Mile Kekin, osnivač i frontmen grupe Hladno pivo, politički se angažirao i na ovim parlamentarnim izborima bit će kandidat lijevo-zelene koalicije okupljene oko platforme Možemo! – koju čine Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je NAŠ i Za grad – u sedmoj izbornoj jedinici. Kandidatkinja iste koalicije je i njegova supruga Ivana, doktorica znanosti, liječnica-psihijatrica na Rebru, inače jedna od osnivačica Nove ljevice.

Rođen u Brettenu, Kekin je prvi dio djetinjstva proveo u Njemačkoj. U sedmom razredu roditelji su ga poslali u Tuzlu, gdje je završio osnovnu školu, a onda se s majkom i bratom preselio u zagrebačke Gajnice. Nakon smrti oca majka se morala vratiti u Njemačku kako bi prehranila obitelj, a Mile je u dobi od 15 godina ostao sam. Diplomirao je njemački i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i kratko radio kao profesor u školi stranih jezika. Još kao tinejdžer počeo je svirati gitaru i bio je pod utjecajem popularnih rock i punk bendova. S prijateljima je 1988. osnovao bend Hladno pivo, poznat po žestokim i politički angažiranim skladbama koje su i danas aktualne. Sve ostalo je povijest.

Kekin se okušao i kao glumac u TV serijama i filmovima te je posuđivao glas u crtićima. Inače, Hladno pivo upravo na dan predizborne šutnje ima svoj tradicionalni koncert u Gajnicama, koji je dogovoren puno prije no što je Kekin odlučio ući u politiku i prije no što je određen datum parlamentarnih izbora. U razgovoru za Nacional Mile Kekin je objasnio svoje razloge ulaska u politiku i analizirao kandidaturu platforme Možemo! na predstojećim izborima.

NACIONAL: Glazbenici, komičari, glumci sve se više politički angažiraju. To nije trend samo u Hrvatskoj, već i svijetu. Zašto je tako, što politika time dobiva, a što dobivaju oni koji su već ionako popularni, poput vas?

Ne mislim da bih mogao nešto dobiti, a popularnost sigurno ne trebam. Osim toga, čini mi se da nije osobito lukrativno ulaziti u stranku s lijevog političkog spektra jer, kao što je poznato, tu novca baš i nema. Što se tiče financija, to mi sigurno neće donijeti ništa dobro jer bih mogao doći na neke crne liste. A što bi politika mogla dobiti od mene? Pa, za početak, ova će koalicija dobiti veću pažnju medija i novinara, jer su pjevači, komičari, zabavljači sigurno zanimljivi kad se uključe u neku političku stranku. Rekao bih da svoju prepoznatljivost i popularnost, koju sam inače koristio za neke sponzorske ugovore, ovoga puta ulažem kao osobni kapital u jednu političku opciju koja je dokazala da nudi nešto novo i želi poboljšati društvo u kojem živimo. Sa suprugom Ivanom, koja je liječnica na Rebru i doktorica znanosti pa joj politika isto tako ne treba radi nekih osobnih probitaka, donio sam takvu odluku jer vjerujemo u ideale nekog općeg dobra na koje su posljednjih desetljeća vladajuće političke elite zaboravile. Možda je to naivno, ali želimo barem pokušati promijeniti ovo društvo nabolje. Naime, došao je taj trenutak u kojem čovjek shvati da nitko neće napraviti neke stvari umjesto njega. Ipak se približavam pedesetoj i kada se okrenem oko sebe i vidim da se u posljednjih trideset godina ništa nije popravilo, već upravo obrnuto – da stvari idu nagore, da vlakovi voze sporije, da u se u glavnom gradu nije izgradio ni kilometar novih tramvajskih pruga, da nedostaju biciklističke staze i da, naravno, u ekonomskom smislu rovarimo po dnu Europske unije i natječemo se s Bugarskom za posljednje mjesto – onda shvaćam da ne mogu samo sjediti i gledati kako zemlju vode političke stranke koje su je do toga i dovele.

