Visoki politički izvor blizak predsjedniku Zoranu Milanoviću izjavio je za Nacional kako je Milanović uvjeren da premijer Andrej Plenković podržava Đuru Sessu za još jedan mandat predsjednika Vrhovnog suda. Navodi kako je Sessina kandidatura gotovo do posljednjeg trenutka bila jedina pristigla i da to šalje dvije poruke – da se javio nakon prešutnog miga iz vrha Vlade, ali i da je pravna struka, najvećim dijelom zbog prešutnog HDZ-ova teledirigiranog nametanja svog kandidata potpuno bojkotirala taj natječaj i da je to razlog zašto su se druga dva kandidata javila u završnici natječaja. Pa on zato neće podržati nijednog kandidata, a ne samo zbog toga što je ranije u više navrata najavio da mu je Sessa neprihvatljiv kandidat.

S druge strane, visoki politički izvor blizak Plenkoviću navodi da je Milanović uoči odabira predsjednika Vrhovnog suda krenuo u konflikt zato što nije uspio pronaći svog adekvatnog kandidata. Štoviše, taj izvor tvrdi da je Milanović na toj poziciji prvo priželjkivao šefa svog kabineta Orsata Miljenića. Kada ta ideja nije realizirana, prema tvrdnjama istog izvora, Milanović je htio na toj funkciji ili suca Ustavnog suda Andreja Abramovića ili sutkinju Vrhovnog suda Gordanu Jalšovečki koja je ujedno i zamjenica predsjednika Državnog sudbenog vijeća. Abramović je bio jedan od troje ustavnih sudaca koji je imao izdvojeno mišljenje kada je Ustavni sud početkom veljače odbacio zahtjeve za pokretanje postupka ocjene ustavnosti dijelova Zakona o sustavu civilne zaštite i Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Abramović je u svom izdvojenom mišljenju, aludirajući na Nacionalni stožer civilne zaštite, rekao da se „produžava diktatura jednog neustavnog tijela na neustavan način, bez propisane kontrole parlamenta, i bez jasnih rokova u kojima bismo se mogli nadati povratku u normalu.“

Među ostalim, napisao je i da “nije pametno zbog jedne opasnosti zaboraviti na sve druge, i nije točno da nije važno kakva je mačka, samo ako lovi miševe. Ako je ta mačka tigar, stradat će i ukućani, a ne samo miševi. Onima kojima na početku nije bilo jasno, to se najbolje pokazuje kroz trajanje krize“. Visoki politički izvor blizak Plenkoviću navodi da Milanović za tu funkciju nije uspio zainteresirati još jednog kandidata.

Dodaje i to da u postojećoj situaciji HDZ planira podržati nekog tko je u ovim okolnostima najprimjereniji. Te je tvrdnje izvor blizak Plenkoviću plasirao umatajući ih u floskule kako Sessa možda nije najsretnije rješenje, ali da bi njegovim reizborom izbjegli nepoznanice. Što neizravno potvrđuje da je Milanović pravilno zaključio da Plenković zakulisno podržava Sessu i da i na tom slučaju demonstrira politiku kontinuiteta u izbjegavanju odlučivanja i zadržavanja statusa quo.

To su trenutne pozicije predsjednika i premijera države uoči novog primjera koji će javnosti demonstrirati kako to izgleda tvrda kohabitacija.

Prošlotjedna izjava Branka Bačića, šefa zastupničkog kluba HDZ-a, da „ne vidi kako možemo izabrati predsjednika Vrhovnog suda, ako se on nije javio na natječaj“ otvorila je pitanje hoće li eksplodirati najavljivana „tvrda kohabitacija“ između Plenkovića i Milanovića. S obzirom na to da je pitanje izbora predsjednika Vrhovnog suda važno za sudbenu vlast, a aktualnom predsjedniku Vrhovnog suda Sessi istječe četverogodišnji mandat početkom srpnja, pokušali smo saznati odgovor na Pantovčaku na ovaj HDZ-ov izazov Milanoviću. Naime, predsjednika Vrhovnog suda predlaže predsjednik Hrvatske, odnosno Milanović temeljem svojih ustavnih ovlasti. Međutim, bira ga Sabor većinom zastupničkih glasova, a saborskom većinom trenutačno raspolaže predsjednik HDZ-a Plenković, političar u „tvrdoj kohabitaciji“ s Milanovićem. Međutim, u ovoj ustavnoj i političkoj proceduri postoji i jedan zakonom propisani međukorak. Državno sudbeno vijeće šest mjeseci prije isteka mandata predsjedniku Vrhovnog suda raspisuje pozivni natječaj na koji apliciraju potencijalni kandidati.

