Objavljeno u Nacionalu br. 863, 2012-05-29

Svejedno je tko će ući u novo 17-člano predsjedništvo stranke, jer se zna tko je gazda i neće se odlučivati za vodstvo ili protiv njega, nagradit će se lojalni i podobni

Zaista je teško zamisliti što bi se trebalo dogoditi iduće subote pa da predstojeća Izborna konvencija Socijaldemokratske partije Hrvatske ne bude ocijenjena kao – dosadna. Možda će 2. lipnja (točno na petoljetku datuma kad je Zoran Milanović 2. VI. 2007. izabran za nasljednika Ivice Račana) iskočiti poneki autsajder, ili će u predsjedništvo uspjeti ući Zlatko Komadina, Marin Jurjević, Josip Leko ili Boris Šprem, koji baš i nisu pretjerano dragi šefu stranke, ali sve to bit će bura u čaši vode.

SDP je danas apsolutno monolitna stranka u kojoj se točno zna tko je predvodnik, a Milanović u svojim rukama drži moć, kakvom su posljednjih 20 godina u hrvatskoj politici raspolagali još samo Franjo Tuđman i Ivo Sanader.

Milanović je neupitni lider stranke na vlasti, koji je posljednjih mjeseci ljude od vlastitog povjerenja instalirao od Vlade i Sabora do uprava i nadzornih odbora u najvećem broju javnih poduzeća. U takvim okolnostima subotnja konvencija neće biti događaj na kojem će se odlučivati za ili protiv sadašnjeg vodstva, nego svojevrsni nagradni skup na kojem će članstvo nagraditi one koje smnatraju najzaslužnijima za aktualni rejting SDP-a. Ali nikome neće pasti na pamet da sebe prikaže kao opoziciju Milanoviću i njegovim sljedbenicima. Uostalom, ni Milanović se ovaj put nije upustio u lobiranje na terenu, kao kad je SDP odlučivao hoće li stranački kandidat za predsjednika Republike biti Ivo Josipović ili Ljubo Jurčić. Tada se Milanović, premda se javno trudio ispasti neutralan, snažno angažirao za Josipovića, što je sadašnjem šefu države osiguralo laku pobjedu.

Posljednjih tjedana, potvrdilo je za Nacional nekoliko visokopozicioniranih dužnosnika, Milanović uglavnom s distance promatra unutarnju utrku jer zna da je SDP potpuno pod njegovom kontrolom. U prošlosti nije bilo tako. Na prošloj stranačkoj konvenciji u proljeće 2008. Milanović je uverljivo pobijedio, ali je u predsjedništvo SDP-a ušlo nekoliko njegovih neistomišljenika poput Zlatka Komadine, Željke Antunović, Zvonimira Mršića i Tonina Picule. Poprilično shizofreni izbor najbolje je opisao Ivan Račan, zaključivši da su se SDP-ovi delegati ponijeli poput male djece posvađanih roditelja pa vole tatu, a ne žele naljutiti mamu. Čak i u okolnostima prisilne kohabitacije Milanović je imao potpunu vlast u stranci, a kao premijer sličan status ima i na razini države.

Zato je gotovo potpuno svejedno tko će ući u novo 17-člano stranačko predsjedništvo, jer među kandidatima nema njegovih deklariranih protivnika.

Doista je svejedno koja će dvojica iz Dalmacije proći jer uz šefa su i Ranko Ostojić i Arsen Bauk i Branko Grčić. Malo problema izazvao bi izbor Marina Jurjevića, i to više kao pokazatelj da dio stranke još podržava neke pripadnike stare garniture, nego što bi to kompliciralo situaciju u stranačkom vrhu.

Slično je oi u slavonskom SDP-u, gdje su svi glavni kandidati ona “ispravnoj” političkoj liniji; i Biljana Borzan i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo i ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Koje dvoje prođu, biti će lojalni članovi novoizabranog partijskog vodstva.

Za Milanovića je malo nezgodnije u Rijeci, gdje mu je potpuno odan samo Vojko Obersnel. Donedavno je i Željko Jovanović spadao među premijerove ljude od povjerenja, ali to se promijenilo posljednjih mjeseci. Jovanović je – prema nepisanom pravilu koje vlada unutar SDP-a – ministarski položaj koristio za medijsku samopromociju, neprestano otvarao javne konflikte, a u obrazovnom resoru nije ništa napravio. Ali to je Jovanović činio i u opoziciji, no Milanović ne voli priznati vlastite greške, posebno u izboru članova Vlade. S druge strane, čak ako i uđe u predsjedništvo, Jovanović će ostati lojalan.

Očekivano, najveća gužva s najviše zvučnih imena je u Zagrebu, gdje ima deset kandidata, a maksimalno šest može ući u predsjedništvo. Kandidati iz Zagreba su poznati SDP-ovci Boris Šprem, Nenad Stazić, Josip Leko, Neven Mimica, Milanka Opačić, Gordan Maras, Rajko Ostojić, Mirela Holy, Mirando Mrsić, Davor Bernardić i malo poznati Ivan Jurić (otac poznate TV voditeljice Tatjane Jurić).

Da situacija u zagrebačkom SDP-u nije dobra, pokazuje podatak da će na konvenciji Grad Zagreb imati 200-tinjak delegata od iznad 2000, jer je kriterij bio plaćena članarina. Kako je zagrebački SDP još uvijek nestabilan nakon razlaza s Bandićem, iako su pokušali krpati novim članovima, SDP u glavnom gradu prolazi kroz unutarnju krizu, iako se to izvana ne primjećuje jer je niz ministara iz Zagreba. Uostalom, dobro je prikriven i podatak da je na nedavnim izborima za predsjednika SDP-a, kad je jedini kandidat bio Milanović, najmanji odaziv bio u Zagrebu, gdje je glasalo manje od pola članova SDP-a, dok je nacionalnik prosjek bio više od 60 posto. Razumije se da netko mora biti odgovoran za ovakvu situaciju i otud kritike na račun Davora Bernardića. Pritom se kroz medije provukla i teza da je Milanović također nezadovoljan ambicioznim Bernardićem, premda je izglednije da se radi o spinu koji su plasirali neki kandidati za predsjedništvo. Istina je negdje na pola puta – Bernardić je predsjednik zagrebačkog SDP-a i njegov interes za položaj gradonačelnika potpuno je logičan. To se ne sviđa nekim njegovim oponentima, koji iskoriste svaku priliku da ga napadnu, makar i dezinformacijma o nepostojećem sukobu s Milanovićem. Ako od relevantnih kandidata i postoje oni s kojima šef stranke nije više blizak, to su u prvom redu Jovanović, Šprem i Komadina. Zasad, čini se, ni protiv njih nije lobirao nego je odlučio čekati reakcije stranačkih delegata.

Pomalo atipična Milanovićeva nezainteresiranost jasno pokazuje da se sad dobro zna tko je jedini gazda u vladjućoj stranci. Ništa se neće promijeniti ni u subotu 2. lipnja osim što je nekoliko, trenutačno utjecajnih SDP-ovaca u opasnosti da izgube položaje u unutarstranačkoj hijerarhiji. Ali neće biti nikakve čistke, a kamoli disonantnih tonova na najvišoj razini. I tako će ostati sve dok u pitanje ne dođe SDP-ov položaj najjače stranke u državi. Onda će Milanović vidjeti koliko su lojalni neki od njegovih bliskih suradnika.