NACIONAL: Rekli ste da je pjesma „Politika me u životu pratila u stopu“, nastala 1999., bolno aktualna i danas. Znameniti stih je „kad se stisnem uz tvoje toplo dupe, meni je super“. Znači li to da je u međuvremenu stasala nova generacija političkih uguza? Jeste li, pišući tu pjesmu, imali nekog posebnog na umu i možete li napraviti paralele s današnjom generacijom političara?

Zanimljiva je ta interpretacija. Ja sam zapravo taj stih pisao eskapistički, upravo kao bijeg od politike, kako želim pobjeći od svih tih faca i to mi uspijeva jedino kad se navečer stisnem uz njeno toplo dupe. Sad ste mi otvorili oči – doista bi se to moglo tumačiti kao rektalni alpinizam, zbog kojeg se vode oštre polemike ovih dana. No doista, od politike su se mnogi okoristili, a osobito oni koji nikada nisu radili nijedan drugi posao. Takvi ljudi, zbog manjka osobnog integriteta i zbog osobne koristi, postaju žetončići kojima se trguje, koji skaču iz jedne stranke u drugu, mijenjaju kapute i jednako bespogovorno služe svakom novom šefu svoje stranke. Od 1999. svakako je stasala nova generacija, posebno među HDZ-ovcima. Čini mi se da je generacija model 2.0, još je bezobzirnija i beskrupuloznija. Ne pamtim vladu iz koje je toliko ministara smijenjeno zbog sumnje na korupciju. To samo dokazuje da smo i mi kao društvo inficirani apatijom i da uslijed tolike inflacije afera ne možemo ni reagirati, da smo kao glasači otupjeli na sve to i samo sliježemo ramenima. A to i je najopasnije. Najveće HDZ-ovo postignuće, iako početak ove rečenice zvuči kao dobar vic, upravo je u tome što su građanima ukrali vjeru u parlamentarnu demokraciju i politiku kao takvu. Ekipu okupljenu oko platforme Možemo! čine ljudi koji su dosadašnjim radom u svojim profesijama, ali i kao opozicija u Skupštini, dokazali da politika može biti častan posao.

NACIONAL: Baš zbog te apatije građanska Hrvatska rijetko se diže i izlazi na ulice. Prepričavali ste kako ste na dan prosvjeda za Stojedinicu 1996. sa svojim đacima iz škole stranih jezika otišli na Trg…

Da, taj sat sam otkazao, rekao da nema nastave njemačkog i pozvao ih sve da se pridruže skupu. Tada smo doista mislili da nešto mijenjamo. Nažalost, u Hrvatskoj je premalo takvih masovnih građanskih okupljanja, a ljudima to treba. Kao što im je trebao i skup za kurikularnu reformu. Ljudima je potrebna ideja da mogu nešto promijeniti, da postoje drugačiji političari, da još uvijek postoje iskrenost i borba za ideale… To doživljavam svakodnevno na ulici i ljudi mi prilaze i zahvaljuju mi što sam se odlučio aktivirati u politici, za pravu stvar.

NACIONAL: Za razliku od većine glazbene scene, vaše su pjesme oduvijek politički angažirane. No zašto ste se baš sada odlučili aktivirati na političkoj sceni? Je li presudna bila situacija u Zagrebu nakon potresa, korupcija koja je konstanta i za ovu vladu ili nesposobnost opozicije, poput SDP-a, da se tome suprotstavi karizmatičnim liderima i konstruktivnim političkim programima?