Izvori iz predsjednikova ureda ponudili su predsjednikov odgovor na Bačićevu tvrdnju u jedinoj riječi. Kakav je odgovor na izjavu Branka Bačića da se ne može izabrati za predsjednika Vrhovnog suda netko tko se nije javio na natječaj Državnog sudbenog vijeća? Odgovor s Pantovčaka je bio: „Nikakav“. Drugim riječima, prema ovim Nacionalovim izvorima iz predsjednikova ureda, Milanović neće se osvrtati na te Bačićeve tvrdnje i ocjene. Ali nema se namjeru ni odreći ustavne ovlasti predlaganja predsjednika Vrhovnog suda. Namjerava predložiti kandidata u dogovoru s Plenkovićem i Peđom Grbinom, odnosno u dogovoru s premijerom i šefom saborske oporbe, što je i izjavio u prošlotjednom intervjuu za Novu TV. To bi moglo osigurati potrebnu većinu zastupničkih ruku Milanovićevu kandidatu za predsjednika Vrhovnog suda.

Kako stvari trenutačno stoje, sigurno je da mandat neće biti produljen Sessi. Milanović je to najavio još u predizbornoj kampanji. Ali Milanović neće prihvatiti ni drugo dvoje kandidata koje mu je na odabir poslalo Državno sudbeno vijeće temeljem prijava na njihov javni poziv. Neće predložiti ni Lidiju Horvat, odvjetnicu Josipe Rimac, niti odvjetnika Šimu Savića, a samo se njih dvoje osim Sesse javilo na taj na natječaj Državnog sudbenog vijeća. Zašto je u ovom slučaju predsjednik odlučio odbiti sve troje kandidata koji su se javili na zakonom propisani natječaj? Nacionalovi izvori na Pantovčaku tvrde da će predsjednik tako postupiti zbog toga što je zaključio da je pravna struka u ovom slučaju u potpunosti bojkotirala natječaj Državnog sudbenog vijeća, šaljući tako jasnu poruku.

U Hrvatskoj postoji barem stotinjak ljudi koji ispunjavaju uvjete za dužnost predsjednika Vrhovnog suda, ali se nitko od njih nije javio na natječaj. Zašto? Zato što ne vjeruju u taj natječaj, kao što uostalom nemaju dobro mišljenje ni o stanju u pravosuđu, ocjenjuju Nacionalovi izvori iz predsjednikova ureda. Kao drugi argument na koji se pozivaju glasi: do posljednjeg trenutka na stolu Državnog sudbenog vijeća bio je samo jedan kandidat. Aktualni predsjednik Vrhovnog suda Sessa, a za njega je predsjednik još u predizbornoj kampanji rekao da ga neće predložiti za novi mandat. Unatoč tome Sessa se javio na natječaj, po svemu sudeći, na nečiji nagovor. Najvjerojatnije na nagovor Plenkovića jer se Sessa ne bi usudio to učiniti na svoju ruku, uvjereni su Nacionalovi sugovornici.

Nacional je dobio i odgovor na pitanje hoće li sada predsjednikovo inzistiranje na kandidatu izvan ponuđene natječajne dokumentacije ostaviti Vrhovni sud još dugo bez čelnog čovjeka, što bi moglo imati negativne posljedice na pravosuđe. Prema Nacionalovim izvorima, i to je netočna teza: „Predsjednik Vrhovnog suda samo je jedna visoka administrativna dužnost. Ništa više od toga, a i nema bitan učinak na funkcioniranje pravosuđa. Barem ga nije imao dosad. Tim prije što je osnivanjem Visokog kaznenog suda faktički obezvrijeđen, a praktički uškopljen Vrhovni sud. Na njegovu je čelu sada kao v.d. predsjednik postao Ivan Turudić, a baš je Turudić i kada je Sessa bio izabran za predsjednika Vrhovnog suda do zadnjeg trenutka bio favorit bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović“.

