U Austriji postoje pisani tragovi koji bi mogli biti ključni dokaz za to da su pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegovi najbliži suradnici primali bogate darove, a moguće i bili potkupljeni kako bi austrijska tvrtka Alpine Bau dobila projekt izgradnje maksimirskog stadiona. Riječ je velikom i 250 milijuna eura vrijednom projektu rekonstrukcije maksimirskog stadiona i izgradnje manjeg stadiona na Kajzerici po modelu javno-privatnog partnerstva, prema javnom natječaju koji je bio objavljen još 2006. godine. Na taj su se natječaj, koji je bio objavljen i u Financial Timesu, javila tri ponuđača: austrijski Alpine Bau, domaći konzorcij na čelu s IGH i njemačko-hrvatski Max Bögl-Tehnobeton.

Kao najbolja ponuda izabran je projekt tvrtke Alpine Bau vrijedan 250 milijuna eura, odnosno skoro dvije milijarde kuna (oko 1,9 milijardi kuna), koji je uključivao izgradnju stadiona na Kajzerici za 18 tisuća gledatelja, rekonstrukciju Maksimira koji je trebao primati pedeset tisuća ljudi i novi atletski stadion. U sklopu maksimirskog stadiona trebao se nalaziti i šoping centar, kao i stanovi. No predviđeni model financiranja podrazumijevao je da je Grad kroz 24 godine trebao dati gotovo pet milijardi kuna i Bandić je na kraju odustao od projekta.

Jedan od razloga koji je presudno utjecao na to da odustane mogla je biti upravo spoznaja da u Austriji postoje pisani tragovi o tome koliko se njemu i njegovim ljudima plaćalo tijekom lobiranja za taj projekt. Kako je Nacional ekskluzivno doznao, Bandić je o tome da o svemu postoje pisani tragovi doznao slučajno, u razgovoru s jednim visokorangiranim djelatnikom te austrijske tvrtke. Taj je djelatnik Bandića, možda i dobronamjerno, a možda i nehotice, upozorio ne to da se u njihovoj austrijskoj centrali čuvaju svi računi i isplatnice za novac, robu i usluge koje su, navodno, Bandić i njegovi suradnici primali tijekom i nakon lobiranja za taj projekt – i da je riječ o cifri koja je dosegla 1,2 milijuna eura.

Svi troškovi nastali tijekom tog procesa lobiranja – koji su možda uz opravdane troškove uključivali i one koji bi se mogli opisati kao davanje i primanje mita – morali su se, naime, pravdati u centrali tvrtke, kroz njihovo knjigovodstvo.

Najvećim dijelom pravdao ih je hrvatski konzultant te tvrtke Ivo M. (podaci poznati redakciji), čovjek koji je tvrdio da ima izvrsne privatne i poslovne odnose s moćnim političkim dužnosnicima Grada Zagreba. To je Nacionalu osobno otkrio čovjek koji je vidio te račune i koji je potom, zapravo, na iste upozorio Milana Bandića. On je Nacionalu rekao sljedeće, a potvrdio je i da je sve to spreman ponoviti i na sudu ako bi došlo do bilo kakvog sudskog procesa:

“Jednom prilikom sreo sam pokojnog Milana Bandića i rekao mu: ‘Znaš, Milane, vidio sam neke nezgodne stvari. Ne znam jesi li ti taj novac primio ili nisi…’ On me na pitao: ‘Kakav novac?’ Ja mu kažem: ‘Pa, rekao mi je Ivo (Ivo M., op.a.) da ti je kupio neku sliku i nosio novac…’ Kad sam mu to rekao, Bandić se užasno uzrujao, čak me izvrijeđao, mislim da me i opsovao, ali ja sam mu ponovio: ‘To zaista piše gore u austrijskim papirima. Ne daj Bože, ako dođe do bilo kakve istrage, ne znam kako takve stvari tretira austrijski zakon, ali tamo zaista piše da je čovjek digao novac.’ Bandić i ja ubrzo smo se potom razišli i ne znam što je poslije bilo, ne znam je li to s tim povezano, ali znam da je kasnije odustao od projekta.”

Taj čovjek tvrdi da tada nije znao da austrijski zakon o lobiranju zapravo dopušta legalno pravdanje računa za troškove nastale tijekom lobističkog procesa. No smatra da se dio računa koji su se pravdali u Austriji možda i mogao podvući pod legalan lobistički proces, ali da za dio njih svakako nije moglo biti nikakvog opravdanja jer je riječ o ogromnom iznosu koji se popeo na 1,2 milijuna eura odnosno oko osam milijuna kuna.

Objasnio je da su službene račune i dokumentaciju kojom su se pravdali nastali troškovi morali supotpisati svi direktori tvrtke, među kojima su bili Ivica B. (podaci poznati redakciji) i Helena A. (podaci poznati redakciji), inače bivša Miss Jugoslavije i supruga austrijskog vlasnika tvrtke.

