[quote_box_center]

• Hladno pivo na glazbenoj je sceni punih 27 godina

• Izdali su sedam studijskih albuma, tri albuma snimljena uživo i dva DVD-a

• Neposredno uoči izlaska osmog studijskog albuma Mile Kekin ispričao je za Nacional gdje pronalazi inspiraciju, zašto mu je važan aktivizam i sprema li se otići iz Hrvatske

[/quote_box_center]

Hladno pivo na glazbenoj je sceni punih 27 godina. Izdali su sedam studijskih albuma, tri albuma snimljena uživo i dva DVD-a. Na Jarunu su okupili 30.000 ljudi na svom koncertu, a svaki njihov veliki dvoranski koncert pravi je spektakl. Unatoč velikoj popularnosti, kako bi se na neki način odužili svojoj najvjernijoj publici, krajem prošle godine nastupili su u klubu KSET, izvodeći pjesme sa svog prvog albuma “Džinovski”, vraćajući se korijenima punka. Iako su se od samog punka relativno brzo odmaknuli, filozofija punka i britki tekstovi ostali su njihov zaštitni znak. Mile Kekin, pjevač i tekstopisac grupe, svojim stavovima i aktivizmom privlači najviše pozornosti.

Pjevač grupe Hladno pivo

U razgovoru za Nacional pitali smo ga, uz ostalo, što ga je inspiriralo za pjesme na novom albumu “Dani zatvorenih vrata”, kako je uspio ispričati povijest Hrvatske u samo tri minute, te sprema li se otići iz Hrvatske.

NACIONAL: Je li bilo teško opstati u poslu kojim se bavite već punih 27 godina?

Da, jest. Bilo je nekoliko trenutaka kad smo mislili da to više nema smisla. Kad se nakon deset godina sviranja vraćaš sa svirke na kojoj si potrošio vlastiti novac kako bi svirao. Kad te uzdrmaju potresi jer si ostao bez jednog člana benda. Kad misliš da više nikad nećeš napisati pjesmu, da si sve već rekao. Kad sviraš u nekom prostoru pred desetak ljudi, a neki dan prije napunio ga je neki narodnjak koji je došao samo s CD-om. Dođe ti da se zapitaš ima li to čime se baviš nekog smisla i želi li uopće netko čuti to što mi radimo.

NACIONAL: Zanimljivo je da se novi album “Dani zatvorenih vrata” bavi istim temama kojima se bavite već 27 godina. Znači li to da se ništa nije promijenilo u tih 27 godina?

To znači samo da pjesme piše isti čovjek. Svaki autor ima neke svoje frustracije koje provlači kroz pjesme, opsesiju istim temama. Kad smo nedavno u KSET-u imali koncert “Evo vam Džinovski”, gdje smo svirali pjesme s prvog albuma, dok sam pjevao pjesmu “Diznilend”, shvatio sam da se ništa nije promijenilo otkad je ta pjesma napisana, što je doista zastrašujuće. To je bilo ’92. ili ’93. kad sam pjevao “Rahitični je starac rekao za novine da će za pola stoljeća ovdje biti Diznilend”. Prošlo je od tada skoro četvrt stoljeća i još nam uvijek obećavaju da će biti dobro. Znači da u tom konstantnom kritiziranju političara i društvene elite prođe dobar dio života, a ništa se nije promijenilo. Čak štoviše, kad malo pogledam oko sebe, ne vidim da smo nešto napredovali osim što smo se izvukli iz rata. Ali hajde, barem to, i to je velika stvar.

NACIONAL: Je li i naslov albuma “Dani zatvorenih vrata” kritika današnjeg društva?

Mislim da taj naslov funkcionira na više nivoa. Prvo, od onoga međususjedskog, jer puno manje komuniciramo, a opet je malo i voajerski, jer je ljudski da nas zanima što se događa kod susjeda, što vozi, svađa li se često sa ženom, ima li više ili manje para, gdje ljetuje. S druge strane, sve je više zatvorenih vrata, kad hodaš kroz centar grada, čini mi se da je sve više dućana koji su zatvoreni zbog “inventure”. To je doba u kojem živimo pa nam se učinio dobar naslov i dobar krov za svih 15 pjesama koliko će ih biti na albumu.

