Rođeni Puljanin Milan Puh u Zagrebu je studirao portugalski jezik i antropologiju, a onda je prije 15 godina krenuo u svoju brazilsku avanturu. Akademsku karijeru nastavio je na Sveučilištu São Paulo, gdje je u konačnici i doktorirao te došao do statusa docenta na Fakultetu za obrazovne znanosti.

Brazil ima treću najbrojniju zajednicu Hrvata ili njihovih potomaka u Južnoj Americi. Posljednjih godina neizbježno ime među njima je rođeni Puljanin Milan Puh. U Zagrebu je studirao portugalski i antropologiju, a onda krenuo u svoju brazilsku avanturu. Akademsku karijeru nastavio je na Sveučilištu São Paulo, gdje je u konačnici i doktorirao te došao do statusa docenta na Fakultetu za obrazovne znanosti. Godine 2020. pokrenuo je sveučilišni tečaj hrvatskoga jezika, koji pohađaju i potomci Hrvata i Brazilci zainteresirani za hrvatski jezik i kulturu. Svjedočio sam često situacijama da mu visokoobrazovani Brazilci komplimentiraju kako govori brazilski portugalski kao rođeni Brazilac, s prepoznatljivim naglaskom “pauliste”, stanovnika São Paula, grada koji naziva svojim “brazilskim sidrištem” iako je trenutačno na privremenom radu u Salvadoru de Bahiji, centru crnačkog Brazila. S Puhom smo razgovarali u povijesnom središtu Salvadora Pelourinhu.

NACIONAL: Kako je sve krenulo prije 15 godina, kako ste odlučili otići u Brazil?

Studij u Zagrebu nije mi bio dovoljan. Bio sam dotad nekoliko puta u Portugalu, ali u ono vrijeme nije kod nas bilo programa Erasmus+, a i studiranje vani se plaćalo. U Brazilu sam dobio stipendiju, a pritom strani studenti na ovdašnjim državnim sveučilištima studiraju besplatno. I za magisterij i za doktorat imao sam osiguranu stipendiju i smještaj u studentskom domu. Brazilska država je dosta uložila u mene, na tome sam joj zahvalan. Osjećam moralnu obavezu vratiti to danas kroz svoj sveučilišni rad.

FOTO: Dragan Nikolić

NACIONAL: U Salvadoru, na Sveučilištu Bahia, trenutačno vodite jedan od samo četiri centra za portugalski jezik za strance u cijeloj zemlji. Prvi put u 60 godina postojanja stipendijskog programa brazilskog MVP-a za studente preddiplomskog ili postdiplomskog studija iz zemalja koje su jednako ili slabije razvijene od Brazila, netko tko nije rođeni Brazilac vodi takvu ustanovu. Put do tako laskave akademske titule sigurno nije bio jednostavan?

Nije, trebalo je proći četiri kruga natječaja za dobivanje mandata u trajanju 2+2 godine. Prije negoli sam se uopće prijavio, razmišljao sam kako bi bilo dobro imati još jedno sveučilišno iskustvo u Brazilu osim onih u São Paulu i saveznoj državi Paraná, gdje sam odradio jednu akademsku godinu u Centru za slavenske studije. U São Paulu sam indirektno radio s portugalskim kao stranim jezikom, ondje ne postoje ni takav studij ni nikakav veći centar posvećen učenju portugalskoga kao stranog jezika. Specifičnost predavanja ovdje je u tome što je Salvador grad u kojemu je 80 posto stanovništva crnačkog porijekla. Na Federalno sveučilište Bahije gleda se kao na sveučilište s budućnošću, uzimajući u obzir taj afrofuturizam koji se etablira i u drugim zemljama. Ovdje se kolege već dugi niz godina bave razumijevanjem svih elemenata suvremenog Brazila i njegova predstavljanja kroz nastavu portugalskoga kao stranog jezika. Jer kada se to danas čini, ne samo u nastavi, najčešće su zastupljeni Rio de Janeiro i São Paulo te možda Brasilia i Amazonija. A to ne predstavlja cjelokupno, osobito crnačko stanovništvo u Brazilu. Zaintrigiralo me kako bih ja kao višestruki stranac u takvom jednom gradu, s takvom poviješću, mogao biti zanimljiv ovdašnjem sveučilištu. Na kraju se ispostavilo da trebaju baš nekoga takvog senzibiliteta, koji će možda donijeti drugačiji pogled na stvari. Trenutačno na stipendijskom programu imamo 22 studenta, svi su iz Afrike. U godinu dana moraju doći do srednje ili više razine znanja portugalskoga jezika. Dovesti ih do toga u tako kratkom vremenu stvarno je izazovno te nosi i određenu odgovornost. Ako ne prođu na ispitu, koji je standardizirani certifikat brazilske države, vraćaju se kući i gube priliku za daljnje studiranje. U prvoj godini samo pohađaju nastavu – pet dana u tjednu, minimalno dva sata dnevno, uz dodatan terenski rad po gradu. U centru studira i 80-ak studenata akademske mobilnosti iz raznih država svijeta, koji su tu na magisteriju ili doktoratu.

