, kamo i stane najviše ljudi. Uz taj film vežemo i cijeli program koji se zove „Zaključani“, a odnosi se na filmove koji su trebali lani biti u kinima, ali zbog pandemije ili nisu ili su imali vrlo ograničenu distribuciju. U tom programu pokazat ćemo i hrvatske filmove za koje nam se činilo da bi morali doći do šire publike, a ljudi ih iz istih razloga nisu imali priliku vidjeti. To su „Tereza 37“, „Mare“ i ostali filmovi koji su, barem festivalski, obilježili prošlu godinu.

‘Zbog korone je puno regionalnih filmova ‘zaključano’ za manje festivale, ali u motovunu će biti prikazano dosta talijanskih filmova’. PHOTO: Saša Miljević

NACIONAL: „Murina“, prvijenac hrvatske redateljice Antonete Alamat Kusijanović ovjenčan prvom nagradom za debitantski film u Cannesu, bio je najavljen, ali se ipak neće prikazati. Zašto?

To je vrlo zanimljiva priča. U trenutku kada smo krenuli razgovarati o tom filmu, on još nigdje nije bio prikazan, zapravo, nije bio ni dovršen i nismo mogli računati na tu vrstu odjeka koji je imao. Naravno, pratili smo rad redateljice, kao i producentice Zdenke Gold, koja je neko vrijeme bila i producentica Motovuna, i odlučili da ga svakako moramo dovesti. U međuvremenu su se dogodile sve te velike stvari koje nas ispunjavaju ponosom, ali se dogodilo i da je jedan veći festival odlučio blokirati hrvatske projekcije tog filma. Shvatili smo da bi naša projekcija naštetila filmu i onemogućila mu ulazak na natjecanje na kojem bi potencijalno mogao osvojiti neke važne nagrade i mi smo na kraju postigli džentlmenski dogovor s producentima i odustali od prikazivanja. Prije svega iz poštovanja prema autorskoj ekipi, kako bi film dobio što veću vidljivost na međunarodnoj razini.

NACIONAL: Koje biste hrvatske filmove izdvojili, a znamo da ih baš nije bilo puno u posljednje vrijeme?

Svakako bih istaknula dugometražni dokumentarac „Tvornice radnicima“ Srđana Kovačevića, koji će na Motovunu imati svjetsku premijeru. Radi se o nevjerojatnom opservacijskom dokumentarcu koji je sniman u tvorničkim pogonima ITAS-a. To je tvornica koju su radnici okupirali 2005. godine, usred neuspješnog stečajnog postupka, i upravljaju njome u maniri samoupravnog socijalizma. Dakle, tvornica funkcionira na principu radničkog samoupravljanja i radničkog dioničarstva i ona u malome precrtava pozitivne i negativne strane bivšeg režima. Nevjerojatno je koliko je autor sa svojom ekipom uspio biti neprimjetan, tako da su radnici zaboravili da su kamere prisutne i potpuno ogolili sve unutarnje borbe i nedoumice koje u takvom kolektivu postoje. Film je izrazito dobro snimljen i meni je to jedna od najvećih atrakcija festivala.

NACIONAL: Kako je s filmovima iz regije?

Korona je tu uzela svoj danak i jako puno regionalnih filmova nije imalo svoju premijeru. Zato su oni „zaključani“ za manje festivale. To su ti neki kompromisi na koje smo morali pristati zbog pandemije. Ali zato prikazujemo jako puno talijanskih filmova koji su nevjerojatno odskočili. Dakle, ipak imamo zastupljene susjede, ali one malo zapadnije ovoga puta.

NACIONAL: Korona je potaknula i propitivanje masovnog turizma, kao i činjenice da Hrvatska o njemu pretjerano ovisi, čime se bavi mini retrospektiva filmova na tu temu „All Inclusive“. Osim premijere filma „Čiči-biči“ Ivice Jakšića, koji se još filmovi prikazuju u tom dijelu programa?

Umjesto zemlje partnera, koju bismo imali u „normalnim“ godinama, ove godine odlučili smo se osvrnuti na vlastito dvorište i propitati što nama taj turizam, a osobito turizam masovnog tipa, znači. S jedne strane, on nije samo neminovno pitanje egzistencije onih koji se njime bave, već i cijele države, s obzirom na to da se tim putem ostvaruje 20 posto BDP-a. No, s druge strane, postavlja se pitanje koliko kroz taj turizam prodajemo sebe i radimo kompromise koji su dugoročno na štetu budućih generacija, zbog kratkoročnog profita. Ta su pitanja posebno postala vidljiva tijekom prošle godine, kada smo došli u situaciju da je cijela ta priča odjednom stala, da su se građani Dubrovnika nakon 30 godina prvi put usred ljeta mogli prošetati Stradunom bez gužvi. Da su se neki čudaci i umjetnici s Bola na Braču odlučili snimati vlastiti film umjesto da trče za gostima. Činilo nam se da je to ipak bilo bitno prepoznati.

