Predsjednik Zoran Milanović u nedjelju je zapalio svijeću i položio vijenac na spomen groblju hrvatskim izbjeglicama iz Drugog svjetskog rata u nekadašnjem logoru El Shattu smještenom istočno od Sueskog kanala, rekavši da ono ostavlja dubok dojam. 

Predsjednik je rekao da je riječ o impresivnom mjestu te da se osjeća kao njegov dio jer su u zbjegu izbjeglica bili i ljudi iz njegove očevine.

„Možda bi trebalo razmišljati o tome da se obilježja prenesu u Hrvatsku, čuo sam takva razmišljanja. Jer ovdje je jako teško doći. Daleko je, objektivno”, naglasio je Milanović.

Predsjednik je rekao da je spomen obilježje, uzimajući u obzir blizinu Sueskog kanala i pustinje, zbog čega tu rijetko dolaze Hrvati, odlično napravljeno te da je osjećao obavezu posjetiti ga.

Milanović je u knjizi na spomen području zahvalio egipatskim vlastima na održavanju sjećanja na zbjeg Hrvata koje će „uvijek ostati važan dio naše povijesti te se nikad neće zaboraviti”.

„U vihoru Drugog svjetskog rata došli su, puni nade u spasenje i povratak, s dalekih obala Dalmacije, i ovdje na Sinaju naši vječni mir. Domovina ih nikada neće zaboraviti”, stoji na spomen groblju onih koji se iz sinajske pustinje nisu vratili u Hrvatsku.

Na spomeniku se navodi osamstotinjak imena.

U pustopoljini bez biljaka, praznog obzora

„Jedne hladne siječanjske noći otisnuli smo se prema Italiji, u Bari”, svjedočanstvo je Lenke Jakić-Gareljić iz Podgore, navedeno na spomen području u Egiptu.

„Odatle teretnjacima, željeznicom pa brodom prema Egiptu. Etna se dimila, a morska bolest i pojasevi za spašavanje su nas izmorili. Ukazalo se kopno, pred nama je Port Said. Željeznicom do odredišta – na žuti pijesak pustinje. Naš dom?”, pitala se ta stanovnica El Shatta.

Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine i njihova povlačenja uslijedila je ofenziva nacističke Njemačke u Dalmaciji, zbog čega je velik broj stanovnika tog područja krenuo u bijeg, prvo u sigurnost otoka Visa, središta partizanskog otpora, a kasnije, uz pomoć britanske mornarice, na nedavno oslobođen jug Italije.

U vrijeme dok su se saveznici još uvijek borili za oslobađanje ostatka Italije, pa i prijestolnice Rima, nekoliko desetaka tisuća izbjeglica iz Makarskog primorja, Lastova, Pelješca, Korčule, Hvara, Brača, Visa, Splita, Trogira, Šibenika te sjeverne Dalmacije i Like prebačeno je u Egipat, na južnu stranu Sueskog kanala, u bivši kamp britanske vojske koji je ‘izgubio’ funkciju nakon poraza sila osovine u Sjevernoj Africi.

U tom kampu, za kojeg izbjeglice u svojim svjedočanstvima prepričavaju da je bio smješten u potpuno ogoljenom okruženju, u pustinji bez imalo raslinja, životinja te praznog horizonta, do 1946. je živjelo preko 30 tisuća Hrvata, većinom žena, djece i staraca.

Osamsto umrlih i petsto rođenih 

Izbjeglice su živjele u pet logora u šatorima, a logor je još zbog britanske vojske imao izgrađene administrativne urede, skladišta, kupaonice i medicinske odjele. U izbjeglištvu su pokrenute škole i škole, radionice i kulturne priredbe izbjeglih Hrvata.

Kamp na Sinajskom poluotoku, na granici Afrike i Azije, uspostavila je i prva četiri mjeseca vodila je britanska Administracija za pomoć i izbjeglice na Bliskom istoku (MERRA), uz pomoć dobrovoljaca. 1. svibnja 1944. godine logor je službeno preuzela UN-ova organizacija za pomoć izbjeglicama (UNRRA).

U logoru je umrlo osamstotinjak ljudi te se vjeruje da je rođeno gotovo 500 beba.

Hrvatska vlada 2003. je odlučila obnoviti spomen područje, a obnova je dovršena 2006. godine.

IVAN RAMLJAK: ‘Konzervativno-klerikalnoj vlasti ne odgovara da se piše o zbjegu u El Shattu’