NACIONAL: Još je jedan presedan vezan uz vaša akademska postignuća. Bili ste 2013. prvi stranac kojeg je brazilska država poslala u luzofonu Afriku da ondje drži tečajeve brazilskog portugalskog?

Naravno da je riječ o velikom priznanju, ali to se dogodilo nekako prirodno, kao slijed mog znanstvenog rada. Moj tadašnji mentor, profesor portugalskog kao materinjeg jezika, bio je osoba koju puno toga zanima. Prihvatio je stoga mentoriranje iako moja tema nije bila portugalski kao materinji. U međuvremenu je stigao poziv da odradimo projekt u Africi. I tako je mali četveročlani tim s njim na čelu 2013. otišao u Angolu na mjesec dana. Sveučilište zapravo nije ni znalo da neki stranac odlazi u Afriku baviti se poučavanjem portugalskoga. S obzirom na sve što sam dotad napravio i na moje znanje, njima je to bilo posve normalno. Unatoč tome što sam stranac, za njih sam bio na zadovoljavajućoj razini, kao bilo koji Brazilac. Naravno, to mi daje osobnu satisfakciju. Moram reći da bivše portugalske afričke kolonije itekako doprinose luzitanistici, a na njih se uopće ne gleda kao na zemlje u kojima se govori specifičan portugalski. Sve se svodi na Brazil ili Portugal. I drugdje diljem svijeta postoje određena mjesta gdje je u manjoj mjeri portugalski prisutan, poput Azije. Meni je zanimljiv taj policentrični način gledanja na portugalski jezik i njegove varijante, vrijedan proučavanja. Brazilci inače često imaju stereotipe o strancima. Da dolaze izgubljeni, bez znanja jezika. Vidim da se dosta često naši ljudi živeći u zemljama drugačijima od Brazila, koje su manje integrativne, ne uspijevaju prilagoditi i uvijek su na nekoj društvenoj margini. Dobro zarađuju i dobro žive, ali većinom se druže međusobno. Limitirani su, ne mogu živjeti punim plućima. Ja to ovdje doista činim. Nakon dolaska u Brazil odradio sam sve kao da sam rođeni Brazilac, često prolazeći mnoge porođajne muke kao stranac. Danas i kolege na sveučilištu nerijetko misle da sam Brazilac sve dok ne vide moju osobnu iskaznicu, primjerice. Jer ona sadrži slova i brojke, a rođeni Brazilci na svojima imaju samo brojke.

‘Moj je cilj na Sveučilištu São Paulo izlobirati makar osnivanje katedre za hrvatski jezik. Tamo sam 2020. osnovao tečaj koji mogu upisivati i studenti s drugih fakulteta’

NACIONAL: Nakon devet mjeseci života u trećem najvećem brazilskom gradu, koji su dojmovi o Salvadoru, za koji će mnogi reći da ima najbolji karneval u Brazilu?

