Surova Politika

Milanović radije popušta nego da uđe u otvoren sukob s udrugama koje ga provociraju. KARAMARKO NE SMIJE POJAČAVATI IDEOLOŠKO-DOMOLJUBNE NAPADE NA SDP, jer bi postao neuvjerljiv. Predstavio se dosad više kao vođa sekte, nego kao potencijalni vođa nacije, i mora promijeniti konja. Obojica pate od manevarskih ograničenja, s kojima se nose manje-više neadekvatno

Nakon predsjedničkih izbora premijer Milanović izjavio je na televiziji – ponešto ljutit – kako su sada u areni samo Karamarko i on, licem u lice, *at point blank*, žanrovski predočeno: dvojica usamljenih revolveraša u završnome obračunu koji, u ime palih što leže pokraj njih, odlučuju čija će biti konačna historijska pobjeda. Očekivala se nakon te mrke poruke neka radikalna premijerova akcija, koja će probuditi venuću građansku kastu i potaknuti je na borbeno svrstavanje iza Vlade, kao što se Karamarkova kasta – sociolozi je mogu znanstveno definirati kako žele – borbeno svrstava iza njega. Avaj: varljiva je nada, krhko je znanje; nije uočen nikakav posebno motivirajući prevrat u Milanovićevu političkom nastupu. Mediji ga, doduše, suptilno guše, i omogućuju gospodinu Karamarku da mu za vratom neprestano puše. Premijera pritisak pomalo nervira, iako takva situacija dobrim dijelom proistječe iz njegove začuđujuće nezainteresiranosti za nacionalnu medijsku scenu i drastične promjene koje se na njoj ubrzano zbivaju, a ne samo iz tradicionalnoga uredničkoga natjecanja u iskazivanju naklonosti mogućoj budućoj vladi.

Gospodina Karamarka, na drugoj strani, očito je prodrmao odlazak Drage Prgometa iz HDZ-a, uz atipičnu građansku poruku da će vođa stranke sa svojom pučističkom taktikom i vezivanjem uz ekstremiste Milanovića doslovce ugurati u izbornu pobjedu. Ponešto se, nakon toga, trgnuo šef HDZ-a, i započeo svoju nastupnu aroganciju stavljati pod misaoni nadzor, no uglavnom samo do mjere koju primjećuju analitičari osjetljivi na nijanse. Govori su mu i dalje sadržajno ograničeni, i podcjenjivački prema protivniku, ali osjeća se zrno pojačane glumačke discipliniranosti, odnosno nastojanja da se kod publike ublaži kronično agresivan dojam. Teško je to postići, zapravo, ako je izvorni dizajn rušenja Vlade napravljen prema suprotnoj, radikalističkoj shemi, no gospodin Karamarko motivirano balansira na krilima svoje historijske prilike i trudi se koliko može.

NJEGOVI ŠATOR-ljudi postali su u javnom smislu potpuno irelevantni, najvećim dijelom zato što su takvi sami po sebi, a i zbog nadbiskupa Bozanića koji im je uskratio očekivanu propagandnu potporu. Usput rečeno, kardinalova uskršnja poruka bila je iznimno tolerantna i osjetio se u njoj duh Svetoga Oca Franje. Idemo dalje. Ako su šator-ljudi iscrpili svoje potencijale, gospodin Karamarko zaključuje da treba unaprijediti odnose s drugim saveznicima, koji također mogu utjecati na mase, a što se HDZ-a tiče, tu nema boljih od šefova hrvatskoga nogometa. Uvijek se preko njih može mobilizirati nekakva stadionska rulja koja će preko nacio-bojnih pokliča iskazivati “političku” potporu vodećim državotvorima. Ipak, taj Karamarkov “sportsko”-referentni klub građanski je zanimljiv koliko i šator-ljudi. Ne samo što lideri hrvatskoga nogometa jedva sastavljaju rečenice, nego je i njihova orijentacija toliko dobro poznata da za HDZ ne donosi nikakav element pozitivnog iznenađenja. Gospodin Mamić, na primjer, plaćao je (pretpostavlja se, klupskim ili državnim novcem) uoči izbora cijele stranice u novinama, na kojima su se svi igrači Dinama – domaći i strani – morali potpisom izjašnjavati u prilog HDZ-a.