Okidač mi je bilo sve pomalo. No ipak bih izdvojio taj trenutak nakon potresa, koji je moja supruga opisala kao ponoć u bajci o Pepeljugi, kada se kočija pretvara u bundevu. Tada smo na vlastitoj koži osjetili da smo živjeli u nekoj iluziji da postoji neka organizirana država, neka gradska vlast koja je spremna na izvanredne situacije, neke institucije koje znaju što treba raditi. No sudeći po kaosu koji je nastao, ništa od toga ne postoji. Postoji, doduše, Kalinićev ured za katastrofe. A onda je uslijedilo raspuštanje Sabora bez donošenja zakona o obnovi, kada je postalo jasno da političkoj eliti i na vlasti i u prividnoj opoziciji građani ništa ne znače. Postalo je jasno da ako sami ne preuzmemo odgovornost, nitko neće rješavati naše probleme. Da ja mogu mijenjati stvari pišući pjesme, da mogu tako mijenjati zakone, pisao bih svakoga tjedna novi album. Neskromno vjerujem da sam svojim pjesmama možda utjecao na svoje fanove koji su onda postali osviješteni građani. Ali to očito nije dovoljno. Presudan način promjene društva u parlamentarnoj demokraciji upravo je kroz parlament, odnosno kroz Hrvatski sabor. Zato više ne želim biti pasivni promatrač, odnosno kroničar događanja kojima svjedočim, i odlučio sam preuzeti odgovornost za daljnji put Hrvatske.

NACIONAL: Je li vas netko nagovarao da pristupite toj zeleno-lijevoj opozicijskoj platformi? 

Ja sam, na svoj način, već godinama dio zelene i lijeve scene u Hrvatskoj. Iskreno, tada sam pred Sabor došao kao obični građanin, pružiti podršku akciji Možemo! i partnera, koja je upozorila na sramotno raspuštanje Sabora bez da su građani dobili najnužniju pomoć, čak i bez informacije što će s njima biti. Čitao sam razne komentare nakon toga, recimo kako ja sigurno imam dovoljno novca da popravim svoj stan. To su zanimljive reakcije jer nekima nije jasno da čovjek neke stvari radi iz solidarnosti, zbog svojih sugrađana kojima su kuće i stanovi neuseljivi, kojima su krovovi srušeni. Moj stan nije stradao u potresu i nisam zbog toga došao pred Sabor. Iz istih razloga sudjelovao sam i u povorkama ponosa. Mi smo kao društvo inficirani i cinizmom pa se i najplemenitije namjere cinično tumače.

NACIONAL: Kritike su bile upućene i SDP-u koji je digao ruke za raspuštanje Sabora. Kakav je vaš stav prema toj stranci – s kojom ćete, na kraju, ipak vjerojatno koalirati ako uđete u Sabor?

Ta stranka se kiti lažnim imenom i prezimenom. Oni odavno nisu socijaldemokratska stranka. Zašto je nastala Nova ljevica? Zato što stara ljevica ne postoji. Hrvatskoj treba i jedna suvisla zelena stranka i drago mi je što su se svi oni spojili u zajedničku koaliciju. Glas za nas sigurno neće biti bačeni glas jer, po svim istraživanjima, imamo šanse ući u Sabor. A onda ćemo tu Saboru, kao i u Gradskoj skupštini, napraviti dar-mar. Tamo je četvero ljudi iz opozicije uspjelo svojim djelovanjem zaustaviti GUP – naravno, uz zajedničke napore udruga građana i struke – obranili su s građanima park na Savici, ukazali na brojne financijske muljaže u gradu… No bez obzira na naše opravdane zamjerke SDP-u, vjerujem da ćemo nakon izbora, kada vidimo rezultate, ako ćemo htjeti nešto mijenjati u Hrvatskoj, morati sjesti i razgovarati. Jer s drugima nemamo što razgovarati. S gužvom na desnici, gdje se natječe sto nijansi crne, nemamo doista nijednu dodirnu točku.