Grad se posljednjih godina dobro isprofilirao i prodaje se kao turistički brend, kao grad afrobrazilske kulture i karnevala. Ove godine najposjećenija je turistička destinacija u Brazilu. Na toj plošnoj razini, za nekoga tko dođe izvana, kao turist, sve izgleda dobro. Najčešći su turisti bijelci. Onima crnačkog, indijanskog ili miješanog porijekla zanimljivo je vidjeti da tamnoputo stanovništvo ne radi ovdje samo u uslužnim djelatnostima. Prisutni su u svim segmentima društva. Mogu biti i čistačice i konobari, ali i vlasnici trgovina, sveučilišni profesori, inženjeri i doktori. Ali dalek je još put do prave, ne samo kvantitativne zastupljenosti u funkcioniranju grada. S druge strane, ponašaju se drugačije nego u ostatku Brazila jer doista jesu većina. U São Paulu je omjer 65:35 posto u korist bjelačkog stanovništva. U Rio de Janeiru je 60-ak posto crnačkog stanovništva. Dakle, kako se ide prema sjeveru Brazila, sve je više crnačke populacije. Za São Paulo kažu da je jedini pravi kapitalistički grad u Brazilu, onaj u kojemu se doista možeš društveno izdići u roku jedne generacije, ali realnost je takva, i kod mene na sveučilištu, da su tamnopute osobe u podređenom položaju. Ovdje u Salvadoru je drugačije. Imam tamnopute kolege kojima su možda već baka i djed bili visokoobrazovani. Međusobnim pomaganjem kroz svoje udruge i vjerske zajednice našli su načina da se izdignu iz strukturalnog i institucionalnog rasizma, koji ih u São Paulu, pa čak i u Rio de Janeiru drži na društvenom dnu. S druge strane, Salvador nije toliko ekonomski razvijen da bi mogao ponuditi toliko mogućnosti za sve njih.

NACIONAL: Koliko ostatak zemlje kulturološki razumije crnačku komponentu brazilskog identiteta?

U tome postoje razni valovi. Jedan kolega pisao je o prvotnom valu afirmacije, a onda i valu priznanja. Dakle, 1890., pa 1930-ih, pa 1960-ih, pa ovaj tijekom posljednjih 15-ak godina. U svakom tom ciklusu situacija se nešto malo poboljša. Naravno da treba uzeti u obzir da je riječ o velikoj zemlji, koju i sami Brazilci nazivaju kontinentom. Svaka brazilska regija predstavlja jedan dio svijeta. I njihove su stvarnosti toliko različite da se doista čini kao da nisu dio iste države. Tako da je doista teško razmišljati o zajedničkom identitetu. U posljednjih 15-ak godina ipak se o tome puno više priča, organiziraju se izložbe, na sveučilištu postoje afirmativni programi i politike…

FOTO: Dragan Nikolić

NACIONAL: Hrvati su u Brazil pristigli tijekom triju valova iseljavanja. Koliko je brojna ovdašnja hrvatska zajednica?

Prvi val doseljavanja dogodio se u razdoblju između ukidanja ropstva u Brazilu 1888. i 1918., kada su došli većinom pomorci iz Istre i s juga Dalmacije ili zemljoradnici iz Gorskog kotara, Slavonije i središnje Hrvatske. Drugi je bio između dvaju svjetskih ratova, kada stiže znatno veći broj Hrvata s Korčule te iz zapadne i istočne Slavonije, a ponešto i iz Vojvodine. Treći nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada dolaze iz svih dijelova Hrvatske. U gradu São Paulu i istoimenoj saveznoj državi danas živi 80-ak tisuća Hrvata i njihovih potomaka, a taj broj službeno raste jer se tek tijekom zadnjeg desetljeća otkrivaju mnogi hrvatski korijeni. Ostatak do 10 tisuća njih nalazi se na jugu, uokolo grada Curitibe. Dok im ne kažem da su iz hrvatske perspektive ipak malo po strani u odnosu na Hrvate iz Argentine ili Čilea, oni toga nisu ni svjesni. Brazil se ionako bavi sam sobom. Jezično i kulturološki nacija je izolirana u odnosu na hispanističko okruženje, tako da ni oni nemaju osjećaj bilo kakve zapostavljenosti. Uvijek su puno više okrenuti prema Europi i Sjevernoj Americi nego prema Latinskoj Americi. Kada dođu u Hrvatsku i kažu da su brazilski Hrvati, gotovo svatko im odgovori da zna za Hrvate iz Argentine ili Čilea, ali ne i za one iz Brazila. Tek nedavno su počeli sudjelovati na “Croaticumu”, sve su brojniji i kao turisti u Hrvatskoj. Stvari se polako mijenjaju nabolje…

