Premijer Milanović izjavio je nedavno u televizijskome nastupu da ga je kućni odgoj ponekad sprečavao u primjerenijem, tj. oštrijem reagiranju na provokacije. Ako je tako, bolje mu je da se što prije riješi navedenog opterećenja, jer HDZ bi u protivnom vlast mogao pokupiti s pločnika.

Već mjesecima gospodin Milanović guta Karamarkove javne polupsovke na svoj račun i ulično-medijske nasrtaje antigrađanskoga pokreta formiranoga u Karamarkovoj režiji, na koje je uglavnom uzvraćao “državnički”, tj. suzdržano i s pretpostavkom da će koncilijantan nastup donijeti nekakav kulturni pomak u hrvatskim konfliktnim odnosima. Ishod predsjedničkih izbora tjera ga – napokon, reći će možda borbenije krilo SDP-a – na odmak od te neproduktivne pedagogije.

Odustao je od umiranja u ljepoti i počeo usvajati vrlo izravnu retoriku. Zauzima nedvosmislene stavove, na udarce nastoji uzvratiti udarcima i gospodina Karamarka istjerati na čistinu. “Sve maske su pale, sad smo on ili ja…”

JOSIPOVIĆEVO ISKUSTVO ODJEKNULO JE KOD PREMIJERA DRAMATIČNO. Shvatio je na njegovu porazu da gerilske metode djeluju, ako se podcjenjuju njihovi dosezi. O tome je riječ; Josipović i Milanović podcjenjivali su utjecaj Karamarkove gerile, kao i utjecaj izbornih pravila koja omogućuju prijevare i dvostruko glasovanje. Bilo je i potpunih taktičkih promašaja. Na početku kampanje predsjednik je ležerno izjavljivao kako raspolaže stabilnom prednošću, čime je izravno demotivirao svoje potencijalne glasače u pogledu izlaska na birališta. Ako već sigurno pobjeđuje, što ću mu ja… Jašući na valu pobjede kandidatkinje HDZ-a, g. Karamarko danas najavljuje bitku na život i smrt s hrvatskim građanskim blokom, odnosno “novi domovinski rat”, nesumnjivo: svojih tuđmanovaca protiv “jugofila” i “komunista” na drugim stranama.

Time je zapravo otvoreno predočio svoj plan poticanja i eksploatiranja psihološke podijeljenosti nacije, s krajnjim ciljem da šovinisti i rudimentarni profili u Hrvatskoj uspostave potpunu dominaciju nad bilo kakvim oblicima kozmopolitizma. Da će u svom pohodu naići i na tihu suradnju nekih institucija koje se nijansirano brinu za svoj politički komfor, to je nesumnjivo. Pa Ustavni sud samo je dan nakon predsjedničkih izbora odlučio objaviti odluku o ukidanju presude Vrhovnoga suda i obnovu postupka, koja trasira puštanje Branimira Glavaša, naslućujući da se možda vraćaju njegova vremena. Zločin je zločin, stolica je stolica.

Kandidatkinja HDZ-a na položaju predsjednice ne znači g. Karamarku savršeno ništa ako on nije na premijerskome položaju. Predsjednička kampanja bila je za g. Karamarka samo raščišćavanje terena za njegovu buduću pobjedu na parlamentarnim izborima; ako nije bila to, onda je irelevantna. Koliko je gđa Grabar-Kitarović doista značajna za g. Karamarka, može se zaključiti po analogiji s Jadrankom Kosor. Gospođa Kosor kao premijerka i predsjednica HDZ-a dopustila je Karamarkovu remisiju u stranku, da bi je on nešto kasnije zamijenio i potom bez ikakvih argumenata izbacio iz članstva, samo zato kako ne bi bila konkurencija ili prepreka njegovim ambicijama da uvede osobnu autokraciju tuđmanovsko-ultranacionalističkoga tipa, u HDZ-u kao i u državi. Šef tog HDZ-a vršit će, dakle, neprestani pritisak na predsjednicu države da predsjednika Vlade podvrgava neprestanome pritisku.

