Surova Politika

Marginalizacija Ninoslava Pavića na medijskoj sceni svakako je događaj. Čovjek već dugi niz godina suvereno nameće svoje medijske kriterije, estetske poglede, stilska viđenja i materijalno-političke nagodbe. Dnevnu interesnu taktiku pretvorio je u novinski apsolut, a i u svoju osobnu vokaciju. Ako se premijer doista odlučio odreći njegovih usluga – na što upućuje situacija s Hanžekovićem u EPH – to bi kod hrvatskih ljubitelja novina moglo proizvesti plimu nepredvidljivih emocija

Ispod površine hrvatske javne scene odigrava se zanimljivo natezanje konopca – konceptualni tug of war – oko vlasničko-upravljačkih prava nad izdavačkom tvrtkom EPH. Stvar je politički provokativna: spomenuti EPH, i njegovo udarno izdanje Jutarnji list, funkcionirao je pod Ninoslavom Pavićem kao Milanovićeva medijska platforma.

HDZ kontrolira Večernji, SDP je dobar s Jutarnjim, dva dnevna izdanja ideološki se razlikuju iako dijele iste sklonosti prema agresivnoj prezentaciji trivijalnosti, i to bi bilo manje-više sve što se tiče političkoga odnosa snaga na tiskanom dijelu lokalnoga medijskog prostora. Gospodin Pavić – šef uprave i jedan od osnivača EPH – ulagao je iznimne napore u očuvanje svoje vodeće pozicije u firmi. Ostao je gazda i kad je njemački WAZ ušao u kompaniju, i kad je izišao iz nje. Može se reći da je iz bilo kakvog razvoja događaja uvijek izvlačio profit.

UGROŽAVA GA VEĆ DULJE VRIJEME MATERIJALNA KRIZA U EPH, kojoj je nastojao parirati političkim dogovorima. Tome je, uostalom, oduvijek bio sklon. Medije je promatrao u prvome redu kao sredstvo za osvajanje političke vlasti, i umio je naglasiti, tj. naplatiti, svoju ulogu u tim procesima. Sklapao je nagodbe o uzajamnoj podršci i s Bandićem, i s Čačićem, svojedobno i s Karamarkom, a posljednja s Milanovićem osigurala mu je -putem operativnih dogovora sa Šegonom, odnosno Linićem – opstanak na položaju šefa uprave unatoč financijskoj krizi tvrtke i predstečajnome postupku. Predstavljao se nezamjenjivim, a neki su ga kao takvog i doživljavali. Od članova Vlade jedino je Vesna Pusić, vrlo decentno i sa zakašnjenjem, izrazila logičan stav da preduvjet za otvaranje predstečajne nagodbe – koju servisira država – mora biti odlazak uprave koja je firmu do stečaja dovela.

KAKO GOD BILO, FINANCIJSKA SITUACIJA U EPH morala je na kraju uzdrmati temelje i samog gospodina Pavića. Obraćao se na razne potkovane adrese kako bi prikupio sredstva za podmirenje duga Hypo banci – nekih šest milijuna eura – ali nekoć širom naćuljene uši ostajale su u zadnje vrijeme gluhe. Nitko od hrvatskih financijskih mogula nije pokazao interes da gospodina Pavića vadi iz bujice. Pojavio se tad – možda u stilu boga iz mašine – ekspanzivni Marijan Hanžeković, stari Pavićev znanac, jedan od najbogatijih hrvatskih odvjetnika, koji je u predstečajnoj nagodbi potraživanja Hypo banke od EPH otkupio za četrdeset pet milijuna kuna, i time postao devedesetpostotni vlasnik EPH. Ukupan dug iznosio je dvjesto-tristo milijuna kuna, ali banka je to ili otpisala, ili uviđavno odlučila naplatiti kroz neke dugoročne aranžmane, svodeći stvar na “razumnu” svotu. Mnogi promatrači smatrali su da je angažman gospodina Hanžekovića u spašavanju EPH samo paravan za spašavanje gospodina Pavića. Kad se odvjetnik pojavi u pretvorbi neke firme, sumnja se – najčešće opravdano – da impersonizira nekog drugog u sjeni. Po logici stvari taj drugi trebao je biti gospodin Pavić.