NACIONAL: U São Paulu su aktivna dva hrvatska društva, Društvo prijatelja Dalmacije i Croatia Sacra Paulistana. Posjetit će ih i hrvatski predsjednik Milanović, koji će u prvom tjednu lipnja boraviti u službenom državnom posjetu Brazilu, na poziv predsjednika Lule. Tečajevi hrvatskog jezika u zajednici bili su zamrli sve dok ih niste počeli obnavljati 2010. godine?

Prije 2010. zapravo nije bilo puno toga iako su 1990-ih postojali tečajevi koje su provodili članovi hrvatske zajednice. Počeli smo s privatnim satovima, a 2012. uslijedio je službeni tečaj u jednom od dvaju hrvatskih domova, Croatiji Sacri Paulistani. Dosad se putem njega obrazovalo na stotine ljudi. Tečaj nije stao čak ni za vrijeme pandemije koronavirusa. Istina, otada ga održavam na daljinu, pa i odavde iz Salvadora. Dvaput tjedno predavanja su posvećena jeziku, a subotom dva sata razgovaramo o nekoj temi koja polaznike zanima. Trenutačno ih je 50-ak. Do mog odlaska za Salvador dvaput u semestru imali smo fizičke susrete u prostorima dvaju domova u São Paulu. Prvenstveno zato da se ne izgubi navika druženja te da se domove posjećuje i da ne budu prazni. A i neke stvari u nastavi ipak se moraju odraditi fizički i zajednički. Tečaj jest u sklopu zajednice, ali je otvoren svima, a 70 posto polaznika jesu potomci naših iseljenika. Nekima poznavanje osnova jezika pomaže u procesu dobivanja hrvatskog državljanstva. Mlade generacije potiče na učenje jezika. Ima ih čak i iz petog koljena, do jučer nisu ni znali da je netko njihov davno stigao iz današnje Hrvatske. Ali ima i drugih polaznika, koji uče jezik iz najčudnovatijih razloga. Primjerice, jedan mladi Brazilac obožava vaterpolo i zato je odlučio učiti hrvatski. Drugi je slučaj brazilski mornar koji je bio fasciniran brojem hrvatskih kapetana na brodovima na kojima je plovio, a s obzirom na veličinu naše zemlje. I zato uči hrvatski.

‘U gradu São Paulu i istoimenoj državi danas živi 80-ak tisuća Hrvata i njihovih potomaka, a taj broj službeno raste jer se tijekom zadnjeg desetljeća otkrivaju hrvatski korijeni’

NACIONAL: Iako već 15 godina živite u Brazilu, i te kako održavate veze sa svojom rodnom Pulom. Pokrenuli ste i odavde organizirate Brazilske dane u Puli. Rijedak je slučaj da se takvi događaji posvećeni nekoj stranoj zemlji održavaju izvan Zagreba…