NACIONAL: Pjesme i zvuk novog albuma uvelike podsjećaju na vaš prvi album “Džinovski”. Je li vam to bio cilj?

Nismo se uopće htjeli vratiti unatrag, ali nam mnogi koji su imali prilike čuti album govore da ih podsjeća na rano Hladno pivo. Što zbog tema, što zbog sounda. Za to su više “krivi” Jura i Pavle, producenti koji su rekli da nam treba drukčiji zvuk. Snimili su nas u rekordno brzom roku, bez puno dotjerivanja. Čak su i ostavili neke male greškice koje bi mogli čuti ljudi istančanog sluha.

Njima je bilo bitno da uhvate našu energiju i mislim da su u tome uspjeli. Mi smo jako zadovoljni. Meni je bitno da postoji odmak od prethodnog. Ako već imamo istog pjevača, istog gitarista, istog basista, neka barem priča bude malo drukčija. Mi smo bend koji vjeruje da bi album trebao imati neki svoj koncept, neku priču, da bi trebao biti više od skupa singlova. Mislim da su nam Jura i Pavle dosta pomogli da dobijemo moćan sound, a opet drukčiji od zvuka sa “Svijeta glamura”.

NACIONAL: Može li se reći da ste na novom albumu još sarkastičniji nego na “Svijetu glamura”? U pjesmi “Firma” npr. pjevate: “Bog, domovina, nacija, svi na pod, ovo je privatizacija, napravite mjesta za obitelji dvjesta.”

Ta pjesma, u nepune tri minute, opisuje ne samo stanje, nego i kako je do tog stanja došlo. Glazba ima nevjerojatnu moć da u jako malo vremena jako puno kaže. Jednoga dana kad me moja djeca budu pitala što se to zapravo događalo tijekom privatizacije 90-ih i kako su monteri centralnog grijanja postali naftni tajkuni, moći ću im pustiti tu pjesmu i dalje nastaviti gledati tekmu ili rješavati križaljku. Dogodilo se to da svakih nekoliko godina “mi padamo bez ispaljenog metka na staru foru novog početka”. S jedne strane to može biti jako pozitivna stvar, ako novoizabrana politička elita uspije iskoristiti taj trenutak zanosa. Ali dosad je svaka, pa i trenutačna vlada, uspjela to prokockati, ugađajući svima, taktizirajući i zapetljavajući se u te svoje politikantske igrice, zapošljavajući rođake i ulizice.

NACIONAL: Pjesma “Stari šajser” bavi se temom starosjedioca lokalpatriota. Je li mentalitet koji opisujete u toj pjesmi možda i jedan od ključnih problema ovih prostora?

Ne bih volio da to ljudi pogrešno protumače. Oni koji su čuli tu pjesmu već su ju kojekako interpretirali i shvatili na svoj način. Strah me da ljudi ne shvate tu pjesmu kao himnu ksenofobije, iako mi to uopće nije bila namjera. Nezgodno je kad te kao tekstopisca ljudi pogrešno shvate pa se može dogoditi da na kraju ta pjesma postane himna desničarskih udruga. Ideja za tu pjesmu nastala je nakon filma “Grand Torino” Clinta Eastwooda. On je taj stari šajser, a njegov prezir nije prezir prema onima drugih i čudnih imena, nego prezir prema mladosti i strah da će ga gurnuti u stranu. To je kao kad ujutro čuješ komentar u tramvaju: “Kaj se moraju ovi penzići baš sad voziti?” Pa kad bi nama mlađima odgovaralo da penzići idu na plac, na poštu, u banku? Trebaju li oni to obaviti prijepodne ili poslijepodne? To je nepoštivanje starijih. Ja sebe jednog dana više vidim kao starog šajsera, a ne starog ljigavca.

