Objavljeno u Nacionalu br. 754, 2010-04-27

Predsjednik Ivo Josipović okupio je različite društvene skupine poput gospodarstvenika i lijevih intelektualaca te dio branitelja i svojim javnim nastupima potpuno je marginalizirao vođu SDP-a

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović u samo dva mjeseca svog mandata posve je promijenio odnose snaga u hrvatskoj politici: postavio se kao novi šef hrvatske oporbe i potpuno je zasjenio predsjednika SDP-a Zorana Milanovića koji ubrzano gubi na političkoj važnosti. Tako se na iznenađenje mnogih pojačano nastavlja trend koji je Ivo Josipović pokrenuo još tijekom svoje predizborne kampanje, kad se nedvosmisleno definirao kao potpuna suprotnost vladajućem HDZ-u i njegovu modelu vladavine, no u međuvremenu je odlučio iskoristiti sve propuštene prilike nominalnog šefa oporbe Zorana Milanovića, čovjeka kojem uvelike može zahvaliti što je postao hrvatski predsjednik. Otkako je prije dva mjeseca stupio na dužnost predsjednika, Josipović sve više okuplja različite društvene skupine nezadovoljne HDZ-om, a Zoran Milanović potpuno je pao u drugi plan i u cijeloj situaciji postaje sve manje važna figura u hrvatskoj politici.

Čak i kad je prije tri mjeseca uvjerljivo pobijedio svog protukandidata Milana Bandića, mnogi nisu pretpostavljali da bi Ivo Josipović mogao unijeti značajnu promjenu u hrvatsku politiku, a kamoli da bi mogao pokrenuti potpuno preslagivanje odnosa na političkoj sceni. Dominantni stavovi bili su da Josipović jednostavno nema dovoljno političkog iskustva da bi u kratkom vremenu mogao donijeti velike promjene u relativno učmalu političku situaciju, dok je, s druge strane, vladalo mišljenje da će se nakon stupanja na dužnost Josipović opustiti, usporiti svoje aktivnosti i svoj mandat započeti ležerno. Određeni dio javnosti povjerovao je i tezi koja je još u predizbornoj kampanji dolazila iz HDZ-ove PR-ovske “kuhinje”, a koja je glasila da će Josipović na Pantovčaku biti tek produžena ruka SDP-a i šefa te stranke Zorana Milanovića. Samo tri mjeseca nakon ustoličenja, Ivo Josipović iznenadio je mnoge: ne samo da se nije opustio, nego se stječe dojam da je nastavio potpuno istim tempom preuzimati neformalnu vlast u državi. Istovremeno, na više je načina pokazao da je neovisan o SDP-u, stranci kojoj može zahvaliti što je uopće postao predsjednik države, no u svemu je otišao i korak dalje: svojim postupcima i ponašanjem potpuno je marginalizirao šefa SDP-a Zorana Milanovića i prometnuo se u neformalnog lidera oporbe i promjena u državi.

U tome što radi Josipović očito uživa veliku potporu mnogih na političkoj sceni, ali i u javnosti: dok se mnogi hrvatski poduzetnici na sve načine trude uključiti u Josipovićev gospodarski savjet, što je direktni udarac HDZ-ovoj vladi, posljednja istraživanja javnog mnijenja daju naslutiti da svojim postupcima Josipović polako dobiva sve značajniju podršku hrvatske javnosti, pa čak i onih koji na izborima nisu glasovali za njega. Kako Josipoviću popularnost raste, a trenutačno se gotovo 40 posto građana pozitivno izražava o njemu, rejting šefa SDP-a Zorana Milanovića sve je lošiji. Prema Cro demoskopu, mjesečnom istraživanju javnog mnijenja koje provodi agencija Promocija plus, početkom travnja Milanoviću je povjerenje ukazalo samo 3,7 posto ispitanika, što je njegov najlošiji rezultat još od 2007. godine kad je postao šef stranke.

