Amerika nije rad i znoj, postoje Hollywood i Frankie Boy, Disneyland, baseball i rock’n’roll. Vrijeme očaja, vrijeme nade, jedni ruše a drugi grade, prolaze ratovi, padaju vlade, Pitove ruke više nisu mlade, Od Aljaske do Meksika to je ona druga slika, Pit, i to je Amerika.” Koliko god da je pjesma “Pit, i to je Amerika” jedan od prvih velikih hitova grupe Azra iz 1981., toliko je riječ o pjesmi koja je obilježila životni put glumca, pjevača, poduzetnika i kreativca Mile Rupčića, autora tih stihova i čovjeka koji je sa svojom istoimenom monodramom sredinom 70-ih godina osvojio publiku bivše Jugoslavije.

Danas 68-godišnji Rupčić živi u malom mjestašcu Accordu u državi New York i kao stručnjak za vina iz svih krajeva svijeta zarađuje za život uživajući punim plućima. Uostalom, tako je i živio proteklih više od 50 godina.

Rupčić, o kojem će mnogi reći da je jedan od najpoznatijih Ličana iz Hrvatske, a ujedno i jedan od najuspješnijih, karijeru je započeo 1972. Tada je pjesmom neobična naziva “Kako sam volio Liču” i stihovima “Bila je mala, ličila na brezu, voljela je Arsena, Gabi i Terezu” oduševio žiri i publiku Zagrebačkog festivala osvojivši prvu nagradu. U to vrijeme Rupčić je bio mlad i perspektivan glumac pred kojim je bila karijera. U razgovoru za Nacional, pred sam kraj svog kraćeg ljetnog boravka u Zagrebu, prisjetio se svojih početaka i kako su zapravo nastale pjesma i monodrama kojom se proslavio. “Ja nisam napisao tu pjesmu za Azru jer ju je i prije nje snimio i izvodio Boško Petrović sa svojim bendom BP Convection. To je bilo još 1974., kada sam se vratio sa služenja JNA iz Strumice. Moj djed Pit, točnije brat mojega pravog djeda, 1910. otišao je u Ameriku i gotovo prohodao 45 država, radeći svakojake poslove, pa i u rudnicima. Kada se Pit prvi put vratio kući nakon Drugog svjetskog rata i posjetio nas u našem selu u Ričicama, ispekao je janje i poslao me u školu.

Rekao mi je da ako ću dobro učiti, da će me možda jednog dana pozvati preko Velike bare u Ameriku. Kada sam završio Akademiju i pobijedio sa šansonom “Kako sam volio Liču” na Zagrebačkom festivalu 1972. te se počelo malo više pisati o meni, Pit mi je napisao pismo u kojem je rekao da ako sam to stvarno ja u svim tim filmovima i na televiziji, da će mi poslati avionsku kartu da dođem kod njega u Ameriku. Kod njega sam proveo mjesec i pol dana. Bilo je to 1973. Ja sam tamo sve zapisivao što je on meni pričao. Nakon povratka napisao sam pjesmu ‘Pit, i to je Amerika’ koju je uglazbio Boško Petrović povodom moje monodrame istoimena naziva. U to vrijeme sam se družio s jednim dečkom koji je kasnije postao Johnny Štulić. Vidio sam ga prvi put u Studentskom centru, u kojem je svirao ispred 2000 ljudi, a nije imao ni za autobusnu kartu. Imao je neko neodoljivo divljaštvo u glasu. Rekao mi je da mi pjesma nije loša i da bi je on htio preraditi. U to vrijeme je to bila velika rijetkost. Tako je nastala njegova verzija pjesme.”