MILE KEKIN I ČLANOVI HLADNOG PIVA: ZORAN SUBOŠIĆ-ZOKI, MILKO KIŠ-DEDA, KREŠIMIR ŠOKEC-ŠOKI I MLADEN SUBOŠIĆ-SUBA

NACIONAL: Više je nego zanimljiv naslov pjesme “Mojoj majici”, gdje ste se na samoironičan način od srca nasmijali modnom trendu majica s porukama.

To je jedna autoironija o našem miljeu gdje olako izričeš poruke bez ikakve opasnosti. Nije me strah priznati da mi je inspiracija bio Damir Avdić koji je pisao o ratnicima za tipkovnicom na prvoj fronti. On je to jako lijepo ocrtao. To su zapravo pjesme sličnih tema, samo ispričane drugim riječima. Ta angažiranost bez rizika. Naslov je smislio Šoki, naš basist, što me potpuno oduševilo.

NACIONAL: Od ostatka albuma odskače pjesma “Lijepa riječ“. Osim optimizmom i laganim ritmom, pjesma i porukom pomalo podsjeća na Gibonnijevu “Oprosti”.

Ha, ha, ha… Hm, pa da. Tu sam pjesmu donio na probu i jako smo ju brzo uvježbali. Moram se zahvaliti svom mobitelu jer mi je pomogao da ju snimim u pravom trenutku. Nakon više od mjesec dana naletio sam na nju i oduševio se feelingom i Zokijevom solažom. Tu smo pjesmu jako malo mijenjali od trenutka kad je nastala. Ona govori o ljudima u dugim vezama. Često ti jezik kaže nešto što mozak nije dovoljno procesuirao pa se cijelu noć stišćeš u toj nekoj tjeskobi i čekaš jutro da kažeš sorry.

NACIONAL: Nedostaje li u Hrvatskoj političkoj i društvenoj zbilji općenito malo više lijepih riječi?

Imam osjećaj da je zavadi pa vladaj, koliko god to ružno zvučalo, postao kod nas način upravljanja. Dolaženje na vlast i zadržavanja vlasti. Sad kad sam vidio što se događa u Rusiji nakon ubojstva Njemcova, kad je jedan od ljudi, koji je izišao na ulicu da izrazi svoje nezadovoljstvo, rekao da je to ubojstvo proizvod načina vladanja. Kad se oni drugog mišljenja i uvjerenja proglašavaju neprijateljima. U takvoj atmosferi lako može poteći krv. Jako je malo lijepih riječi. Puno je više podjela. Zato mislim da ovo stanje uopće nije bezopasno.

NACIONAL: Koliko su danas važni takvi tekstovi u popularnoj glazbi? Koliko vas publika voli zbog tekstova, a koliko zbog glazbe koju svirate?

Podjednako, rekao bih. Moji su tekstovi jasni i svima shvatljivi. Nema tu puno okolišanja. Želim izreći svoj stav pa kome se ne sviđa, neka prebaci na drugu radiostanicu. U jednom sam trenutku shvatio, negdje nakon albuma “Knjiga žalbe”, da ne želim biti svima simpatičan, nego ću radije biti stari šajser i želim da me neki ljudi pošteno mrze ako ću se time zbog toga osjećati manje prostitutkom. Hoću reći svoj stav i gdje stojim što se tiče homoseksualnih brakova, ljevice i desnice, vjeronauka u školama, ali i žena, muškaraca, frendova, lažnih frendova i svega drugoga. Ne želim pomoću kalkulatora stalno računati koliko ću svojom izjavom, ovom ili onom, smanjiti broj naših potencijalnih slušatelja. To je jedan luksuz i to jedino može čovjeku donijeti neku sretnu starost. Da znaš da se nisi baš previše prostituirao. Možda si tu i tamo morao napraviti neki kompromis koji ti nije bio po volji, ali kad zaokružiš svoju priču, da možeš reći da si čist pred samim sobom i pred djecom u trenutku kad me budu pitala gdje sam bio kad su se donosili ksenofobni zakoni i kad su se održavali ksenofobni referendumi. Tada ću im mirno reći da sam bio protiv toga. Ponekad ideš spremno i otvoreno u neke ratove za koje znaš da ćeš ih izgubiti, ali s tim nemam nikakvih problema. U takvom društvu živimo. Kad takvih stvari bude previše, prestat ću se baviti ovim poslom. Meni su glazba i ideologija uvijek išle ruku pod ruku. Svi bendovi koje sam slušao bili su bendovi sa stavom.