NACIONAL: Što biste definirali kao fokus svoga političkog djelovanja? U hitu „Firma“ zorno ste prikazali kriminalnu privatizaciju hrvatskog gospodarstva devedesetih, stihom: „Svi na pod, ovo je privatizacija!“ Međutim, iako je o tome sve rečeno i napisano, pa čak i otpjevano, ništa se promijenilo nije. Kriminalna privatizacija, koja se zakonom tretira kao ratno profiterstvo, mahom je otišla u zastaru…

Ispada da je veliki politički mislilac Ljubo Ćesić-Rojs bio u pravu kada je rekao onu legendarnu: „Tko je jamio, jamio je!“ Taj privatizacijski kriminal nema epiloga i naravno da to ostavlja gorčinu u svima nama, a ključni problem ovog društva svakako je neučinkovito pravosuđe. Dok to ne riješimo, napretka nema. Svaka reforma mora krenuti od pravosuđa. Mi ćemo svojim političkim djelovanjem nastojati utjecati na to da se taj zakon o o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počne primjenjivati, jer očito postoje dovoljno moćne političke elite kojima to nije u interesu. Treba vidjeti tko je protiv i zašto. Odnosno, zašto su oni koji su načelno za, u praksi protiv. Drugo ključno pitanje je i veća samodostatnost hrvatske poljoprivrede i gospodarstva, što se pokazalo izuzetno bitnim uslijed pandemije koronavirusa, a čemu su prepreka različiti uvoznički lobiji.

‘HDZ parazitira na povijesnom revizionizmu i nakaradnom shvaćanju domoljublja. Oni nas neprestano vraćaju na teme s kojima su sve civilizirane zemlje odavno raščistile’

NACIONAL: Lijevo-zelenu koaliciju Možemo! čine Nova ljevica, Radnička fronta, ORaH, Zagreb je NAŠ i Za grad, a okuplja mahom intelektualce i osviještene građane s ljevice. Kakvi su joj izgledi, s obzirom na to da je taj sloj društva i te kako u manjini, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim europskim zemljama i zemljama u okruženju? Zašto mislite da sada imate izgleda?

Zato što mislim da bez obzira na ideologiju i tko je lijevo a tko desno, građani tim ljudima vjeruju jer već godinama dokazuju da im je opće dobro na prvom mjestu. Za razliku od Škore i njegovih maglovitih obećanja, mi imamo vrlo konkretne zahtjeve. Neki dan smo tražili da se novi saziv Sabora ne raspušta na godišnji odmor, već da odmah nastavi s radom kako bi se što prije donio zakon o obnovi Zagreba i ostalih potresom pogođenih područja. U jednom kišnom danu uspjeli smo skupiti tri tisuće potpisa za takav zahtjev. Dakle, ljudi nas prepoznaju. Argument da intelektualna građanska manjina ne može doprijeti do srdaca i umova šireg kruga građana – ne stoji. Naša je misija, kao lijeve političke opcije, zastupati materijalne interese većine ljudi u ovoj zemlji, a to su oni koji živi od svog rada, koji su obespravljeni, koji spajaju kraj s krajem… Mi jesmo malo hendikepirani jer nemamo novca za jumbo plakate i veliku kampanju. Zato ćemo organizirati akcije, a ja ću, kao što sam rekao, uložiti i svoj privatni kapital – dakle, svoju prepoznatljivost u javnosti – da pomognem. Možda padne i neka svirka, ali to ne mogu još točno najaviti. Vjerujem da imamo kapaciteta privući i ljude koji sebe nisu smatrali ljevičarima ili zelenima, ali vjeruju u naše poštenje i sposobnost ljudi koji su u svojoj dosadašnjoj karijeri pisali zakone, izvlačili novac iz europskih fondova za projekte, tu je i Damir Bakić, profesor s PMF-a koji je trebao postati rektor da je ovo pristojna država, dakle ljudi koji su u svom poslu dokazali svoju sposobnost. Reći za njih da su aktivisti, zanesenjaci s cvijetom u kosi koji se nisu u stanju ozbiljno baviti politikom, veliko je podcjenjivanje. Vjerujem da imamo snage potaknuti ovo društvo, koje se stalno vrti ukrug, da krene naprijed.