Glumu je ostavio iza sebe, ali joj se ipak vratio i to zbog Rade Šerbedžije koji ga je pozvao da igra u ‘U zemlji krvi i meda’, a s Angelinom Jolie i Bradom Pittom razgovarao je o vinima

Te 1972. Rupčić je već u karijeri imao ulogu u tadašnjem jugoslavenskom hit filmu “Poslijepodne jednog fazana” Marijana Arhanića, u kojem je glumio s Radom Šerbedžijom i Mišom Kovačem, da bi već sljedeće godine zaigrao u filmu “Kužiš stari moj”, nastalom po motivima poznatog romana Zvonimira Majdaka. Tijekom 70-ih i 80-ih Rupčić je ostvario niz zapaženih uloga u filmovima kao što su “Hitler iz našeg sokaka”, “Hajdučka vremena” i “Nikola Tesla” te u TV serijama “Mačak pod šljemom” i “Nepokoreni grad”. Istovremeno je pisao pjesme koje su se često emitirale na radijskim stanicama, od kojih mnogi još uvijek uz “Liču”, pamte i “Priču o gimnazijalki i vojniku”‘. U to je vrijeme, kao student Akademije dramskih umjetnosti, često sudjelovao na tada vrlo popularnim Jutrima poezije koja su se održavala u kafiću Tingl Tangl u Zagrebu. Rupčić je mogao pet sati recitirati poeziju hrvatskih i svjetskih pjesnika. Istodobno s glumom na filmu, Rupčić je nastupao i u kazalištu, a jednu od zapaženih uloga ostvario je u kazališnoj predstavi “Oslobođenje Skoplja” Dušana Jovanovića u režiji Ljubiše Ristića, s kojom je obišao svijet i osvojio brojne nagrade. Primjerice, “Oslobođenje Skoplja” iza sebe je na jednom kazališnom festivalu u Australiji 1981. ostavilo predstavu proslavljenog Royal Shakespeare Theatrea. Nakon što su s tom predstavom održali veliku američku i kanadsku turneju, Rupčić je odlučio ostati u New Yorku.

“Kada sam došao u New York, raspitao sam se gdje bih najbolje mogao naučiti engleski jezik. Uputili su me na Columbia University, na kojem sam ostao cijelo ljeto, a potom još godinu dana. Tamo sam upoznao svoju profesoricu Lindu Lane koja je kasnije postala moja žena”, prisjetio se u razgovoru za Nacional Rupčić svojih prvih dana u New Yorku te ispričao da je i nju opjevao Johnny Štulić na njegove stihove. “Ja sam tada obećao Lindi da ću joj se vratiti, ali mi ona nije vjerovala.

U to vrijeme sam imao ulogu u TV seriji ‘Nepokoreni grad’ Eduarda Galića, kojega sam po povratku u Zagreb pitao da me pusti na neko vrijeme kako bih posjetio Lindu. Pred put sam napisao pjesmu posvećenu njoj, koja se zvala ‘Linda Lane’ i koja je bila napisana na engleskom, a koju je oduvijek htio pjevati upravo Johnny. Dao sam mu da otpjeva tu pjesmu, dok sam ja dio recitirao na hrvatskom. Snimili smo je u tri verzije i to kod Trulog u studiju. Ta je pjesma ostala kod njega”, otkrio je Rupčić. Grupa Azra, pa i Štulić, nikada je nisu objavili ni na jednom albumu, ali se može pronaći na YouTubeu. Rupčić se i dan danas telefonski čuje sa Štulićem, ali najčešće pričaju o vinima. “Rado se čuje sa mnom jer zna da ga ne zovem zato što želim prodati intervju s njim”, kazao je Rupčić.