NACIONAL: Koliko je važan aktivizam kod vas, kao i uopće kod bendova koji žele poslati neku konkretnu poruku?

Meni je aktivizam važan jer bih u protivnom ostao bez izvora iz kojeg se napajam idejama. Kad bih se pomirio s tim da je loše i da će biti sve gore, i da su ljudi takvi kakvi jesu, vjerojatno bih prestao pisati pjesme. Ne bi to više imalo smisla. Meni je ideja crpiti inspiraciju iz svih aspekata života. I iz sretnih brakova, iz nesretnih brakova, iz situacija kad ti se piša, a tramvaj ne dolazi, iz situacija kad ne shvaćaš zašto drugi ljudi toliko mrze… Želim da mi kao bend prikažemo što širi dijapazon ljudskih odnosa. Imaš za svaku životnu situaciju neku pjesmu koja će te možda u tom trenutku pogoditi. Ne mora nužno biti politička. Meni su bendovi koji stalno “drve” o politici malo dosadni. Na ovom će albumu biti i puno osobnih, nevažnih minijatura i nekoliko lijepih pjesama o ženama i muškarcima. A to ne moraju uvijek biti ljubavne pjesme.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste dosad promijenili čak pet diskografskih kuća (Croatia Records, T.R.I.P. Records, Jabukaton, Dancing Bear i Menart Records). Novi album objavljujete za vlastitu etiketu Gajba Records. Što to znači za Hladno pivo?

U jednom smo trenutku zaključili da smo već napravili sve što je trebalo. Bili smo u svim vrstama odnosa s diskografima, i u klasičnim i u najperverznijim, i u dosadno-ziheraškim. Sad smo zato odlučili izbaciti tog posrednika i napraviti sami sve od početka do kraja. Od snimanja do proizvodnje CD-a. “Dani zatvorenih vrata” bit će prvo izdanje diskografske kuće Gajba Records, naše diskografske kuće. Jako sam uzbuđen zbog toga. Kad se malo baciš u te vode, jako puno naučiš. Pokrenut ćemo web shop gdje će ljudi moći za manje love kupiti album u digitalnom obliku i u CD formatu. Organizirat ćemo i preorder pa će fanovi od 1. travnja moći naručiti da im CD stigne poštom, potpisan od benda. Nije da se nadamo nekoj velikoj zaradi jer sam format CD-a nije više tako aktualan, ali barem više nećemo morati dolaziti na sastanke s izdavačem nego ćemo sami o svemu odlučivati. Sloboda nije jeftina, ali usrećuje.

NACIONAL: Je li to budućnost glazbe kakvu zamišljate? Umjetnik stvori glazbu i sam ju distribuira slušateljima?

To sam predložio bendu – zahvaljujem im što su to prihvatili – nakon što sam surfao po internetu i shvatio da su vani svi presretni zbog digitalnog doba. Svi hvale internet kao medij i oduševljeni su novim mogućnostima. Kod nas se svi samo žale kako je internet uništio prodaju CD-a. Tu nastaje, blago rečeno, diskrepancija. Vani postoje svi ti zadovoljni izvođači koji uspijevaju doći do svoje publike bez posrednika pa zašto ne bismo mogli i mi. Uostalom, danas u Hrvatskoj već ima masa bendova koji pune Dom sportova a nemaju svog izdavača. I Dubioza kolektiv napustio je klasičnu prodaju CD-a. Čini mi se da treba malo mrdnuti. Nama je trebalo malo više vremena jer smo već postali tromi mamuti u ovom poslu.

NACIONAL: Znači li to da diskografske kuće u Hrvatskoj doista ne razumiju što se događa oko njih?