Ta neuništiva podrška hrvatske desnice, začinjene ultradesnicom, gospodinu Karamarku ne će biti dovoljna za izbornu pobjedu. Kako bi porazio nominalno lijeve na vlasti – koji su postali nešto ljeviji tek u zadnjih par mjeseci – trebat će mu i građanski glasovi, koje zasad nema. *Memento Sanaderum*, Karamarko. Sanader je svojedobno pobijedio SDP kao underdog*, u trenutku kad je protivnik bio anketni favorit, samo zahvaljujući tomu što je uspio pridobiti značajan broj glasova građana koji su prezreli šuplju retoriku SDP-a i honorirali Sanaderovo pretvaranje HDZ-a u realnu stranku desnog centra, koja se uzdiže iznad državotvornih pučkih trivijalnosti. Može se reći da je za HDZ prava šteta što se spomenuti gospodin Sanader naposljetku pokazao – pjesnički rečeno – oberlopinom.

Nevidljivo je u ovom trenutku na koji način blokovski postavljeni gospodin Karamarko namjerava prikupiti kritičan broj građanskih glasova koji spontano inkliniraju lijevome centru i bježe od svakog primitivizma, pa bio on i “državotvoran”, no za utjehu može mu poslužiti to što ni gospodin Milanović ne pokazuje impresivnu brzinu u osvajanju potrebnih simpatija. Pojedini ugledni otpadnici iz njegova kruga iskazuju danas fanatičnu mržnju prema premijeru i gotovo prema svemu što on politički simbolizira. Dostojanstvo je u hrvatskoj politici vrlo rijetka pojava. Slavko Linić, na primjer, svojedobno čuven po histeričnim svađama u Saboru, iskorištava bilo kakvu platformu – uključujući i desničarske smeće-televizije koje mrze vlast i žive od nje – za bjesomučne napade na premijera. Smatrao se ikonom SDP-a i ne može mu oprostiti što ga je smijenio, kao da premijer u svakom trenutku nema pravo na vlastiti kadrovski izbor. Postoji valjda nekakav kodeks, nekakav politički Schweigepflicht*, o šutnji smijenjenoga dužnosnika, barem dok traje mandat vlade u kojoj je sudjelovao, ali u Hrvatskoj su egotripovi očito neusporedivo jači od bilo kakvih osjećaja za red.

DOK GOSPODIN KARAMARKO UŽIVA u relativnoj medijskoj lojalnosti svojih sljedbenika, bivših sljedbenika i budućih sljedbenika, premijer Milanović – iako nije Krleža – kao da proživljava kroničan sukob na ljevici. Na spomen njegova imena gospodin Linić pada u živčanu crnu rupu. Bivši predsjednik Republike Josipović svoju novu političku karijeru započeo je otresanjem na premijera. Mirela Holy neprestano ga kritizira zbog ekologije. Sindikati stalno upućuju nekakve primjedbe Vladi. Cestarski pokret uspio je zaustaviti projekt koncesije. Ekolozi zaustavljaju projekt istraživanja nafte i plina u Jadranu. Ucjenjuju ga sa svih strana, a premijer uzvraća popuštanjima i kompromisima. Očito procjenjuje da mu sukobi u ovom trenutku nisu potrebni i da je za njega najbolje situaciju hibernirati do izbora.

Milanovićeva taktika pati od nedostatka mobilizacijske snage i pitanje je kako će na tim izborima odjeknuti. Karamarkova taktika mobilizacijsku snagu primjenjuje isključivo na sljedbenike, koji su mu brojčano nedovoljni za pobjedu. Danas će Milanović radije popustiti, negoli ući u otvoreni sukob s udrugama koje ga provociraju. Karamarko ne može pojačavati ideološko-domoljubne napade na SDP, jer bi time opasno doveo u pitanje vlastitu uvjerljivost. Predstavio se dosad više kao vođa sekte, negoli kao potencijalni vođa nacije, i jasno mu je – vjerojatno – da mora promijeniti konja. Obojica, kako vidimo, pate od manevarskih ograničenja, s kojima se nose na manje-više neadekvatne načine. Dvoboj se približava psihološkome zenitu, a uskoro će stići i trenutak za predviđanje raspleta.