Svjetski poznati pisac Milan Kundera rođen je 1. travnja 1929. godine u Brnu, u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Istančanost, duhovitost i mudrost u njegovim romanima uvijek su bili plod i političkog diskursa čovjeka koji već 40-tak godina ima francusko državljanstvo, ali odbija status disidenta. Negdje u to vrijeme razgovarao je s američkim romanopiscem Philipom Rothom:

Roth: Misliš li da će uskoro biti propast svijeta?
Kundera: To zavisi od toga kako shvaćaš riječ uskoro.
Roth: Sutra ili prekosutra.
Kundera: Osjećanje da svijet juri ka propasti je veoma staro.
Roth: Onda nemamo razloga za zabrinutost.
Kundera: Upravo obratno. Ako je taj strah vijekovima prisutan u ljudskom umu, mora da postoje razlozi za to.
Roth: U svakom slučaju, čini mi se da je ta briga u pozadini svih priča u tvojoj najnovijoj knjizi, čak i onih koje su izrazito humorističke.
Kundera: Da mi je neko rekao, kad sam bio dječak: „Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta“, smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo da njegov narod ima neku vrstu vječnog života. Ali poslije ruske invazije 1968., svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao tiho biti izbrisan s mape Europe, kao što je tijekom prethodnih pet desetljeća četrdeset milijuna Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta, a da nitko nije ni primijetio. Ili Litvanci.

Znaš li da je Litva u sedamnaestom stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme; zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovom postojanju dospiju napolje. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod. Sigurno je da će Rusi uraditi sve kako bi ga postepeno utopili u svoju civilizaciju. Nitko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvaćanje da takva mogućnost postoji, dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Europu kao krhku i smrtnu.