OSIM TOGA, NASTAVIT ĆE S ULIČNOM GERILOM, INTERNETSKIM NAPADIMA I DIVERZIJAMA, a na sceni glumiti lidera značajnijeg od aktualnoga premijera. Organizirane diverzantske ćelije preko interneta sustavno prijete pojedinim javnim osobama koje ne prihvaćaju nacionalističku militarizaciju Hrvatske. Televizijsku voditeljicu izvrgnuli su seriji prijetnji i uvreda zato što se na Facebooku izjasnila protiv toga da o izborima u Hrvatskoj odlučuju ljudi koji u Hrvatskoj ne žive. I profesor Predrag Matvejević, vrhunski intelektualac, razumni ljevičar, dobio je od parahadezeovske gerile na vratima svoju dozu upozorenja da ovdje Europe nema, jer Tuđman se vraća na vlast.

Uz pozadinsko upravljanje diverzijama, šefu HDZ-a u vrhunskom je interesu da nastupi s Milanovićem na televiziji, jer time bi svoju ulično-rušilačku taktiku u propagandnom smislu nadopunio nijansom “diplomacije” i pretvorio se u nešto poput Milanovićeva oficijelnog političkog partnera. Gospodin Karamarko ponaša se pritom kao da bi upravo premijeru trebalo biti politički privlačno personalno sučeljavanje njih dvojice, smatrajući da je scenska inicijativa na strani HDZ-a. Spreman je, eto, radi interesa Hrvatske prihvatiti taj razgovor, bez obzira na sve Milanovićeve grijehe koji i dalje ostaju neoprostivi. Kako je uviđavan taj samodesignirani novi premijer! – uskliknut će parodičari. Kad bi stvarni premijer danas slučajno pristao na televizijski tête-à-tête s g. Karamarkom, koji slijepo vjeruje u snagu svoje arogancije, potpisao bi suglasnost s vlastitom inferiornom pozicijom u koju ga šef HDZ-a fanatično gura.

GOSPODIN KARAMARKO I NJEGOV “THINK TANK” – VASO BRKIĆ S DRUŠTVOM – radikalizirat će hrvatsku situaciju do usijanja, zaključujući na temelju predsjedničkih izbora da je to utabani put prema parlamentarnoj pobjedi. Pjevanje o demokraciji na Josipovićev način očito nije odgovor koji bi impresionirao Karamarkove programirane izazivače građanskoga sukoba. Milanoviću je potreban građanski protuudar, u svakom slučaju nekakva odlučna organizirana poruka da država ubuduće ne će dopuštati promjenu vlasti na polustihijski način, čemu se HDZ nada. Ako je Tomislav Karamarko stvorio veteranski pseudopokret koji potiče ulične nemire, logično je da mu Zoran Milanović uzvrati pokretanjem građanske kontraakcije.

Krajnje je vrijeme, uostalom, za inicijativu okupljanja građanskih snaga u Hrvatskoj. Premda je na snazi građanska vlast, građani kao političko-civilizacijski pojam ovdje su u teškoj defenzivi. Mediji su fokusirani na veteranske provokacije i rasprave o ultimatumima Karamarkovih marioneta. Umjerena strana scene raspršena je i SDP sa saveznicima trebao bi se nametnuti kao njezin integrator, ako ne želi junački pasti pod kopitima Karamarkove motivirane konjice. Kad će policija poduzeti nešto protiv stranačkih fundamentalističkih cyberterorista i huligana koji ljude prijetnjama prisiljavaju na izjašnjavanje za HDZ-ove kandidate? Ili zaustaviti defiliranje zagrebačkim ulicama naoružanih tipova, koji pasivnim zastrašivanjem šire svoju “braniteljsku” demagogiju? Dok građani ne pokažu spremnost na organizirano suprotstavljanje prijetnjama i širenju atmosfere straha, beskrupulozan dio nacionalnoga korpusa bezobzirno će iskorištavati svoje političke prilike. Tko će ih pokrenuti na otpor, te apstraktne političke građane koji još uvijek u Hrvatskoj čine većinu? Zoran Milanović, dakako. Za to je plaćen.