Diskografi su zbog pada prodaje primorani proširiti asortiman robe. Ne prodaju više samo CD-e nego i dječje igračke, knjige itd. Možda sam u krivu, ali čini mi se da će sve više streaming servisa i sve više download servisa sklapati ugovore direktno s izvođačima i autorima, a izdavači će više služiti kao neka PR agencija. Na duge staze to može biti samo dobro za bendove. Naravno, ako se uspiju snaći.

NACIONAL: Vaš prethodni album “Svijet glamura” izazvao je svojevrsne polemike o tome je li Hladno pivo još uvijek punk bend ili nije. Koliko vam je važan punk u glazbi kad ju stvarate i koliko je sam punk utjecao na vas kao autora?

Nikad ja nisam bio neki panker. Mi smo punk počeli svirati iz nužnosti. Nismo znali svirati niti sam ja znao pjevati. To nam je bila idealna forma. Što kraće pjesme. Kako smo s vremenom ipak malo bolje naučili svirati, istraživali smo nove glazbene pravce. Mislim da ne bismo opstali da smo se držali samo punka. Dosadilo bi nam. Pankeri su zapravo jako veliki tradicionalisti, što je dosta čudno. Postoje točna pravila kako panker mora pjevati, izgledati i koliko mora popiti. Mi smo često namjerno razočarali svoje obožavatelje. Na kraju je ipak važniji sadržaj od forme.

NACIONAL: Koliko je na vas utjecao odnedavno opet jako često spominjani novi val?

Vjerojatno je dosta utjecao jer su to bile naše formativne godine, te 80-e. Svirali smo pjesme Haustora, Filma i Azre na akustičnim gitarama. Na mene je kao tekstopisca najviše utjecala Azra, ali i Riblja čorba, EKV, Zabranjeno pušenje. Ne može ti strani bend pokazati kako se rade tekstovi. Mora to biti neki domaći bend. Malo zabrinjava kad mladi bendovi pjevaju na engleskom. Mislim da je materinji jezik najdirektniji način da pogodiš slušatelja u žicu.

NACIONAL: Ima li danas tekstopisaca koji zaslužuju vašu pažnju?

Od novih bendova jako mi se sviđa grupa M.O.R.T. Bolji su mi uživo nego na albumu. Sviđaju mi se Dječaci, čije su mi neke pjesme jako višeslojne, pa čak i lirske. Od onih sa stažem sviđa mi se TBF, jer je Saša Antić jedan od top tekstopisaca. Sviđa mi se i Miki Solus, jer je jako duhovit i prepoznatljiv. Nedavno sam se našao s jednim mladim bendom, 16-godišnjacima koji su sa mnom htjeli popiti pivo da im kažem nekoliko pametnih. Rekao sam im odmah da im nemam baš što pametno reći, ali da pokušaju biti prepoznatljivi i da izbjegavaju šablone. Postoji u svakom poslu to zanatsko znanje, a postoji i ono kad ti radiš nešto što nije radio nitko prije tebe.

NACIONAL: Glumili ste u seriji “Bitange i princeze” i u nekoliko igranih filmova. Jeste li razmišljali o tome da se konkretnije i više posvetite glumi?

Nikada. Ja sam ionako sporedni glumac i ne bih mogao biti neki glavni lik. Baveći se glumom upoznaješ glumce pa shvatiš da su oni jednostavno puno bolji od tebe. Oni su bolji u tome. Oni su talentirani. Kao i s pisanjem blogova. Ja mogu na nekom blogu biti duhovit, manje ili više, pametan. Ali Ante Tomić je bolji od mene jer je pisac. On to bolje radi. Kod njega ima više finesa nego kod mene.

NACIONAL: Međutim, neko ste vrijeme pisali kolumnu koja je bila vrlo čitana.

Da, ali meni nije dovoljno da me drugi cijene, nego i ja želim biti zadovoljan onim što sam napisao.

NACIONAL: A niste bili zadovoljni?

