“Nije mi poznato da Zoran Milanović čita Financial Times, ali znam da nas redovito čita potpredsjednik srbijanske vlade Božidar Đelić. U svakom slučaju, drago mi je jer Milanović djeluje kao simpatičan momak”, pomalo iznenađeno komentira Neil MacDonald, dopisnik Financial Timesa za Balkan. Financial Times spada u sam vrh najutjecajnijih svjetskih listova i MacDonaldovi članci nerijetko utječu na stvaranje predodžbe o situaciji u Hrvatskoj i susjedstvu. U proteklih šest godina dobro je upoznao vodeće političare, ali i članove poslovne elite iz Hrvatske, Srbije i okolnih zemalja.

Kao jedan od rijetkih inozemnih eksperata za ovu regiju, nedavno je sudjelovao na zagrebačkom okruglom stolu posvećenom korupciji u jugoistočnoj Europi. U razgovoru za Nacional objasnio je kako vidi situaciju na Balkanu, ali i iznio zanimljiva zapažanja o Hrvatskoj, Milanoviću i Sanaderu.

Potkraj 2010. u jednom od svojih članaka u Financial Timesu Hrvatsku ste opisali kao lijenu državu?

– Možda je to bilo blago pretjerivanje radi efektnosti članka, ali smisao teksta bio je u tome da se Hrvatska sporo oporavljala od posljedica ekonomske recesije. Reakcije na moj članak bile su poprilično žestoke, ali u biti sve se svodilo na činjenicu da je Hrvatska puno sporije izlazila iz krize od drugih država, što se vidjelo u nezaposlenosti, velikom deficitu i izostanku gospodarskog rasta. Hrvatska je bila loša u usporedbi sa sličnim zemljama, a neusporedivo lošija od članica Europske unije.

Da li se u međuvremenu što promijenilo?

– Jedino to što ste dobili novu vladu. Ali u biti još uvijek nema značajnih promjena i problemi su isti poput onih iz 2010. – velik pritisak na privatni sektor i tamošnje zaposlenike, glomazna administracija, a precijenjena kuna devastira izvoz i uništava izvoznike. Ne bih rekao da se od tada do danas išta promijenilo. Na to je prije mjesec dana upozorio i guverner Željko Rohatinski, a on ima bolji uvid od mene u situaciju u hrvatskom gospodarstvu. Ako Rohatinski predlaže rezanje državnog proračuna za 9 milijardi kuna, treba poslušati njegove argumente. Rekao bih da su toga svjesni u vladi Zorana Milanovića, iako njihov prijedlog proračuna podrazumijeva približno polovicu rezova što ih je predložio guverner Rohatinski. Ali oni su političari i procijenili su da bi veći rezovi mogli izazvati nezadovoljstvo javnosti.

Koliko dugo izvještavate iz jugoistočne Europe?

– Otprilike šest godina. Živim u Beogradu od 2006., ali prilično često sam u Zagrebu i drugdje u toj regiji. U ovom poslu morate održavati brojne kontakte s političarima i poslovnim ljudima, tako da sam u Hrvatskoj svaka dvatri mjeseca. Često me pitaju zašto sam za sjedište odabrao Beograd, s obzirom na to da je Hrvatska naprednija, a sada je očito da će uskoro postati članica EU. Odgovor je jednostavan, Srbija je bila 2006., a i danas je epicentar problema na području Balkana. Radi se, u prvom redu, o odnosu srpske politike prema Kosovu, što ste mogli vidjeti nedavno kad je, nakon niza manipulacija, došlo do nemira na sjeveru Kosova. Slovenija i Hrvatska su ekonomski razvijenije, ali Srbija je u svakom pogledu najveća država u ovoj regiji – i po broju stanovnika, ali i kao problem.

Koliko se situacija na Balkanu promijenila u posljednjih šest godina?

– Promjene su poprilične, iako je recesija izazvala teške posljedice. Hrvatska je relativno solidno razvijena u usporedbi sa susjednim državama, ali to je još uvijek daleko od zadovoljavajućeg. Vaša ekonomija stagnira, malo je greenfield investicija, a ulazak u Europsku uniju sam po sebi neće riješiti sve probleme. U usporedbi s Hrvatskom, Srbija je siromašna, ali mislim da postoji popriličan prostor za napredak, jer Srbi nisu doživjeli ekspanziju, kakvu su u prošlosti prošle gotovo sve postkomunističke zemlje. Srbija ima prostora za napredak zahvaljujući razvijenom malom poduzetništvu, ali i jakim ekonomskim vezama s Rusijom. Kad riješe političke probleme, predviđam im popriličan napredak.

Upoznali ste većinu vodećih hrvatskih i srpskih političara. U čemu se razlikuju?