Osim vjerodostojne pobjede na predsjedničkim izborima, u samo dva mjeseca Ivo Josipović tako se postavio kao vrlo aktivni i značajni faktor na političkoj sceni, a polako se stječe dojam da je najveći gubitnik u novom preslagivanju odnosa aktualni predsjednik najveće oporbene stranke SDP-a Zoran Milanović, koji postaje sve manje važan faktor u političkim odnosima. Nakon što je stupio u Ured predsjednika i kadrovski ekipirao svoj tim, Josipovićev prvi signal bilo je iniciranje gospodarskog savjeta u koji su se ubrzo uključili mnogi hrvatski poduzetnici. Tim činom Josipović je dao naslutiti da želi biti korektiv hrvatskoj vladi, i to u području u kojem nominalno nema ovlasti. Mnogi su, naime, smatrali da će se u početku svog mandata on početi baviti vojskom ili diplomacijom, svojim ustavnim ovlastima, no on je od početka fokus svog djelovanja stavio na područje koje u državi pogođenoj krizom smatra najvažnijim. Osim što se time definirao kao opreka gospodarskoj politici koju vodi HDZ, Josipović je na svoju stranu pridobio i mnoge koji posljednjih godina o gospodarskim temama nisu mogli razgovarati sa šefom SDP-a Milanovićem. Iako bi bilo razumljivo da najveća oporbena stranka nudi alternativnu gospodarsku politiku, aktualni šef SDP-a u cijelom svom mandatu nije ni na koji način pokazao da mu je gospodarstvo u fokusu, pa se kao glavni kritičar HDZ-ova načina gospodarskog upravljanja već dulje vrijeme afirmirao šef HNS-a Radimir Čačić, a sve je izglednije da će to u vrlo kratkom vremenu postati i Ivo Josipović.

Tijekom predizborne kampanje Josipović je uspio privući i neke lijevo orijentirane skupine, pogotovo intelektualnu elitu s kojom Zoran Milanović nikad nije uspio ostvariti dijalog, a s nekima je zbog svojih neodmjerenih izjava zapravo i u konfliktu. Istovremeno, imenovanjem Predraga Matića za svog savjetnika Josipović se vrlo aktivno uključio i u pridobivanje branitelja koji nisu pod kontrolom HDZ-a, no istovremeno je zadao snažan udarac SDP-u koji ni s Antom Kotromanovićem nije uspio artikulirati značajniju politiku povezivanja braniteljskih nezadovoljnika i najjače oporbene stranke. To se zorno vidjelo kad je u žestokoj polemici oko objavljivanja registra branitelja upravo Josipović nastupao kao opreka stavovima hrvatske vlade, HDZ-a i HDZ-u odanih braniteljskih skupina. Za to vrijeme šef SDP-a kaskao je i za Jadrankom Kosor i za Ivom Josipovićem, pa su njegove zakašnjele reakcije i izjave imale potpuno nevažnu ulogu. Za razliku od šefa oporbe za kojim u javnosti, ali i među novinarima ima sve manje interesa, Ivo Josipović sve je važniji faktor državne politike: očito je od svog prethodnika Stjepana Mesića preuzeo uspješan model komunikacije, pa je konstantno dostupan medijima i prometnuo se u glavnog komentatora svih političkih i društvenih zbivanja, a pogotovo odluka i postupaka hrvatske vlade. Istovremeno, Josipović svakodnevno komunicira i prima na razgovor sve one koji svih proteklih godina nisu mogli ostvariti suradnju sa šefom SDP-a Milanovićem koji zapravo nikad nije ni slovio kao povezujući faktor različitih skupina nezadovoljnika HDZ-ovom vladavinom. Sve to dovelo je do značajnog pada važnosti Zorana Milanovića koji, paradoksalno, u vremenima financijske krize i uoči parlamentarnih izbora postaje sve manje važan faktor hrvatske politike. O tome svjedoče i nedavna istraživanja javnog mnijenja koja Milanoviću daju najlošije rezultate još od studenog 2007. kad je postao predsjednik SDP-a.

Pad Milanovićeve popularnosti zabrinjava i zbog općeg trenda po kojem mu rejting konstantno pada već punih godinu dana, još od ožujka prošle godine, a bez značajnijih promjena teško je očekivati pozitivnije raspoloženje birača. Kako ističu Nacionalovi izvori, ti podaci posljednjih dana zabrinjavaju vodstvo SDP-a, ali i dobar dio stranačkog članstva koje je svjesno da bez snažnog lidera oporba neće moći dobiti sljedeće parlamentarne izbore. Čak štoviše, posljednjih tjedana i u Uredu predsjednika navodno raste zabrinutost razvojem situacije, odnosno postoji strah da bi Milanovićeva pasivnost mogla biti glavni uzrok gubitka još jednih parlamentarnih izbora.