NACIONAL: Autor filma „Čiči-biči“, Boljanin Ivica Jakšić, cijeloga života deklarira se kao borac protiv turizma. No kad ga stvarno nije bilo, svi su se ipak zabrinuli…

To je točno. Mi se kao selektori nismo postavljali ni kao Franci Blašković, predsjednik Lige za borbu protiv turizma, jer je turizam, htjeli ne htjeli, u Hrvatskoj bitna gospodarska grana. Međutim, smatrali smo da je vrijeme i da se kroz film zapitamo kakav turizam zapravo želimo, kakav razvoj svoje obale želimo i što je u svemu tome održivo. Na tu temu u retrospektivi ćemo prikazati film Ulricha Seidla o seks-turizmu u Africi. Seidl je meni kao autor posebno drag, on je istinski filmski majstor koji pokazuje naličje turizma i lažni sjaj zapadnog društva na jedan nesmiljen i okrutan, ali visoko estetizirani način. U okviru istog programa bit će prikazan i kratki film „Arka“ redatelja Natka Stipaničeva, koji govori o veličanstvenom prekooceanskom kruzeru, kao i izrazito poetičan i dojmljiv film „Mamac“, zapravo jedna od boljih stvari koja se dogodila u recentnoj britanskoj produkciji. Ukupno, radi se o desetak filmova koji će natjerati publiku na razmišljanje.

NACIONAL: I svestrani Mario Kovač imat će svoj večernji program „Spa štala“ na tu temu.

Da, Mario Kovač postao je posljednjih godina nezaobilazna pojava Motovun Film Festivala. On se s izrazitom lakoćom može baviti i ozbiljnim temama i vrlo neozbiljnim stvarima, a za ovu priliku pripremio je sjećanja na najveće hitove s jadranskih terasa. Bit će naš DJ, a napravit će i jedan mali performans koji će također biti komentar turističke situacije u Istri i Hrvatskoj.

NACIONAL: Na Motovunu će biti prikazano i 25 kratkih filmova, izabranih između 829 prijava. Odakle dolaze?

Iz cijelog svijeta. Nama je velika čast da je Motovun postao kandidacijski festival za nagradu Europske filmske akademije, što je neka vrsta europskog Oscara. To je glavna nagrada Europske filmske akademije i zapravo je vrlo malo festivala čiji pobjednici konkuriraju za tu nagradu. Kada su nas nazvali i to nam ponudili, u prvom trenu smo mislili da se netko šali. Onda smo shvatili da je Motovun očito prepoznat na nekim puno višim formalnim razinama europske kinematografije nego što bismo se mi sami usudili nadati. To je sasvim sigurno povećalo ne samo broj, već i kvalitetu prijava. Očito je prisutnost na Motovunu postala prioritet regionalnim, ali i europskim autorima. Da bismo dodatno potaknuli mlade hrvatske autore koji se tek trebaju dokazati, uveli smo nagradu Corto Montonese za najbolji hrvatski kratki film.

NACIONAL: Europske institucije su vas prepoznale, a kako je s hrvatskima, nakon više od 20 godina postojanja? Jesu li vas financijski podržali?

Mi smo dio velike kolateralne štete koja je zahvatila kulturni sektor. Nije se pristojno žaliti u situaciji u kojoj se mnogi pitaju kako ostvariti temeljnu egzistenciju. Međutim, činjenica je da ove godine radimo festival s uvjerljivo najmanjim budžetom u posljednjih 20 godina. Nikada nismo napravili više s manje, što je uključivalo brojne kompromise – manje projekcija, manje članova ekipe koja radi festival, manje gostiju – ali se nadam da to naša publika neće osjetiti ni primijetiti. Ljudi se tamo dođu zabaviti, razmišljati i možda ponešto naučiti i svi ti bitni elementi Motovuna su zadovoljeni.

NACIONAL: Planiraju li se i uobičajene prijepodnevne tribine s gostima?

Svakako. Jedna će biti s Alfijem Kabiljom, dobitnikom Nagrade 50 godina, zatim s Ninjom Thyberg, autoricom filma „Pleasure“, koji govori o tome kako porno industrija izgleda iznutra. Gostovat će i filmaši iz drugih država koji će nam pomoći razumjeti kako se koronakriza odrazila na njihovu filmsku produkciju, a imat ćemo i tribinu o turizmu na kojoj će sudjelovati i jedan od autora filmova koje ove godine predstavljamo.

NACIONAL: I popratni glazbeni program je na starom tragu?

Točno. Drago mi je da taj program ima i neke novitete. Tako, naprimjer, umjesto TBF-a koji je često gostovao na Motovunu, ove godine dolazi Alejuandro Buendija i sinovi, projekt Saše Antića. Dakle, isti čovjek koji donosi nešto novo. Nastupit će i soul pjevačica Je Veux, koja je već zasjala na Porinu, zatim mladi synth-pop duo Pocket Palma, nešto kao Denis & Denis nove generacije, a na zadnjoj festivalskoj noći nastupit će Porto Morto, jedan od najzanimljivijih novih bendova, nastao iz kolektiva JeboTon. To će nam omogućiti i da imamo jednu posebnu projekciju starog filma Bustera Keatona s glazbom uživo.

NACIONAL: Hoćete li ponoviti lanjski recept putovanja po raznim gradovima?

To je jedna od boljih stvari koja nam je ostala u nasljeđe od prošle godine. Od preko trideset gradova koje smo posjetili, gotovo svi su poželjeli da im se vratimo. Tako da ćemo paralelno s festivalom krenuti s projekcijama u Zagrebu, Rijeci i drugim gradovima i do kraja ljeta ih sve ponovo obići. Kamo god naši gledatelji otišli na more, velika je šansa da će ih Motovun pratiti.