Na pitanje zašto je zapravo otišao u Ameriku kada je u tom trenutku bio zvijezda u tadašnjoj Jugoslaviji, a uloge su se redale jedna za drugom, Rupčić je za Nacional rekao: “Sigurno ne zato što su me potjerali ili trbuhom za kruhom. Meni je bilo dobro. Ja sam otišao zato što sam se zaljubio i što sam se toliko dobro slagao s Lindom da nisam mogao vjerovati. Osim toga, htio sam ići dalje. Promijenio sam valjda 15 raznih profesija otada. Došao sam u New York s dvama koferima i već sam drugi dan počeo raditi kao pomoćnik konobara. Moj prvi posao bio je u hotelu Plaza. Htio sam postati glavni konobar, ali nisam znao nazive pića i koktela pa sam potrošio nekoliko stotina dolara i za dva mjeseca naučio kako napraviti 300 koktela. Tada je vlasnik popularnog restorana ‘Dubrovnik’ na aveniji Madison bio jedan živopisan lik Zigi Leone koji me pozvao da radim kod njega. Ali da me ne uvrijedi i ne ponudi mi mjesto konobara, pozvao me da budem DJ, i to u vrijeme kada se pojavio singl Michaela Jacksona ‘Thriller’ pa su svi dolazili kod njega plesati na glazbu koju sam ja vrtio”, rekao je Rupčić.

Do 1990. pokrenuo je uspješan posao cateringa, a potom i putničku agenciju MR Travel (Mile Rupčić Travel), ali nakon što je saznao da jako nedostaje svom sinu, vratio se u Hrvatsku i pokrenuo novi posao. Bilo je to 1990. i otvorio je u Zagrebu prvi American Shop. Nakon četiri godine i niza administrativnih komplikacija i zavrzlama, nemirni Rupčić opet je tražio novi posao pa se prijavio kao prevoditelj za američku vojsku u Bosni i Hercegovini. Tijekom pet godina radio je za osam američkih generala i zaslužio je tri najveće medalje koje civil može dobiti od američke vojske. Glumu je ostavio iza sebe, ali joj se ipak vratio i to zbog jednog čovjeka, prijatelja i kolege. “Jedini čovjek iz Hrvatske koji me nazvao i pozvao natrag u ovih mojih 30 godina bio je Rade Šerbedžija. Nekada smo se puno družili, ali je u jednom momentu svatko otišao na svoju stranu. Vidim da u Hrvatskoj ima jednu vrlo vatrenu grupu ljudi koja ga ne može smisliti, a tko se uopće iz Hrvatske može usporediti s onim što je on postigao? Pozvao me nekoliko puta na Brijune i glumio sam u ‘Kralju Learu’ sa Ksenijom Marinković.

Nakon tog angažmana jednog dana nazvao me i pitao hoću li doći u Hrvatsku snimiti film u kojem i on glumi. Rekao mi je da bih glumio nekog njegova prijatelja jer bi njemu to bilo drago i osjećao bi se bolje ako bih ja to prihvatio. Tek na kraju sam pitao tko režira i saznao da je to Angelina Jolie. Bio je to film ‘U zemlji krvi i meda’. Došao sam na snimanje bez audicije, ali s jednom bocom finog vina. Snimali smo negdje izvan Budimpešte i s Bradom Pittom sam dosta pričao o vinima jer su baš u to vrijeme kupili imanje Miraval u Provansi pa je govorio da ne zna koje sorte grožđa ima na tom posjedu.

Lijepo smo se družili tih dana. Ne znam je li to zato što se nisam previše nametao, ali nakon nekoliko mjeseci na američki mobitel stigao mi je SMS s pozivnicom na američku premijeru filma koja se održavala na Manhattanu. Mislio sam da me netko zeza. Ali zaista sam dobio dvije ulaznice za sebe i ženu. Kada smo došli na premijeru filma, vidjeli smo da nas čekaju mjesta negdje u sredini dvorane. Neposredno pred početak počelo je nekakvo komešanje jer su u kino upravo ušli Angelina i Brad i prišli prvo k nama. Pozdravili smo se i odmah sam im uručio knjigu Kevina Zralyja ‘Wine for Dummies’, da bi ubrzo potom sve kamere i fotografi bili usmjereni na mene i moju ženu jer nitko nije znao tko smo i zašto smo tako dobri s njima. Bilo je jako zabavno.”

