Milan Radanović povjesničar je i istraživač Arhiva Srba u Hrvatskoj. Rođen je 1976. u Novoj Gradiški. Bavi se istraživanjem ratnih zločina na tlu Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, osobito zločinima ustaškog i četničkog pokreta. Objavio je tri zapažene knjige: “Oslobođenje. Beograd, oktobar 1944.”, “Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine 1941-1944. i vojni gubici 1944-1945.” i “‘Slavonijo, tripu si gorila…’ – kotar Podravska Slatina u Drugom svetskom ratu 1941. – 1945.” U predstojećem broju znanstvenog časopisa Tragovi Arhiva Srba u Hrvatskoj uskoro će izaći njegov novi autorski članak, u kojemu je istražio tragičnu sudbinu mještana dvanaest sela petrinjskog kraja 1942. godine i otkrio važne, dosad nepoznate detalje o žrtvama te o uzrocima ustaških zločina nad tim selima. O rezultatima svojih istraživanja Radanović je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: U vašem članku “Interniranje srpskog stanovništva s područja kotara Petrinja u logore Jasenovac i Stara Gradiška svibnja 1942.”, koji će izići u sljedećem broju časopisa Tragovi, istražili ste jednu od mnogih internacija civila u ta dva logora. Koji su najznačajniji rezultati vašeg istraživanja?

Smatram da se najznačajniji rezultat istraživanja te konkretne internacije odnosi na mogućnost davanja odgovora na pitanje tko je naredio internaciju i zašto. Ponekad na to pitanje nije moguće odgovoriti jer nisu sačuvani izvori koji bi pružili konkretan odgovor. Ponekad povjesničari i drugi istraživači nemaju dovoljno strpljenja kako bi pronašli jedan takav odgovor. Mene je poslužila istraživačka sreća. Dosad nekorišteni dokumenti NDH koje sam pronašao kazuju da je upad oružanih snaga NDH u srpska sela na području Petrinje i Gline 16. svibnja 1942. i narednih dana naredio maršal – „vojskovođa“ – Slavko Kvaternik. Jedan izvještaj Župske redarstvene oblasti u Petrinji govori da je uoči početka racije i internacije u Zagrebu održan sastanak pod rukovodstvom vojskovođe Kvaternika, a izvještaj ustaškog stožernika Velike župe Gora govori da je internacija – „evakuacija“ – provedena „po nalogu vojskovođe“. Na sastanku kojim je predsjedao Kvaternik odlučeno je da se s područja Velike župe Gora treba internirati „sve pravoslavno žiteljstvo“, bez obzira na to je li prethodno prihvatilo rimokatoličku vjeroispovijest ili ne. Dakle, internacija je posljedica namjere ustaškog rukovodstva da izvrši eliminaciju što većeg broja Srba na prostoru Velike župe Gora koja je obuhvaćala, pored ostalog, četiri banijska kotara. Do kraja svibnja internirano je srpsko stanovništvo 12 sela u petrinjskom kotaru, šest sela u glinskom kotaru te nekoliko sela u kostajničkom kotaru. Istraživanje je potvrdilo ono što je već konstatirano u historiografiji – da je najznačajniju ulogu u naređivanju interniranja srpskog stanovništva u Jasenovac u proljeće 1942. igrao Eugen Dido Kvaternik, sin vojskovođe Kvaternika. Smatram da je vojskovođa Kvaternik bio u dosluhu s Didom Kvaternikom prilikom izdavanja naređenja za internaciju o kojoj je riječ. Istražujući ovu temu, pronašao sam naređenje Dide Kvaternika Maksu Luburiću za interniranje stanovnika sela Mlaka pokraj Jasenovca. Ta internacija je prvi primjer interniranja velike većine stanovnika nekog mjesta u jasenovački logor. Istražio sam kronologiju internacije s područja petrinjskog kotara u svibnju 1942. koja je trajala desetak dana, naveo povijesni kontekst – internacije u istom razdoblju, u vremenu kada Jasenovac „može primiti neograničen broj zatočenika“, kako navode ustaški dokumenti – ustanovio približan broj interniranih, oko 1250 te 1056 ljudi koji nisu preživjeli ustaške i nacističke logore, kao i broj i strukturu žrtava po selima.

