Nakon što je Mile Mrvalj, predsjednik udruge Fajter koja se brine o beskućnicima i bori za njihova prava i bolje uvjete života, putem Facebooka za 10. listopada, Svjetski dan beskućnika, najavio 24-satni prosvjed i štrajk glađu ispred zgrade Ministarstva unutarnjih poslova, ministar Davor Božinović pozvao ga je prošlog ponedjeljka na sastanak kako bi mu priopćio zahtjeve te populacije. Od prosvjeda je Mrvalj zbog toga odustao jer je, kako kaže, svoj cilj ostvario – prvi put se sastao sa samim ministrom.

Mile Mrvalj, Sarajlija koji u Zagrebu živi 11 godina od kojih je prve tri i pol godine bio beskućnik, za Nacional je detaljnije opisao koja je dva zahtjeva predočio ministru:

“Bio sam najavio ekstremnu mjeru – prosvjed i štrajk glađu – jer je nužno da se glas beskućnika čuje, ali zahvaljujem ministru Božinoviću što je imao razumijevanja pa sam od te akcije mogao odustati. Prvi zahtjev koji sam prezentirao ministru jest ukidanje zakona o skitnji i kažnjavanja beskućnika, prema tom zakonu, na izgon iz Zagreba. Vi ste putnik, primjerice, na Autobusnom kolodvoru možete se odmoriti između putovanja i slično. Ako se beskućnik nađe na kolodvoru jer mu je toplo ili hladno, ovisno o godišnjem dobu, policija ga odmah otjera i postoji mogućnost da takvu osobu odvedu prekršajnom sucu ili na psihijatrijski odjel, bez privole te osobe. To je niz problema”.

Drugi zahtjev koji je Mile Mrvalj u ime beskućnika iznio ministru Božinoviću jest da se beskućnicima osobna iskaznica ne uvjetuje mjestom prebivališta. Na njegovo veliko zadovoljstvo, kaže, ministar Božinović spreman je predložiti Saboru, u paketu izmjena prekršajnih zakona, ukidanje odredbe koja se u zakonu o skitnji odnosi na beskućnike. Mrvalj je iznio prijedlog da se beskućnicima izdaju socijalne osobne iskaznice, s rokom od godinu dana, kako bi s tom osobnom mogli ostvariti sva prava, socijalna i zdravstvena. To je, međutim, složenija procedura pa su se Božinović i Mrvalj dogovorili da se u prosjeku svaka dva mjeseca sastanu radi takvih brifinga.

Mile Mrvalj je Sarajlija koji u Zagrebu živi 11 godina, a prve tri i pol godine bio je beskućnik. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Kako je Mrvalj objasnio, jedan od 27 uvjeta ulaska Hrvatske u Europsku uniju bio je i da svaki građanin ima osobnu iskaznicu. Tada je, kaže, pronađeno neko „solomonsko rješenje“, još u mandatu vlade SDP-a i partnera, pa je donesen zakon prema kojem se osobe koje nemaju adresu mogu prijaviti na adresu centra za socijalnu skrb.

“Međutim, takva osoba se može prijaviti na adresu centra za socijalnu skrb grada u kojem je živjela. Ako je iz Vinkovaca, može se prijaviti u centar u Vinkovcima, ako je iz Gline, onda na adresu glinskog centra za socijalnu skrb. Međutim, obično takve osobe dođu u veće gradove, ponajviše Zagreb, gdje imaju veću mogućnost nešto zaraditi ‘na crno’ ili skupljati boce, imaju prenoćište, pučku kuhinju, ipak je više mogućnosti da se snađu nego u maloj sredini. Sve države EU-a ne uvjetuju osobnu iskaznicu mjestom prebivališta, to je samo u Hrvatskoj. U Njemačkoj ili Francuskoj možeš biti beskućnik i spavati gdje god želiš, ali imaš osobnu iskaznicu, OIB, zdravstveno osiguranje… Suludo je uvjetovati osobnu iskaznicu mjestom prebivališta. U Francuskoj, primjerice, na osobnoj iskaznici – zato što je EU pojam „beskućnik“ izbacio kao uvredljiv i promijenio u „osoba s iskustvom teškog življenja“ – umjesto adrese piše taj podatak pa policija zna o kakvoj je osobi riječ. Zašto i Hrvatska ne može tako, da ne uvjetuje osobnu iskaznicu adresom prebivališta, a pogotovo ne adresom grada u kojem beskućnik ne živi?“ pita se Mrvalj.