Nakon što se Mato Palić, docent ustavnog prava iz Osijeka, usprotivio Milanovićevu inzistiranju na kandidatu izvan natječaja ocjenjujući da se predsjednik „ako je smatrao zakonsku odredbu o izboru predsjednika Vrhovnog suda spornom trebao obratiti Ustavnom sudu“, Nacional je razgovarao i s Krunislavom Olujićem, jednim od bivših predsjednika Vrhovnog suda, ali i s dvoje sveučilišnih profesora specijaliziranih za ustavno pravo, Đorđem Gardaševićem s Pravnog fakulteta u Zagrebu i Sanjom Barić s Pravnog fakulteta u Rijeci. Dok su Olujić i Gardašević branili neupitnu ustavnu ovlast predsjednika da predloži kandidate za predsjednika Vrhovnog suda bez obzira na to što se nisu javili na natječaj, a samo uz prethodno mišljenje opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog saborskog Odbora za pravosuđe, Sanja Barić smatra da je predsjednik ipak mogao nekim od „njegovih potencijalnih kandidata“ prišapnuti da se jave na natječaj.

Prema Sanji Barić, tako bi bila zadovoljena oba uvjeta. Predsjednikova ustavna ovlast i odabir među kandidatima koji su se javili na raspisani poziv Državnog sudbenog vijeća predviđen zakonom bili bi zadovoljeni. Milanović nikome nije šaptao na uho da se javi na natječaj. Taj njegov pristup nije bio neočekivan ima li se na umu da je nedavno i za natječaje koji se raspisuju za državne dužnosnike i na koje se ljudi imenuju političkim dogovorima, ocijenio besmislenim i tvrdi da ih treba ukinuti. Sada je računao na svoju ustavom zajamčenu ovlast zasnovanu na državnom aktu višeg ranga od zakona. S takvim se pristupom slaže i Olujić, predsjednik Vrhovnog suda od 1995. do 1997. koji je u razgovoru za Nacional naglasio da je izbor predsjednika Vrhovnog suda i „prvorazredno političko pitanje“. Evo što je o tome rekao:

„Izbor predsjednika Vrhovnog suda prvorazredno je političko pitanje unatoč tome što ima i svoju ustavno-pravnu podlogu. Naravno da je i pravosudno pitanje. Predsjednik Vrhovnog suda nije samo običan predsjednik suda, nego i predsjednik najvišeg suda u državi pa bi po trebao biti čelna osoba sudbene vlasti. Predsjednik Vrhovnog suda istodobno je i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, tijela koje nadzire zakon u provođenju izbornih procesa za parlament i predsjednika države“.

Osvrnuo se i na tezu Mate Palića da bi prijedlog Zorana Milanovića nužno morao biti među kandidatima koji su se javili na natječaj. Podsjetio je da je Palića već jednom nazvao „Jovom Čarugom hrvatske ustavnopravne misli“. On kaže:

„Ako postoji sukob dviju normi, ustavne i zakonske, onda Ustav kao najviši zakon u Hrvatskoj ima prednost. Svako drugo tumačenje je ustavnopravno dvojbeno bez obzira na to od koga dolazilo, pa tako i od profesora s pravnih fakulteta kao što je Palić. On je već odavno najavio svoju kandidaturu za suca Ustavnog suda pa osluškuje kako diše Markov trg s jedne i druge njegove strane. Na jednoj strani tog trga je sjedište Vlade, na drugoj sjedište Sabora, a oni biraju ustavne suce. Nije tajna da Palić vrlo često ističe svoje ustavno-pravna tumačenja i stajališta u potpunom suglasju s aktualnom vladom i predsjedništvom Sabora oličene u premijeru Plenkoviću i predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću. Isto je tako poznato da sam tog gospodina s katedre ustavnog prava u Osijeku zbog osebujnosti njegovih tumačenja ustavno-pravnih odredaba nazvao gigantom istočnohrvatske, slavonske pravne misli, ako hoćete i Jovom Čarugom hrvatske ustavnopravne misli.“

Olujić se osvrnuo i na mandat predsjednika Vrhovnog suda Đure Sesse. O tome Olujić kaže:

„U hrvatskoj se javnosti Vrhovni sud uopće ne doživljava kao najviši sud u državi. Primat mu je neosnovano oteo Ustavni sud. To je kod nas normalno zato što je Sessa kao predsjednik Vrhovnog suda svoju poziciju kao čelnik najvišeg suda u državi, pa onda i čelne osobe ukupne sudbene vlasti, doveo do neprepoznatljivosti. Cjelokupna hrvatska javnost ga ne percipira kao čelnu osobu. Sudbenu vlast je pozicionirao kao trećerazrednu iako je ona jedna od triju ravnopravnih vlasti u sustavu njihove trodiobe: zakonodavne što je Sabor, izvršne što su vlada i predsjednik i sudbene koja bi trebala biti oličena u predsjedniku Vrhovnog suda“.