NACIONAL: Kako i gdje su ubijeni svi ti ljudi?

Od 1056 žrtava svibanjske internacije, u ustaškim logorima je stradalo 965, a u nacističkim 91 osoba. Većina žrtava koje su ubijene u nacističkim logorima stradala je u logoru Osen u sjevernoj Norveškoj. Bili su to isključivo muškarci. Velika većina stradalih u ustaškim logorima bili su žene i djeca: 742 od 965 žrtava. Istraživanje je pokazalo da su Bestrma i Kinjačka sela s najviše žrtava u logorima: iz Bestrme je ubijeno 318, a iz Kinjačke 290 ljudi. Nešto više od polovice ukupnog broja stanovnika Kinjačke izgubilo je život u logorima, nakon što su internirani 17. svibnja 1942. U Bestrmi je na taj način život izgubilo između 40 i 45 posto stanovnika. Neke obitelji iz tih dvaju sela potpuno su uništene, dok su mnoge obitelji imale veći broj žrtava. Navest ću primjer stradanja jedne obitelji iz Kinjačke i jedne iz Bestrme, kako bih ilustrirao dimenzije stradanja mještana ta dva sela: Mihajlo Crljenica, partizan iz Kinjačke, poginuo je 1943. na Sutjesci. Njemu su u Jasenovcu i Staroj Gradiški stradali otac, majka, supruga te četvero male djece. U logoru Osen u Norveškoj ubijen je Ranko Cvijanović. U Staroj Gradiški gubi se trag Rankove petero djece, starosti od jedne do sedam godina.

NACIONAL: Kakvu ulogu su imali partizani u tim događajima?

Partizani su uspjeli spasiti živote većini stanovnika 12 petrinjskih sela koja su bila zahvaćena racijom i internacijom, a također su uspjeli evakuirati na Šamaricu stanovništvo još desetak petrinjskih sela u kojima ustaše i domobrani, kako otkrivaju dokumenti NDH, nisu zatekli nikoga. Mještani tih sela bi također bili internirani da nisu imali zaštitu pripadnika Banijskog partizanskog odreda. Partizani su ubrzo nakon toga, u lipnju 1942., uspješno obranili veliki civilni zbjeg na Šamarici u kojem su se nalazili stanovnici petrinjskih i drugih banijskih sela.

NACIONAL: Vaše istraživanje je otkrilo identitete 160 dosad nepoznatih žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška. Tko su bili ti ljudi?

Da, to je još jedan bitan rezultat istraživanja. Uglavnom je riječ o stanovnicima sela koja su imala najviše žrtava u jasenovačkom logoru: Bestrma, Kinjačka i Blinjski Kut. Također je uglavnom riječ o ženama i djeci. Istraživanje je potvrdilo moju pretpostavku, zasnovanu na istraživanju stradanja stanovnika nekih drugih sela u jasenovačkom logoru, da za sela koja su imala troznamenkast broj žrtava postoji mogućnost otkrivanja 10-20 posto dosad neutvrđenih žrtava.

‘Svaka obitelj iz 12 petrinjskih sela čiji su stanovnici bili internirani u svibnju 1942. izgubila je nekog svog u ratu, od djece koja još nisu bila prohodala do bolesnih i nepokretnih staraca’, kaže Radanović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako ste otkrili da dosad nepoznate žrtve nisu bile uvedene u službeni popis žrtava Spomen područja Jasenovac? Što pokazuje vaše istraživanje, zašto nisu bile uvedene?

Koristio sam odavno dostupne, ali i dalje nedovoljno korištene izvore – spiskove žrtava po kotarima i selima koje je 1945. i 1946. sakupila Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i komparirao sam ih s bazom podataka Spomen područja Jasenovac. Nisu bile otkrivene stjecajem okolnosti, prvenstveno zbog toga što Spomen područje Jasenovac nema dovoljno zaposlenih istraživača, dok drugi istraživači nedovoljno koriste navedene izvore. Najviše je na utvrđivanju identiteta žrtava i stvaranju baze podataka radio kustos Spomen područja Jasenovac, povjesničar Đorđe Mihovilović, koji je ujedno i najmarljiviji istraživač povijesti logora.