Kad je u lipnju 2007. postao predsjednik SDP-a, Milanović je, kao novo lice u politici, već u startu dobio zavidnu potporu od 22 posto građana. U mjesecima koji su uslijedili ona je čak i rasla, pa je njegov najbolji rezultat bio u studenome 2007., kad ga je čak 25,8 ispitanika ocijenilo kao najpozitivnijeg hrvatskog političara. Gubitak parlamentarnih izbora i nepriznavanje te činjenice, kao i niz pogrešaka koje su mnogi pripisivali njegovu neiskustvu tijekom 2008. smanjili su njegovu popularnost na 15 posto, a potom se njegov rejting godinu dana u prosjeku kretao između 12 i 15 posto. Ono što je zabrinjavajuće za šefa glavne oporbene stranke jesu rezultati istraživanja proteklih godinu dana: unatoč događanjima koja bi mu prirodno trebala dizati rejting, poput bijega bivšeg premijera Ive Sanadera, niza afera koje se povezuju s vladajućim HDZ-om i teškom financijskom krizom, popularnost Zorana Milanovića rapidno slabi. U ožujku 2009. imao je potporu 15,3 posto ispitanika, početkom ove godine samo 5,7 posto, a dramatičan trend nastavio se do danas, kad mu povjerenje iskazuje tek 3,7 posto ispitanika.

Iako će svaki političar kazati da sva ispitivanja javnog mnijenja treba uvijek uzimati s rezervom, kad se ugase diktafoni, može se čuti da su Milanovićev rejting, odnosno njegova karizma i liderske sposobnosti sve češća tema razgovora unutar SDP-a. U stranci, dakako, postoji određeni broj Milanoviću nesklonih članova, no on i dalje ima solidnu potporu unutar SDP-a. Ipak, čak i njemu skloni članovi svjesni su činjenice da stav javnosti o stranačkom šefu ima određenu važnost, pogotovo uoči izbora ili u situaciji kad bi svojim autoritetom i popularnošću kao šef oporbe trebao imati glavnu ulogu unutar moguće koalicije. U tom kontekstu rezultati različitih ispitivanja javnog mnijenja samo su jedan od pokazatelja da šefu najveće oporbene stranke još uvijek nedostaje politička moć i težina potrebna za eventualno vladanje državom.