Vjerujem da nam je i tako Brazil ipak malo bliži. Hrvatska je premala da bi bila u brazilskom fokusu. Ionako je više prozapadno orijentirana, a u sklopu Južne Amerike veću pažnju posvećuje Argentini i Čileu. Brazil je uvijek tu negdje u zapećku. Sve što organiziramo na obje strane Atlantika, radimo kako nitko ne bi mogao reći da ne postoje informacije o Brazilu i da u dvjema zemljama ne postoje ljudi koji bi mogli o tome govoriti. Drago mi je da smo uspjeli održati Brazilske dane, ove godine organiziramo njihovo 11. izdanje. I to u Puli, čija su jedina poveznica s Brazilom boje na grbu grada jer su zelena i žuta boje i na brazilskoj zastavi. Često me pitaju zašto ne organiziramo te dane u Zagrebu, uz argument da će ondje biti više ljudi i da ću lakše doći do novčanih sredstava. Ja lokalpatriotski tvrdoglavo ustrajem na Brazilskim danima u Puli. Lani smo imali četiri dana sadržajnog programa. U kazalištu i kinu, uz dvije izložbe i nekoliko radionica, predavanja u školi i na sveučilištu. Svi u Puli znaju za Brazilske dane. Imamo veliku podršku Gradske knjižnice i čitaonice. Uključili su se i pulska podružnica Matice iseljenika, Gimnazija Pula, Sveučilište Jurja Dobrile… Lani smo imali dvoje gostiju iz Brazila. Solange Juvella, unuka brazilskog Hrvata, vratila se u Hrvatsku i predsjednica je Brazilsko-hrvatske trgovinske komore, osnovane prošle godine u São Paulu. Pola godine živi u Brazilu, pola u Hrvatskoj. S njezinim dolaskom aktualizirali smo i ekonomsku stranu moguće suradnje između naših zemalja, koliko god dvije ekonomije veličinom bile jako različite. Prošle godine doveli smo u Pulu i nagrađivanog grafičkog dizajnera Erica Lovrića, koji je potomak iseljenika s majčine strane, a otac mu je iz tamnopute obitelji iz Bahije. Lovrić se bavi animiranim filmovima i oslikava São Paulo u kojemu inače živi. Nekad je bio moj učenik. Ostali smo u kontaktu pa je sudjelovao u grafičkoj pripremi moje knjige za učenje hrvatskog jezika za govornike brazilskog portugalskog. Nakon tog projekta htio je napraviti nešto i u Hrvatskoj. Pozvali smo ga stoga na Brazilske dane. Održao je nekoliko radionica sa srednjoškolcima na temu brendiranja Pule kroz ilustraciju i animaciju, uz pomoć umjetne inteligencije. Radove smo izložili. Sljedeći Brazilski dani na rasporedu su inače u listopadu. Jedna od izdvojenih tema bit će Amazonija, koja je s Lulinom vladom opet u fokusu brazilskih, ali i globalnih klimatskih napora.

NACIONAL: Pred kraj prošle godine, u 37. godini, u paketu s potpredsjednikom Hrvatskog sabora Željkom Reinerom i doajenom svjetske diplomacije Budimirom Lončarom odlikovani ste zbog značajnog doprinosa odnosima između Hrvatske i Brazila. O kakvom je odličju riječ?

Riječ je o odličju brazilskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je ime dobilo po Joséu Paranhosu, barunu od Rio Branca, kojega smatraju ocem brazilske diplomacije. Dobio sam ga za doprinos promicanju bilateralnih odnosa između Brazila i Hrvatske te promicanju Brazila kod nas. Moram priznati da sam e-mail, koji je stigao 23. prosinca lani, prije Božića, a kojim me obavještavaju o toj velikoj časti, zamalo obrisao. Onda sam shvatio da je riječ o pismu u kojemu me obavještavaju o odluci službene Brasilije. Bio je to doista super božićni poklon. Valjda ću još više osvijestiti da sam dobio takvo priznanje od zemlje koja je moja druga domovina kada ga budem i preuzeo prilikom sljedećeg posjeta Hrvatskoj. Dodijeljen mi je pritom treći od pet stupnjeva tog odličja, koji odgovara rangu izvanrednog profesora, a ja to ipak nisam. Ali uzima se u obzir ono što si radio ili radiš kao istaknuti znanstvenik. U to je odličje utkano i puno mojeg volonterskog doprinosa. Između ostaloga, nakon dvije godine mukotrpnog rada zgotovio sam 2022. s Ericom Lovrićem i još dvoje ljudi udžbenik za učenje hrvatskog jezika govornika brazilskog portugalskog, a što je opet navezano na moj rad u hrvatskoj zajednici. Udžbenik je napravljen kao strip. Prati mladu djevojku koja misli da je porijeklom Mađarica te otkriva da su joj preci ipak iz Hrvatske. Udžbenik je na tom putu vlastitog spoznavanja prati jezično i kulturološki. Uz tiskani udžbenik postoji i multimedijalna online verzija, na koju se ulazi preko QR koda pa je moguće skinuti i fotografije, video-isječke ili glazbu. Taj udžbenik financirao je Središnji državni ured za Hrvatske izvan Hrvatske, a izdavač je bila mala izdavačka kuća u našoj zajednici u São Paulu. I taj udžbenik i oživljavanje tečaja dio su moje ideje da olakšamo učenje hrvatskog jezika ljudima koje to zanima.