NACIONAL: Zajedničko vam je u toj zeleno-lijevoj koaliciji i to što niste baš mladi. Josipa Rimac ušla je u HDZ sa 16 godina, a vi tek s 50 ulazite u politiku. Ona je očito znala tko pobjeđuje.

Da, s te strane moram priznati da je puno naprednija od mene. Netko je negdje napisao: „Nikola Tesla je već s 19 odlučio napustiti Hrvatsku. Koji genijalac!“ Šalim se jer nama je, naravno, cilj da naša djeca ostanu u ovoj zemlji i da mi tu ostanemo i damo aktivni doprinos pozitivnim promjenama. A do promjena se ne može doći ako stalno birate iste. Einstein je glupost definirao kao ponavljanje istih postupaka i očekivanje različitih rezultata. To je jednostavno i jasno rečeno. Hrvatski birači konstantno zaokružuju desno ili još desnije i konstantno se vrtimo ukrug. Prema svim istraživanjima najkorumpiranija smo zemlja u Europi, na europskom smo ekonomskom dnu, u pravosuđe građani imaju najmanje povjerenja. Dakle, po svemu smo najgori iako imamo bogate prirodne resurse kojima trebamo održivo upravljati i puno mladih i sposobnih ljudi kojima treba dati šansu i zadržati ih u zemlji. Umjesto toga mi uporno zaokružujemo one koji parazitiraju na prošlim ratovima, na mržnji prema drugačijima, na isključivosti. I što je najgore, na vlasti su konstantno oni koji su uspjeli staviti monopol na domoljublje. Pravi domoljubi su oni koji su ostali ovdje, koji ukazuju i na kriminal i na korupciju i oni koji su spremni boriti se za svoje ideale.

NACIONAL: Jeste li u doba kada je nastajalo Hladno pivo kao buntovnički bend, mogli očekivati da će se Hrvatska 2020. baviti temama kao što su legalizacija pozdrava „za dom spremni“ na početku „Čavoglava“, komemoracija ustaškim vojnicima u Gračanima ili antifašizam s figom u džepu? Rođeni ste i veliki dio djetinjstva proveli ste u Njemačkoj. Je li išta od toga tamo zamislivo?

Naravno da Njemačka trenutno također ima problema s krajnjom desnicom. Međutim, Njemačka se nakon Drugog svjetskog rata suočila sa svojom poviješću i jasno rekla: nacizam i fašizam su zlo i od toga krećemo. Tu nije bilo „ali“ i možda ipak treba drugačije tumačiti povijest. Nikada se u mainstream politici nije moglo dogoditi da netko to uopće propituje. Pozdrav „Sieg Heil“ je kažnjiv, kao i svi nacistički simboli. Nas su, u njemačkoj školi, od malih nogu učili da je nacizam apsolutno zlo s kojim se ništa ne može usporediti. Nikome nije palo na pamet da bombardiranje Dresdena, pri kojem je poginulo i dosta nevinih civila, uspoređuje, na primjer, s Auschwitzom. I to je ta razlika između apsolutnog zla i dobra oko kojeg se kao društvo moramo složiti, ona je ključna da država prosperira. Međutim, HDZ koji je na vlasti gotovo 30 godina, uz dva kratka razdoblja vladavine SDP-a, kroz više ili malo manje crne koalicije parazitira na tom povijesnom revizionizmu i nakaradnom shvaćanju domoljublja. Oni nas neprestano vraćaju na teme s kojima su sve civilizirane zemlje odavno raščistile, kako ne bismo vidjeli što se stvarno oko nas događa. To je najopasnije za mlade generacije koje nemaju jasnu sliku povijesti i dožive šok čim odu 20 kilometara dalje od granice, u Sloveniju, gdje najnormalnije i dalje postoje partizanski spomenici jer su Slovenci, za razliku od nas, ponosni na svoj antifašizam. Njima ne pada na pamet dovesti u pitanje herojstvo ljudi koji su se borili protiv najvećih zala 20. stoljeća – fašizma i nacizma.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate odluku Visokog prekršajnog suda kojom se Thompsonu dopušta da i dalje izvikuje „za dom spremni“ na početku „Čavoglava“ iako je Ustavni sud u svom priopćenju jasno rekao da je to neustavno? Premijer koji je, navodno, deklarirani antifašist na to nije imao primjedbi.