– Teško je dati definitivan odgovor, ali rekao bih da postoje određene razlike u karakterima.‘Na prostoru nekadašnje Jugoslavije vlada uvjerenje da su svi političari korumpirani’ Srpski političari su, uglavnom, poprilično neozbiljni i jedno govore u inozemstvu, a drugo za domaću publiku. Političari u Hrvatskoj ipak su ozbiljniji, ali i oni povremeno zastranjuju, što se vidjelo kad su gotovo jednoglasno kritizirali haašku presudu generalu Anti Gotovini. Ipak, hrvatski i srpski političari, jednostavno, ne bave se istim temama. Hrvatskima su godinama u žarištu pažnje pregovori s Europskom unijom, dok se srpski ne žele odreći Kosova, iako je to u suprotnosti s politikom EU.

Kako ocjenjujete prve poteze nove hrvatske vlade?

– Dobra je okolnost što imaju stabilnu parlamentarnu većinu, jer ih iduće četiri godine čeka težak posao. Od Milanovića očekujem spremnost da se uhvati u koštac s najtežim problemima, uostalom, istraživanja hrvatskog javnog mnijenja pokazuju da većina stanovništva podržava uvođenje financijske discipline i rezove državnog proračuna, iako su to, realno, vrlo neugodni potezi. Iz moje perspektive, hrvatska vlada i treba donositi teške odluke, jer uživa podršku javnosti, a i više se ne mora baviti pregovorima s Bruxellesom. Bude li djelovala odlučno, prvi će se rezultati vidjeti za otprilike tri godine, a to je dobro i u političkom smislu, jer povećava njegove izglede za ponovnu pobjedu i na idućim izborima.

Treba li Hrvatska zatražiti pomoć Međunarodnog monetarnog fonda?

– Nisam posve siguran. U Srbiji je drukčija situacija i prisutnost MMF-a povećala je povjerenje stranih investitora. Hrvatska je završila pregovore s EU-om i sad bi trebala olakšati dolazak i rad stranih ulagača.

Mislite li da postoje razlozi za optimizam?

– Ja sam pragmatičan. Iz Milanovićeve vlade najavljuju blag gospodarski rast, dok bankari i poduzetnici smatraju da Hrvatsku u ovoj godini očekuje pad BDP-a. Smatram da nema previše razloga za optimizam, kako zbog velikih razmjera nezaposlenosti, tako i zbog deficita i slabog izvoza, a, kao što znate, ovih dana u Hrvatskoj su predstavnici Fitcha, koji će možda smanjiti kreditni rejting države. U ovom trenutku preporučio bih strpljivost i vjeru da se stvari mogu popraviti.

Poznajete li premijera Milanovića?

– Intervjuirao sam ga nekoliko puta, prvi put neposredno nakon smrti Ivice Račana, međutim, u posljednje vrijeme nismo kontaktirali. Rekao bih da je razuman političar, ali u osobnom kontaktu nije na mene ostavio karizmatičan dojam u mjeri u kojoj je to uspio Ivo Sanader.

Sanader vam se svidio?

– Da, svidio mi se, ali ovdje govorim o dojmu koji je ostavljao kao sugovornik, a ne sumnjivim odlukama zbog kojih mu se sada sudi. Sanadera sam poznavao prilično dobro i opisao bih ga kao šarmantnog frajera. Bilo je zabavno raditi intervjue s njim, jer je posjedovao karizmu i vidjeli ste da posjeduje vjeru u pobjedu.

Kako ste se osjećali kad se našao pod teškim optužbama za kriminal?

– Prije svega, nisam ga poznavao tako dobro, a kamoli raspolagao kompromitantnim informacijama. Drugo, na svim prostorima nekadašnje Jugoslavije vlada uvjerenje da su svi političari korumpirani, a onda je vrlo teško znati postoje li razlike među njima. Osim toga, mnogi birači zapravo ne mare ako su političari lopovi, sve dok je i njima dobro. Kad sam kao dopisnik Financial Timesa 2006. došao na Balkan, bile su mi poznate financijske makinacije na ovim prostorima 90-ih, i zato me ništa nije moglo iznenaditi, a posebno ne korupcija u visokim krugovima vlasti. U tom smislu, Sanaderov slučaj nije nešto što zvuči nevjerojatno, ali kad sam 2006. i 2007. dolazio u Zagreb, protiv njega nije bilo nikakvih optužbi. Zapravo, manje su me iznenadile optužbe protiv Sanadera, a više to što je on u vrlo kratkom roku izgubio sav dugogodišnji utjecaj na politiku i pravosuđe. Ironično je da ga je uništio stav vlade Jadranke Kosor o nultoj toleranciji prema korupciji, što je omogućilo i završetak pregovora s Europskom unijom, a, usprkos svemu tome, HDZ je uvjerljivo poražen na parlamentarnim izborima.