Milan Puh s Brazilcima, polaznicima tečaja hrvatskog jezika, u pulskoj areni 2022. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Što Brazilci znaju o Hrvatskoj?

Naravno, najviše znaju za naše nogometaše zbog odličnog plasmana Vatrenih na posljednjim dvama svjetskim prvenstvima. Dobrostojeći ljudi, koji si mogu priuštiti putovanje u inozemstvo, znaju za ljepote naše zemlje. Mnogi u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici počinju osvještavati da puno stvari koje su u ponašanju obiteljski naslijedili – hodanje u čarapama, izbjegavanje propuha u stanu ili kući, juha za ručak iako je vani vruće – imaju veze s hrvatskim ili južnoslavenskim običajima. Hrvati u Brazil dolaze, pak, s dosta stereotipnih pitanja koja se kreću u rasponu od sambe i karnevala ili nogometa do onih pljačkaju li me na svakom koraku.

NACIONAL: Možda je i zbog te zaluđenosti nogometom obiju nacija hrvatski počasni konzul u ekonomskoj prijestolnici Brazila São Paulu nekadašnji nogometaš zagrebačkog Dinama Eduardo Alves da Silva, poznatiji kao Dudu. U ne tako dalekoj budućnosti ne vidim bolje osobe od vas za preuzimanje te časti i obaveze?

Ideja je da se vratim u São Paulo. Sada sam ipak malo rastrgan između triju adresa – Salvadora de Bahije, São Paula i Hrvatske. Veliki dio mog profesionalnog rada i dalje je vezan uz São Paulo, u sljedećem semestru nastavu jednog kolegija držat ću na daljinu. Na tamošnjem Fakultetu za obrazovne znanosti držim i metodiku nastave, gdje pratim studente koji rade hospitacije, a dolaze s tzv. orijentalnim jezicima. Naziv nije najsretniji jer se pod time misli na sve jezike istočno od Njemačke, pa i hrvatski. Moj je cilj da na Sveučilištu São Paulo izlobiramo osnivanje makar katedre za hrvatski jezik. Ja sam ondje 2020. osnovao slobodni tečaj, koji mogu upisivati i studenti s drugih fakulteta, kao i određeni broj vanjskih studenata. Za kolegij koji je upisivao 30 ljudi redovito smo inače imali 15 do 20 studenata na listi čekanja. To Hrvatskoj može biti interesantno zbog privlačenja potomaka iseljenika koji bi se kao znanstvenici bavili Hrvatskom, a neki od njih možda i vratili u Hrvatsku.

‘Napisat ću knjigu o zaboravljenoj Zori Seljan’

NACIONAL: Nakon višegodišnjeg intenzivnog istraživanja, vaš je plan objaviti knjigu o Zori Seljan, kćeri velikog hrvatskog istraživača Steve Seljana, koja se i sama bavila različitim pojavnostima brazilskog identiteta, osobito onima vezanima uz crnačko stanovništvo i afrobrazilsku religiju. Koliko je dugo sazrijevala ta ideja?