Problem je to relativiziranje. Kad se jednom izbriše razlika između dobra i zla, između činjenica i lažnih informacija, onda se ostavlja ogroman prostor da se čak i Ustav tumači ovako i onako. Ne znam je li tehnički premijer Plenković doista antifašist, ja zapravo mislim da on nema ni uvjerenja niti ideologiju, već ga u životu vode jedino častohleplje i želja za vlašću. On je zakleti antifašist u inozemstvu, a onda će možda preksutra ući u koaliciju s okorjelim desničarima koji antifašizam nazivaju floskulom. No za mene su takve stvari ključne. Antifašizam je početak i kraj svakog razgovora o politici. To je nulta točka s koje se kreće. Sve stranke koje su to pitanje nastojale izbjeći na kraju su se i raspale. To je vezivno tkivo zapadne demokracije i civilizacijski doseg Europske unije kojoj pripadamo. Kao što su vladavina prava, ljudska prava, ženska prava, tu nema razlike između ljevice i desnice, dakako, ne ultradesnice, u Europi. Nažalost, u Hrvatskoj se dosad nije pojavila pristojna građanska konzervativna stranka. Sve takve manje stranke uspio je usisati HDZ, sažvakati ih i ispljunuti na sljedećim izborima, kada ostanu ispod praga.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da su pjevači i glumci koji su se politički angažirali uglavnom bili skloniji desnici? Đani Maršan, Kićo Slabinac, Boris Dvornik, Boris Buzančić, Mirjana Bohanec, a sad Drele, Pervan, Miroslav Škoro…

Cijela država je, izuzev dvaju kratkih predaha, bila vođena od desnih opcija. A uvijek je ugodnije biti na strani većine, koja ti, uostalom, nešto može i ponuditi. Najgore za biznis je možda biti lijevo. Ako nemaš neka načela koja te u tome sprečavaju, pragmatičnije je prikloniti se onima na vlasti.

NACIONAL: Nakon bračnog para Raspudić, bračnog para Puljak i brata i sestre Kerum, sada i vas i vašu suprugu Ivanu prozivaju da ulazite u politiku kao u obiteljski biznis. Kako to komentirate?

Ne znam što bih uopće na to rekao. Nažalost, veliki dio javnosti svaki pokušaj bavljenja nekim općim dobrom tumači kao pokušaj uhljebljenja i nekog netransparentnog bogaćenja. Ne vidim gdje bi tu bio moj materijalni interes jer ja dobro zarađujem baveći se glazbom i na to sam jako ponosan, s obzirom na to da zarađujem od svoje 16. godine. Moja supruga je doktorica znanosti, liječnica na Rebru i ima pristojnu plaću, tako da ni tu ne vidim neki razlog za prozivanje. A da nekim slučajem stvarno idemo iz ekonomskih razloga, ne bismo onda išli s malim lijevim opcijama koje još ni nemaju zastupnika u Saboru.

NACIONAL: Na 14. ste mjestu izborne liste u sedmoj izbornoj jedinici. Računate li na preferencijalne glasove i što ako stvarno uđete u Sabor? 

Ako uđem u Sabor, prvo ću se pomiriti s time da mi je propalo ljetovanje jer treba odmah krenuti na posao ne bismo li donijeli zakon o obnovi. A poslije toga ću pogledati nekoliko videa na YouTubeu o tome kako se pravilo veže kravata.