“Taj konzultant Ivo i žena vlasnika tvrtke hodali su kod Bandića, a novac koji su nosili i stvari koje su kupovali uzet je s Alpinina računa. Direktori koji su potpisivali i odgovarali za pravdanje troškova morali su potpisivati te račune. I ti računi su legalno išli u knjigovodstvo i uredno se pravdali. Koliko mi je poznato, nikad nijedna austrijska porezna služba ni inspekcija nije postavila pitanje oko toga. Ili nisu detaljno provjeravali račune ili je to kod njih sve legalno”, rekao je Nacionalov izvor.

A što su sve konzultant Ivo M. i supruga vlasnika tvrtke pravdali?

“U izvještajima je bilo opisano gdje je sve Ivo bio s Bandićem ili njegovim ljudima. Pa je tako pisalo, na primjer, ‘Bio sam sa Zvonkom Š. u Intercontiju u sauni na 17. katu’, ‘Bio sam u Bandićevoj vikendici u vinogradu na rođendanu’, ‘Kupio sam Bandiću sliku…’ Osim Bandića i Zvonka Š., spominjao je i nekog Ivu J. i još šestero, sedmero Bandićevih ljudi iz Poglavarstva.

On je sve te troškove tako pravdao. Prvo je iznos bio oko 200 tisuća eura, da bi onda narastao na milijun i dvjesto tisuća eura. A direktori su to morali potpisivati. Dakle, Alpina je to službeno u svojim knjigama vodila, nije to bila nikakva tajna, ali meni je to uvijek bilo čudno. Niti su oni mogli znati je li taj Ivo zaista dao novac Bandiću ili nekom drugom niti je bilo načina da se to provjeri. Međutim, činjenica je da je u računovodstvu tvrtke Alpine Bau na ime takvog lobiranja pravdano 1,2 milijuna eura i da je s tom tvrtkom bio sklopljen ugovor, odnosno da je bila odabrana na natječaju. Ali se Bandić poslije predomislio”, rekao je Nacionalu svjedok tih događaja.

Konzultanta Ivu M. on opisuje kao finog čovjeka, Zagrepčanina u zrelim godinama života koji je u to vrijeme morao imati oko 60 godina, a predstavljao se da poznaje sve političke strukture.

Sličan projekt kakav su nudili u Zagrebu, a koji je navodno trebao biti realiziran u suradnji s tvrtkama Viadukt i IGH, Alpine Bau gradio je i u Münchenu, tamošnju Arenu, i taj je projekt djelomično, kako je rekao Nacionalov sugovornik, “precrtan” na Zagrebu, s tom razlikom da je zagrebačkom projektu dodan i trgovački centar. Taj sugovornik dodao je da su Bandić i Austrijanci “na silu htjeli izgraditi projekt”, a da on nije vidio svrhu tog velikog biznisa iako mu je osobno ipak žao što stadion nije sagrađen.

Na pitanje kako je moguće da ako netko u ime lobiranja pravda tako skupe poklone i velike novčane iznose, to i u Austriji ne bi bilo sumnjivo i podložno sumnjama u moguću korupciju, taj sugovornik rekao je da ne zna, ali i ponovio:

“Kažem vam, nije se provodila nikakva istraga tamo oko toga. Nitko od poreznih i drugih službi nije ušao u firmu. Pitao sam baš o tome jednom prijatelja koji ima firmu u Austriji i on mi je rekao:

‘Kod nas je u Austriji normalno da mi platimo proviziju za lobiranje.’ Ali ta firma Alpine Bau kasnije je, negdje 2014., otišla u stečaj.”

Isti izvor rekao je i kako mu je poznato da su krakovi još nekih velikih afera vodili u Austriju, da se u istragama u Hrvatskoj spominjalo da je novac išao ili iz austrijskih tvrtki ili u austrijske tvrtke, ali da istrage o tome u Austriji ili nisu vođene ili nisu dovele do bilo kakvog daljnjeg pravosudnog epiloga. On je naveo najmanje jedan konkretan slučaj s tim u vezi.

Međutim, u vrijeme kad je Nacionalov sugovornik gradonačelniku Bandiću rekao da u Austriji postoji dokumentacija koja moguće upućuje na to da je njemu i njegovim suradnicima plaćeno mito, on zasigurno nije mogao znati hoće li se oko toga u Austriji ikada otvoriti bilo kakva službena istraga. Pa je moguće da je i to bio jedan od razloga što je odjednom odustao od projekta za koji se prije toga tako žestoko zalagao.

Iz zagrebačkog Gradskog poglavarstva poslije su ovako obrazložili zašto su odustali od projekta:

“Između predstavnika Grada Zagreba i ponuditelja Alpine Bau održan je niz sastanaka s ciljem usuglašavanja financijske ponude, kao i plana otplate po godinama trajanja Projekta kako bi iznos otplate (zakupnine) bio što je moguće manji i povoljniji za Grad Zagreb. S obzirom na proteklo vrijeme, više od tri godine od dana otvaranja konačnih i obvezujućih ponuda i novonastale okolnosti na tržištima, pogotovo financijskim, ekonomski najpovoljniji ponuditelj Alpine Mayreder Bau GmbH je u nekoliko navrata revidirao svoju ponudu. Usklađivanje cijena roba, materijala i usluga, a naročito troškova kapitala, dovelo je do povećanja ukupnih troškova projekta u odnosu na 2007., što bi bilo financijski preskupo i neprihvatljivo za Grad Zagreb.”