NAVODNO JE IZMEĐU GOSPODE PAVIĆA I HANŽEKOVIĆA postojao džentlmenski dogovor – odnosno, ortački ugovor – o tajnom zajedničkom vlasništvu nad priručnom firmom Euro poticaji, koja je otkupila dug EPH prema Hypou. Taj aranžman omogućio bi Paviću da ostane predsjednik uprave. Navodno je tako navedeno i u ugovoru Hanžeković-Pavić. Kad se gospodin Pavić, nakon sporazuma s Hypo bankom, i dalje nastavio ponašati kao svemoćni mag EPH-a, Hanžeković se navodno podigao na stražnje noge i obavijestio ga da njihov ugovor ne predviđa spašavanje Pavićeve velevlasti. Firma EPH u lošoj je situaciji, i Hanžekoviću je jasno da su korjenite upravljačke promjene nužne za bilo kakvu sanaciju. Na Hanžekovićevo osporavanje slova i duha njihova, poprilično relativistički napisanog, ortačkog ugovora ili partnerskog dogovora, gospodin Pavić navodno će reagirati tužbom i zatražiti zaštitu svojih pisanih ili nepisanih upravljačkih prava, gotovo u stilu Zsolta Hernádija. U međuvremenu, gospodin Hanžeković promijenio je ime spomenute priručne firme Euro poticaji u Hanza-press, dajući i time publici na znanje da je on danas gazda u EPH.

Po svemu sudeći, u slučaju EPH na djelu ipak nije ni početak, ni nastavak, nego kraj jednog divnog prijateljstva. Postoje naznake da bi se gospodin Hanžeković vrlo rado izvukao iz svog novog medijskog angažmana, i aranžmana s Pavićem, pod uvjetom – dakako – da mu Pavić plati ono što je on platio Hypo banci: ugodnih šest milijuna eura. Biti šefom šefova, to ima svoju cijenu. Hanžeković je izgubio motiv za novine. Pitanje je za posebnu analizu odakle je popularni gospodin Hanzi povukao novac za isplatu Hypo banke kako bi dobio EPH, ali odakle će Pavić povući novac za isplatu gospodina Hanzija da vrati EPH, to je definitivno stvar apstraktnog razmišljanja. Prema pozadinskim informacijama, nitko od mogula ne želi se više na njega kladiti. Pavić ne namjerava dirati u svoju ogromnu imovinu, generiranu iz EPH, kako bi uložio u tvrtku koja je jednom već bila njegova, a dobrotvora koji bi investirao za njega – pronaći ne može. Moguli, koji bi se prije otimali za njegovu naklonost, danas ga manje-više ignoriraju.

PODATAK DA GOSPODIN PAVIĆ NE MOŽE PRONAĆI SREDSTVA ZA ISPLATU GOSPODINA HANŽEKOVIĆA i ponovno preuzimanje glavne riječi u EPH obilježen je revolucionarnim političkim konotacijama. Svojim novinama Pavić je uzdizao ponekad lijeve, ponekad desne intelektualce ili populiste, agente ili demistifikatore, građane ili seljačine, ovisno o trenutačnim interesima i aranžmanima, a danas mu evidentno izostaje pomoć premijera Milanovića. Kad bi se gospodin Milanović snažnije zauzeo za propagatora Pavića kod svojih imućnih prijatelja, tajkuna, banaka i tako dalje, pronašla bi se – nesumnjivo – sredstva potrebna za nastavak Pavićeva, nazovimo to tako, svevlađa začinjenog nesvetim alijansama sa svima koji mogu nešto pridonijeti grupnom imovinskom stanju. No pitanje je, očito, ima li premijer dodatnih motiva za takve pustolovine. S gospodinom Pavićem došao je do zida, i daljnja suradnja postaje neproduktivna.

EPH DANAS – TO JE MARIJAN HANŽEKOVIĆ, a kakav će biti sutra, to ovisi o procjeni Pavićeve aktualne društveno-političke stature kod potencijalnih financijera, koji bi gospodina Hanžekovića – u Pavićevo ime – mogli isplatiti. Marginalizacija Ninoslava Pavića na medijskoj sceni svakako je događaj. Čovjek već dugi niz godina suvereno nameće svoje medijske kriterije, estetske poglede, stilska viđenja i materijalno-političke nagodbe. Dnevnu interesnu taktiku pretvorio je u novinski apsolut, a i u svoju osobnu vokaciju. Ako se premijer doista odlučio odreći njegovih usluga – na što upućuje situacija s Hanžekovićem u EPH – to bi kod hrvatskih ljubitelja novina moglo proizvesti plimu nepredvidljivih emocija.