NACIONAL: U članku tvrdite i da Romi s tog područja ubijeni u Jasenovcu nisu upisani u popis žrtava. Može li se općenito tvrditi da je broj romskih žrtava u ustaškim logorima nedovoljno istražen?

Da, to je zaključak svih ozbiljnih istraživača ove teme. Procentualno gledano, romske žrtve su najmanje popisane. Posljednjih godina, najviše zahvaljujući povjesničaru Danijelu Vojaku, učinjen je pomak u istraživanju genocida nad Romima u NDH i stradanju Roma u Jasenovcu. Sačuvani dokumenti NDH ne obuhvaćaju poimenične podatke za većinu Roma ubijenih u Jasenovcu. Poznato je da ustaški dokumenti za Rome internirane u Jasenovac ponekad nisu koristili čak ni numerički podatak, a kamo li poimenične podatke, već su broj interniranih Roma označavali brojem vagona. Većina romskih žrtava je popisana na osnovu izjava njihovih neromskih susjeda koji često nisu navodili podatke za sve Rome, stanovnike nekog konkretnog naselja, pobijene u Jasenovcu, pogotovo kada je riječ o djeci. Za neka naselja broj nepopisanih romskih žrtava ide preko 50 posto.

NACIONAL: Hoće li biti moguće načiniti konačan, pouzdan popis žrtava logora Jasenovac? Što treba učiniti da se to postigne?

Konačan broj žrtava nikad neće biti ustanovljen, ali će se jednog dana doći do približnog broja žrtava. Da bi se to učinilo potrebno je istražiti još uvijek nekorištene izvore kojih ima dosta. S druge strane, broj žrtava nije jedini niti najvažniji element povijesti jasenovačkog logora. Jasenovac je bio centralno mjesto genocida nad Srbima, Židovima i Romima u NDH, najstrašnije mjesto u povijesti ovih prostora, mjesto nepojmljive patnje, mjesto koje je vezano za stradanje stotina naselja i tisuća obitelji. Moje istraživačko iskustvo govori da postoji ne samo velik broj neobjavljenih i dokumenata koji govore o identitetima žrtava, uključujući i dosad nepopisane žrtve, već i velik broj dosad neobjavljenih svjedočanstava preživjelih logoraša, ali i velik broj dosad neobjavljenih dokumenata NDH koji govore ne samo o žrtvama, već i o počiniteljima zločina. Hrvatskoj historiografiji kronično nedostaju projekti koji bi rezultirali objavljivanjem zbirki dokumenata o ustaškim zločinima, a srpskoj i bosanskohercegovačkoj historiografiji nedostaje više znanstvenih radova koji bi bili zasnovani na dosad nekorištenim arhivskim izvorima, iako se ovo drugo posljednjih godina donekle mijenja. Najkraći odgovor na vaše drugo pitanje podrazumijevao bi ono što sam već napomenuo: potrebno je angažirati i zaposliti veći broj istraživača u Spomen području Jasenovac.

‘Otkrio sam i 160 dosad nepoznatih žrtava logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Uglavnom je riječ o stanovnicima sela koja su imala najviše žrtava u jasenovačkom logoru: Bestrma, Kinjačka i Blinjski Kut’

NACIONAL: U svom članku za Tragove navodite da stradanje područja koje ste istraživali dosad nije historiografski opisano. Kako biste, kao plodan istraživač povijesti Drugoga svjetskog rata u Srbiji i Hrvatskoj, ocijenili kvalitetu dosadašnjih historiografskih istraživanja te teme?