U tom periodu bilo je više faza projekta, ali Bandiću je najveći problem predstavljala Gradska skupština, koja je trebala odlučivati o gradnji jer je u Skupštini većinu imao SDP. Kako je tada pisao Poslovni.hr, SDP koji ima većinu, kao i ostali klubovi, nije smatrao dobrim ići u zaduženje, odnosno javno-privatno partnerstvo u kojem bi u razdoblju od 22 do 24 godine Grad morao platiti 4,9 milijardi kuna za stadione. Toliko je iznosila prva Alpinina ponuda. Predsjednik Kluba SDP-a Jurica Meić, uz ogradu da treba još vidjeti konačne brojke, izjavio je tada: “U ovoj financijskoj situaciji ne smatramo opravdanim novo zaduženje.”

Što je Alpine točno ponudio i je li promijenio brojke koje je nudio prije, nije mogao reći ni pročelnik za gospodarstvo Ladislav Prežigalo:“Analizu ćemo napraviti do lipnja i dostaviti Skupštini. Uvjeti su isti kao i prije, dakle rekonstrukcija Maksimira, gradnja stadiona na Kajzerici i atletskog stadiona.” Kako je prenio poslovni.hr, Prežigalo je rekao i da su to jedine opcije jer je već u Skupštini odbijen referendum o tome treba li novi stadion biti u Maksimiru.

Odluka o odustajanju od projekta napokon je objavljena u listopadu 2012., a evo što je o tome tada pisao tportal:

“Nakon šest godina pregovaranja Bandić je odlučio odustati od cijele priče, a ni referendum koji je spominjao u međuvremenu nije se održao. Ono što je dobro u cijeloj priči jest da je na sastanku između predstavnika Alpine Bau i Grada postignut dogovor da se cijela priča okonča bez međusobnih potraživanja. Maksimirski stadion tako do daljnjega ostaje ruglo, a njegova rekonstrukcija, rušenje ili gradnja novog stadiona na nekoj drugoj lokaciji ostaje za neka bolja vremena.

Od 1997. godine, kada je započela rekonstrukcija najskuplje tribine na svijetu, do danas u Maksimir je uloženo, prema dostupnim podacima, 486,4 milijuna kuna. Ovoga ljeta trebalo je uložiti još 35,5 milijuna kuna u uređenje poslovnih prostora u koje se trebao preseliti Zagrebački sportski savez, ali se i od toga odustalo zbog suše u gradskoj blagajni.”

Desetak godina kasnije, kao što je poznato, maksimirski stadion je kao temu u žiži predizborne kampanje ubacila v. d. gradonačelnica i kandidatkinja stranke BM 365 za gradonačelnicu Zagreba Jelena Pavičić Vukičević, koja je usred kampanje raspisala javni natječaj za izradu idejnog urbanističko-arhitektonskog rješenja stadiona Maksimir – SRC Svetice. Uslugu provođenja javnog natječaja za izradu idejnog arhitektonskog rješenja za stadion za Grad Zagreb provest će Društvo arhitekata Zagreb, s kojim je 7. travnja sklopljen ugovor vrijedan oko 250.000 kuna. Oporba i dio struke taj su potez žestoko napali.

Jelena Pavičić Vukičević sve je najavila u Dnevniku HRT-a 19. ožujka ove godine, dan nakon povijesne pobjede Dinama nad Tottenhamom, kada je izjavila:

“Mislim da smo proteklih 20 godina slušali različita rješenja, ali da je konačno došao trenutak da donesemo ispravnu odluku. Ja sam, isto tako osluškujući bilo građana, dala nalog za rušenje istočne tribine, koja je zapravo nakon potresa neupotrebljiva. Njezina sanacija koštala bi previše. Mislim da je u ovom trenutku bolje tu tribinu srušiti. Mi ćemo kroz 10 dana također ići s arhitektonskim natječajem koji će dati cjelovito rješenje za obnovu, mogu slobodno reći, za novi stadion.”

Na pitanje koliko će novca biti uloženo i odakle, odgovorila je:

“15 milijuna kuna koštala bi sanacija te tribine, da može primiti gledatelje. Najvjerojatnije. Tako su nam rekle prve procjene. Mislim da taj novac pametnije možemo uložiti u rušenje same tribine, ali jednako tako i u pripremu dokumentacije. Mislim da novca ima, ali on je i u razvojnim bankama, i u fondovima europske unije, mislim da ćemo itekako naći partnera za taj veliki projekt. Mislim da ćemo mi tu tribinu srušiti jer je to uistinu u ime pameti, i unutar ova dva mjeseca.”