Za Zoru Seljan znao sam i prije dolaska u Brazil. Intenzivnije sam počeo na nju nailaziti tijekom posljednjih pet, šest godina i istraživanja povijesti hrvatskog iseljeništva u Brazilu. Kao antropologu i lingvistu koji se bavi obrazovanjem, Zora Seljan učinila mi se bliskom. Završila je književnost. Bavila se novinarstvom i fotografijom, ali i folkloristikom, iako amaterski. Pisala je u različitim književnim rodovima, shvaćajući da ne može govoriti o Brazilu samo iz jedne perspektive i da o njemu zapravo jako malo zna. Rođena je u Ouro Pretu, povijesno važnom gradu za ovu zemlju. Kroz svoj odgoj, kao dijete srednje klase bez značajnijih problema u životu, imala je generičku sliku Brazila, onu iz turističke reklame u novinama, koja se vodi idejom rasne demokracije i brazilskog “miješanja” stanovništva. Nakon prvih putovanja izvan Brazila, 1950-ih i 1960-ih postaje najaktivnija oko crnačkog pitanja, kao i afrobrazilske vjerske tematike. Živjela je u Rio de Janeiru, gdje se dvaput udavala, za dva poznata brazilska pisca. S drugim mužem Antônijem Olintom, koji je također bio povezan s afričkom kulturom, kao članica Komunističke partije krajem 1950-ih približila se, naime, afroindijanskoj kulturi, posebno onoj afričkoj. Tada nastaje njezina veza sa Salvadorom. S vremenom je Zora Seljan počela djelovati u sklopu jednog od tih svetišta, više puta godišnje dolazila je u Salvador na procesije i svetkovine. Nakon što se Brazil u razdoblju od 1955. do 1964. počeo otvarati svijetu, ona i njezin muž, koji je imenovan brazilskim kulturnim atašeom, preselili su u Lagos. Otišli su na mandat u Afriku taman kada su se Benin i Nigerija, kao i cijeli taj dio Afrike politički emancipirali od britanske kolonijalne vlasti. Živjeli su na potezu Togo-Benin-Nigerija, na području iz kojega je davno u Brazil stigao veći kontingent porobljenih Afrikanaca. Brazilu je bilo u interesu otvoriti u toj afričkoj regiji ambasadu i poslati ondje nekoga tko barem nešto zna o toj tematici i njome se bavi. Jer dio crnačkog stanovništva koji se uspio društveno izdići nakon što je u Brazilu 1888. ukinuto ropstvo, vratio se brodovima natrag u Lagos i beninsku prijestolnicu Porto-Novo, s djecom i unucima rođenima u Brazilu. Osnovali su i tzv. Brazilsku četvrt. Prenijeli su u Afriku i elemente ovdašnje vjere i arhitekture, cijeli kulturološki okvir. Zora Seljan i Antônio Olinto bili su prvi Brazilci koji su se s njima našli nakon 80 godina.

Možda i zbog zaluđenosti obiju nacija nogometom, hrvatski počasni konzul u São Paulu je bivši nogometaš zagrebačkog Dinama Eduardo Alves da Silva, poznatiji kao Dudu

NACIONAL: Nakon Drugog svjetskog rata Zora Seljan bila je prva brazilska novinarka koja je posjetila Sovjetski Savez i zemlje Istočne Europe, uključujući i Jugoslaviju i tadašnju SR Hrvatsku. Između 1989. i 1991. s mužem je intenzivno posjećivala Zagreb, gdje je govorila o kulturi Yoruba?

Prilikom čestih posjeta Zagrebu i Etnografskom muzeju nastavila je stare običaje braće Seljan i donosila određene eksponate i predmete iz Brazila. Tijekom niza posjeta između 1950-ih i kasnih 1980-ih željela je povezati Brazil s ondašnjom Jugoslavijom, a onda i s Hrvatskom. Tema budućnosti jako je prisutna i kod Zore Seljan. Ona je jedna od prvih brazilskih autorica znanstvene fantastike u povijesti te je 1978. napisala zbirku SF priča “Priče sutrašnjice”. U njoj je i priča koja se zove “2018”. Neki njezini radovi, kao i njezin život, doista mi pomažu da promišljam o Salvadoru, Brazilu i svijetu općenito. To me je nekako u konačnici i dovelo u Salvador jer i ona sama shvatila je da bez ovoga grada neće moći shvatiti Brazil i njegov pravi identitet. Želja mi je napisati knjigu koja će se čitati i u Brazilu i u Hrvatskoj, kako bi se Zoru Seljan izvuklo iz nevidljivosti i zaborava.