Medijski stručnjak Krešimir Macan tako smatra da bi Zoran Milanović hitno trebao ozbiljno razmisliti o svom imidžu u hrvatskoj javnosti: “Danas su svi izbori personalizirani, pa je posve jasno da će na sljedećim parlamentarnim izborima lider oporbe, a ne stranka, morati pobijediti Jadranku Kosor. Milanović je sve naviknuo na to da ga uglavnom nema, da ne vodi glavnu riječ o važnim temama u zemlji i kao da ne zna što je posao šefa oporbe. Zato ne začuđuje što to onda često koristi Radimir Čačić, koji je glasan i svako malo se trudi pozicionirati kao važan faktor oporbe, pa mu i rejting raste. Ivica Račan je tijekom svoje političke karijere ostao obilježen kao lijen, a to bi se moglo dogoditi i Milanoviću ako nešto ne promijeni. Svojom pasivnošću čak je od sebe otjerao i medije, koji komentar o važnim temama traže od premijerke Kosor i predsjednika Josipovića, a malo koga zanima što o svemu ima reći Zoran Milanović. Jednostavno, navikli su se da on sve komentira s dan ili dva zakašnjenja, a i tada su mu izjave nejasne i neatraktivne.” Osim aktivnijeg angažmana Ive Josipovića na političkoj sceni, jedan od razloga Milanovićeva dramatičnog pada popularnosti valja tražiti i u sada već uvriježenom mišljenju da on jednostavno čeka da dobije izbore. Iako se u njegovim javnim istupima često može čuti zazivanje za prijevremenim izborima, ta je fraza u hrvatskoj političkoj komunikaciji postala isprazna poput one Bandićeve “neka institucije rade svoj posao”. Svakih mjesec ili dva Zoran Milanović vrlo mlako i nevjerodostojno spomene prijevremene izbore, pa je to, uostalom, među novinarima i prestala biti vijest. Da Milanović i SDP realno još nisu spremni za preuzimanje vlasti pokazao je i njegov nedavni odgovor na pitanje novinara koji bi bili prvi potezi tzv. kukuriku koalicije da dođe na vlast: “Dubinski ćemo analizirati stanje u državnoj blagajni.” Danas je u Hrvatskoj svakome poprilično jasno kakvo je stanje u državnoj blagajni, no građani od lidera oporbe očekuju mnogo jasniju viziju i ciljeve koje bi počeo provoditi kad bi doista preuzeo vlast u zemlji. Te ciljeve, ako ih i ima, Milanović još uvijek ne zna približiti građanima na način da oni budu jednostavni i razumljivi. O tome bi, smatraju neki, mogao mnogo naučiti od šefa HNS-a Radimira Čačića, koji svoje gospodarske planove i rješenja često obrazlaže jasno i sa strašću koja umjesto njegove poslovične bahatosti počinje zvučati čak dobronamjerno. Iz krugova bliskih SDP-u može se čuti i tvrdnja da je Milanović još uvijek jako iznenađen potporom koju u javnosti uživa premijerka Jadranka Kosor. “Zoran je proteklih mjeseci vjerovao da će zbog svih afera i krize Jadranki Kosor potpora sve više slabjeti, a da će zbog toga njemu posljedično rasti. Zato se on nije previše trudio, a njegovi najbliži suradnici nisu mu se usudili objasniti da to baš i ne ide tako automatski”, kazao je proteklog vikenda Nacionalovu novinaru jedan od starijih SDP-ovih članova.

Za vodećeg oporbenog lidera bilo bi očekivano da osim suradnje s drugim strankama širi svoj krug utjecaja i kroz mnoge druge društvene skupine, pogotovo one koje nisu zadovoljne trenutačnom političkom opcijom koja je na vlasti. Osim vlastitog članstva, u očima javnosti Milanović tijekom svog sada već gotovo trogodišnjeg mandata nije sklopio ni jedno ciljano partnerstvo. Čak štoviše, poduzetnici su proteklih mjeseci pohrlili k Ivi Josipoviću, sa sindikalistima ne postoji nikakva uzajamna potpora, a u intelektualnim krugovima jako je loše odjeknuo slučaj iz studenog prošle godine kad se Milanović uvredljivo obrušio na Vjerana Zuppu, Dražena Lalića i Davora Gjenera koji su u medijima kritički ocjenjivali njegovo vođenje stranke.

Čak i njegovi najveći simpatizeri priznaju da je u posljednjih godinu dana Zoranu Milanoviću popularnost znatno opala i zbog činjenice da ga jednostavno nije bilo u nekim vrlo važnim trenucima: kad je u srpnju Ivo Sanader podnosio ostavku, Milanović je s Denisom Kuljišem odlazio u ribolov. Kad je početkom siječnja ove godine Ivo Sanader pokušao izvesti puč unutar HDZ-a, Milanović je bio na skijanju u inozemstvu. Kad je potkraj ožujka Damir Polančec uhićen, Milanović je boravio u Sarajevu. Sve su to bile situacije u kojima je vladajući HDZ bio u teškoćama i kad je glavni lider oporbe mogao i trebao iskoristiti priliku da svojom prisutnošću i jasnim izjavama pridobije hrvatske građane. S obzirom na sve okolnosti, strmoglavi pad rejtinga Zorana Milanovića zapravo i nije tako neočekivan, no pokazuje da šef SDP-a doista mora hitno poraditi na imidžu i shvatiti da lider oporbe nije automatska ili doživotna funkcija, pogotovo ako ne počne učiti od čovjeka kojeg je lansirao na funkciju predsjednika države i koji iz dana u dan pokazuje da ima mnogo veću političku karizmu nego što su mnogi očekivali.