Po Olujiću, u drugoj polovici devedesetih godina hrvatskoj sudbenoj vlasti „slomljena je kralježnica provođenjem generalnog postupka reimenovanja Državnog sudbenog vijeća na čelu s Antom Potrebicom“ i dodaje:

„Tada je provedeno generalno reiminovanje svih pravosudnih dužnosnika, što je bila i najveća čistka u hrvatskom pravosuđu. Umjesto da stvaramo odgovorno i jako hrvatsko pravosuđe, prevladala je koncepcija stvaranja Tuđmanova, HDZ-ova stranačkog pravosuđa. Umjesto zakonom propisanih kriterija stručnosti, neovisnosti i vjerodostojnosti za izbor pravosudnih dužnosnika, izabran je prevladavajući kriterij stranačke poslušnosti, stranačke iskaznice i vjerske krštenice ljudi u četrdesetim i pedesetim godinama. Po kriteriju političke podobnosti počelo se stvarati HDZ-ovo poslušničko pravosuđe. Umjesto da imamo pravosuđe koje je jedna od triju ravnopravnih vlasti, imamo poslušničko pravosuđe u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast.“

Đorđe Gardašević, profesor ustavnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, kao i Olujić smatra da Milanović ima pravo za predsjednika Vrhovnog suda predložiti i kandidata koji se nije javio na poziv Državnog sudbenog vijeća.

„Po Ustavu, predsjednik Republike predlaže kandidata. Ako ocijeni da postoji bolji kandidat od onih koji su se javili na poziv, slijedeći izravno Ustav on može predložiti tog kandidata. Uostalom, zakon ne propisuje izrijekom da se predsjednika Vrhovnog suda mora birati između onih koji su se javili na javni poziv. Kad su predsjednik i saborska većina iz iste političke opcije, onda možete očekivati da će kandidat lako biti izabran. Kada nisu, onda je postupak izbora otežan, ali je nedvojbeno da je prijedlog predsjednika Republike Saboru ovlast izravno utemeljena na Ustavu. Dakle, predsjednik tu ovlast dobiva izravno iz Ustava pa može predložiti kandidata kojeg ocijeni najboljim pod uvjetom da ispunjava uvjete za tu poziciju. Ono što za izbor predsjednika Vrhovnog suda nije uređeno Ustavom, može biti uređeno zakonom, pa tako i uvjeti koje kandidat mora ispunjavati: mora biti diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom, istaknut u struci, da ima 15 godina radnog iskustva ako dolazi iz pravosuđa, odvjetništva, javnog bilježništva ili je bio profesor pravnih znanosti, odnosno 20 godina ako je drugi ugledni pravnik. No predsjednika Vrhovnog suda bira Sabor, a predsjednik Republike samo predlaže kandidata. Tu je još potrebno i prethodno mišljenje opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog saborskog Odbora za pravosuđe.“

Suglasivši se s Olujićem da ta predsjednikova ovlast izvire iz Ustava, Gardašević je ocijenio i dosege političkog odlučivanja u izboru predsjednika Vrhovnog suda. Tako on kaže: „U ustavnom pravu se prostor političkog djelovanja sužava konceptom kočnice i ravnoteže. Iako predsjednika Vrhovnog suda bira Sabor koji je po definiciji političko tijelo, ipak ga predlaže netko drugi tko nije izravno ovisan o Saboru. Doduše, i predsjednik i Sabor su politička tijela, grana političke vlasti. No taj koncept kočnice i ravnoteže podrazumijeva da se prostor politizacije smanji na najmanju moguću mjeru’’. Komentirajući zakon o izboru predsjednika Vrhovnog suda koji predviđa i natječaj na koji se javljaju kandidati, a raspisuje ga Državno sudbeno vijeće, Gardašević smatra da zakon ponavlja ono što piše i u Ustavu. ‘’Predsjednik predlaže kandidata za predsjednika Vrhovnog suda na osnovi prethodnog mišljenja opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog Odbora za pravosuđe. Zakon, dakle, to ponavlja, ali na prijedlog ministra Dražena Bošnjakovića iz 2018. još dodaje i natječaj koji raspisuje Državno sudbeno vijeće“.

Je li taj uvjet o natječaju za izbor predsjednika Vrhovnog suda dodan da bi natječaj bio transparentniji ili da bi se ograničila uloga predsjednika Republike, profesor Gardašević nema nedvosmislen odgovor. „Je li to bilo učinjeno da se ograniči manevarski prostor predsjedniku ne mogu tvrditi. No ovlasti predsjednika Republike ne mogu se ograničavati zakonom, nego samo Ustavom. Poanta je sljedeća. Cijeli postupak ne mora biti loš. Ali to je materija koju je trebalo urediti Ustavom ili uvesti odrednicu da predsjednik Republike daje prijedlog u skladu sa zakonom kojim bi se uvela mogućnost natječaja. A toga sada nema“, smatra Gardašević.