‘Dolazio sam u Hrvatsku sedam, osam puta godišnje i čudio se našim domoljubima u Americi koji su pričali da sanjaju Hrvatsku, ali su svakoga ljeta išli na Havaje’

Na pitanje zašto je zapravo napustio glumački poziv, Rupčić je ispričao: “Uvijek sam bio dva koraka ispred. Shvatio sam da kada sam u kazalištu, zaštićen sam i sjedim i čekam ulogu. Ja sam odmah samostalno sa strane napravio pet, šest stvari da ne sjedim besposlen. Bio sam financijski neovisan. Snimao sam televizijske emisije za djecu. Čekanje me ubijalo, kao i mali honorari, ali za razliku od svih ostalih, nije me bilo strah promjene. Ja sam znatiželjan. Ja sam htio vidjeti svijet. I sada pokušavam vidjeti što više svijeta.”

O povratku u Hrvatsku puno ne razmišlja jer kaže da se ionako svako toliko vraća kući i da voli prirodu, ali ne i društvo. “Kada sam dolazio u Hrvatsku, dolazio sam čak sedam-osam puta godišnje i čudio se našim velikim domoljubima u Americi koji su pričali kako sanjaju Hrvatsku, ali svakoga ljeta su odlazili na Havaje. Ja kad sanjam, dođem, ali se iznerviram.” Kroz sve te godine pisao je dnevnik svog boravka u Bosni koji nitko nije objavio, a krajem 90-ih napisao je i mjuzikl “Spomenar”o svojoj supruzi Lindi Lane. Svojevrsnu povijest mladosti i raspad bivše Jugoslavije htio je obraditi u mjuziklu koji je najavio pjesmom “Lika za početnike” koja se može vidjeti na YouTubeu, ali on nikada nije realiziran. Iako se Rupčić voli prisjetiti stihova Arsena Dedića “Pili smo puno i loše”, on je danas postao stručnjak za vina. Profesionalac i vinski savjetnik kompanije World Wine Wide u vlasništvu Sama Ramića iz Živinica kojeg je upoznao tijekom svog boravka u Bosni.

Njegova kompanija danas je jedna od najvećih uvoznika mediteranskih vina u New York koji je, kako ističe Rupčić, meka za sve vinare svijeta jer je stvar prestiža plasirati svoje vino u ovu američku metropolu. Oni su se specijalizirali za talijanska vina i uvozom pokrivaju gotovo 15 od 20 poznatih vinskih regija Italije, ali i sve više vina iz Francuske, Portugala, Čilea… O vinima priča s puno strasti, a svoje glumačke vještine koristi na predavanjima o vinima i na njihovu festivalu Wine and Food koji se održava svake godine u New Paltzu, u planinama Mohonk, i na kojemu sudjeluje 70-ak vinara iz osam zemalja. Hrvatska vina hvali, ali ne i vinare jer tvrdi da ne znaju prodati ni plasirati svoja vina, dok ga istovremeno francuske vinari mole da ih savjetuje kako da se vrate na vrh najboljih vinara svijeta. Sa svojom suprugom Lindom Lane živi u malom mjestašcu Accordu u državi New York, udaljenom sat i pol vožnje od New Yorka, i bez sumnje uživa u svakom danu svog života. “Posljednjih nekoliko godina učio sam sve o vinima i sada držim predavanja o njima.

U posljednje vrijeme imam potrebu, kada smanjim i ovaj posao s vinima, raditi nešto što sam oduvijek želio, a nikada se nisam tome posvetio – čitati filozofiju. Također, hoću nešto napraviti sa svojom serijom pjesama koju sam nazvao ‘Grupni portret s damom’ te novom serijom pjesama ‘Rasuti teret’. Odlučio sam opjevati sve svoje prijatelje”, rekao je na kraju Rupčić.

Uzme li se u obzir da je počeo kao filmski i kazališni glumac, bio je uspješan i kao pjevač, pjesnik, prevoditelj, konobar i DJ, neko vrijeme čak i građevinar, pisac, scenarist, skladatelj, sommelier i savjetnik za vina, od tog poznatog Ličanina može se još svašta očekivati. Energije ima za još deset života, a kreativnosti i dobre volje nikada mu ne manjka.