Beskućnik koji nema osobnu iskaznicu, primjerice, nema pravo glasa, objašnjava Mrvalj. To su ljudi koji nemaju nikakva prava pa je zato turističku turu koju je vodio i nazvao „Nevidljivi Zagreb“, oni nisu vidljivi. Baš zato što nema potpune evidencije, broj beskućnika teško je odrediti. Može se, ističe Mrvalj, samo nagađati, ali sve ih je više, nažalost, pa je prema podacima Hrvatske mreže za beskućnike, samo u Zagrebu oko 3000 beskućnika, od kojih velika većina nema osobnu iskaznicu. Sve je više beskućnika pripadnika starije životne dobi, prije svega zbog mizerne mirovine koju većina prima. Oni su uglavnom pogođeni nekim bolestima pa ne mogu čekati na silne pretrage ili ne mogu platiti bolničko liječenje pa zapadnu u dugove, koje otplaćuju prema lihvarskim kamatama ili potpisuju ugovore o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Mnogi od njih su da bi otplatili dugove, prisiljeni prodati stanove i tako naposljetku završe na ulici.

Oba zahtjeva bazirana su na osobnoj iskaznici, ona je temelj i trebao bi je bez problema izvaditi svaki građanin Hrvatske, smatra Mrvalj. Kad bi se problem s osobnom iskaznicom riješio tako kako on predlaže i kakva je praksa u EU-u, to bi se moglo riješiti u mjesec dana. Mile Mrvalj pojašnjava:

“Kad imam osobnu iskaznicu, socijalnu pomoć primam od Ministarstva. Kakve veze ima živim li ja u Zagrebu, Vinkovcima ili negdje drugdje? Nisam na teret grada ni županije. Ako nemaš osobnu, ne možeš, naravno, otvoriti bankovni račun. Ti ljudi ne postoje, njih sustav ne vidi. Primjerice, jedan beskućnik iz Siska javio mi se za pomoć. Budući da nema osobnu iskaznicu, ne može nikome prepisati ni punomoć da obavlja stvari umjesto njega. Ja sam morao s njim ići u Sisak jer nema prihode ni dokumente, javili smo se u centar za socijalnu skrb tražeći prijavu na adresu tog centra zbog izdavanja osobne iskaznice. Potrebni su dokumenti kojima dokazujete tko ste i da ne posjedujete nikakvu imovinu, da ste na Zavodu za zapošljavanje i slično. Sve smo te dokumente predali socijalnoj radnici koja nam je rekla da se vratimo za 15-ak, 20 dana dok se dokumentacija ne provjeri. I mi se vratimo u Zagreb. Za 20 dana ponovno dođemo u Sisak, dokumentacija je provjerena. Tada smo trebali ispuniti zahtjev za izdavanjem osobne iskaznice, sve smo to ispunili i predali. Taj zahtjev se nakon toga šalje MUP-u koji treba odobriti izdavanje iskaznice i ponovno se treba čekati 20-ak dana. Vratimo se u Zagreb i ponovno se vraćamo u Sisak kada je MUP odobrio zahtjev. S tim odobrenjem odemo u MUP, platimo fotografiranje i izdavanje osobne iskaznice i kažu nam da će osobna biti gotova za 15 do 20 dana. Ponovno se vraćamo za Zagreb i nakon toga četvrti put u Sisak. Tri mjeseca i četiri odlaska u Sisak! To je samo jedan primjer birokratskih bezvezarija koje beskućnik mora proći da bi izvadio osobnu iskaznicu u gradu u kojem uopće ne živi. Da se osobna iskaznica beskućnicima izdaje tako kako ja predlažem i kako se to radi u EU-u, taj bi beskućnik i svi poput njega osobnu iskaznicu izvadili u Zagrebu. Mogao bi se prijaviti na adresu Centra za socijalnu skrb u Zagrebu.“

Ustavno pravo svake osobe je sloboda kretanja, svatko ima pravo živjeti gdje želi. Beskućnike se diskriminira na način – ti si iz Gline i ti u Glini moraš i umrijeti, ističe Mrvalj, inače ovogodišnji dobitnik Nagrade Hrvatske udruge socijalnih radnika za humanitarni rad. „Da ne govorimo o mizernoj zajamčenoj socijalnoj pomoći od 150 eura, što će netko s tim iznosom?“ pita se Mrvalj. U Sloveniji, ne moramo ići daleko, postoji program resocijalizacije beskućnika.

“Onog trenutka kad bankrotiraš, preuzimaju te, da tako kažem, centri za socijalnu skrb i dobivaš psihološku podršku i socijalnu pomoć u iznosu od 800 eura te socijalni stan. Usporedo s tim ideš na prekvalifikaciju i ti si šest mjeseci kasnije na nogama, na tržištu rada, a psihološku pomoć si primio i sustav te dignuo. Plaćaš porez, imaš plaću, svoj si čovjek. U Hrvatskoj ne možeš biti čovjek ako primaš 150 eura”, zaključio je Mile Mrvalj.