Nisam. Čitao sam nakon nekog vremena te svoje tekstove i shvatio da to baš i nije nešto. A taj problem nemam s pjesmama. Napišem neku pjesmu i nakon nekoliko godina i dalje sam sretan kako zvuči uživo. To mi je bitno. Da na duge staze to drži vodu, jer tek onda znam tko sam i što sam, a ja sam prije svega storyteller – tekstopisac. Ja znam što najbolje radim i mislim da je to ključ sreće. Da znaš što ti ide i da se time baviš. Ne kažem da neću rado prihvatiti malu ulogu ako mi zvuči zanimljivo, ali nikad sebe ne bih nazvao glumcem. Općenito mi malo ide na živce ta reality-show ideja da svi mogu plesati, kuhati, pjevati, glumiti i biti predsjednički kandidati. Moj dobar drug taj je simptom nazvao balkanskim viškom samopouzdanja, tipičnim za ove prostore.

NACIONAL: Publika vas doživljava kao pjevača i tekstopisca Hladnog piva, ali kad niste s bendom i na pozornici, kakav ste suprug i otac?

Svoj obiteljski život ne volim eksponirati. Nikad se nisam slikao s familijom kraj kuhinje. Ne zanima me ta vrsta eksponiranja. Naravno, kad prošećem centrom grada s obitelji, ne mogu izbjeći da me fotografiraju. Mislim da sam najobičniji i najdosadniji lik u čijem privatnom životu nema bogzna što previše uzbudljivo. Imam ženu, dvoje djece, živimo u stanu od 77 m2 za koji otplaćujemo kredit, srećom u eurima. Nema ništa posebno osim što je moje radno vrijeme malo drukčije pa vikendom često nisam s familijom, ali ima više vremena kroz tjedan. Djeca me možda malo češće vide na televiziji nego neka druga djeca svoje roditelje.

NACIONAL: Nedavno su mediji interpretirali jednu vašu izjavu tako da je ispalo kako odlazite iz Hrvatske. Što se zapravo dogodilo?

Ostao sam zaprepašten! Za jedan dnevni list pitali su me razmišljam li o odlasku iz Hrvatske, a ja sam odgovorio da mi to ponekad prođe kroz glavu, posebno kad vidim kako se nikud ne mičemo, normalno je da razmišljam. Na kraju je ispala velika frka oko toga. Zanimljivo je kako su ljudi nekritični pri čitanju.

Pogotovo u čitanju raznih internetskih portala koji su specijalizirani za poremećene ljude. Lijepo je da imaju neko svoje lječilište i pune se prezirom i uzajamnom mržnjom, jalom, zavišću, ali… To je bilo najčitanije što sam ikad napisao obraćajući se publici da objasnim što sam zapravo mislio.

Možeš pričati o novom albumu, o novim pjesmama, ali to neće nikada biti toliko čitano na tim portalima kao neka takva gluparija. Što gluplje, to čitanije. Ako me sada pitate koje su mi danas najveće brige, doista me jako zabrinjava što mladi ljudi odlaze iz Hrvatske.

Puno je mojih prijatelja otišlo živjeti van. Prije dvije godine proveo sam tri mjeseca u Kanadi gdje sam sreo jako puno mladih iz Hrvatske, ali i s Balkana, koji su tamo došli na godinu dana i bore se da ostanu u Kanadi. Kanada nije baš previše klimatski ugodna zemlja. To me frustriralo. Onda se vratiš ovamo i vidiš da ljudi i dalje briju na prošlost, na gluposti, na rat i na Jugoslaviju i stvarno ti dođe u jednom trenutku da svakog ponaosob prodrmaš, opališ dva-tri šamara i kažeš mu da se probudi jer je 2015. godina. Iz te silne frustracije nastala je pjesma “Dan oslobođenja” s novog albuma koja baš govori o tome na jedan malo ludo-veselo-shizofreni način.

Ni ja ne mogu reći da možda jednog dana neću otići živjeti nekamo drugamo, ali želim da to bude zbog nekih drugih razloga, a ne besperspektivnosti. Za ovu se zemlju treba boriti, a muzičari to mogu tako što će narodu biti ogledalo u kojemu neće uvijek izgledati najpametniji, da malo zadirkuju, da malo tješe, ali i da ohrabruju kad treba.