Konačan rezultat mog istraživanja podrazumijeva da je internacija o kojoj je riječ jedna od najpotpunije istraženih internacija srpskih civila u jasenovački logor. Smatram da je na sličan način moguće detaljnije istražiti i većinu ostalih internacija civila srpske nacionalnosti u jasenovački logor. Genocid NDH nad Srbima je izuzetno kompleksna i obimna tema. Ona nije imala previše kvalitetnih i posvećenih istraživača, iako su mnogi istraživači utemeljili vrlo važne osnove koje su suvremenim istraživačima od ogromne pomoći. U socijalističkoj Jugoslaviji postojali su nametnuti ili podrazumijevajući prioriteti kada je riječ o istraživanju Drugog svjetskog rata, koji su se ticali historizacije partizanskog pokreta i legitimiziranja dolaska komunista na vlast. Objavljen je velik broj knjiga na temu oslobodilačke i antifašističke borbe koju su predvodili partizani i komunisti, ali mnogi aspekti te teme još uvijek nisu dovoljno istraženi. S druge strane, tematika stradanja civila dugo je bila zapostavljena, prije svega iz straha da istraživanja zločina iz etničke mržnje mogu otvoriti stare rane i pogoršati osjetljive nacionalne odnose. Tako je stradanje Srba u NDH najčešće bilo obrađivano u okviru otpora fašizmu, s različitim učinkom, ovisno o talentu istraživača. Ipak, neka vrlo važna istraživanja su započela upravo u socijalističkom razdoblju, na primjer istraživanja povjesničara Đure Zatezala o skupini logora Gospić-Jadovno-Pag, zatim istraživanja povjesničara Gojka Vezmara o zločinima nad Srbima u Lici, a 1989. je objavljena monografija povjesničara Dušana Koraća o stradanju njegova rodnog sela Prkos Lasinjski koja još uvijek predstavlja najbolje djelo o stradanju nekog srpskog sela u NDH. Genocid nad Židovima i genocid nad Romima u NDH još su slabije bili istraživani. To se promijenilo umnogome zahvaljujući istraživanjima povjesničara Ive Goldsteina, koji je i autor nedavno objavljene monografije o jasenovačkom logoru, ali i autor najznačajnije monografije o Holokaustu u NDH. Drugi svjetski rat u Jugoslaviji je ostavio dotad najobimniji korpus povijesnih izvora. Jedan istraživač može tijekom svoje istraživačke karijere istražiti tek djelić tog korpusa. Ti izvori su razasuti u nekoliko država, u velikom broju arhivskih i muzejskih ustanova. Primjera radi, za istraživanje ove konkretne teme koristio sam gradivo iz nekoliko arhiva u Hrvatskoj i Srbiji. Povijest petrinjskog i kostajničkog kotara u Drugom svjetskom ratu tijekom jugoslavenskog razdoblja nije historiografski „pokrivena“, za razliku od glinskog i dvorskog kotara, ili kordunaških kotara, iako i tu ima mnogo neistraženih tema, događaja i ličnosti, o čemu svjedoči nedavno objavljen zbornik “Glina 1941.” Zbog te neistraženosti, obradio sam i iskustvo terora u petrinjskim selima tijekom prve ratne godine. Usprkos teroru, većina lokalnih Srba, stanovnika sela čiji stanovnici su internirani u svibnju 1942., živjela je mirno i nije iskazivala otvoreno neprijateljstvo prema vlastima. Unatoč tome, oni su postali objekt istrebljenja. Oni koji su naredili i organizirali njihovu internaciju znali su da većina interniranih neće preživjeti logore. Moram napomenuti da moje istraživanje nije obuhvatilo jedan vrlo važan aspekt, a to je trauma preživjelih. Nisam vršio terensko istraživanje, niti sam primijenio multidisciplinarnu metodu, kako zbog nedostatka vremena, tako i zbog svijesti da je danas vrlo malo onih koji su bili svjedoci tih događaja, a i oni te događaje ne pamte u potpunosti jer su za vrijeme rata bili djeca. Ratna trauma je obilježila svaku porodicu na području koje sam istraživao. Svaka obitelj iz 12 petrinjskih sela čiji stanovnici su bili internirani u svibnju 1942. izgubila je nekog člana u ratu, od djece koja još nisu prohodala, do bolesnih i nepokretnih staraca. Smatram da naše društvo nije dovoljno svjesno te traume. Preživjele i njihove potomke osobito vrijeđaju pokušaji umanjivanja stradanja i negiranja zločina te iskrivljivanja povijesne realnosti jasenovačkog logora. Posljednjih godina ta štetna i nedopustiva pojava je uzela maha. Smatram da su historiografska istraživanja najbolji način da se suprotstavimo negacionistima i revizionistima.