Međutim, s tim se stavom ne slaže profesorica ustavnog prava iz Rijeke Sanja Barić. „Ustav kaže da predsjednik predlaže Saboru kandidata za predsjednika Vrhovnog suda Saboru uz prethodno mišljenje opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog saborskog odbora. Ako Sabor ne izabere tog kandidata, predsjednik onda šalje prijedlog za drugog ili trećeg kandidata. No ta ustavna odredba dobila je detalje i kroz zakonske odredbe koje je na prijedlog ministra Dražena Bošnjakovića usvojio Sabor. Ustavno-pravno pitanje je: može li se uopće propisati procedura i cijeli postupak, je li moguće uvesti javni natječaj ili to Ustav prepušta samostalnoj ovlasti poziciji državnog poglavara, predsjednika države ili šefa države, kako smo to nekada zvali? Je li to ustavni prerogativ koji se ne može ni na koji način ograničiti zakonom, nego mora ostati samo na ustavnoj razini?“.

Ona zaključuje: „Imenovanje predsjednika Vrhovnog suda ne spada u klasične, definitorne funkcije državnog poglavara. Predsjednik je, po Ustavu, odgovoran za stabilnost vlasti, morao bi sudjelovati u situacijama kada bi vlast bila nestabilna, ali nije nužno da je i predlaganje kandidata za predsjednika Vrhovnog suda njegova samostalna ovlast. To nije jedan od instituta kao što je državni proračun koji mora donijeti Sabor, a Ustavni sud se mora što manje petljati u donošenje državnog proračuna“. Sanja Barić je odgovorila i na Nacionalovo pitanje slijedi li sada političko nadigravanje između Milanovića i Plenkovića? Njen je odgovor bio: „I da i ne. Svako imenovanje predsjednika Vrhovnog suda, glavnog državnog odvjetnika i ustavnih sudaca ima i svoju političku dimenziju u svakodnevnoj politici. Podrazumijeva pregovore, dogovore, igre i igrice. Uostalom, bira ih Sabor i za njihov izbor potrebna je natpolovična većina glasova saborskih zastupnika. No s obzirom na to da imamo i zakonom propisan postupak kako se to čini, imenovanjem putem javnog poziva, morali bi se držati procedure. Raspisuje se poziv, prijavljuju se kandidati, a između tih kandidata trebao bi se izabrati predsjednik Vrhovnog suda“.

Iako o Sessi nema dobro mišljenje, obranila je njegovo pravo da se javi na natječaj: „Zašto se ne bi javio? Pokazao je neke stvari koje se meni ne sviđaju. On je na čelu i Državnog izbornog povjerenstva, a njegov je stav bio da se osobama zaraženim koronom ili su bili u samoizolaciji treba ograničiti biračko pravo. To pokazuje da on ne poznaje ne samo ustavna temeljna načela, nego ni ustavna prava. Dobio je odmah po prstima od Ustavnog suda. Ne mislim da je on najbolja osoba za predsjednika Vrhovnog suda. Ali mislim da je trebao dobiti mig od nadležnog ministarstva ili politike da se ne kandidira i da se jave kvalitetnije osobe. Ne želim licitirati ničijim imenom, ali ne mogu vjerovati da nam je Sessa najbolje što imamo. Na općinskim i županijskim sudovima imamo kvalitetne suce. Trideset-četrdeset posto su kvalitetni, za njih 20-30 posto rekla bih da su okej, a ostatak je bez veze. Međutim, ne mogu vjerovati da predsjednik to nije odigrao mudrije. Mogao je razgovarati s različitim ljudima, dati im poruke da se jave na natječaj. Nije mi jasno zašto je pustio da dođe do konflikta. To ne ide prema rješavanju problema, nego prema otvaranju konflikta, a dvojbeno je kako će završiti umjesto da se stvar riješi u okviru zakona. Kažeš nekolicini kandidata da imaju šanse, a nakon što se jave predsjednik odabere. S druge strane, ljudi se neće javiti jer smatraju da ako ne prođu u Saboru, onda je to sramota. Nije sramota. To je najnormalnija stvar u postupku. Predsjednik nije trebao to rješavati kroz konflikt, a na kraju neće biti po njegovom. To mi je žao“.